REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-3990/2020-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, Zvonimirova 75, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić&Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 26.ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Alena Đapića, odvjetnika u Solinu, i zamjenika punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 16.svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 97518/04 od 13. prosinca 2004.g. zaključenog između tužitelja i HVB Splitska Banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 140.000,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF, na dan korištenja kredita, članak 10,.b),1., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, članak 10.,d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko korisnik kredita/poslodavac zakasni sa uplatom mjesečne rate, kreditor će prihvatiti/primjeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima-mjesečnom ratom, članak 10.,d),2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se prijevremene uplate prihvatiti po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, članak 10.,d),3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka uvijek zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 97518/04 od 13. prosinca 2004.g., zaključenog između tužitelja i HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenljiva, a utvrđuje se aktom/odlukom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 14.069,95 eura (slovima: četrnaest tisuća šezdeset devet eura devedeset pet centi) sa zateznom kamatom koja teče:

9.91 eura od 12.03.2007.

9.87 eura od 10.04.2007.

9.70 eura od 10.05.2007.

9.72 eura od 11.06.2007.

9.61 eura od 10.07.2007.

9.73 eura od 10.08.2007.

9.72 eura od 10.09.2007.

9.59 eura od 10.10.2007.

9.70 eura od 12.11.2007.

9.65 eura od 10.12.2007.

9.81 eura od 10.01.2008.

9.94 eura od 11.02.2008.

10.12 eura od 10.03.2008.

9.96 eura od 10.04.2008.

9.85 eura od 12.05.2008.

9.83 eura od 10.06.2008.

9.79 eura od 10.07.2008.

9.74 eura od 11.08.2008.

9.77 eura od 10.09.2008.

10.07 eura od 10.10.2008.

10.30 eura od 10.11.2008.

10.22 eura od 10.12.2008.

14.61 eura od 12.01.2009.

59.63 eura od 10.02.2009.

72.61 eura od 10.03.2009.

49.80 eura od 10.04.2009.

45.74 eura od 11.05.2009.

44.71 eura od 10.06.2009.

48.06 eura od 10.07.2009.

44.35 eura od 10.08.2009.

44.67 eura od 10.09.2009.

44.13 eura od 12.10.2009.

44.61 eura od 10.11.2009.

44.33 eura od 10.12.2009.

77.96 eura od 11.01.2010.

82.41 eura od 17.02.2010.

98.39 eura od 25.03.2010.

94.55 eura od 12.04.2010.

106.93 eura od 10.05.2010.

110.80 eura od 14.06.2010.

139.13 eura od 12.07.2010.

118.43 eura od 10.08.2010.

171.01 eura od 10.09.2010.

143.42 eura od 11.10.2010.

148.76 eura od 10.11.2010.

171.64 eura od 10.12.2010.

201.88 eura od 10.01.2011.

145.68 eura od 10.02.2011.

155.90 eura od 10.03.2011.

141.44 eura od 11.04.2011.

174.17 eura od 10.05.2011.

196.60 eura od 10.06.2011.

206.78 eura od 11.07.2011.

319.90 eura od 10.08.2011.

212.61 eura od 12.09.2011.

196.60 eura od 10.10.2011.

200.55 eura od 10.11.2011.

199.08 eura od 12.12.2011.

213.05 eura od 10.01.2012.

223.90 eura od 15.02.2012.

225.82 eura od 12.03.2012.

218.32 eura od 10.04.2012.

222.52 eura od 10.05.2012.

226.42 eura od 11.06.2012.

220.56 eura od 10.07.2012.

220.02 eura od 10.08.2012.

208.99 eura od 10.09.2012.

212.75 eura od 10.10.2012.

220.94 eura od 12.11.2012.

218.34 eura od 10.12.2012.

222.10 eura od 10.01.2013.

211.42 eura od 11.02.2013.

207.28 eura od 11.03.2013.

219.08 eura od 10.04.2013.

207.53 eura od 10.05.2013.

201.45 eura od 10.06.2013.

194.59 eura od 10.07.2013.

202.99 eura od 12.08.2013.

207.59 eura od 10.09.2013.

211.96 eura od 10.10.2013.

212.94 eura od 11.11.2013.

218.72 eura od 10.12.2013.

