REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2322/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužiteljice VVBJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. travnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice Nicole Kwiatkowski, odvjetnice i punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoko, odvjetnika, dana 16. svibnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o namjenskom kreditu od 18. 7. 2007. broj 3210235114, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:
"...u kunskoj protuvrijednosti od 92.000,00 CHF (slovima: devedesetdvijetisućešvicarskihfranaka)..." te u dijelu koji glasi: "...uz valutnu klauzulu..."
II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 18. 7. 2007. broj 3210235114, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:
"...od 92.000,00 CHF (slovima: devedesetdvijetisućešvicarskihfranaka)..." te u dijelu koji glasi: "...sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja."
III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 18. 7. 2007. broj 3210235114, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:
"...u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za. Prvi anuitet iznosi 473,00 CHF (slovima: četiristosedamdesettrišvicarskihfranaka)..."
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici VVBJ, iz [adresa], iznos u visini od 7.911,83 EUR EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. prosinca 2007. godine u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne zakonske kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:
- na iznos od 2,71 EUR od 15. studenog 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,53 EUR od 15. siječnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,70 EUR od 17. veljače 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,37 EUR od 15. ožujka 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 12,43 EUR od 15. travnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 1,47 EUR od 15. svibnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,61 EUR od 15. lipnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,37 EUR od 15. srpnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 1,68 EUR od 15. kolovoza 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 1,56 EUR od 15. rujna 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,00 EUR od 15. listopada 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 21,57 EUR od 15. studenog 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,81 EUR od 15. prosinca 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 39,83 EUR od 15. siječnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 40,13 EUR od 15. veljače 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 30,39 EUR od 15. ožujka 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,29 EUR od 16. travnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,07 EUR od 15. svibnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 29,22 EUR od 15. lipnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 29,89 EUR od 15. srpnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,04 EUR od 15. kolovoza 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,33 EUR od 15. rujna 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 27,57 EUR od 15. listopada 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 30,65 EUR od 15. studenog 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 30,15 EUR od 15. prosinca 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 38,46 EUR od 15. siječnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,80 EUR od 15. veljače 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 42,65 EUR od 15. ožujka 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,95 EUR od 15. travnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 57,66 EUR od 15. svibnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 58,33 EUR od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 69,47 EUR od 15. srpnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 69,10 EUR od 15. kolovoza 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 92,21 EUR od 15. rujna 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 78,75 EUR od 15. listopada 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 81,86 EUR od 15. studenog 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 91,48 EUR od 15. prosinca 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 92,71 EUR od 15. siječnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 87,78 EUR od 15. veljače 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 90,77 EUR od 15. ožujka 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 90,92 EUR od 15. travnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 100,03 EUR od 15. svibnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 119,39 EUR od 15. lipnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 141,43 EUR od 15. srpnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 161,52 EUR od 15. kolovoza 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 124,45 EUR od 15. rujna 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 111,98 EUR od 15. listopada 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,82 EUR od 15. studenog 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 114,54 EUR od 15. prosinca 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 125,30 EUR od 15. siječnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 128,53 EUR od 15. veljače 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 125,01 EUR od 15. ožujka 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 124,48 EUR od 15. travnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 126,26 EUR od 15. svibnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 129,37 EUR od 15. lipnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 125,49 EUR od 15. srpnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 124,42 EUR od 31. kolovoza 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 114,92 EUR od 15. rujna 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 123,11 EUR od 15. listopada 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 126,93 EUR od 15. studenog 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 124,39 EUR od 15. prosinca 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 121,36 EUR od 15. siječnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 120,31 EUR od 15. veljače 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 119,23 EUR od 15. ožujka 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 126,79 EUR od 15. travnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 115,36 EUR od 20. svibnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 115,73 EUR od 14. lipnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 114,93 EUR od 15. srpnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 113,79 EUR od 15. kolovoza 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 117,86 EUR od 15. rujna 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 120,49 EUR od 15. listopada 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 121,78 EUR od 15. studenog 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 126,36 EUR od 15. prosinca 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 121,74 EUR od 15. siječnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 105,41 EUR od 15. veljače 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 107,78 EUR od 15. ožujka 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 105,72 EUR od 15. travnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 102,76 EUR od 15. svibnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 103,40 EUR od 16. lipnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 105,51 EUR od 15. srpnja 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 107,19 EUR od 15. kolovoza 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 107,62 EUR od 15. rujna 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 109,43 EUR od 15. listopada 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,02 EUR od 15. studenog 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,51 EUR od 15. prosinca 2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 170,51 EUR od 16. siječnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,70 EUR od 15. veljače 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,70 EUR od 15. ožujka 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,70 EUR od 15. travnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,70 EUR od 15. svibnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,70 EUR od 15. lipnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,70 EUR od 15. srpnja 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,70 EUR od 15. kolovoza 2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 112,70 EUR od 15. rujna 2015. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 18. 7. 2007. broj 3210235114, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:
"...promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..."
