Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-398/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u tužitelja NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućur, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. travnja 2025, u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Brune Petrovčića, te zamjenika punomoćnika odvjetnika Krunoslava Vuljak, a odluke objavljene dana 16. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja povučena u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 0,32 eura (tridesetdvacenta) sa pripadajućim zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 310933 od 16.11.2005. godine, potvrđenog (solemniziranog) kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić- Sevšek iz Varaždina, pod poslovnim brojem OU 1501/2005-1 od dana 22.11.2005. godine, sklopljenog između tužitelja – NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika – VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, Zagreb, kao kreditora i to u dijelu u kojem je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, kao i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke banke, odnosno:

-čl. 4.1.t.2., odredba čiji tekst glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora.“,

-čl. 4.1.t.3., odredba čiji tekst glasi: „Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora“,

-čl. 4.1.t.4., odredba čiji tekst glasi: „Kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a Korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća.“,

-čl. 7.2., u dijelu odredbe, tekst koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“,

-čl. 7.3., u dijelu odredbe, tekst koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“,

-čl. 9.6., u dijelu odredbe, tekst koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da Kreditor može za vrijeme trajanja ovog Ugovora,…, promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata…“,

-čl. 9.13., u dijelu odredbe, tekst koji glasi: „Sve tečajne razlike,…, idu isključivo na teret Korisnika kredita.“,

-čl. 9.14., odredba čiji tekst glasi: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru.“,

-čl. 9.15., odredba čiji tekst glasi: „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“,

tako da navedene odredbe, odnosno dijelovi istih, ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 kao pravnom sljedniku VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, Zagreb, da tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 3.744,23 EUR

(tririsućesedamstočetrdesetčetirieura i dvadesettricenta), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos od 87,71 EUR od 8. kolovoz 2012.

iznos od 120,97 EUR od 8. rujan 2012.

iznos od 104,57 EUR od 8. listopad 2012.

iznos od 104,57 EUR od 8. studeni 2012.

iznos od 104,57 EUR od 8. prosinac 2012.

iznos od 123,68 EUR od 8. siječanj 2013.

iznos od 104,57 EUR od 8. veljača 2013.,

iznos od 120,54 EUR od 8. ožujak 2013.

iznos od 104,57 EUR od 8. travanj 2013.

iznos od 119,64 EUR od 8. svibanj 2013.

iznos od 104,57 EUR od 8. lipanj 2013.

iznos od 104,57 EUR od 8. srpanj 2013.

iznos od 108,71 EUR od 8. kolovoz 2013.

iznos od 104,57 EUR od 8. rujan 2013.

iznos od 104,57 EUR od 8. listopad 2013.

iznos od 104,57 EUR od 8. studeni 2013.

iznos od 109,73 EUR od 8. prosinac 2013.

iznos od 82,42 EUR od 8. siječanj 2014.

iznos od 78,03 EUR od 8. veljača 2014.

iznos od 103,70 EUR od 8. ožujak 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. travanj 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. svibanj 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. lipanj 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. srpanj 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. kolovoz 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. rujan 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. listopad 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. studeni 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. prosinac 2014.

iznos od 91,30 EUR od 8. siječanj 2015.

iznos od 91,30 EUR od 8. veljača 2015.

iznos od 91,30 EUR od 8. ožujak 2015.

iznos od 91,30 EUR od 8. travanj 2015.

iznos od 91,30 EUR od 8. svibanj 2015.

iznos od 91,30 EUR od 8. lipanj 2015.

iznos od 91,30 EUR od 8. srpanj 2015.

iznos od 91,30 EUR od 8. kolovoz 2015.

iznos od 91,30 EUR od 8. rujan 2015.,

sve do plaćanja i sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 4.1.t.5. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

„U slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR Kreditor u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope, te naplaćuje i provodi konverziju u skladu sa aktima i odlukama Kreditora.“

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 prema tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 3.122,05 eura (tritisućestodvadesetdvaeura i petcenta) sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 4. veljače 2016. do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 kao pravnom sljedniku VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, Zagreb, da tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.462,50 eura (dvijetisućečetristošezdesetdvaeura i pedesetcenta) uvećan za zatezne kamate koje na navedeni iznos reku od 16. svibnja 2025. pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 10. lipnja 2023. podnio tužbu protiv pravnog prednika tuženika Nove hrvatske banke d.d. u kojoj navodi da je kao korisnik kredita dana 16. studenog 2005. godine s pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 310933 temeljem kojeg mu je isplaćen kredit u iznosu od 46.595,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate, a ugovorena je promjenjiva kamata koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,80 % godišnje uz rok otplate od 180 mjeseci.

1.1. Tužitelj navodi da je dana 3. veljače 2016. sklopljen je aneks predmetnom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita iz kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

1.2. Tužitelj se poziva na zaključke i utvrđenja iz presuda u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka te smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je prednik tuženika u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbu koja se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu za koju je određeno da je tuženik može jednostrano mijenjati prema svojoj Odluci, a zatim i odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezano uz tečaj kune prema valuti CHF (švicarski franak).

1.3. Tužitelj navodi da prednik tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije tužitelju, kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi te mu je propustio dati sve potrebne informacije, pa tako tuženik nije u Ugovoru jasno odredio uvjete promjenjivosti kamatne stope niti je tužitelja upozorio na rizike promjene u tečaju CHF-a u odnosu prema kuni. Stoga tužitelj smatra da su utvrđenja iz spora "Potrošač" u cijelosti primjenjivi i na konkretan Ugovor o kreditu.

1.4. Tužitelj smatra da činjenica što su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima ne znači da je tužitelj time izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa.

1.5. Slijedom navedenog tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula u CHF kao i u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužitelju objašnjeni rizici vezano uz financiranje u stranoj valuti. Tužitelj također traži isplatu iznosa od 3.744,55 eura sa pripadajućom kamatom koji se odnosi na preplatu uslijed rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita.

