REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Pazin, Dršćevka 1
P-225/2023-55
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Pazinu, po sucu toga suda Ivanu Dujiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Jagićeva 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Tulija Zele-Janjanin i Adrijana Jovanović, iz Rijeke, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO "ZEC" POREČ, Poreč, Stancija Kaligari 50, OIB: 62809400703, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Alen Kalčić i Neven Švić iz Poreča, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. Rijeka, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženika i umješača na strani tuženika, na dan objave 16. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od iznos od 2.328,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 1.280,11 eura od 6. lipnja 2022. do isplate,
- na iznos od 1.048,00 eura od 18. srpnja 2022. do isplate,
po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana naknadi troškove postupka u iznosu od 2.043,89 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. U tužbi od 14. kolovoza 2023. tužitelj je naveo da je 26. travnja 2022. oko 21,35 sati, došlo je do prometne nesreće na županijskoj cesti Ž503, 1.dionica 1 km + 100 metara, općina Tar-Vabriga, kada se navedenom cestom, iz smjera TN Lanterna u smjeru Tara (zapad-istok) osobnim vozilom marke Audi A3 reg. oznake i broja [registarska oznaka] kretala JV iz [adresa], te je dolaskom na navedenu lokaciju, došlo do kontakta vozila i divlje životinje-srneća divljač, koja je iznenada skočila na kolnik, sa njezine lijeve (sjeverne) strane, iz niskog raslinja, gledajući u smjeru kretanja vozila, oštetivši tako prednji dio vozila. Nakon samog događaja srneća divljač uginula je na mjestu događaja, a vozačica vozila [registarska oznaka] tom prilikom nije bila pod utjecajem alkohola. Na navedenom dijelu kolnika iz smjera kretanja vozila [registarska oznaka] postoji prometni znak „Divljač na cesti“ uz dopunsku ploču da se opasnost odnosi na dionicu ceste u dužini od 2,9 km. Mjesto događaja u nadležnosti je tuženika, čiji je lovočuvar GV izašao na mjesto događaja i preuzeo brigu o uginuloj divljači. Vozačica JV iz [adresa] upravljala je osobnim vozilom marke Audi A3 reg. oznake i broja [registarska oznaka] vlasništvo Rušnjak Morena iz Antenala, Stancija Rosello 36, koje je u trenutku prometne nesreće bilo osigurano kod tužitelja policom osiguranja od automobilske odgovornosti br. 011612566430 s ugovorenim osiguranjem djelomičnog automobilskog kaska (Sudar s životinjama) s valjanošću osiguranja od 27. lipnja 2021. do 27. lipnja 2022. Tužitelju se u mirnom postupku, kao kasko osiguravatelju vozila marke Audi A3 reg.oznake i broja
[registarska oznaka] obratio osiguranik NV iz Antenala sa zahtjevom za naknadu štete/isplatu osigurnine zbog pretrpljene imovinske štete na oštećenom vozilu. Zahtjev je utvrđen osnovanim u cijelosti, te je na temelju izvida i procjene štete utvrđeno da je na vozilu [registarska oznaka] došlo do štete čija je visina obračunata u ukupnom iznosu od 2.328,11 EUR/17.541,19 kn. Isplata štete u iznosu od 2.328,11 EUR/17.541,19 kn izvršena je u dva navrata: iznos od 1.280,11 EUR/9.645,00 kn isplaćen je 6. lipnja 2022., a iznos od 1.048,00 EUR/7.896,19 kn isplaćen je 18. srpnja 2022. Lovištem iz kojeg je divlja životinja-srneća divljač izašla na cestu gospodari tuženik Lovačko društvo „Zec“ Poreč, osiguravatelj tuženika Euroherc osiguranje d.d. u vansudskom regresnom postupku nije refundirao tužitelju isplaćenu štetu/osigurninu. Za štetu nastalu od divljači odgovara po objektivnoj odgovornosti, a u svezi s odredbom iz čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima prema kojemu za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik. Naime, divljač na javnoj cesti neprijeporno predstavlja opasnu stvar. Odgovornost lovačkih društva valja cijeniti kroz odredbe Zakona o lovstvu i ZOO-a. To proizlazi iz Rješenja Ustavnog suda RH broj: U-I/6264/14 OD 04.03.2015. godine kojim nije prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 50.st.1. Zakona o cestama. Stajalište je Ustavnog suda da se čl.50.st.1.Zakona o cestama ni na koji način ne odnosi na pitanje odštetne odgovornosti osoba koje gospodare lovištima odnosno da odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika) i načela na kojima se ta odgovornost zasniva nisu predmet uređenja Zakona o cestama, već je njihova odgovornost i to kao objektivna odgovornost, uređena i nadalje Zakonom o lovstvu i općim propisima obveznog prava, a čl. 50. st. 1.Zakona o cestama (odgovornost po načelu krivnje) tiče se isključivo odštetne odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste. Valja naglasiti da su prema čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH (NN br.99/99,29/02,49/01) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Divljač, u konkretnom slučaju srneća divljač, koja istrči na cestu predstavlja opasnu stvar. Prema čl. 1063. ZOO-a šteta nastala u svezi s opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Prema čl. 86. Zakona o lovstvu propisano je da za štetu koju divljač počini u lovištu odgovara lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećenik poduzeo potrebne mjere za sprječavanje štete od divljači koje je bio dužan poduzeti, a smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ako lovoovlaštenik ne dokaže suprotno, no ako dokaže suprotno i dalje je deliktno odgovoran, ali stječe pravo na odstrjel divljači koja je pričinila štetu. Iz priloženih dokaza ne proizlaze okolnosti koje bi upućivale na odgovornost vozačice JV koja je upravljala vozilom marke Audi A3 reg.oznake i broja [registarska oznaka] jer prema