170.25 eura od 10.01.2014.

158.14 eura od 19.02.2014.

158.35 eura od 10.03.2014.

157.73 eura od 10.04.2014.

152.39 eura od 12.05.2014.

151.61 eura od 10.06.2014.

156.25 eura od 10.07.2014.

160.96 eura od 11.08.2014.

163.41 eura od 10.09.2014.

163.69 eura od 10.10.2014.

168.20 eura od 10.11.2014.

169.60 eura od 10.12.2014.

171.42 eura od 12.01.2015.

159.30 eura od 10.02.2015.

159.30 eura od 12.03.2015.

159.30 eura od 10.04.2015.

159.30 eura od 11.05.2015.

159.30 eura od 10.06.2015.

159.30 eura od 10.07.2015.

159.30 eura od 10.08.2015.

159.30 eura od 10.09.2015.

159.30 eura od 10.10.2015.

159.30 eura od 10.11.2015.

159.30 eura od 10.12.2015.

159.30 eura od 10.01.2016.

159.30 eura od 10.02.2016.

159.30 eura od 10.03.2016.

po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 5.230,88 eura (slovima: pet tisuća dvije stotine trideset eura osamdeset osam centi) sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.806,15 EUR (slovima: šest tisuća osam stotina šest eura petnaest centi), sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 16.svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 13.lipnja 2019. navodi se da je tužitelj, dana 13.prosinca 2004. sa tuženikom, odnosno sa tuženiku pripojenim društvom Splitska banka d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj: 97518/04 (dalje: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 140.000,00 CHF, koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Također, tužitelj i tuženik su 18.ožujka 2016. sklopili Dodatak Ugovora. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 10. otplatu kredita vezao je uz ovu valutu, te je u članku 5. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,99 % godišnje, ugovorivši u članku 11. Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način daje ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/202. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/2013-4, u točki II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. 12. 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (Narodne novine, broj: 96/13), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP-a (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO-a.

1.1. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu -4,99 %, te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama. Iz navedenog vještačenja proizlazi da je tuženik na ovaj način neosnovano stekao iznos od 16.091,78 EUR/121.243,51 kn. Navedeni iznos obuhvaća i manjak koji je tuženik neosnovano utvrdio prema izračunu konverzije i to u iznosu od 3.021,01 EUR/22.761,79 kn na dan 24.ožujka 2016., koji manjak je tužitelj otplatio tijekom plaćanja anuiteta kroz razdoblje nakon konverzije i to kroz udjele glavnice u tim anuitetima, a koja glavnica je prethodno uvećana upravo za neosnovano utvrđeni manjak. Budući je odredba Ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti niti u dijelu obračuna preostale glavnice na dan konverzije. Stoga pored gore navedenih neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa, tužitelj potražuje i novčani iznos koji je preplatio po osnovi razlike glavnice. Naime, zbog ništetnosti valutne klauzule tužitelju je na dan 24.ožujka 2016. preostala glavnica trebala biti obračunata prema početnom tečaju CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita i na taj dan je trebala iznositi 63.719,39 EUR/480.093,73 kn, a sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Jurice Dobrinića. Suprotno tome, tuženik je na navedeni dan obračunao preostalu glavnicu u iznosu od 69.075,14 EUR/520.446,61 kn, čime je isti na ovaj način neosnovano stekao iznos od 5.355,75 EUR/40.352,88 kn, jer je navedenu razliku glavnice tužitelj otplatio tijekom plaćanja anuiteta kroz razdoblje nakon konverzije i to kroz udjele glavnice u tim anuitetima. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a

1.2. Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će:

-pod točkom I. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 2. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je, u članku 2. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 140.000,00 CHF, te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF, na dan korištenja kredita, članak 10,.b),1., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, članak 10.,d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko korisnik kredita/poslodavac zakasni sa uplatom mjesečne rate, kreditor će prihvatiti/primjeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima- mjesečnom ratom, članak 10.,d),2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se prijevremene uplate prihvatiti po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, članak 10.,d),3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka uvijek zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva,

-pod točkom II. utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenljiva, a utvrđuje se aktom/odlukom kreditora.