2. Tužitelj je podneskom od 7. travnja 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev za isplatu za iznos od 0,32 eura te od tuženika umjesto iznosa od 3.744,55 eura potražuje iznos od 3.744,23 eura sa pripadajućim kamatama.

2.1. Podnesak tužitelja od 7. travnja 2025. uručen je punomoćniku tuženika na raspravi održanoj 8. travnja 2025. te je tuženik izjavio da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe.

2.2. Člankom 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje u tekstu ZPP) propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

2.3. Budući da je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja.

3. Nakon podnošenja tužbe došlo je do statusnih promjena na strani tuženika koji je pripojen društvu Hrvatska poštanska banka d.d. te je ovosudnim rješenjem poslovni broj P-398/2023-8 od 15. studenog 2023. određen nastavak postupka u odnosu na Hrvatsku poštansku banku d.d. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 17. prosinca 2023.

4. Tuženik je dao pravovremeni odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

4.1. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici, a tužbeni zahtjev osporio u cijelosti ističući prije svega prigovor zastare, pozivajući se na odredbe čl. 230. i 226. ZOO-a.

4.2. Tuženik nadalje ukazuje da je s tužiteljem nesporno sklopio aneks Ugovora o kreditu kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) proveo konverziju kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, da je svrha takve konverzije bila izjednačiti položaj korisnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF sa položajem korisnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR te da stoga nakon provedbe konverzije nema mogućnosti da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz parnice Potrošač.

4.3. Tuženik smatra da tužitelj nakon provedbe konverzije nema pravni interes za nastavak ovog postupka i da tužbu treba odbaciti. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije tužitelj izjednačen sa korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR tuženik predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

4.4. Tuženik ukazuje na rješenje VSRH u predmetu poslovni broj Gos-1/19 kojim je utvrđeno da se sporazumima o konverziji priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik smatra da je sklapanjem aneksa o konverziji između ugovornih strana ranijeg ugovora o kreditu nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer je konverzijom trajno i potpuno uređen odnos između potrošača i banke.

4.5. Tuženik osporava da se u ovom predmetu mogu preslikati utvrđenja iz parnice "Potrošač" jer je tamo odlučivano o nepoštenju ugovornih odredbi u odnosu na "prosječnog potrošača" te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li su neka od utvrđenja iz parnice "Potrošač", primjenjiva na konkretni ugovorni odnos između tužitelja i tuženika s obzirom na konkretna svojstva i znanja tužitelja kao potrošača.

4.6. U odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je ona bila jasno uočljiva i lako razumljiva tužitelju kao potrošaču te da nije dovela do neravnoteže između ugovornih strana jer je kamatna stopa iskazana kao zbroj bazne kamatne stope LIBOR i marže pa tuženik smatra da su Ugovorom o kreditu precizno određeni uvjeti u kojima dolazi do promjene kamatne stope odnosno da do promjene iste dolazi u slučaju promjene referentne kamatne stope LIBOR.

4.7. Tuženik smatra da niti odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nije nepoštena jer je ista jasna i lako uočljiva, a da je ista bila razumljiva tužitelju, odnosno da je tužitelj bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i posljedicama koje ona može imati na njega. Ističe da tuženik nije mogao predvidjeti da će doći do promjene tečaja CHF jer je taj tečaj od 1999. do 2010. bio bez značajnih oscilacija.

4.8. Tuženik je prigovorio i visini tužbenog zahtjeva te je istaknuo radi prijeboja kojim je potraživanju tužitelja u prijeboj istaknuo iznos koji je temeljem aneksa o konverziji utvrđen kao preplata i iskorišten za podmirenje dospjelih anuiteta po ugovornom odnosu koji je nastao temeljem aneksa o konverziji i to iznosa od 3.122,05 eura uvećanog za zatezne kamate tekuće od 4. veljače 2016.

4.9. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda odbijen je ovosudnim rješenjem poslovni broj P-398/2023-11 od 27. prosinca 2023. koje je postalo pravomoćno 31. siječnja 2024.

6. Tužitelj je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, saslušanjem tužitelja kao stranke, te provođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tužitelja prema tuženiku u slučaju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

6.1. Tuženik je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, dokaz saslušanjem tužitelja te financijskim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tuženika prema tužitelju koje je istaknuto u prijeboj prigovorom radi prebijanja.

7. Između tužitelja i tuženika nije sporno da je između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. i tužitelja dana 16. studenog 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 310933 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i da su ugovorne strane dana 3. veljače 2016. sklopile Aneks broj 2 Ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: Aneks).

7.1 Između tužitelja i tuženika je sporno svojstvo potrošača tužitelja, sporno je koje informacije je pravni prednik tuženika pružio tužitelju prije sklapanja Ugovora o kreditu te jesu li stoga utvrđenja iz spora "Potrošač" primjenjiva na konkretan ugovorni odnos, sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke kreditora protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i jesu li slijedom navedenog ništetne, sporno je ima li tužitelj nakon sklapanja Aneksa i provođenja konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa temeljem eventualno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ili kakvo drugo potraživanje prema tuženiku, sporna je visina tužbenog zahtjeva te je sporno je li potraživanje tužitelja u zastari.

8. U svrhu dokazivanja pročitani su Ugovor o kreditu (str. 11-24), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (str. 25-30), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu (str. 31-38), kartica prometa po kreditu (str. 39-50), otplatni plan (str. 51-58), rješenje registarskog suda (str. 82-83), zapisnik o saslušanju tužitelja (str. 242-244), nalaz i mišljenje (str. 260-278), financijska dokumentaciju (str. 290-305), dopis financijskog vještaka (str. 308), zapisnik o saslušanju vještakinje (str. 311).

9. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da se tim ugovorom Volksbank d.d., obvezao tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 46.595,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem da dan korištenja kredita (čl. 1.) u svrhu refinanciranja kredita kod druge banke i adaptaciju kuće (čl. 2.), a tužitelj se odobreni kredit obvezao vratiti u 180 mjesečnih anuiteta (čl. 7.).

10.1. Tužitelj se obvezao na kredit u otplati plaćati godišnju kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 3,8% te je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora, a usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR- a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora (čl. 4.1.). Navedenim člankom je predviđeno da se kamata obračunava u CHF i da se uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

10.2. Čitanjem čl. 9.6. Ugovora utvrđeno je da je tim člankom ustanovljeno pravo kreditora da za vrijeme trajanja ugovora uslijed promjena pravnih propisa, promjena tržišnih uvjeta, promjene boniteta korisnika kredita i/ili bilo kojeg sudužnika i/ili bilo kojeg jamca-platca, uslijed nepoštivanja odredaba tog ugovora od strane korisnika kredita i/ili bilo kojeg sudužnika i/ili bilo kojeg založnog dužnika i/ili bilo kojeg jamca- platca, te drugih uvjeta po ocjeni kreditora kreditor može promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata, o čemu će obavijestiti korisnika kredita.

10.3. Čitanjem čl. 7.1. Ugovora utvrđeno je da se korisnik kredita obvezao isti platiti u 180 mjesečnih anuiteta, pri čemu prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 340,01 CHF, plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Člankom 7.2. ugovoreno je da korisnik kredita pristaje na promjenu iznosa anuiteta u slučaju promjene kamatne stope, dok je člankom 7.3. predviđeno da se i kamata obračunava u CHF te otplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.

10.4. Čitanjem čl. 9. Ugovora utvrđeno je da je Ugovorom o kreditu predviđeno da sve tečajne razlike idu isključivo na teret korisnika kredita (čl. 9.13.) i da je tužitelj, kao korisnik kredita, dao suglasnost da plati sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru (čl. 9.14) te je istovremeno Ugovorom utvrđeno da je kreditor korisniku kredita izričito objasnio posebne rizike koji su vezani uz financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu obveze korisnika kredita vraćanja kredita (čl. 9.15.).

11. Između tužitelja i tuženika je nesporno da je između tužitelja i i pravnog prednika tuženika SBERBANK d.d. 3. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 2 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu Aneks) kojim je provedena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR pozivanjem na odredbe čl. 19. c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu ZIDZPK).

11.1. U čl. 2. Aneksa utvrđeno je da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru o kreditu primjenom izračuna konverzije kredita po ZIDZPK veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 23.523,06 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te da se navedeni iznos smatra preplatom koja se, u smislu čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK, koristi za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

11.2. Člankom 3. Aneksa utvrđeno je da stranke ugovaraju konverziju kredita br. 310933 s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te da preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 13.634,27 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan 30. rujna 2015., a korisnik kredita se navedenu glavnicu obvezao otplatiti uz redovnu kamatnu stopu po stopi od 5,77%, promjenjivu prema parametrima koji su definirani u prilogu Aneksa, i to otplatom u mjesečnim anuitetima koji iznose 251,37 eura plativo u kunama po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća. Ugovorne strane su isto tako ugovorile da će utvrđenu preplatu iskoristiti na način da je korisnik kredita obvezan otplaćivati 50% anuiteta dok će se druga polovica anuiteta otplaćivati iz utvrđene preplate u čl. 2. Aneksa sve dok se ta preplata u cijelosti ne iskoristi.

12. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 16. studenog 2005. pa se isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003 dalje: ZZP).

12.1. Člankom 81. st. 1. ZZP propisano je da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.2. Člankom 82. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.3. Člankom 82. st. 4. ZZP propisano je da u slučaju ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.4. Člankom 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe (st. 2.).

13. Tuženik prije svega osporava tužitelju status potrošača.

13.1. Radi utvrđenja svojstva tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke koji je u svom iskazu u odnosu na navedenu spornu činjenicu iskazao da je 2001. kupio kuću i za to digao stambeni kredit u Podravskoj banci koji je otplaćivao do 2005. godine kada je zbog povoljnijih uvjeta financiranja u Volksbank d.d. sklopio predmetni Ugovor o kreditu, a sredstvima kredita je refinancirao kredit u Podravskoj banci d.d. Tužitelj navodi da je nekretnina koju je kupio kreditom u Podravskoj banci, a koji je refinanciran sredstvima Ugovora o kreditu koji je predmet postupka, kupljena za stambene potrebe, radi se isključivo o stambenoj nekretnini u kojoj ne postoji poslovni prostor i u toj nekretnini tužitelj i dalje živi.

13.2. Sud je iskaz tužitelja u navedenom dijelu prihvatio u cijelosti budući da je tužitelj iskazivao životno i uvjerljivo. Temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sredstvima kredita refinancirao raniji kredit kojim je kupio kuću za potrebe vlastitog stanovanja, a radi se o stambenoj nekretnini i u njoj ne postoji poslovni prostor.

13.3. Člankom 3. st. 1. t. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13.4. Slijedom navedenog je temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a budući da je sredstvima kredita financirao kupnju stana za potrebe vlastitog stanovanja.

13.5. Pri tom valja napomenuti da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je nekretnina koju je tužitelj kupio sredstvima kredita korištena u poduzetničke ili poslovne svrhe.

13.6. Slijedom navedenog utvrđeno je da je neosnovan tuženikov prigovor da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije sklopio kao potrošač.