Potvrdi PP Poreč i provedenom alkotestiranju vozačica nije bila utjecajem alkohola, a niti proizlazi da je bila prekoračena brzina, pa dakle ne proizlaze niti okolnosti za oslobođenje lovačkog društva odnosno tuženika od odgovornosti u smislu čl. 1067. st.1. i 2. ZOO-a (viša sila, radnja oštećenika ili treće osobe). Iz priložene dokumentacije proizlazi kao nesporno da je do štete na oštećenom vozilu došlo upravo zbog naleta na divljač, jer su na vozilu pronađeni tragovi dlake divljači koji su fotografirani, dok je divljač uginula na mjestu nezgode. Tužitelj se u mirnom postupku, a nakon izvršene isplate štete/osigurnine, obratio osiguravatelju tuženika Euroherc osiguranju d.d. Zagreb sa zahtjevom za refundaciju isplaćenog iznosa, no isti nije tužitelju refundirao isplaćeni iznos, te je tužitelj je bio prisiljen podnijeti predmetnu tužbu. Stoga tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 963. ZOO-a nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:
„1. Nalaže se tuženiku LOVAČKOM DRUŠTVU „ZEC“ POREČ, STANCIJA KALIGARI 50, 52 440 POREČ, OIB 62809400703 da tužitelju CROATIA osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb OIB 26187994862 isplati ukupan iznos od 2.328,11 EUR/17.541,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.280,11 EUR/9.645,00 kn od 06.06.2022.godine do isplate, a na iznos od 1.048,00 EUR/7.896,19 kn tekućom od 18.07.2022. godine do isplate, po stopi propisanoj čl. 29.st.2.ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine do isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Evropska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe,
2. Nalaže se tuženiku LOVAČKOM DRUŠTVU „ZEC“ POREČ, STANCIJA KALIGARI 50, 52 440 POREČ, OIB 62809400703 da tužitelju CROATIA osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb OIB 26187994862, naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st.2. ZOO-a, koja se određuje, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Evropska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Za predmetni postupak nadležan je Općinski sud u Pazinu jer to nije postupak iz čl. 34. b. Zakona o parničnome postupku (nastavno: ZPP ), pa samim time ovaj spor nije u nadležnosti trgovačkih sudova. Nadalje, u konkretnom slučaju nije određena isključiva mjesna nadležnost, tako da je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, temeljem odredbe čl. 46. st. 1. ZPP-a, odnosno Općinski sud u Pazinu, na čijem području tuženik ima sjedište, a sve to sukladno odredbi članka 48. stavka 1. ZPP-a. U pogledu regresnih tužbi, istovjetna je i sudska praksa. U konkretnoj pravnoj stvari sud mora odbaciti predmetnu tužbu. Naime, odredba čl. 82. Zakona o lovstvu propisuje da su oštećenici dužni u roku od sedam dana od dana nastanka štete ( štete povodom naleta divljači na vozila ) pisanim putem obratiti lovoovlašteniku na čijem se području šteta dogodila. Nadalje, tom je odredbom propisano da je nakon isteka navedenih rokova oštećenik dužan u daljnjem roku od 30 dana predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete a nakon isteka tih rokova, oštećenik se može obratiti tužbom radi naknade štete nadležnom sudu. Naposljetku, propisano je da će nadležni sud odbacit tužbu ako oštećenik nije postupio na način naveden u tom članku. U predmetnom slučaju tužitelj nije postupao na način naveden u prethodnom odlomku, stoga se predmetna tužba tužitelja mora odbaciti, a to iz razloga nepostojanja procesnih pretpostavki za nastavkom ovog postupka. Odredba čl. 186. ZPP-a propisuje da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak. Po stavu tuženika zahtjev tužitelja ne sadrži činjenice na kojima ovaj temelji svoj zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju relevantne činjenice. Pa tako zahtjev tužitelja nema: navod i dokaz da tuženik vrši pravo lova na području mjesta prometne nezgode; navod i dokaz o tome da je divljač izišla iz područja na kojem tuženik vrši pravo lova; navod i dokaz da tuženik gospodari divljači, a koja da je uzrokovala prometnu nezgodu; dokaz da tuženik nije poduzeo mjere i aktivnost propisane Zakonom o lovstvu, a u cilju osiguravanja sigurnosti i sprječavanja štete. Tuženik, s obzirom na izloženo, nema saznanja o činjeničnim navodima, na temelju čega tužitelj temelji svoj zahtjev, koji su dokazi za činjenične navode, a sve to onemogućava kvalitetnu i potpunu raspravu, odnosno zaštitu interesa i prava tuženika, stoga se isti poziva na sljedeće: na čl. 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ( pravo na pravično suđenje ) a koja odredba propisuje da sudovi u postupku moraju osigurati jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja i jednakost sredstava); na pravo na pošteno suđenje sadržano u st. 1. čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; na čl. 5. st. 1. ZPP-a koji propisuje da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. U konkretnom slučaju zahtjev tužitelja ne sadrži gore navedene činjenice i dokaze pa valja postupati po čl. 109. ZPP- a i istoga pozvati na dopunu tužbe. Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije te osporava da vrši pravo lova na cesti na kojoj se desila predmetna nezgoda ali i na području oko te ceste, a ujedno osporava da je divljač izišla iz područja kojim tuženik vrši pravo lova, odnosno da gospodari s divljači koja je prouzročila predmetnu nezgodu. U vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode tuženik je bio osiguran, kod Euroherc osiguranja, po polici osiguranja, a sve to za događaje koji je predmet predmetnog postupka. Zakon o lovstvu propisuje: da je lovno gospodarska osnova planski akt kojim se uređuje gospodarenje određene divljaci na određenom lovištu za određeno razdoblje; da se koncesija na lovištu može dati pravnoj ili fizičkoj osobi sa sjedištem na području Republike Hrvatske na 30 lovnih godina i da odluku o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja donosi Ministarstvo na temelju provedenog javnog natječaja. Pojašnjava se da tuženik pravo lova ne vrši na jednom jedinstvenom području, već na više odvojenih područja ( tzv. krpa ) a tuženik ne smije, sukladno Zakonu o lovstvu ( čl. 11. st. 2, 66. st. 1. ), vršiti pravo lova na sljedećim površinama: u rasadnicima, nasadima voćaka, vinove loze i višegodišnjega ukrasnog, ljekovitog i drugog bilja koji su namijenjeni intenzivnoj proizvodnji te pašnjacima, ako su ograđeni ogradom koja sprječava prirodnu migraciju dlakave divljači; na zaštićenim dijelovima prirode ako je posebnim propisima u njima zabranjen lov; na javnim cestama i drugim javnim površinama; na građevinskom području, osim na neizgrađenom dijelu građevinskog područja do njegova privođenja namjeni; na drugim površinama na kojima je aktom o proglašenju njihove namjene zabranjen lov; u pojasu 200 m od granice posebno zaštićenih dijelova prirode iz članka 11. stavka 2. točke 4. Zakona o lovstvu i prolaza koji služe za migraciju divljači preko i ispod autocesta; u pojasu 100 m od granice naselja odnosno 300 m od granice naselja većih od 10.000 stanovnika u nizini i prigorju te 200 m od granice naselja većih od 10.000 stanovnika u brdsko-planinskim područjima. Tužitelj treba dokazati da divljač na koju je naletjelo vozilo u predmetnoj nesreći, ima stanište na području na kojem tuženik vrši pravo lova ili da je divljač došla sa tog područja, te da tuženik pravo lova vrši upravo na tom području, odnosno da ta divljač nema stanište i nije došla sa gore navedenih područja. Prilikom ocjene iznesenog prigovora promašene pasivne legitimacije, sud mora uzeti u obzir gore izloženo. Tužitelj, točnije, mora dokazati da tuženik vrši pravo lova na području mjesta prometne nezgode ( ŽC Ž503, 1.dionica 1 km+100m, Općina Tar Vabriga ), odnosno da je divljač na to mjesto došla sa područja na kojem tuženik vrši pravo lova, kao i da tuženik gospodari sa divljači koja je prouzročila predmetnu nezgodu. No, na tužitelju je da dokaže pasivnu legitimaciju tuženika. U konkretnoj pravnoj stvari, ukoliko postoji nečija odgovornost za nadoknadu štete povodom predmetnog događaja, postoji odgovornost osobe koja upravlja prometnicom a to proizlazi iz Zakona o cestama ( nastavno: ZC ) te proizlazi i iz Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ( nastavno: Pravilnik ). Naime, odredbe čl. 16. i 17. ZC-a propisuje da javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi sudionici u prometu. Nadalje odredba čl. 93. Pravilnika propisuje da su zaštitne žičane ograde: 1) ograde namijenjene zaštiti prometa na cesti od divljači i drugih životinja, 2) ograde na nadvožnjacima za zaštitu prometa ispod nadvožnjaka. Također, odredbom članak 94. Pravilnika propisano je da se zaštitne žičane ograde postavljaju uz: 1) autoceste, 2) brze ceste, 3) ostale ceste prema potrebi. Zaključno, osobe koje gospodare lovištem odgovaraju tek supsidijarno, nakon odgovornosti vozača i osoba ovlaštenih upravljati javnom cestom. Kako u konkretnom slučaju mjesto predmetne nezgode nije ograđeno zaštitnom ogradom, navedeno proizlazi iz Potvrde PP Poreč, a budući se na tom mjestu desila nezgoda, to je očito da je zaštitna mreža trebala biti postavljena na tu cestu, tako da tuženik ne odgovara za predmetnu štetu, premda isti ne odgovara niti i iz razloga koji su ranije izneseni. Pojašnjava se i sljedeće, odredba čl. 8. Pravilnika propisuje da se prometni znakovi, signalizacija i oprema na cestama postavljaju na temelju prometnog projekta. Nadalje, prema Zakon o sigurnosti prometa na cestama i Zakonu o cestama, na te projekte daju suglasnost HC, ŽUC, HAC za ceste u njihovoj nadležnosti, a MUP i odjeli JLS za ostale ceste (općinske, gradske, nerazvrstane). Više je nego očito da tuženik, ni u kakvom slučaju, ne može biti nadležan za izradu navedenog projekta pa tako u konačnici ne može biti niti taj koji je odgovoran za predmetni događaj, odnosno za posljedice predmetnog događaja. Gore navedeni stavovi istovjetni su stavu sudske prakse (odluka Ustavnog suda RH posl. br. U-I- 6264/2014 od dana 04.03.2015. godine). Nadalje, sukladno članku 3. Zakona o lovstvu divljač je dobro od interesa za Republiku
Hrvatsku i ima njezinu osobnu zaštitu. S obzirom na odredbu čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima, a kako divljač predstavlja opasnu stvar, a za opasnu stvar odgovara njen vlasnik, a kako je država RH vlasnik divljači, to za štetu od takve divljači može odgovarati samo njen vlasnik, odnosno RH. Sukladno članku 3. Zakona o cestama javne ceste su javno dobro u općoj uporabi vlasništva Republike Hrvatske. Nastavno, na javnim je cestama zabranjeno ustanovljenje lovišta te posljedično tomu lovoovlaštenik na javnim cestama ne smije provoditi mjere i radnje propisane Zakonom o lovstvu. Prilikom ocjenjivanja osnovanosti tužbenoga zahtijeva, a kraj tužiteljevog isticanja da je divljač opasna stvar, ističe se da je i vozilo u pokretu opasna stvar. Inače za nezgode, kao i nezgode u konkretnom slučaju, nadležna je ili služba Grada Poreča ili veterinarska služba (čl. 102. Zakona o veterinarstvu). Tuženik je poduzeo više mjera i aktivnosti, propisane Zakonom o lovstvu, u cilju osiguravanja sigurnosti osoba i imovine te sprječavanja nastanka štete pa stoga isti ne može biti odgovoran za predmetnu štetu. Zaključno, tuženik je poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači koje je bio obvezatan poduzeti. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije, a tužitelja da se obveže na nadoknadu parničnoga troška.
