REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: Us I-3490/2024-12

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga Suda Meri Dominis Herman, uz sudjelovanje Slobodanke Gorsensky, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Odjela kriminalističke vojne policije, Zagreb, Sarajevska 7, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovni sud, Zagreb, Ilica 256B, uz sudjelovanje zainteresirane osobe IŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Boris Grgić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Korljan & partneri d.o.o., Zadar, Obala kneza Branimira 27/1, radi stegovnog postupka, nakon objave presude, 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, KLASA: UP/I-815-01/23-01/155, URBROJ: 512-21-24-29 od 28. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-815-01/23-01/155, URBROJ: 512-21-24-29 od **.**.2024., IŠ zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu, oslobođen je odgovornosti na temelju članka 42. stavka 1. točke 3. i članka 42. stavka 1. točke 1. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti opisane u tom rješenju.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnome navodi kako je zbog sumnje u nezakonito ostvarivanje materijalnih prava iz Zakona o službi u oružanim snagama istražitelji Odjela proveli kriminalističko istraživanje nad djelatnom vojnom osobom IŠ, a tijekom kojega je utvrđeno da je imenovani dana 10. svibnja 2018. godine u Zapovjedništvu 93. krila HRZ u Zemuniku Donjem podnio zahtjev za ostvarivanje prava na nadoknadu za stanovanje u kojem je naveo podatke o prijavljenom prebivalištu na otoku [adresa], iako od rođenja stanjuje u [adresa]. Nadalje navodi kako je tom prilikom imenovani prikrio činjenicu da je tada neprijavljeno stanovao na adresi [adresa] u [adresa], kako i dana 15. lipnja 2020., kada je ponovno u Zapovjedništvo 93. krila HRZ u Zemuniku Donjem podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje u kojem je također naveo podatke o prijavljenom prebivalištu na otoku [adresa], dok je prikrio činjenicu da je neprijavljno stanuje u [adresa] sa svojom nevjenčanom suprugom u stanu koji je bio u vlasništvu njegovog oca ČŠ na adresi [adresa], što se kako navodi sukladno odredbi članka 2. Zakona o prebivalištu smatra adresom prebivališta, a ne boravišta. Ističe kako je IŠ nakon što je zatražen da nadopuni dokumentaciju u dogovoru sa svojim ocem 16. srpnja 2020., prijavio boravište na naprijed navedenoj adresi u [adresa] iako je tamo i ranije stanovao. Navodi kako je kriminalističkim istraživanjem utvrđena osnovana sumnja da je imenovani manipulacijama sa prijavama boravišta, odnosno prebivališta fiktivno stvorio uvjete za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje (naknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora), iako takvih troškova nije imao jer sa svojim ocem nikada nije sklopio ugovor o najmu stambenog prostora u [adresa]. Smatra kako su razlozi prijave boravišta u [adresa] od strane IŠ ostvarivanje materijalnih prava iz Zakona o službi u oružanim snagama, dok je prebivalište na otoku [adresa] prijavljeno radi prednosti pri ostvarivanju prava na stalni vez u Luci Vir za plovilo koje IŠ posjeduje. Ističe da su terenskom provjerom na adresi [adresa] prikupljene obavijesti iz kojih proizlazi da je IŠ sa svojom djevojkom stanovao na navedenoj adresi nakon čega je prodao stan u mjesecu lipnju 2021. godine, kada se odselio na Bokanjac gdje je kupio veći stan. Nadalje ističe da je terenskom provjerom na adresi [adresa] utvrđeno da IŠ unazad najmanje tri mjeseca stanuje na navedenoj adresi što je i utvrđeno naknadnom terenskom provjerom 16. lipnja 2023. Ističe da su od Porezne uprave Ministarstva financija zaprimljeni podaci o poreznim obvezama ČŠ iz kojih je vidljivo kako isti nema prihoda od najma stambenog prostora iz čega proizlazi da IŠ ne plaća najam stana na adresi [adresa]. Navodi kao je iz podataka prikupljenih terenskom provjerom i dugih prikupljenih obavijesti utvrđeno da IŠ povremeno dolazi na adresu prijavljenog prebivališta na [adresa] radi broda za koji tamo ima vez te da su od HEP-Operatora distribucijskog sustava d.o.o. (Elektra Zadar) pribavljeni podaci o potrošnji električne energije za mjerno mjesto na otoku [adresa], a od TD Vodovod-Vir d.o.o., podavi o potrošnji vode iz kojih proizlazi kako potrošnja električne energije i vode na navedenoj adresi ne odgovara prosječnoj potrošnji peteročlane obitelji. Također navodi kako su od Operativno-tehničkog centra za nadzor komunikacije pribavljeni podaci o uspostavljanju električnih komunikacija u razdoblju od 9. svibnja 2021. do 9. svibnja 2022. i za razdoblje od 7. lipnja 2022. do 7. lipnja 2023., za broj koji koristi IŠ te da je analizom dostavljenih podataka utvrđeno da od ukupno ostvarenih kontakata svega 7,5-9,9% kontakata je imenovani ostvario preko baznih stanica na području otoka [adresa], dok je većinu kontakata ostvario preko baznih stanica na području grada [adresa] i Zadarske županije (bez otoka [adresa]). Smatra kako je odluka Vojnostegovnog suda nezakonita u cijelosti, a ponajprije iz razloga što Zakon o prebivalištu radi jasnu distinkciju između boravišta i prebivališta, a da je na temelju svega naprijed navedenog i utvrđenih podataka utvrđeno da je IŠ na adresi prijavljenog boravišta stalno boravio i stanuje tj. prebiva sa svojom nevjenčanom suprugom i njihovim zajedničkim djetetom. Smatra kako Vojnostegovni sud prilikom ispitivanja svjedoka ČŠ nije postupio u skladu sa člankom 64. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku, jer je kao vjerodostojan prihvatio njegov iskaz da mu je sin IŠ na ruke plaćao najam za stambeni prostor što nije potkrijepljeno nikakvim dokazima. Smatra da je ključna činjenica za utvrđivanje prijavljenog stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u OS RH, što IŠ ČŠ nije plaćao ocu ČŠ najam i nisu nikada sklopili ugovor o najmu stana. Poziva se na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske vezano za tumačenje prebivališta i boravišta. Također navodi kako je predmetna odluka Vojnostegovnog suda u suprotnosti sa ranijim odlukama. U odnosu na treću točku iz obrazloženja osporenoga rješenja kojim je IŠ oslobođen odgovornosti da je obavljao djelatnost u suprotnosti s odredbama Zakona o službu u OS RH ili bez prethodnog odobrenja ministra, istu smatra nezakonitom u cijelosti iz razloga jer je odredbom članka 14. stavka 1. Zakona o službi u OS RH propisana ograničenja djelatnim vojnim osobama u vezi sa službom, dok je stavkom 2. podstavkom 2. istog članka zakona propisano da djelatnim vojnim osobama na temelju posebnog odobrenja ministra obrane može biti dopušten rad radi obavljanja djelatnosti i poslova izvan radnog vremena ako to nije u suprotnosti s interesima službe. Smatra da je IŠ kao vojna osoba imao pravo raditi izvan radnog vremena ali tek po pribavljenom posebnom odobrenju ministra obrane.

3. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporenoga rješenja. Navodi kako u provedenom postupku nije dokazano da bi satnik IŠ manipulacijama s prijavama boravišta odnosno prebivališta fiktivno stvorio uvjete za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje (naknada povećanih životnih troškova zbog najma stambenog prostora). Navodi kako je naknada za stanovanje kao institut odnosno materijalno pravo koje proizlazi iz službe u Oružanim snagama RH uvedena stupanjem na snagu Zakona o službi u OS RH i to odredbom članka 133. Ističe kako cijeneći navedene okolnosti i to vrijeme promjene prebivališta (2007.) iz [adresa] na [adresa], vrijeme prijama satnika IŠ u djelatnu vojnu službu (2008) i vrijeme uvođenja u Zakon instituta naknade za stanovanje (2013.), smatra da tužitelj potpuno neosnovano u tužbi tvrdi da je IŠ manipulirao s prijavom prebivališta i boravišta radi ostvarivanja uvjeta za pravo na naknadu za stanovanje. Smatra da manipuliranje prijavama prebivališta i boravišta sa svrhom ostvarivanja prava na naknadu za stanovanje, tužitelj promatra kroz svoje vlastito tumačenje instituta prebivališta i boravišta prema Zakonu o prebivalištu, docirajući kako je boravište IŠ u [adresa], na adresama [adresa] i [adresa], stvarno prebivalište, a da je njegovo prebivalište u [adresa], u stvarnosti boravište potkrepljujući to analizom spajanja njegovog mobilnog telefona na bazne stanice. Smatra kako ovakvo tumačenje prebivališta i boravišta nema uporišta u sudskoj praksi te se pozivana odredbu članka 32. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

