REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA

STALNA SLUŽBA U OTOKU

Otok, J. J. Strossmayera 5

Poslovni broj P-610/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Bojanu Živković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ČD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, zastupana po odvjetnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 2. travnja 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Pero Ivanović, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Cvrković i partneri d.o.o., zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnice Hrvojke Čolaković iz Vinkovaca, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 16. svibnja 2025., radi utvrđivanja ništetnosti, 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9010675835 od 12.08.2005. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju ČD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška iznos od 1.245,29 eura (slovima: tisućudvjestočetrdesetipeteuraidvadesetidevetcenti), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 17. prosinca 2024 podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 12.08.2005.g. sa tuženikom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 9010675835 na iznos od 26.612,60 chf. Odredbom čl.12.3. navedenog ugovora, određeno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita. Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 1,50 %, iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-

3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.

1.1. Prije pokretanja ovoga postupka, tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje, međutim tuženik na navedeni zahtjev nije dao nikakvo očitovanje niti mu je isplatio neosnovano naplaćenu naknadu za obradu kredita. Kako tuženik nije tužitelju dostavio očitovanje u pogledu iznosa naknade obrade kredita to u ovome postupku tužitelj traži samo utvrđenje ništetnosti odredbe zakona, a po utvrđenju ništetnosti odredbe zakona tužitelj će od tuženika potraživati povrat nakande sa z.z. kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknada za obradu kreditnog zahtjeva / ulazna naknada).

2.1. Prije nego se upusti u detaljno obrazlaganje razloga iz kojih je evidentno kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja neosnovani u cijelosti, tuženik kao najbitnije ističe sljedeće: ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna: ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa.

2.2. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.3. Prije svega potrebno je istaknuti kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a . S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a.

2.5. Jednako tako, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Opreza radi, tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu sa zahtjevom za isplatu (list 5-11 spisa), Opći uvjeti poslovanja banke (list 21-29 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 2. travnja 2025.

4. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj: 9010675835 u iznosu od 26.612,60 CHF, radi kupnje osobnog vozila. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nesporno je da je čl. 12.3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 1,50 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje od iznosa kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 16. kolovoza 2005.

5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, pravni interes tužitelja, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je kredit podigao 2005. radi kupovine osobnog vozila. Otišao je u auto kuću Lozić a odakle su ga uputili u Privrednu banku Zagreb radi podizanja kredita. Upitao je u auto kući da li je moguće da kredit podigne u nekoj drugoj banci budući je bio korisnik tadašnje Slavonske banke d.d., a sada Hypo Alpe Adria Bank, na što su mu isti odgovorili da se ipak obrati u Privrednu banku Zagreb a pretpostavlja da su s njima imali dogovor. U banci ga je dočekao službenik banke te mu je isti ponudio kredit jedino u švicarskim francima te mu nisu nudili kredit u drugoj valuti, on ih je upitao koja mu je najbolja opcija i u kojoj valuti da podigne kredit na što mu je službenik odgovorio da je to švicarski franak. Prilikom pregovora oko podizanja kredita nisu mu objašnjavani nikakvi rizici niti mu je išta objašnjavano oko ulazne naknade za obradu kredita i njene visine, a jedino mu je objašnjeno da postoji mogućnost ukoliko ne plati tri rate leasinga da mu se oduzme automobil. U vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen u Ministarstvu obrane Republike hrvatske kao djelatna vojna osoba, nije tada imao otvoren obrt niti je bio član trgovačkog društva. Kredit je otplatio u cijelosti te ga je isključivo on otplaćivao. Ugovor je pročitao i svojevoljno potpisao, a od svega je shvatio da jedino ukoliko ne plati tri rate da mu se može oduzeti automobil. On osobno nije sudjelovao u pregovorima oko sastavljanja ugovora o kreditu te mu je isti ponuđen na potpis kao gotovi tipski ugovor. Nije se konzultirao s nikime prije podizanja kredita. Nakon potpisivanja kredita isti je odnio kod javnog bilježnika na ovjeru a tom prilikom javni bilježnik mu je jedino objasnio o mogućnosti oduzimanja vozila od strane banke ukoliko ne plati tri rate kredita te o drugim okolnostima koliko mu rata može maksimalno iznositi s obzirom na njegova primanja. Nakon što je pročitao ugovor o kreditu nije imao namjeru mijenjati pojedine odredbe ugovora o kreditu budući je laik te navedene odredbe nije u cijelosti niti razumio. Nije saznao za navodnu nepoštenost o ulaznoj naknadi niti je uočio navedenu odredbu u ugovoru o kreditu, dok se nije obratio svome odvjetniku koji ga je uputio u daljnji postupak te stoga nije niti shvatio niti razumio navedenu odredbu. Sa službenikom banke nije pregovarao o visini ulazne naknade, jedino su dogovarali visinu rate mjesečnog iznosa te rok otplate kredita. Nije uočio odredbu o Općim uvjetima poslovanja banke.

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 12.3. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren radi kupovine osobnog vozila.

7.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, kao i izjave tužitelja, a iz svega je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

8.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

8.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

8.6. Imajući na umu navedeno, odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 12.3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

8.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 12.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž- 1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

9. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 12.3. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I izreke presude.

10. Tužitelj ima pravni interes za traženje deklaratone zaštite (čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku -"Narodne novine", br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), odnosno ima pravni interes da se utvrdi ništetnim pravni posao, budući je isti potpisao sam tužitelj. Pravni interes da sud utvrdi postojanje donosno ne postojanje nekog prava iz pravnih odnosa za tužitelja načelno postoji kad se tužitelj zbog stvarne nesigurnosti glede tog prava ili odnosa osjeća ugroženim u svom pravnom položaju, a opravdana je potreba da se putem suda da nesigurna situacija raščisti. Ta se potreba može sastojati u tome da na taj način tužitelj ostvari neka svoja daljnja prava ili da zna kako se ubuduće ponašati.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328 ZOO-a). Dakle, ne zastarijeva niti je podložno prekluzivnim rokovima. Ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništavosti. (sentenca iz odluke VSRH, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).

12. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.245,29 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 75 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), sastav odštetnog zahtjeva od 75 bodova (Tbr. 32 OT), zastupanje na ročištu dana 13.3.2025. po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 2.4.2025. po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 27.1.2025. po 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 20.3.2025. po 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude 16. svibnja 2025. u iznosu od 37,5 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 487,50 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 975,00 eura što uz PDV u iznosu od 243,75 eura daje iznos troška od 1.218,75 eura. Uz navedeni trošak tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura.

13.1. S obzirom da tužitelj nije postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak, isti mu nije niti dosuđen.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Otoku 16. svibnja 2025.

Sudac

Bojan Živković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva

Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar

2. Tuženiku po punomoćniku OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o.,

Zagreb