3. Proveden je dokazni postupak uvidom u isprave u spisu, uviđajem na licu mjesta, saslušanjem svjedoka JV i UV te vještačenjem po prometnom vještaku prometne struke Željku Petkoviću.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Tuženik neosnovano prigovara stvarnoj nadležnosti trgovačkog suda. Naime, Zakon o lovstvu (dalje: ZOL) u svojim odredbama posebno ne propisuje nadležnost sudova u sporovima radi naknade štete koju počini divljač, a u konkretnom slučaju je riječ o sporu između dvije pravne osobe te se ne radi o sporu u kojem u prvom stupnju u parničnom postupku uvijek sude općinski sudovi (čl. 34. st. 1. ZPP-a). Zbog navedenog je stvarno nadležan trgovački sud u skladu s odredbama čl. 34.b toč. 1. ZPP-a. Takav stav prihvatila je sudska praksa, primjerice Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Gr1 298/2021-2 od 2. srpnja 2021.
6. Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 82. ZOL i da tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu. Naime, tom odredbom propisan je postupak koji su oštećenici dužni poduzeti prema lovoovlašteniku i rokovi u kojima se radnje trebaju poduzeti, čije propuštanje dovodi do gubitka prava na pružanje zaštite pred sudom. Navedena odredba primjenjuje se samo na štete iz čl. 78. st.1. i 2. tog Zakona odnosno na štete u lovištima i to na štetu na poljoprivrednim kulturama, domaćim životinjama i sl. Kako se u konkretnom slučaju radi o sasvim drugačijoj vrsti štete, prigovor tuženika nije osnovan. Takav stav prihvatila je sudska praksa, primjerice Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-1579/2024-2 od 11. travnja 2024.
7. Iz isprava dostavljenih uz tužbu proizlazi da je predmetno vozilo Audi A3 reg. oznake i broja [registarska oznaka] u trenutku predmetne prometne nezgode (26. travnja 2022.) bilo osigurano kod tužitelja policom osiguranja od automobilske odgovornosti br. 011612566430 s ugovorenim osiguranjem djelomičnog automobilskog kaska (sudar s životinjama) s valjanošću osiguranja od 27. lipnja 2021. do 27. lipnja 2022. (str. 10. spisa, uvjeti na str. 11-17 spisa) te je tužitelj, nakon izvršenog izvida štete (str. 23-28 spisa) te računa popravka u iznosu od 17.541,19 kn (na str. 29), isplatio osiguraniku NV (vlasniku vozila) naknadu štete u iznosu od ukupno 17.541,19 kn i to iznos od 9.645,00 kn 6. lipnja 2022., a iznos od 7.896,19 kn 18. srpnja 2022. (izvadak po računu na str. 33 i 34 spisa). Iz dopisa Ministarstva poljoprivrede od 22. srpnja 2024. i njemu priložene karte lovišta (str. 96-97 spisa) proizlazi da predmetna cesta prolazi kroz lovište kojim gospodari tuženik, što potvrđuje i činjenica da je upravo tuženikov lovočuvar GV izašao na mjesto događaja (kako proizlazi iz Potvrde PP Poreč od 29. travnja 2022., na str. 7 spisa i Izvješća PP Poreč od 29. travnja 2022., na str. 78 spisa).
8. Tužitelj potražuje utuženu tražbinu prema tuženiku po osnovi zakonske subrogacije iz čl. 963. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), prema kojoj odredbi isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Sukladno navedenoj odredbi, u regresnoj parnici je potrebno, pored činjenice isplate naknade iz osiguranja od strane tužitelja kao osiguratelja, dokazati i pretpostavke odgovornosti za štetu koja je nastala osiguraniku.