4.1. Navodi nadalje kako je odredbom članka 2. stavcima 1. i 2. Zakona o prebivalištu dana definicija prebivališta i boravišta te se poziva i na obrazloženje presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1134/16 od 5. svibnja 2016., prema kojoj " okolnost da netko povremeno stanuje na prijepornoj adresi (na kojoj nije zatečen prilikom terenske provjere) odnosno da povremeno boravi i na drugim adresama (na kojima također nije osobno zatečen prilikom terenskih provjera), nije sama po sebi dostatna za zaključak da osoba u predmetnom stanu ne živi, jer odredbama Zakona o prebivalištu nije propisano koliko vremena tijekom godina netko mora stanovati na prijavljenoj adresi stanovanja da bi se smatralo da osoba stvarno živi na toj adresi, a niti su s tim u vezi propisana neka ograničenja." Tuženik se nadalje poziva i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te na pravni stav ODO u Zadru koji je u obrazloženju rješenja od 21. veljače 2024., kada je odbacio kaznenu prijavu protiv Odjela kriminalističke Vojne policije Pukovnije Vojne policije podnesenu protiv IŠ, naveo kako je IŠ sa svojom obitelji neusporedivo više vremena provodio u [adresa], najprije u stanu na [adresa], a potom u novom stanu na Bokanjcu, koji stanovi su formalno bili u vlasništvu njegovog oca – ČŠ koji mu je svojim pristankom kao i majka UŠ u odnou na kuću u [adresa], omogućili prijavu prebivališta na [adresa], odnosno boravišta u [adresa]. Međutim dulja vremena provedena na nekom mjestu nisu presudna za utvrđenje da li se nečije bivstvovanje mora smatrati prebivalištem ili boravištem pa tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske broj. Us-11865/2011 u svojoj odluci navodi „da sama okolnost da tužiteljica povremeno ne stanuje na adresi prebivališta ne znači davanje netočnih i neistinitih podataka radi čega bi bila brisana iz evidencije prebivališta….“