14. Između tužitelja i tuženika je prije svega sporno jesu li odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

15. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sklapao SBERBANK d.d., a koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je citirana presuda u dijelu koji se odnosi na SBERBANK d.d., a navedeno pravno shvaćanje podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija SBERBANK d.d. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

17. Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015,), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka u sporu "Potrošač", pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Tužitelj i Volksbank d.d. su sklopili Ugovor o kreditu kojim je u čl. 4.1. ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora. Istovremeno je u članku 9.6. Ugovora utvrđeno pravo kreditora da za vrijeme trajanja ugovora, ukoliko kreditor ocjeni da je to potrebno, jednostrano promijeni visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u ugovorima o kreditu

SBERBANK d.d. utvrđeno je da:

- SBERBANK d.d. prema izričitim odredbama svog standardnog ugovora može promijeniti ugovornu kamatnu stopu osim u skladu s uvjetima i parametrima iz točke 4. Ugovora i prema svojoj jednostranoj odluci u slučaju nastupa drugih uvjeta po ocjeni

SBERBANK d.d., dakle bez ikakvih ograničenja;

- da činjenica što je u točki 4., koja je uočljiva, odredio neke parametre (kamatna stopa je vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora) i metodu izračuna tih parametara (kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi) zapravo nema nikakvo značenje jer standardni ugovor pod točkama 9.6. i 9.20. sadrži ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama SBERBANK d.d.;

- da se odredba kojom se konačno određuje da banka može promijeniti kamatnu stopu svojom odlukom bez ikakvih ograničenja nalazi u poglavlju 9. Ostala utanačenja te je, iako se radi o bitnim sastojcima ugovora, potpuno neuočljiva;

- da su parametri iz poglavlja 4. očito samo fasada iza koje se kriju „Ostala utanačenja“ u kojima se u točkama 9.6. i 9.20. zapravo konačno određuje da SBERBANK d.d. o promjeni kamatne stope odlučuje svojom odlukom i to bez ikakvih ograničenja;

- da odredba čl. 4.1 Ugovora o kreditu ostavlja lažni dojam da su njome obuhvaćeni svi parametri i načini na koje se kamatna stopa može promijeniti, a da nakon takve odredbe nije za očekivati, a pogotovo ne pod naslovom „Ostala utanačenja“, koji naslov asocira na to da se radi o utanačenjima o elementima o kojima u Ugovoru još nije ništa rečeno, da će biti regulirano i pitanje ugovorne kamate i to na drugačiji način nego u poglavlju „Kamatna stopa“, tako da se Kreditor, banka, ovlašćuje da kamatnu stopu može jednostrano promijeniti odlukom po svojoj vlastitoj ocjeni;

- da je stoga odredba o „Ostalim utanačenjima“ neuočljiva, nerazumljiva te da, budući da derogira raniju uočljivu odredbu čl. 4.1 Ugovora, ista protivno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu između stranaka na teret potrošača.

20. Odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi svojim sadržajem su identične odredbama za koje je u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017 -10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su nepoštene, iz čega je vidljivo da je konkretni Ugovor o kreditu tipski ugovor tuženika.

20.1. Tuženik, u smislu čl. 81. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u konkretnom tuženikovom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

20.2. Slijedom navedenog je utvrđeno da se o odredbama konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo te se su stoga podložne ocjeni u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.

21. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu saslušao tužitelja koji je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit realizirao preko poznanika koji je bio kreditni posrednik, budući da Volksbank d.d. u to vrijeme nije imala poslovnicu u [adresa], te da mu je taj poznanik rekao da će kamata biti promjenjiva jer tada niti jedna banka nije nudila fiksnu kamatu, no da mu nije objasnio u kojem slučaju i ovisno o kojim kriterijima bi došlo do promjene kamatne stope. Navodi da mu niti djelatnici Volksbank d.d., kada je došao u poslovnicu u Varaždinu radi potpisa Ugovora o kreditu, nisu ništa razjasnili vezano uz promjenjivu kamatu, kada bi do promjene iste došlo i vezano uz koje uvjete.

21.1. Sud je u navedenom dijelu prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je tužitelj iskazivao životno i uvjerljivo te je njegov iskaz sukladan ispravama u spisu, konkretno tekstu Ugovora o kreditu u kojem nije jasno definirano u kojem slučaju dolazi do promjene kamatne stope.

22. Dakle, dokazima izvedenim u ovom postupku nisu utvrđene činjenice koje bi ukazivale na to da zaključci iz odluke Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017

-10. od 14. lipnja 2018. o nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima koje je SBERBANK d.d. sklapao sa potrošačima nisu primjenjivi na konkretan Ugovor o kreditu.

23. Slijedom navedenog utvrđeno je da su odredbe čl. 4.1., 7.2., 7.3. i čl. 9.6. konkretnog Ugovora o kreditu kojima je predviđeno pravo Volksbank d.d. na jednostranu promjenu kamatne stope nepoštene jer za posljedicu imaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, utemeljenu na jednostranom pravu tuženika da promijeni stopu redovne kamate, na koju promjenu tužitelj ne može utjecati. Stoga su navedene odredbe Ugovora o kreditu temeljem čl. 87. ZZP ništetne.

24. Ugovor o kreditu u članku 7.1. sadrži odredbu kojom se korisnik kredita odobreni iznos kredita, čiji su glavnica i anuiteti izraženi u valuti švicarski franak, obvezao otplatiti u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća anuiteta te je člancima 9.13. i 9.14. Ugovora o kreditu predviđeno da sve tečajne razlike idu isključivo na teret korisnika kredita te da je korisnik kredita spreman platiti sve iznose koji bi mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju.

25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u bitnom je utvrđeno da:

- tuženici (uključujući SBERBANK d.d.) nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro;

- da su pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač;

- da tuženici (uključujući SBERBANK d.d.) nisu potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, odnosno da im nisu objasnili da je valuta CHF sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače;

- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

26. U konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelja informirao o specifičnim rizicima švicarskog franka kao valute utočišta, već u odgovoru na tužbu navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila lako uočljiva i tužitelju razumljiva, da se tužitelji sam bio dužan informirati o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, te da znatni skok tečaja CHF u odnosu na kunu nije bio predvidiv niti tuženiku.