9. Prema odredbi čl. 80. st. 6. ZOL-a za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. To znači da je lovoovlaštenik odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova (ako nije odgovoran vozač jer je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi). U slučajevima kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov (i ako je vozač upravljao vozilom sukladno propisima kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi) činjenica što se u vrijeme nastanka prometne nezgode (i štete) nije provodio lov ne znači da lovoovlaštenik ne može odgovarati za štetu. Naime, odredbom čl. 76. st. 2. ZOL-a propisano da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako ZOL ne propisuje drugačije. Odštetna je odgovornost u konkretnom slučaju uređena i općim propisima obveznog prava kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti i to konkretno čl. 1045. st. 3. ZOO-a, koji određuje da se za štetu od opasne svari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju, te daljnjim odredbama čl. 1063. -1067. ZOO- a budući da divljač koja pretrčava cestu na kojoj se odvija promet motornim vozilima predstavlja opasnu stvar, a šteta nastala u vezi opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari (osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete). Takvo je i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske (u Odlukama broj: U-I-2813/2014 od 3. lipnja 2016. i broj: U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015.), stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-2101/86, Rev-1816/90, Rev-2070/92, Gzz-4/04, Rev-1312/07) i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (npr. Pž-2623/2021, Pž-1579/2024). Sukladno prethodno navedenim odredbama ZOO-a za štetu nastalu na vozilu naletom divljači koja pretrčava cestu odgovara tuženik kao lovoovlaštenik lovišta na je kojem ta divljač živjela. Naime, lovoovlaštenik ili ovlaštenik prava lova je prema čl. 7. t. 8. ZOL-a pravna ili fizička osoba koja je stekla pravo lova na temelju Zakona o lovstvu, a to je u konkretnom slučaju upravo tuženik. Prema čl. 7. t. 10. ZOL-a, lovište je određena površina zemljišta koja je zaokružena prirodna cjelina u kojoj postoje ekološki i drugi uvjeti za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova, pri čemu pojam otvoreno lovište znači lovište u kojem je omogućena nesmetana dnevna i sezonska migracija divljači (čl. 7. t. 17. ZL-a). Iz zakonskih je odredbi jasno da prilikom određivanja granica lovišta nije bitno pitanje u čijem se vlasništvu nalazi zemljište ili cesta koja ulazi u površinu lovišta. Odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika ne prestaje na granici javne ceste koja prolazi kroz njegovo lovište, upravo iz razloga što je on lovoovlaštenik lovišta na kojemu je divljač, kao opasna stvar, živjela, i na čijem se području nesreća dogodila. Iz odredbama čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a proizlazi da se lovoovlaštenik može osloboditi odgovornosti za štetu od divljači (kao opasne stvari) u potpunosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika (ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti) ili djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. U tom smislu za nastalu štetu može biti odgovoran vozač, ako nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku, a odgovornost može biti i na strani osobe ovlaštene upravljati javnom cestom ako nije poduzela potrebne mjere sukladno odredbama Zakona o cestama (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2623/2021-2 od 18. listopada 2022.).
10. Na uviđaju na licu mjesta 27. rujna 2024. utvrđeno je da se u blizini mjesta nesreće s obje strane ceste nalaze nasadi maslina. Svjedokinja JV iskazala je kako slijedi: „Predmetnog dana kretala sam se upravljajući vozilom Audi A3 vlasnika NV iz smjera Lanterna, gdje sam radila, prema Taru. Bila je večer i padala je kiša te su bila upaljena kratka svijetla. Rasvjeta na cesti je bila upaljena. Kretala sam se brzinom od oko 50-60 km/h. U jednom trenutku na mjestu koje sada pokazujem velikom brzinom, tako da sa ju jedva stigla vidjeti, sa lijeve strane gledajući u pravcu mog kretanja pred auto je iskočila srna te je došlo do sudara. S automobilom sam prešla preko srne koja je ostala na cesti te sam se zaustavila malo dalje sa desne strane kod table gdje sada piše "Victoria tours". Ja sam pozvala policiju te prvo nakon 15-ak minuta je došao lovočuvar koji je kasnije preuzeo srnu. Nakon toga je na mjesto događaja došla policija i to nakon cca 1h nakon nesreće te su izvršili uviđaj. Dalje je vlasnik vozila prijavio štetu osiguranju te je auto popravljen, te ga ja sada vozim.“. Na upite svjedokinja je odgovorila: da je prije mjesta nesreće vidjela znak opasnosti od divljači te inače zna da se nalazi na tom mjestu; da je inače znala na predmetnoj dionici ceste viđati divljač i to srne i zečeve; da u trenutku nesreće nije uopće stigla kočiti; da je srnu vidjela samo trenutak prije nego što je autom udarila u nju; da je kočila tek u trenutku kad je došlo do udarca, a kasnije je prešla preko srne; da misli da je ograničenje brzine na predmetnoj dionici 50-60 km/h budući da se nesreća dogodila izvan naselja; da je vidljivost bila slaba budući da je padala kiša.
11. Svjedok GV (tuženikov lovočuvar) je iskazao: "Predmetnog dana sam pozvan od strane policije te sam pristupio na lice mjesta na cesti Lanterna – Tar. Bila je večer, oko 21,30 sati te je padala kiša. Na licu mjesta zatekao sam vozilo Audi A3 te je uz cestu sa desne strane gledano prema Taru bio srnjak mrtav. Ja sam zapisao podatke o vozaču i vozilu te sam preuzeo srnjaka.". Na upite, odgovorio je: da je mjesto nesreće unutar lovišta tuženika s time da sama cesta nije lovište jer se na cesti ne smije loviti; da ne zna je li na predmetnom dijelu ceste bio postavljen prometni znak opasnosti od naleta na divljač; da se na lovištu redovito vrši odstrel po lovno gospodarskoj osnovi; da su za tuženika sve ceste kritične točke te je tuženik poduzeću za ceste slao dopise da se na iste postave znakovi opasnosti od naleta na divljač; da je mjesto nesreće cca. 150m udaljeno od ulaza u autokamp Lanterna; da su od mjesta nesreće na udaljenosti od 20-ak m posađene masline te je u blizini i restoran; da tuženik ne bi smio loviti na mjestu gdje se dogodila nesreća jer ne smije loviti u blizini manje od 300m od ceste; da on nije nikada bio zakonski zastupnik tuženika.