4.2. Navodi kako svaki dokument izdan od nadležnog tijela Ministarstva unutarnjih poslova kojim stranka dokazuje prijavljeno prebivalište, odnosno boravište pa tako i IŠ za tuženika je istinit i zakonit dok se ne dokaže suprotno te ističe kako nije nadležan ispitivati je li djelatna vojna osoba protiv koje se vodi stegovni postupak i na koji način konzumirala prebivalište i boravište te na temelju toga o tome prosuđivati o njihovoj zakonitosti. Navodi kako bi tek pod donošenju rješenja o odjavi prebivališta Vojnostegovni sud imao pravnog temelja ustvrditi da je prebivalište bilo "fiktivno" odnosno da se njime manipuliralo. Napominje i kako Pravilnikom o stanovanju nije propisana obveza djelatnoj vojnoj osobi koja podnosi zahtjev za priznavanje naknade za stanovanje da kao dokaz priloži ugovor o najmu stana na adresi boravišta niti bilo koji drugi dokaz o plaćanju najamnine. Smatra da nepostojanje ugovora kao što je to u predmetnom slučaju ne može ići na štetu stranke tj. isto se ne može cijeniti kao jedan od okolnosti koja upućuje na zaključak da stranka nije imala uvećanih troškova stanovanja, već se postojanje tih troškova treba dokazivati drugim dokaznim sredstvima ukoliko ista postoje. Navodi kako iz izjave stranke i iskaza svjedoka proizlazi da su oni imali faktični ugovorni odnos koji odgovara sadržaju ugovora o najmu stana te da su prihvatili međusobna prava i obveze koje su izvršavali, pa da je tako ČŠ predao predmetne stanove na korištenje satniku IŠ, a IŠ je ČŠ uredno za to plaćao najamnine. Također napominje da u obrascu zahtjeva za priznavanje prava na naknadu za stanovanje koji je sastavni dio Pravilnika o stanovanju ne postoji dio u kojem bi podnositelj zahtjeva svojim potpisom pod kaznenom, stegovnim i materijalnom odgovornošću tvrdi da su podaci istiniti. Navodi i opisuje činjenično stanje iz rješenja te osporava navode tužitelja da bi postupio suprotno vlastitim stavovima izraženim u tim ranijim odlukama.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu IŠ očitova se na navede tužitelja i tuženika podneskom zaprimljenim na ovome sudu 7. listopada 2024. U bitnome navodi kako po stegovnoj prijavi nije ispitan te da nije zatražena i pribavljena njegova izjava na okolnost stegovnog prijestupa te da nije bio obaviješten ili upoznat s činjenicom da se provodi postupak kojim se utvrđuju okolnosti njegove stegovne odgovornosti. Ističe da iz odredbe članka 170. stavka 2. Zakona o službi u OS RH proizlazi da se kazneni i stegovni postupak vode neovisno jedno drogom te da je za potreba utvrđivanja stegovne odgovornosti trebao biti upoznat sa sumnjom u kršenje vojne stege. S obzirom na navedeno smatra da je prijedlog za pokretanje stegovnog postupka neuredan te da ga je trebalo odbaciti. Ističe prigovor zastare pokretanja vojnostegovnog postupka. Nadalje navodi kako nije u vojnostegovnom postupku predlagao ispitivanje svjedoka ČŠ već da ga je pozvao sud, a čemu se nije protivio. Smatra da se tužitelj pozivanjem na sudsku praksu poziva na potpuno promašene činjenične osnove koje se bitno razlikuju od činjenica koje su utvrđene rješenjem tuženika. Navodi kako je nesporno utvrđeno da nedvojbeno redovno koristi i prebiva u nekretnini svog prebivališta izvan svoga radnog vremena te da i iz službenih bilješki o obavljenim razgovorima sa susjedima proizlazi da svi potvrđuju da tamo živi i često dolazi. Također ukazuje na to da tužitelj nije ovlašten ulaziti u djelokrug Ministarstva unutarnjih poslova koje vode evidenciju prebivališta i boravišta građana te samostalno utvrđivati gdje netko boravi ili prebiva. Nadalje navodi kao se suglasnost ministra odnosi na dopuštenje rada, odnosno zasnivanje radnog odnosa u bilo kojem obliku kod druge pravne osobe te navodi kako nije nigdje drugdje radio. Napominje kako je iz statuta ŠRD Harpun razvidno da se radi o udruzi koja formalno ima pravnu osobnost, ali da se takva osobnost razlikuje od pravne osobnosti u kontekstu Zakona o trgovačkim društvima, jer članovi udruge ne obavljaju poslove i usluge za profit i za pravnu osobu, već putem pravne osobe poduzimaju aktivnosti za promicanje vlastitih prava i interesa, a bez ostvarivanja materijalne koristi. Poziv se na odredbu članka 43. Ustava Republike Hrvatske.

7. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

8. Tijekom postupka Sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika, dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu 25. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja i zainteresirane osobe. Tuženik iako uredno pozvan nije pristupio zakazanom ročištu.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Odredbom članka 175. stavka 3. točkom 43. i 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 73/13., 75/15., 50/16., 30/18., 125/19., 158/23., 155/23., 14/24., dalje Zakon o službi u OS RH), propisan je da su stegovni prijestupi između ostaloga: dovođenje u zabludu službene osobe podnošenjem lažnih ili neistinitih podataka u svrhu nepripadnog ostvarivanja prava iz ovoga Zakona te drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske.

10.1. Nadalje odredbom istog članka Zakona točkom 33., propisano je da je stegovni prijestup i obavljanje djelatnosti koja je u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona ili bez prethodnog odobrenja ministra obrane.

11. U predmetnom upravnom postupku zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu IŠ oslobođen je stegovne odgovornosti temeljem odredbe članka 42. stavka 1. točke 1. i 3. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti (Narodne novine, broj 122/15, dalje: Pravilnik), da bi počinio naprijed opisane stegovne prijestupe, jer je u provedenom postupku utvrđeno da postupanje IŠ ne predstavlja kršenje vojne stege kao i da nije dokazano da je isti prekršio vojnu stegu.

12. Naime, tužitelj je podnio stegovnu prijavu protiv zainteresirane osobe u ovom upravnom sporu IŠ radi osnovane sumnje da je isti prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje naknade za stanovanje u 2018. godini naveo podatke o prijavljenom prebivalištu na otoku [adresa], čime je prikrio činjenicu da je tada stanovao neprijavljeno na adresi [adresa] u [adresa] te mu se zbog navedenog odobrilo pravo na naknadu za stanovanje u iznosu od 2.400,00 kuna, obzirom da vozni red ugovorenog prijevoznika Liburnija d.o.o. koji prometuje na relaciji [adresa] – [adresa] nije bio sukladan s rednim vremenom IŠ i nije mu omogućavao pravovremeni dolazak na posao sa adrese prebivališta na [adresa]. Nadalje tužitelj je također naveo da je IŠ i **.**.2020., zbog stupanja na snagu novog Pravilnika o stanovanju ponovno podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje u kojem je također naveo podatke o prijavljenom prebivalištu na otoku [adresa] na istoj adresi, čime je prema ocjeni tužitelja ponovno prikrio činjenicu da neprijavljeno stanuje u [adresa] u stanu u vlasništvu njegovog oca ČŠ na adresi [adresa]. S obzirom da je uvjet za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje od 2020. godine bila prijava boravišta, IŠ je kako navodi tužitelj nakon zatražene nadopune dokumentacije dostavio potvrdu o prijavi boravišta u [adresa] na adresi [adresa], a temeljem čega mu je odobrena navedena naknada koju naknadu i danas prima temeljem naknadno promijenjene adrese boravišta od 30. lipnja 2021., u [adresa], u stanu koji je također u vlasništvu njegova oca ČŠ za što mu je isplaćen znatan novčani iznos, iako prilikom podnošenja zahtjeva kao i tijekom cijelog razdoblja isplate naknade nije imao povećane troškove života za najam stambenog prostora. Također tužitelj je u svojoj prijavi naveo i da je IŠ bez odobrenja ministra obrane Republike Hrvatske kao član i suradnik Sportsko ribolovnog društva "Harpun" iz [adresa] obavljao poslove i pružao usluge u smislu organiziranja natjecanja i drugih sportskih aktivnosti u organizaciji navedenog društva kao i Športsko ribolovnog društva "Vir".