26.1. Sud tvrdnju tuženika da mu znatni skok tečaja CHF u odnosu na kunu nije bio predvidiv nije prihvatio budući da tuženik, odnosno SBERBANK d.d., kao kreditna institucija mora imati službu kontrole rizika koja se, između ostalog, bavi i procjenom rizika od promjene tečaja valuta. Stoga je tuženik raspolagao potrebnim stručnim znanjima da bude svjestan rizika koji proizlaze iz švicarskog franka kao valute utočišta, koje rizike je u cijelosti prebacio na korisnike kredita ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

27. Radi utvrđenja informiranosti tužitelja u fazi sklapanja Ugovora o kreditu izveden je dokaz njegovim saslušanjem.

27.1. Tužitelj je u svom iskazu u bitnom naveo da ga niti kreditni posrednik sa kojim je dogovarao sklapanje Ugovora o kreditu, niti djelatnici Volksbank d.d., kada je u poslovnicu došao preuzeti Ugovor o kreditu radi solemnizacije nisu upozorili na posebne rizike vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF. Tužitelj je također naveo da mu djelatnici tuženika nisu davali niti pisane materijale koji bi ga upozorili na nekakve rizike, a na rizike ga nije upozorio niti javni bilježnik prilikom solemnizacije.

27.2. Temeljem iskaza tužitelja, kojeg je ovaj sud prihvatio u cijelosti budući da je tužitelj iskazivao uvjerljivo i da je njegov iskaz sukladan dokumentaciji u spisu, utvrđeno je da djelatnici tuženika niti u fazi odobrenja kredita nisu tužitelja upozorili da bi vezano uz podizanje kredita u valuti CHF bili vezani bilo kakvi dodatni rizici.

28. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u članku 7. Ugovora o kreditu te odredbe čl. 9.13. i 9.14. Ugovora o kreditu kojima je predviđeno da sve tečajne razlike idu isključivo na teret korisnika kredita te da je korisnik kredita spreman platiti sve iznose koji bi mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju nepoštene u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time i ništetne.

28.1. Naime, specifični rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF tužitelju, po zanimanju policajcu, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili razumljivi pa je stoga jasno da tužitelj uopće nije mogao, kao ravnopravna i informirana ugovorna strana, sudjelovati u bilo kakvim pregovorima sa tuženikom.

28.2. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe i time tužitelja, kao potrošača, izložio specifičnom valutnom riziku sa kojim nije bila upoznat, pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

28.3. Švicarski franak kao „valuta utočišta“ je bio siguran za ulagače, odnosno banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Drugim riječima tuženik je u slučaju rasta tečaja CHF u odnosu na kunu mogao očekivati uvećane prihode u kunama po kreditima sa valutnom klauzulom u CHF te je čak na tečajnim razlikama mogao ostvariti dodatnu zaradu ako je obveze prema svojim kreditorima ispunjavao u valutama čiji tečaj je u odnosu na CHF oslabio.

28.4. S druge pak strane za tužitelja, kao potrošača koji svoje prihode ostvaruje u kunama, švicarski franak je predstavljao izvor znatnog valutnog rizika jer je rast vrijednosti CHF, i posljedično rast kunske protuvrijednosti ugovorenog anuiteta, mogao dovesti u pitanje mogućnost tužitelja da ispunjava svoje obveze po Ugovoru o kreditu.

28.5. Stoga je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

28.6. Slijedom navedenog je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i snošenju valutnog rizika sadržane u čl. 7., 9.13. i 9.14. Ugovoru o kreditu temeljem čl. 87. ZZP ništetne.

29. S obzirom na prethodna utvrđenja kao ništetne je utvrđena i odredba čl. 9.15. Ugovora o kreditu, kojom je tužitelj, kao korisnik kredita, potvrdio da su mu objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik.

29.1. Naime, navedene odredbe je unaprijed sastavio tuženik i uključio u šprancu Ugovora o kreditu kako bi na taj način pokušao prikriti činjenicu da tužitelju nije pružio potrebne informacije o rizicima valutne klauzule u CHF, što je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja. Budući da navedena odredba sadrži neistinita utvrđenja ista je protivna moralu društva i kao takva ništetna.

30. Slijedom svega navedenog temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a tužbeni zahtjev je usvojen u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 4.1., 7.2. , 7.3., 9.6., 9.13., 9.14. i 9.15. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu temeljem jednostrane odluke tuženika, primjenu valutne klauzule u CHF kod otplate kredita te na utvrđenja da je tužitelj bio u potpunosti informiran o svim rizicima valutne klauzule u CHF, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

31. Odredbom čl. 4.1. t.5. utvrđena je mogućnost konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR te ta odredba nije nepoštena jer sama po sebi ne dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, budući da mu je tom odredbom pružena mogućnost promjene valute Ugovora i prije nego što je stupio na snagu ZIDZPK.

31.1. S obzirom na navedeno odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „U slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR Kreditor u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope, te naplaćuje i provodi konverziju u skladu sa aktima i odlukama Kreditora.“ te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

32. ZZP ne sadrži posebne odredbe o pravnim posljedicama ništetnosti ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima pa je stoga te pravne posljedice potrebno utvrditi temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima.

33. Člankom 104. st. 1. ZOO/78 propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje

34. Člankom 210. ZOO/78, propisano je da u slučaju kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1), a obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3).

35. Tužitelj tužbom potražuje iznose više plaćenog tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

36. Za odluku o zahtjevu tužitelja pravno relevantnu činjenicu predstavlja nesporno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, zbog čega je potrebno razmotriti pravne učinke sklapanja tog Aneksa.