12. Vještak prometne struke Željko Petković je u pisanom nalazu i mišljenju od 16. listopada 2024. zaključio kako slijedi:
„Do prometne nesreće došlo je na dijelu kolnika ŽC-5037 TN Lanterna - Tar na oko 1 km + 100 m. Vozilo osiguranika tužitelja kretalo se smjerom TN Lanterna - Tar (zapad-istok). Način događanja predmetnog štetnog događaja je nalet vozila osiguranika tužitelja ”Audi A3" na divljač (srna). Divljač se kretala s lijeva u desno u odnosu na smjer kretanja vozila. Naletni kontakt ostvaren je udarom prednjeg lijevog vrha vozila u istrčalu divljač. Nakon naleta došlo je i do pregaženja divljači, a uginulu divljač preuzeo je lovočuvar LD „Zec” iz Poreča.
Iz razloga nepostojanja relevantnih podataka temeljem kojih bi se preciznije utvrdila brzina kretanja konkretnog vozila u trenutku naleta na divljač ista se analizirala u veličini iskazane po vozačici vozila u veličini od 50-60 km/ kao i pod uvjetom kretanja ograničenom brzinom od 40 km/h. Obim i veličina nastalih oštećenja na vozilu ukazuju na iskazanu naletnu brzinu veličine do 60 km/h.
Divljač se do mjesta naleta kretala na ukupnoj dužini puta od 4 m i u vremenu od 0,96 sekunde. Pojavu divljači na lijevom rubu kolnika vozačica vozila mogla je uočiti na udaljenosti od 14,6 m, odnosno 10,6 m (40 km/h) od mjesta naleta. U konkretnoj prometnoj situaciji nalet na divljač nije bilo moguće izbjeći iz razloga nedostajućih vremensko-prostornih veličina za poduzimanje radnje kočenja vozila a sve u cilju izbjegavanja naleta.“.
13. U podnesku od 17. veljače 2025. umješač na strani tuženika je, u bitnome, naveo da vještak brzinu divljači određuje 4,16 m/s (15 km/h), a da se srna u trku kreće znatno brže. Tako drugi vještaci brzinu srne u trčanju prikazuju u iznosu gotovo duplo većem od onog kako ga prikazuje vještak. No, čak i kada bi brzinu divljači od 4,16 m/s uzeli kao utvrđenu, vještak neživotno tumači predmetnu prometnu situaciju i utjecaj prekoračenja brzine na nastanak ovog štetnog događaja. Vještak pogrešno analizira situaciju u kojoj bi se vozilo osiguranika tužitelja kretalo unutar ograničenja, tj. 40 km/h. Naime, vještak utvrđuje kako je vozač, za slučaj da je vozio unutar ograničenja brzine, životinju mogao vidjeti tek na udaljenosti od 10,6 m. Iz formule vještaka proizlazi da bi vozač da je vozio npr. 5 km/h (1,39 m/s) životinju mogao uočiti na udaljenosti od svega 1,33 m od njezina ulaska na kolnik. To je netočno. Takav izračun dovodi do zaključka da je sudar nemoguće izbjeći, a što je netočno. Vještak je trebao utvrditi na koji bi način vožnja unutar ograničenja utjecala na mogućnost izbjegavanja nesreće pod pretpostavkom da se vozilo u trenutku ulaska divljači na kolnik nalazilo na udaljenosti od mjesta sudara za 14,6 m. Dakle, nužno je utvrditi bi li sudar bio izbjegnut da se vozilo osiguranika tužitelja kretalo unutar ograničenja brzine u vremenu od kada se isto nalazilo na udaljenosti od 14,6 m od mjesta sudara, a ne isto utvrđivati na način da se vozilo „stavlja“ u položaj bliže mjestu sudara. Tako npr. da se u trenutku kada divljač ulazi na kolnik vozilo osiguranika tužitelja kreće 40 km/h (11,11 m/s) isto bi put od 14,6 m prešlo u vremenu 1,31 sek. Prvenstveno je riječ o vremenu u kojem vozač ima mogućnost reakcije kočenjem i u kojem bi kočioni sustav reagirao pa bi srna već napustila kolnik u trenutku prolaska vozila osiguranika tužitelja.
Nadalje, ukoliko uzmemo brzinu vozila 11,11 m/s, a kretanja srne od 4,16 m/s, te mjesto sudara na udaljenosti 4 m od lijevog ruba kolnika, onda proizlazi da bi srna iz putanje vozila izašla za 1,28 sek ili čak i manje ovisno o točnom mjestu kontakta vozila i životinje, što znači da bi osiguranik tužitelja, čak i da uopće nije reagirao kočenjem, izbjegao sudar sa životinjom. Vremenski razmak od trenutka prolaska divljači preko kolnika do trenutka prolaska vozila osiguranika tužitelja bi bio još i znatno veći da je vještak objektivno utvrdio brzinu kretanja srne u trku. Sve navedeno jasno upućuje na zaključak kako je prekoračenje brzine osiguranika tužitelja isključivi razlog nastanka štetnog događaja.