-pod točkom III. naložiti tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos 16.091,78 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate,

-pod točkom IV. naložiti tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos 5.355,75 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25.ožujka 2016. do isplate,

-pod točkom V. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 14.ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 14.069,95 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te pod točkom IV. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.230,88 EUR sa zateznom kamatom od 1.listopada 2015., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen. Tužitelj je na taj način djelomično povukao tužbu pod točkom III. za iznos od 2.021,83 EUR, a pod točkom IV. za iznos od 124,87 EUR.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, te je istaknuo prigovor zastare. Nadalje, tuženik osporava da je ovaj sud vezan presudama Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, između ostaloga jer se u konkretnom slučaju radi o postupku radi isplate, a ne naknade štete kako propisuje čl.502.c. Zakona o parničnom postupku i čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača/2007. Tuženik navodi da je prije podnošenja tužbe tužitelj pristao na konverziju predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, a kojim je došlo i do izmjene valutne klauzule i kamatne stope. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, tuženik se poziva se na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno isti odbiti kao neosnovan i naložiti istom da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 97518/04 od 13.prosinca 2004., solemniziranog od strane javnog bilježnika Ante Barbića iz [adresa] pod brojem OU-493/2004 dana 15.prosinca 2004., Dodatka br.1. Ugovoru o kreditu broj 97518/04 od 18.ožuja 2016. solemniziranog od strane javnog bilježnika Ante Pejkovića iz [adresa] pod brojem OV-1222/2016 dana 18.ožujka 2016., prvog otplatnog plana, prometa po kreditu, novog otplatnog plana, dopisa tuženika od 9.studenoga 2015., uplata po kreditu, financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marijanu Joviću i dopunskim vještačenjem po istom vještaku, te saslušanjem tužitelja.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata iznosa koji je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i na ime razlike u obračunu preostale glavnice.

6. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, da je konverzijom utvrđen novi iznos nedospjele glavnice, s koji izračunom se tužitelj suglasio.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, odnosno tuženiku pripojeno društvo Splitska banka d.d., kao kreditor, sklopili 13.prosinca 2004. Ugovor o kreditu broj 97518/04 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva solemniziranog od strane javnog bilježnika solemniziranog od strane javnog bilježnika Ante Barbića iz [adresa] pod brojem OU- 493/2004 dana 15.prosinca 2004., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 140.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika važećem za CHF na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana (čl.2.Ugovora). Nije sporno da je u članku 10.b),1. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, da će ukoliko korisnik kredita/poslodavac zakasni sa uplatom mjesečne rate, kreditor prihvatiti/primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima-mjesečnom ratom (čl.10. d) 1), da će se prijevremene uplate prihvatiti po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća (članak 10. d) 2.), i da tuženik uvijek zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva (članak 10. d)3. ). Isto tako nije sporno da je u čl. 11. ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenljiva, a utvrđuje se aktom/odlukom tuženika kao kreditora. Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, između strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak br.1. ugovora o kreditu dana 18.ožujka 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije valute iznosi 68.039,61 EUR.

8. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

9. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 13.prosinca 2004.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

10. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

12. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

17.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, između ostalog, je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo Splitska banka d.d. kao sedmotuženik, u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora sedmotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotuženika.

16. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.

17. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 2., 10. i 11. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

19. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

20. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

21. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

22. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

23. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 2., 10. i 11. Ugovora o kreditu predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.

24. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

24.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 13.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

25. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.

26. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja, koji su svom iskazu navodi da mu je novac trebao radi kupnje stana, da je otprije bio klijent tuženika, i da se istom obratio radi sklapanja ugovora o kreditu, te se nije išao raspitivati kod drugih banaka o uvjetima kredita. Nije mu ponuđen kredit u nikakvoj drugoj valuti, osim u valuti CHF, i zaposlenica tuženika rekla je da se radi o najpovoljnijem kreditu. Nakon pribavljanja dokumentacije i davanja u zalog očeve kuće, tužitelj je pristupio sklapanju ugovora o kreditu, čiji je tekst sastavio tuženik. Prije potpisivanja polovično ga je pročitao u dijelu koji se tiče kamate i uvjeta da ispunjava za kredit, nitko ga od strane tuženika prije potpisivanja ugovora nije upozorio na rizike ugovaranja kredita u valuti chf, a znao je da će u slučaju manjih promjena u tečaju doći i do promjene u rati, tako da će ista biti manja ili veća ovisno o tečaju. Tužitelja nitko nije o obavijestio o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu na koji bi se ista mijenjala, ovjerio je ugovor kod javnog bilježnika, koji također nije davao nikakva tumačenja. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je bio obrtnik i bavio se stolarijom, a iznosom kredita kupio je stan isključivo za stanovanje, kojeg je prodao prije pola godine. U tom periodu od kupnje do prodaje stan nije iznajmljivao, niti je u istome obavljao obrtničku djelatnost. Mjesečna rata ugovorena je na iznos od 464,53 EUR/3.500,00 kn, da bi kroz slijedećih nekoliko godina (6-7) narasla do 663,61 EUR/5.000,00 kn. Tuženik nije slao tužitelju nikakve obavijesti o promjeni mjesečne rate i razlozima promjene, niti se tužitelj išao kod tuženika raspitivati jer je sve čuo od ostalih koji su imali ovakav kredit. Tuženik je napravio nekakav izračun konverzije, kredit je pretvoren u eurski, tekst konverzije sastavio je tuženik, nije mu priznata nikakva pretplata, već je tužitelj morao još nadoplatiti banci iznos od oko 5.000,00 EUR. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu i aneksa tog ugovora, prilikom konverzije tuženik mu nije davao nikakva tumačenja, a od konverzije je očekivao manju mjesečnu ratu, do čega je i došlo, te navedeni kredit tužitelj još uvijek otplaćuje. Prilikom sklapanja aneksa ugovora zaposlenici tuženika nisu od tužitelja tražili da se nečega odrekne.

27. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

28.Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

29. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Marijana Jovića, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi nakon dopunskog očitovanja sudskog vještaka, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

30. U nalazu i mišljenju sudski vještak Marijan Jović navodi da je po izvršenoj konverziji tužitelj na dan 30.rujna 2015. dugovao 39.412,06 kn/5.230,88 EUR glavnice više nego što bi dugovao po početnom otplatnom planu i prodajnom tečaju važećem na dan isplate kredita. Na dan obračuna 30.rujna 2015. tužitelju je kroz konverziju obračunat manjak uplata u iznosu od 2.610,96 EUR, a koji je iznos imao vratiti tuženiku po ugovaranju dodatka Ugovora o kreditu. Vještak je dao izračun dviju opcija i to Opcija 1, u kojoj je u izračun uključio iznose manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja i kamate (negativne razlike), i Opciju 2. u kojoj u izračun nisu uključene negativne razlike. Kako tuženik nije u pogledu tzv. negativnih razlika stavio nikakav zahtjev, mjerodavna je Opcija 2. prema kojoj je tužitelj zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.ožujka 2007. do 10.siječnja 2014. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu 29.735,05 kn/3.946,52 EUR. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 69.079,57 kn/9.168,43 EUR. Ukupna preplata anuiteta iznosi 98.814,62 kn/13.114,95 EUR.

31. U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja, sudski vještak za financije Marijan Jović očitovao se na primjedbe tužitelja da vještak nije izvršio obračun pretplate za preostalo razdoblje od rujna 2015. do ožujka 2016. Vještak je u dopuni ponovno dao izračun dviju opcija, s tim da se i u ovom slučaju prihvaća Opcija 2. prema kojoj je tužitelj zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.ožujka 2007. do 10.siječnja 2014. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu 3.946,52 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 10.123,43 EUR. Ukupna preplata anuiteta iznosi 14.069,95 EUR.

32. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju otplate kredita do dana konverzije plaćao manje iznose zbog pada kamatne stope i pada tečaja (Opcija 1. izračuna). Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž- 650/2023 od 27.rujna 2023.). Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, pa nema mjesta uzimanju u obzir tzv.negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

33. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud nedvojbeno zaključuje da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom. Naime, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije Marijana Jovića proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj u utuženom razdoblju pretplatio ukupan iznos od 14.069,95 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 3.946,52 EUR, i zbog rasta tečaja iznos od 10.123,43 EUR, a isplatu kojeg iznosa tužitelj potražuje od tuženika pod točkom III. tužbenog zahtjeva. Izračunom konverzije utvrđena je preostala glavnica u iznosu 68.039,61 EUR, dok bi razlika u odnosu nedospjelu glavnicu po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja bila manja za iznos od 5.230,88 EUR, isplatu kojeg iznosa tužitelj potražuje od tuženika pod točkom IV. tužbenog zahtjeva. Dakle, iz financijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da tužitelj provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećen odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Naime, tužitelj je od dana otplate kredita do dana konverzije 18. ožujka 2016. preplatio ukupan iznos od iznos od 14.069,95 EUR na ime ništetnih odredbi ugovora, dok je pravilnim izračunom konverzije glavnica tužitelju treba biti manja za iznos od 5.230,88 EUR. Ono što je bitno za naglasiti jest da je tužitelju prilikom konverzije nije priznata nikakva pretplata. Dakle, tužitelj potražuje pretplatu do dana sklapanja Dodatka ugovora odnosno izvršene konverzije 18.ožujka 2016. koja je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva.

34. U konkretnom slučaju valjan je sporazum o konverziji sklopljen između tužitelja i tuženika, te kao takav proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka. Predmet Dodatka ugovora jest ispunjavanje zakonske obveze tuženika prema uvjetima propisanim ZID ZPK-a/2015, kojim se mijenjaju odredbe osnovanog ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te sporazum o raspolaganju pretplatom, kako je i navedeno u čl.1.Dodataka ugovoru. Konverzijom je osnovni ugovor o kreditu u valuti CHF (realiziran u HRK) izmijenjen u kredit u valuti EUR uz redovnu kamatnu stopu, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl.8.Dodatka). Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije nedvojbeno je utvrđeno da konverzijom tužitelj nije došao u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da je bio korisnik kredita u euro, jer je vještak za financije utvrdio postojanje pretplate kako po osnovi ništenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i po osnovi izračuna preostale neotplaćene glavnice. Ovo je posljedica toga što ni tuženiku u trenutku izrade obračuna konverzije nije bilo poznato da će dvije godine kasnije postati pravomoćna naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule. Dakle, sklopljenom konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka, odnosno između tužitelja i tuženika.

35. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 14.ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev, na način da od tuženika potražuje pod točkom III. isplatu iznosa od 14.069,95 EUR na ime pretplate izvršene na temelju ništenih odredbi ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok pod točkom IV. potražuje isplatu iznosa od 5.230,88 EUR na ime razlike u obračunu preostale glavnice sa zateznom kamatom od 1.listopada 2015. Tužitelj je na taj način djelomično povukao tužbu pod točkom III. za iznos od 2.021,83 EUR, a pod točkom V. za iznos od 124,87 EUR, a kojem djelomičnom povlačenju se tuženik nije usprotivio.

36. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

37. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

38. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u iznosu od 14.069,95 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

39. Prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.230,88 EUR na ime razlike u izračunu neotplaćene glavnice, i to sa zateznom kamatom od 1.listopada 2015. (dan nakon 30.rujna 2015. s kojim danom se izvršavao obračun konverzije), a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

40. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 19.300,83 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 250 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 27.listopada 2020., 6.ožujka 2023., 4.siječnja 2024. i 14.ožujka 2025. po 250 bodova za svaki podnesak (250x4), za sastav neobrazloženog „ostalog“ podneska od 21.studenoga 2023. -25 bodova (Tbr.8.toč.4.Tarife), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 13.studenoga 2020., 21.studenoga 2023., 4.veljače 2025. i 26.ožujka 2025. po 250 bodova za svako ročište (250x4), i za pristup ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno 2 325 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 4.650,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 5.812,50 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 260,93 EUR i trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 600,00 EUR, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 6.673,43 EUR. Tužitelju je priznat i predprocesni trošak u iznosu od 132,72 EUR na ime podmirenja troškova financijskog vještačenja po Jurici Dobriniću, budući da tužitelj nema potrebno stručno znanje na temelju kojeg bi mogao postaviti konkretan tužbeni zahtjev, tako da je taj trošak bio nužan i potreban tužitelju, te mu je priznat ukupan trošak u iznosu od 6.806,15 EUR. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom V.

U Splitu, 16.svibnja 2025.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.