37. Aneks sklopljen između tužitelja i tuženika sklopljen je pozivanjem na odredbe ZIDZPK kojima je detaljno propisan način obračuna i izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

37.1. Odredbama ZIDZPK propisano je da se konverzija provodi na način:

- da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF pretvara u EUR prema tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koju je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR, te tako izračunati iznos u EUR predstavlja novu glavnicu kredita (čl. 19.c. st. 1. t. 1. ZIDZPK);

- da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF (čl. 19.c. st. 1. t. 2. ZIDZPK);

- da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. tog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c. st. 1. t. 3. ZIDZPK);

- da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF (osim uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. tog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika (čl. 19.c. st. 1. t. 4. ZIDZPK);

- da se ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR na način iz točke 4. tog stavka, ako je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR utvrđenih na način iz točke 3. tog stavka, smatra preplatom koja se:

a) ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata će se iskoristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR koji će dospjeti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR,

b) ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. tog stavka, preplata se vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK);

- iznos preplate preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač (čl. 19.c. st. 1. t. 5. ZIDZPK).

38. Temeljem općih pravila obveznog prava ništetne ugovorne odredbe ne mogu naknadno konvalidirati budući da naknadni nestanak uzroka ništetnosti ne čini ništetne ugovorne odredbe valjanima (čl. 107. st. 1. ZOO/78) te je bez učinka zamjena postojeće obveze novom u slučaju ako je prijašnja obveza bila ništetna (čl. 351. st. 1. ZOO/78).

39. Međutim, u slučaju ako je Aneks Ugovora o kreditu sklopljen primjenom odredaba ZIDZPK i u cijelosti usklađen s tim zakonom, koji u konkretnoj situaciji predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, u tom slučaju opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka, u dijelu u kojem su u koliziji s režimom ZIDZPK o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

40. Također valja uzeti u obzir da odluka u ovom postupku ovisi o pravnoj valjanosti Aneksa o konverziji o kojem pravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu VSRH) odlučivao u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Gos-1/2019.

40.1. VSRH je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. temeljem postavljenog pitanja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?" zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

40.2. VSRH je pritom pojasnio da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ZIDZPK koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

40.3. Sukladno čl. 502n. st. 1. ZPP-a sud je u ovom postupku tim pravnim shvaćanjem VSRH vezan.

41. Legitimni cilj radi kojeg je ZIDZPK usvojen bilo je otklanjanje dužničke krize kroz izjednačavanje pravnog položaja dužnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR.

41.1. Budući da pravna valjanost sporazuma o konverziji proizlazi iz njegove utemeljenosti na prisilnim odredbama ZIDZPK, sporazum o konverziji može biti pravno valjan samo ako je konverzija u svakom pogledu provedena sukladno prisilnim propisima ZIDZPK i ako je stoga pravni položaj tužitelja, kao korisnika kredita, izjednačen sa pravnim položajem dužnika kredita sa valutnom klauzulom u EUR.

41.2. Slijedom navedenog pravno odlučnu činjenicu predstavlja pitanje je li Aneksom konkretnog Ugovora o kreditu konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK jer o tome ovisi pravna valjanost Aneksa.

42. Sud je radi utvrđenja prethodno navedene činjenice odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić.

43. Sud je vještakinji dao u zadatak i da napravi druge izračune potrebne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako u slučaju ako se utvrdi da je Aneks pravo valjan jer je sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK, tako i u slučaju drugačijih utvrđenja.

44. Vještakinja Natalija Jambrečić je izradila pisani nalaz od 21. svibnja 2024. u kojem nije mogla odgovoriti na pitanje je li Aneksom konkretnog Ugovora o kreditu konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK budući da tuženik nije dostavio Obračun konverzije kredita po Ugovoru 310933 iz kojeg je vidljivo pojedinačno zaduženje anuiteta u valuti EUR i pojedinačni iznosi uplata tužitelja preračunati u valutu EUR, a koji obračun je vještakinja zatražila od tuženika 14. svibnja 2024. Vještakinja je usprkos nedostatku dokumentacije o konverziji temeljem dokumentacije u spisu mogla napraviti izračun preplate tužitelja prema tuženiku u slučaju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu kao razlike između anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao prodajni tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita te početno ugovorena kamatna stopa i iznosa anuiteta koji je tužitelj do dana konverzije stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i primjenom kamatne stope koja je bila na snazi u vrijeme plaćanja svakog anuiteta te utvrdila da takva preplata ukupno iznosi 6.866,28 eura. Vještakinja je isto tako napravila izračun u kojem je iznos preplate umanjila za iznos priznat kao preplata u konverziji, a koji je tuženik stavio u prijeboj prigovorom radi prijeboja te je utvrdila da na taj način umanjeni iznos preplate iznosi 3.744,28 eura.

44.1. Pisani nalaz i mišljenje vještakinje dostavljen je na očitovanje punomoćnicima stranaka te se tužitelj na nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 10. srpnja 2024. u kojem je naveo da ne osporava matematički izračun vještakinje no da ističe da vještakinja nije napravila ključni izračun kada je umanjivala utvrđeni iznos preplate s osnova ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi za iznos priznat u konverziji jer je utvrđenu preplatu trebalo umanjiti samo na dio preplate koji je nastao s osnova promjenjive kamatne stope.

44.2. Tuženik u dodijeljenom roku za očitovanje na dostavljeni nalaz i mišljenje nije istaknuo prigovore na nalaz, iako je upozoren da će se u slučaju ako se ne očituje na nalaz u dodijeljenom roku smatrati da nema primjedbi na nalaz i mišljenje, slijedom čega se ima smatrati da tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

44.3. Financijska vještakinja saslušana je na raspravi održanoj 9. prosinca 2024. kojom prilikom je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja te je dodatno istaknula da dokumentacija koju je tražila od tuženika radi odgovora pitanje je li tuženik konverziju, sa financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu s odredbama čl. 19.c ZIDZPK predstavlja osnovi izračun koji je podloga za izračun preplate u konverziji. Vještakinja je isto tako navela da se bez dostave te dokumentacije ne može očitovati je li kamata po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u eurima koji je nastao konverzijom viša od kamate koju je tuženik primjenjivao u razdoblju do dana konverzije.

45. Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti budući da je on jasan i neproturječan, te je vještakinja izračunala preplatu tužitelja s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi na matematičku točnost izračuna vještakinje.

45.1. Tužitelj je tražio da vještakinja napravi izračun u kojem će preplatu s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi umanjiti samo za onaj dio iznosa priznatog kao preplata u konverziji koji je nastao zbog promjene kamatne stope, međutim takav izračun nije moguć budući da preplata priznata u konverziji predstavlja razliku između iznosa koji je tužitelj plaćao tuženiku do dana konverzije temeljem odredbi Ugovora o kreditu i iznosa koji bi morao plaćati temeljem Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR koji je nastao provedbom konverzije temeljem sklopljenog Aneksa Ugovora o kreditu. Budući da preplata priznata prilikom konverzije nije utemeljena na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ili promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u Ugovoru o kreditu nije moguće taj iznos preplate razdvojiti na način kako to predlaže tužitelj.

46. Sud je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje, te temeljem dokumentacije koja prileži spisu, utvrdio da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF preplatio iznos od ukupno 6.866,28 eura, pri čemu su pojedinačni iznosi i datumi nastanka preplate prikazani u mišljenju vještakinje na str. 15-17 nalaza i mišljenja. Nadalje je utvrđeno da se temeljem dokumentacije koju je tuženik dostavio u sudski spis ne može utvrditi je li konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, a da je tuženik odbio dostaviti u sudski spis obračun konverzije kredita po Ugovoru 310933, iako je vještakinja taj obračun zatražila od tuženika, te iako je tuženiku ovsudnim rješenjem poslovni broj P-398/2023-14 od 3. travnja 2024. naloženo da u roku od 8 dana od primitka zahtjeva vještaka, vještaku neposredno i na ovaj sudski spis dostavi svu dokumentaciju koju vještak zatraži, a koja je potrebna za provođenje vještačenja.

47. Kao što je prethodno navedeno Aneks o konverziji može biti pravno valjan samo ako je u cijelosti usklađen i utemeljen na odredbama ZIDZPK budući da pravni režim uspostavljen temeljem ZIDZPK predstavlja iznimku od općeg pravila obveznog prava iz čl 351. st. 1. ZOO/78 da je bez učinka zamjena postojeće obveze novom u slučaju ako je prijašnja obveza bila ništetna.

47.1. Pri tome je teret dokaza da je izračun konverzije izvršen u skladu sa odredbama ZIDZPK na tuženiku, budući da upravo tuženik to tvrdi, a izračun konverzije je izvršen jednostrano od strane tuženika te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na taj izračun niti je njegovu točnost mogao provjeriti.

47.2. Tuženik, kome je rješenjem o vještačenju naloženo da na zahtjev vještaka dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje vještačenja i odgovor na pitanje je li konverzija provedena u skladu d odredbama ZIDZPK, je odbio po nalogu suda i zahtjevu vještaka dostaviti u sudski spis obračun konverzije, iako se taj obračun s obzirom da svoj sadržaj smatra zajedničkim za obje stranke te tuženik sukladno čl. 233. st. 2. ZPP-a nije mogao uskratiti podnošenje te isprave.

47.3. Budući da je tuženik uskratio dostavu obračuna koverzije tužitelj je izrijekom osporio činjenicu da je obračun konverzije izvršen sukladno odredbama ZIDZPK.

47.4. Budući da se bez navedenog obračuna konverzije nije mogla provjeriti pravilnost izračuna konverzije tuženika sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, zaključio da tuženik nije dokazao da je izračun konverzije, a samim time i Aneks o konverziji, usklađen s odredbama ZIDZPK. Stoga nije dokazano da se pravni učinci ZIDZPK protežu na Aneks o konverziji sklopljen dana 3. veljače 2016. između tužitelja i pravnog prednika tuženika.

47.5. Da izračun konverzije konkretnog Ugovora o kreditu nije izvršen u skladu s odredbama ZIDZPK proizlazi i iz same činjenice da je tuženik odbio u spis dostaviti obračun konverzije. Naime, tuženik ne bi imao razloga niti interesa uskratiti dostavu navedene dokumentacije u slučaju da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK. Slijedom navedenog je temeljem čl. 233. st. 5. ZPP-a sud, ocijenivši postupanje tuženika u konkretnom slučaju, utvrdio da iz istog proizlazi da tuženik ne dostavom dokumentacije koja je zajednička objema strankama nastoji prikriti činjenicu da je tužiteljici ponudio izračun konverzije i sklapanja Aneksa o konverziji koji nije usklađen s odredbama ZIDZPK.

48. S obzirom da temeljem dokaza u spisu nije moguće utvrditi da je Aneks o konverziji sklopljen između tužitelja i tuženika utemeljen na odredbama ZIDZPK na taj Aneks se ne primjenjuju odredbe ZIDZPK već čl. 351. st. 1. ZOO/78 temeljem kojeg je novacija učinjena sklapanjem Aneksa o konverziji bez učinka s obzirom da su bile ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti stope redovne kamate temeljem jednostrane odluke kreditora.

49. Budući da Aneks o konverziji ne proizvodi pravne učinke tužitelj ima pravo temeljem 104. st. 1. ZOO/78 od tuženika potraživati povrat iznosa koji je preplatio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate temeljem jednostrane tuženika te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

50. Tuženik je u tijeku postupka istaknuo i prigovor zastare.

50.1. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO/78, odnosno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005 – dalje u tekstu: ZOO/05).

50.2. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

50.3. Naime, nepoštenost, a time i ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao pravni prednik tuženika SBERBANK d.d. utvrđena je u parničnom postupku koji je dana 4. travnja 2012. pokrenuo „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na SBERBANK d.d., kako u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17.