14. Na ročištu za glavnu raspravu 9. travnja 2025. izveden je dokaz usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja po vještaku Željku Petkoviću, koji je naveo kako slijedi: "Zaprimio sam podneske umješača na strani tuženika te tuženika sa primjedbama na pisani nalaz i mišljenje te nakon što sam iste proučio i dalje u cijelosti ustrajem kod nalaza i mišljenja te u njemu iznesenih zaključaka. Vezano uz primjedbe umješača na strani tuženika odnosno izračune iz njegovog podneska, navodim da je točno da se nalet na divljač ne može izbjeći ukoliko vozač nije poduzeo radnju kočenja ili nije imao uopće mogućnosti reagiranja ranog kočenja. Brzina divljači u konkretnom slučaju i njeno kretanje preko kolnika do mjesta naleta određuje udaljenost vozila od mjesta naleta razmjerno brzini kretanja vozila. Pod uvjetom da se srna preko kolnika kretala brzinom od 9,7 m/s koju ističe umješač u svom podnesku, tada u konkretnoj situaciji ne bi došlo do naleta na divljač neovisno da li se vozilo kretalo brzinom od 55 km/h i bilo na udaljenosti od 14,6m ili pak se kretalo brzinom od 40 km/h i bilo na udaljenosti od 10,6m iz razloga što bi u vremenu koje je potrebno da pri iskazanim brzinama vozilo dođe do mjesta naleta srna u potpunosti prešla tj. pretrčala preko kolnika. Inače, u svim nalazima i mišljenjima vezanim za nalet na divljač brzinu kretanja srne preko kolnika analiziram u veličini od 4,16 m/s ili 15 km/h. Moguće da srna trči i brže ali u dnevnim uvjetima i to na ravnini bez prepreka i grmlja, a u konkretnom slučaju je bio mrak i kiša te i to utječe na mogućnost pravodobnog uočavanja divljači. U takvim uvjetima je srnu moguće uočiti praktički kada je već ispred vozila.". Na upite, vještak je odgovorio: da vozačica u konkretnom slučaju ni da se kretala unutar ograničenja brzine od 40 km/h, a srna se kretala preko kolnika brzinom od 4,16 m/s ne bi mogla izbjeći nalet na divljač iz razloga što na dužini puta od 10,6m i u vremenu od 0,96s vozačica vozila ne bi imala mogućnosti reagiranja radnjom kočenja vozila; da se u noćnim uvjetima, posebice u uvjetima kiše reakcija vozača na opasnost kreće u granicama od 1,2s do 1,4s; da je u policijskom zapisniku navedeno ograničenje brzine od 90 km/h što se odnosi na ograničenje van naseljenog mjesta; da je od Županijske uprave za ceste zatražio podatak o ograničenju brzine na predmetnom mjestu jer mu je na uviđaju na licu mjesta ukazano da se na dijelu ceste, a u kojem se vozačica u konkretnom slučaju nije kretala, postoji znak ograničenja brzine od 40 km/h; da je od Županijske uprave za ceste dobio je podatak o ograničenju brzine na predmetnoj dionici ceste od 40 km/h; da vozačica koje se od svog radnog mjesta u kampu lanterna redovno kreće prema Taru možda nije nikada ni uočila znak ograničenja brzine 40 km/h jer isti nije postavljen na dionici kojom se kretala.
15. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Željka Petkovića ocijenio objektivnim, potpunim te izrađenim u skladu s pravilima struke. Usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja na ročištu 9. travnja 2025. vještak je po ocjeni suda otklonio sve dvojbe vezane uz nalaz i mišljenje, koji je po svom sadržaju u bitnome suglasan sa ispravama u spisu (Potvrda PP Poreč od 29. travnja 2022., na str. 7 spisa, Zapisnik o očevidu PP Poreč od 29. travnja 2022., na str. 71-73 spisa, Izvješće PP Poreč od 29. travnja 2022., na str. 78 spisa) te sa iskazima svjedoka JV i UV. Stoga je sud taj nalaz u cijelosti prihvatio i odlučio da neće izvesti dokaz prometnim vještačenjem po drugom vještaku.
16. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Željka Petkovića te prethodno navedenih isprava (u točki 15. ovog obrazloženja) i iskaza svjedoka JV i UV, sud je utvrdio da je predmetna šteta nastala od opasne stvari – srne.
17. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je vozačica (JV) pridonijela nastanku štete. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Željka Petkovića utvrđeno je da vozačica u konkretnom slučaju ni da se kretala unutar ograničenja brzine od 40 km/h (podatak dobiven od Županijske uprave za ceste) ne bi mogla izbjeći nalet na srnu. Dakle, ako se i uzme da je ograničenja brzine 40 km/h, prekoračenje brzine nije u uzročno-posljedičnoj vezi s štetnim događajem. Neovisno o tome, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju ograničenje brzine na mjestu štetnog događaja bilo 90 km/h (što se odnosi na ograničenje van naseljenog mjesta) kao što je navedeno u Zapisniku o očevidu PP Poreč od 29. travnja 2022. na str. 71-73 spisa, a ne 40 km/h (podatak dobiven od Županijske uprave za ceste). Naime, iz usmenog nalaza i mišljenja vještaka Petkovića na ročištu 9. travnja 2025. proizlazi da je znak ograničenja brzine od 40 km/h na dijelu ceste kojim se vozačica u konkretnom slučaju nije kretala te da vozačica koja se od svog radnog mjesta u kampu Lanterna redovno kreće prema Taru možda nije nikada ni uočila znak ograničenja brzine 40 km/h jer isti nije postavljen na dionici kojom se kretala. Imajući u vidu takav nalaz vještaka i odredbu čl. 21. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama, prema kojoj se znakovi izričitih naredbi moraju ponovno postaviti nakon svakoga raskrižja ako izričita naredba vrijedi i poslije takvog raskrižja, ovaj sud smatra da znak naredbe ograničenja brzine od 40 km/h koji je postavljen prije raskršća na kojem se vozačica uključila u promet predmetnom cestom više ne vrijedi pa je, stoga, u Zapisniku o očevidu PP Poreč od 29. travnja 2022. na str. 71-73 spisa ispravno navedeno da je ograničenje brzine na mjestu štetnog događaja bilo 90 km/h (što se odnosi na ograničenje van naseljenog mjesta). Dakle, imajuću u vidu prethodno navedeno, ovaj je sud zaključio da vozačica uopće nije prekoračila ograničenu brzinu. Uostalom, sve i kad bi se uzelo da je ograničena brzina 40 km/h, na temelju nalaza i mišljenja vještaka Željka Petkovića utvrđeno je da vozačica u konkretnom slučaju ni da se kretala unutar tog ograničenja brzine (od 40 km/h) ne bi mogla izbjeći nalet na srnu.
18. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je osoba koja upravlja predmetnom cestom pridonijela nastanku štete. U konkretnom slučaju se ne radi o autocesti pa pravna osoba koja upravlja cestom ne odgovara po načelu predmnijevane krivnje (pravno shvaćanje sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. odnosi se na naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti, a ne na redovnoj cesti). Iz odredbi čl. 1067. st. 2. i 3. ZOO-a proizlazi da se lovoovlaštenik može osloboditi odgovornosti za štetu od divljači (kao opasne stvari) u potpunosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika (ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti) ili djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Dakle, teret dokaza da postoje navedeni ekskulpacijski razlozi bio je na tuženiku. Odredba čl. 50. Zakona o cestama propisuje pretpostavljenu krivnju pravne osobe koja upravlja javnom cestom uz pretpostavku da na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije javnu cestu označila prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Kako na cesti gdje je došlo do nastanka štete postoji prometna signalizacija, a tuženik nije dokazao da je kao lovoovlaštenik zatražio postavljanje zaštitne žičane ograde, tuženik n ije dokazao postojanje razloga koji isključuju njegovu krivnju za nastalu štetu (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž-536/2023- 2 od 31. kolovoza 2023.). Nadalje, prema pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH u odluci poslovni broj Rev-352/2022 od 5. travnja 2022. izneseno je da sukladno odredbi čl. 50. st. 1. i. 2. Zakona o cestama pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovora za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom sukladno posebnim propisima; odgovornost lovoovlaštenika za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti je objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti, jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar; lovoovlaštenik u okolnostima konkretnog slučaja mogao bi se osloboditi od objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ukoliko dokaže da je propust pravne osobe koji je vezan uz nepostavljanje signalizacije i znakova upozorenja na opasnost od mogućeg naleta divljači, usprkos zahtjevu lovoovlaštenika bio u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, a ako to ne dokaže ne bi se mogao osloboditi od odgovornosti. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao propust pravne osobe koji je vezan uz nepostavljanje signalizacije i znakova upozorenja na opasnost od mogućeg naleta divljači, a nije dokazao ni da bi takav propust (sve i kad bi postojao) bio u uzročnoj vezi sa štetnim događajem pa se, stoga, tuženik nije oslobodio od odgovornosti za predmetni štetan događaj.
19. Dakle, sud je utvrdio: da predmetna cesta prolazi kroz lovište kojim gospodari tuženik, da je predmetna šteta nastala od opasne stvari (divljači), da tuženik nije dokazao da su vozač ili osoba koja upravlja predmetnom cestom pridonijeli nastanku štete, te da je tuženik tužitelju dužan naknaditi iznos reparirane štete (osiguraniku tužitelja NV) od 17.541,19 kn. Stoga je, temeljem odredbi 80. st. 6. ZOL te čl. 963., čl. 1045. st. 3. i čl. 1063. -1067. ZOO-a, tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti (točka I izreke presude). Budući da se ne radi o potraživanju iz trgovačkog ugovora, tužitelju su na dosuđeni iznos glavnice, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, dosuđene zakonske zatezne kamate koje teku po stopi koja se odnosi na ostale odnose. Kako je tužitelj svome osiguraniku platio iznos štete, čime je šteta reparirana, sud je odredio da zatezne kamate teku od dana isplate osiguraniku tužitelja.
20. Kako iz svega navedenog proizlazi da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno sud je odlučio da neće izvesti dokaz novim prometnim vještačenjem.
21. Temeljem odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) u vezi sa čl. 155. ZPP-a tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka i to: za zastupanje na ročištima od 27. lipnja 2024., 27. rujna 2024., 19. travnja 2025. i 9. travnja 2025. iznos od 200,00 eura po ročištu (Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova; dalje: Tarifa), za sastav podneska od 29. listopada 2024. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), PDV u iznosu od 250,00 eura, (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak uviđaja i prometnog vještačenja u iznosu 654,43 eura, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 69,73 eura te na presudu u iznosu od 69,73 eura, ukupno 2.043,89 eura. Budući da trošak postupka ne predstavlja potraživanje iz trgovačkog ugovora, tužitelju su na trošak postupka, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, dosuđene zakonske zatezne kamate (zatražene u tužbi) koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se odnosi na ostale odnose (točka II izreke).
U Pazinu, 16. svibnja 2025.
Sudac
Ivan Dujić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. (čl. 467. st. 1. ZPP-a).
U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije (čl. 467a ZPP-a).
DNA:
- tužitelju po pun., uz rješenje o pristojbi na presudu,
- tuženiku po pun.,
- umješaču po pun.