13. Postupajući po navedene dvije stegovne prijave tuženik je nakon detaljno provedenog postupka opisanog u osporenom rješenju koje ovaj sud neće ponavljati donio predmetno rješenje kojim je IŠ oslobodio stegovne odgovornosti. Naime, tuženik je nakon provedenog postupak u kojem je saslušan IŠ na okolnost prijave prebivališta i boravišta te na okolnost obavljanja djelatnosti za sportske udruge kao pravne osobe, nakon pribavljanja materijalne dokumentacije i saslušanja svjedoka ČŠ, zaključio da IŠ ima prijavljeno prebivalište na [adresa], kbr. 46 od 2007. godine što proizlazi i iz elektronskog zapisa o prebivalištu MUP-a RH od 15. lipnja 2020. te da je od 2018. (neprijavljeno), a potom prijavljeno od 16. srpnja 2020., boravio u stanu na adresi [adresa], a nakon toga od 2021., na adresi [adresa] koji stanovi su u vlasništvu njegovog oca ČŠ. Nadalje, iz navoda saslušanog svjedoka oca IŠ zaključeno je i prihvaćen je kao vjerodostojan iskaz da je imenovani svom ocu ČŠ plaćao najamninu i režijske troškove za stanovanje u navedenim stanovima u [adresa] pa da stoga s obzirom na sve izneseno nije utvrđeno da bi IŠ počinio stegovni prijestup postupanja protivno propisima iz područja obrane kojima se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u OS RH.

13.1. U odnosu na drugi stegovni prijestup vezano za obavljanje poslova člana i suradnika Sportsko ribolovnog društva "Harpun" iz [adresa] i Športsko ribolovnog društva "Vir", u smislu organiziranja natjecanja i drugih sportskih aktivnosti u organizaciji navedenih društava, bez odobrenja ministra propisanog odredbom članka 14. stavka 2. Zakona o službi u OS RH tuženik je naveo pozivajući se na odredbu članka 14. stavka 1. podstavka 1. i 2. Zakona, kako stegovni prijestup u kontekstu navedene odredbe predstavlja rad kod pravne osobe ili rad radi obavljanja djelatnosti i poslova izvan radnog vremena, a da prema potvrdama SRD "Harpun" Zadar od 27. kolovoza 20203. i potvrde ŠRD "Vir" od 27. kolovoza 2023., proizlazi da je IŠ kao član tog društva sudjelovao kao glavni izvršni organizator u organizaciji pojedinačnog natjecanja u podvodnom ribolovu kao i u aktivnostima u organizaciji ŠRD "Vir" 2015., 2016. i 2017., kao suradnik u Školi ribolova s djecom u organizaciji toga društva. Zaključak tuženika je da se sudjelovanje u radu članstva i na sportskim natjecanjima ne smatra radom za drugu pranu osobu ili pružanje usluga izvan radnog vremena drugoj pravnoj osobi u pravnom smislu, a sukladno naprijed navedenoj odredbi Zakona. Naime, tuženik navodi kako u odnosu prema navedenim pravnim osobama IŠ nije u obavljanju opisanih aktivnosti nastupao kao treća osoba nego kao njihov član te da se pozvao i na pravo slobodnog udruživanja zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske.

14. Odredbom članka 133. stavka 1. Zakona o službi u OS RH propisano je da se naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta, ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku bez obzira na udaljenost te ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama. Pravo iz stavka 1. ovoga članka priznaje se na temelju prijavljenoga boravišta u mjestu službe (stavak 3.). Navedena je odredba na snazi od 21. prosinca 2019.

15. Pravilnikom o stanovanju (Narodne novine, broj 49/20., dalje Pravilnik), propisan je između ostaloga i način utvrđivanja prava na stanovanje, pa je odredbom članka 18. stavka 1. propisano kao i naprijed navedenom zakonskom odredbom da se naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanima ili raspoređenima u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku, bez obzira na udaljenost te nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama. Točkom 6. istoga članka Pravilnika, propisano da se pravo na naknadu za stanovanje ostvaruje na temelju prijavljenog boravišta na adresi unajmljenog stambenog prostora u mjestu službe ili u mjestu koje je udaljeno do 50 km od mjesta službe.