50.4. Stoga je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva utemeljenih na tako utvrđenoj ništetnosti odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate temeljem jednostrane odluke kreditora i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17.

50.5. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske dajući objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. koje je sadržano u zapisniku br. Su-IV-33/2022-2.

50.6. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 10. lipnja 2023. godine, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

51. Temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje Natalije Jambrečić utvrđeno je da je tužitelj temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj stopi redovne kamate tuženiku ukupno preplatio iznos od 6.866,28 EUR, pri čemu su pojedini iznosi preplate nastajali u razdoblju od 8. siječnja 2006. do 8. rujna 2015. u pojedinačnim mjesečnim iznosima koji su prikazani u točki b) mišljenja vještakinje.

51.1. Budući da u ovom postupku nije dokazano da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK Aneks o konverziji temeljem odredbe čl. 351.st.1. ZOO/78 ne proizvodi pravne učinke te tužitelj ima pravo temeljem 104. st. 1. ZOO/78 od tuženika potraživati povrat cjelokupnog iznosa koji je preplatio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj stopi redovne kamate i to bez umanjenja za iznos preplate utvrđen Aneksom o konverziji jer taj Aneks ne proizvodi pravne učinke.

51.2. Budući da tužitelj tužbom potražuje iznos od 3.744,23 EUR, dakle manji iznos od iznosa preplate koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka, temeljem odredbi čl. 104. i čl. 210. ZOO/78, tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 3.744,23 EUR.

52. Tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužitelja izlaže riziku na koji ga nije upozorio. Tuženik je isto tako u Ugovor uključio nepoštene i ništetne odredbe temeljem kojih ima pravo jednostranom odlukom promijeniti visinu stope redovne kamate, na što tužitelj nije mogao utjecati, a bez određivanja jasnih kriterija koji utječu na promjenu kamatne stope. Slijedom navedenog je tuženik nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetnih odredaba naplatio tužitelju. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 214. ZOO/78 obvezan tužitelju platiti zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate temeljem jednostrane odluke tuženika te ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koje je dužan vratiti tužitelju, od dana kada je te preplaćene iznose stekao, i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) koja se primjenjuje na ostale odnose.

52.1. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je preplata tužitelja uslijed ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nastala u razdoblju od 8. siječnja 2006. do 8. rujna 2015. Budući da tužitelj tužbom potražuje zateznu kamatu tek od 8. kolovoza 2012., dakle za kraće razdoblje od onog za koje mu prema nalazu i mišljenju pravo na kamatu pripada, tužiteljev zahtjev za isplatu kamate na utuženi iznos valjalo je usvojiti u cijelosti.

51.2. Slijedom navedenog je presuđeno kao u točki II. izreke ove presude.

53. Tuženik je u odnosu na zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je u prijeboj istaknuo iznos od 3.122,05 eura sa zateznom kamatom tekućom od 4. veljače 2016., što predstavlja iznos preplate utvrđen u Aneksu o konverziji.

53.1. Teret dokaza o postojanju tražbine koja je istaknuta prigovorom radi prijeboja je na tuženiku, koji nije dokazao da takvu tražbinu prema tužitelju ima.

53.2. Naime, tuženik je odbio u sudski spis dostaviti obračun konverzije bez kojeg nije bilo moguće utvrditi je li konverzija provedena u skladu s odredbama ZIDZPK kao niti utvrditi točan iznos preplate ili manjka uplata koji postoji pravilnom provedbom konverzije prema odredbama ZIDZPK.

53.3. S obzirom da tuženik nije dokazao da postoji potraživanje prema tužitelju koje je istaknuo u prijeboj prigovorom radi prijeboja sud je temeljem odredbe čl. 221.a ZPP-a utvrdio da takvo potraživanje ne postoji.

53.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

54. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a. Naime, tužitelj nije uspio sam u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti čl. 4.1.t.5. Ugovora o kreditu o pravu na konverziju), vezano uz koji dio tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

54.1. Tužitelju su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/23.), a prema vrijednosti predmeta spora.

54.2. Tužitelju je priznat je trošak sastava tužbe od 10. lipnja 2023. (Tbr. 7.1) u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 4. prosinca 2023. i 10. srpnja 2024. (Tbr. 8.1) u iznosu od 200,00 eura svaki, trošak sastava ostalih podnesaka od 2. travnja 2024., 6. veljače 2025. i 7. travnja 2025. (Tbr. 8.4) u iznosu od 50,00 eura svaki, trošak zastupanja na ročištima 18. prosinca 2023., 25. ožujka 2024., 9. prosinca 2024. i 8. travnja 2025. (Tbr 9.1) u iznosu od 200,00 eura svako, te trošak pristupa na ročište za objavu (Tbr. 9.3) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.650,00 eura, odnosno uvećano za PDV sveukupno iznosi 2.062,50 eura. Na navedeni iznos valja dodati plaćeni predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura, pa ukupni trošak tužitelja iznosi 2.462,50 eura.

54.3. Tužitelj je neosnovano potraživao trošak sastava podnesaka od 6. veljače 2025. i 7. travnja 2025. po Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/23.) budući da je tužitelj podneskom od 6. veljače 2025. dostavio samo kratko očitovanje dok je podneskom od 7. travnja 2025. uredio tužbeni zahtjev, pa se dakle radi o ostalim podnescima u smislu Tbr. 8.4 Tarife. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadom troškova tih podnesaka usvojen samo do iznosa od 50,00 eura uvećano za PDV dok je u preostalom dijelu odbijen.

54.4. Slijedom navedenog je tuženiku naloženo da tužitelju isplati trošak u iznosu od 2.462,50 eura.

54.5. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022.) koji propisuje da kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke pa do naplate.

54.5 Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

Koprivnica, 16. svibnja 2025

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica

2. Odvjetnik Ivo Šućur, Zagreb