16. Odredbom članka 14. Zakona o službi u OS RH propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku nije dopušteno: obavljati samostalnu gospodarsku ili profesionalnu djelatnost, obavljati poslove ili pružati usluge pravnoj osobi, biti članom upravnog, odnosno nadzornog odbora trgovačkog društva (stavak 1.). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku na temelju posebnog odobrenja ministra obrane može biti dopušten rad: kod druge pravne osobe ako to nije u suprotnosti s interesima službe, odnosno biti članom upravnog odnosno nadzornog odbora trgovačkog društva ako se radi o trgovačkim društvima od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku radi obavljanja djelatnosti i poslova izvan radnog vremena ako to nije u suprotnosti s interesima službe (stavak 2.).

17. S obzirom na sve naprijed navedeno ocjena je ovog suda da se tuženik detaljno očitovao o svim navodima te da je iznio dostatne i valjanje razloge bitne za odlučivanje o predmetnoj upravnoj stvari. Naime zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu IŠ je za ostvarivanje predmetnog prava priložio tijelu potrebnu dokumentaciju, a temeljem koje mu je i priznato predmetno pravo tj. pravo na naknadu za stanovanje. Nadalje, utvrđivanje stvarnog prebivališta i odjava prebivališta i boravišta u nadležnosti je Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje može po službenoj dužnosti donijeti rješenje o odjavi prebivališta osobe ako se terenskom provjerom utvrdi da osoba stvarno ne živi na prijavljenoj adresi ili o tome bude obaviještena od strane tijela javne vlasti te drugih pravnih i fizičkih osoba. U predmetnom slučaju takav postupak protiv u ovom upravnom sporu zainteresirane osobe nije proveden i zainteresirana osoba nije odjavljena sa navedenih adresa svog prebivališta i boravišta od strane Ministarstva unutarnjih poslova. Isto tako ovaj sud zamjećuje da zakonodavac kod priznavanja predmetnog prava nije propisao dodatne (strože) uvjete koji moraju biti ispunjeni za priznavanje predmetnog prava u smislu prilaganja drugih dokaza prilikom podnošenja zahtjeva koji bi upućivali na povećane životne troškove (osim prijave boravišta u mjestu službe) i koji bi opravdali priznavanje takvog prava (npr. sklopljen ugovor o najmu stana i neki drugi materijalni dokazi koji upućuju na povećane životne troškove), čime bi se osigurala i veća kontrola prilikom ostvarivanje navedenog prava, pa Sud za sada, a na temelju cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku ne nalazi elemente za drugačiju odluku od one koju je donio tuženik.

18. U odnosu na drugu stegovnu povredu, ocjena je Suda da se sudjelovanje u članstvu udruge i organiziranje događanja za udrugu na način kako je to obavljala zainteresirana osoba IŠ ne smatra radom za drugu pravnu osobu ili pružanje usluga izvan radnog vremena drugoj pravnoj osobi u pravnom smislu, a sukladno naprijed navedenoj odredbi Zakona pa je i u tom djelu prema ocjeni ovoga suda pravilna odluka tuženika.

19. O tužbenim navodima, tuženik je u odgovoru na tužbu i osporenom rješenju iznio svoje obrazloženo stajalište, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a budući da prigovori koje tužitelj navodi u tužbi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari niti je tužitelj istima doveo u sumnju zakonitost postupanja tuženika, ovaj sud smatra da je osporena odluka donesena u zakonito provedenom postupku, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

20. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu, 16. svibnja 2025.

Sutkinja

Meri Dominis Herman

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odjel kriminalističke vojne policije, Zagreb, Sarajevska 7,

2. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovni sud, Zagreb, Ilica 256B,

3. Odvjetnik Boris Grgić, Zadar, Obala kneza Branimira 27/1,

4. U spis