VI. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 18. 7. 2007. broj 3210235114, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:
"Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora."
VII. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici VVBJ, iz [adresa], iznos u visini od 2.957,19 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. prosinca 2007. godine u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne zakonske kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:
- na iznos od 23,76 EUR od 15. studenog 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,76 EUR od 15. prosinca 2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,76 EUR od 15. siječnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,76 EUR od 17. veljače 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. ožujka 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. travnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. svibnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. lipnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. srpnja 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. kolovoza 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. rujna 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. listopada 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. studenog 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. prosinca 2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. siječnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. veljače 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. ožujka 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 16. travnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. svibnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. lipnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,23 EUR od 15. srpnja 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. kolovoza 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. rujna 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. listopada 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. studenog 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. prosinca 2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. siječnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. veljače 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. ožujka 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. travnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 15. svibnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,54 EUR od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,54 EUR od 15. srpnja 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,54 EUR od 15. kolovoza 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,54 EUR od 15. rujna 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,54 EUR od 15. listopada 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,54 EUR od 15. studenog 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,35 EUR od 15. prosinca 2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,35 EUR od 15. siječnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,35 EUR od 15. veljače 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,35 EUR od 15. ožujka 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,35 EUR od 15. travnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,35 EUR od 15. svibnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,35 EUR od 15. lipnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,35 EUR od 15. srpnja 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. kolovoza 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. rujna 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. listopada 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. studenog 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. prosinca 2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. siječnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. veljače 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. ožujka 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. travnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. svibnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. lipnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. srpnja 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. kolovoza 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. rujna 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. listopada 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. studenog 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. prosinca 2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. siječnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. veljače 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. ožujka 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. travnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 20. svibnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 14. lipnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. srpnja 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. kolovoza 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. rujna 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. listopada 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. studenog 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. prosinca 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 28,84 EUR od 15. siječnja 2014. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa u visini od 648,30 EUR (4.884,58 kn) s osnova valutne klauzule i za iznos od 1.511,35 EUR (11.387,24 kn) s osnova promjenjive kamatne stope sa zateznom kamatom.
IX. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"VIII. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.273,99 EUR / 32.202,39 KN, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. 9. 2015. do 1. 1. 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1. 1. 2023. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
X. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici VVBJ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.366,64 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3210235114 dana 18. srpnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 92.000,00 CHF, ugovorena kamatna stopa 4,50%, promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Zagrebačka banke d.d.. Navodi da podnosi tužbu jer su mu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača a koja povreda je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 04.07.2013. godine kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Navodi da su mu povrijeđena prava kao potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak jer je tuženik nije informirao o svim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava broj C-26/13 od 30.04.2014. godine. Tužiteljica navodi da je tuženik stekao bez osnove iznos od 64.495,98 kn. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen na formuliranom standardnom obrascu te se treba uzeti u obzir zakonska presumpcija da se radi o unaprijed formuliranom ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njegov sadržaj. Navodi imajući u vidu sadržaj ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu da visina kamatne stope nije određena niti odrediva. Ističe kako je preplatila s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi Odlukom banke iznos u visini od 33.667,32 kn. Tužiteljica navodi da je dana 04.01.2016. godine sklopila Dodatak Ugovora o kreditu i da unatoč konverziji kredita njezin tužbeni zahtjev je osnovan jer ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju nije propisana konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi. Navodi kako je preplatila utužene iznose s osnova nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a što nije otklonjeno sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer da osim tužiteljice obveze po kreditu plaćale su i treće osobe. Nadalje navodi da je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkim kreditiranju, te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 04. siječnja 2016. godine, da su svi iznosi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije pa je tužiteljičina kreditna obveza po EUR kreditu namirena i iznosima koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, a preplaćeni iznos se koristi za buduće anuitete EUR kredita. Navodi da je tuženik morao prihvatiti konverziju kredita pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, a sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužiteljice jest pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužiteljice riješile svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Nadalje ističe da je tuženik dostavio novi otplatni plan uz ponudu za konverziju kredita, da je tuženik bio u obvezi dostaviti izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužiteljica kao potrošač bila je slobodna prihvatiti ili ne prihvatiti ponudu, pa je tužiteljica prihvatila ponudu tuženika. Time su tužiteljica i tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoje pravni odnos u pogledu ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, pa isto isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju zahtjeva povrat stečenog bez osnove. Navodi kako su tužiteljici povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate se u budućem razdoblju ravnala prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope. Navodi da je izračun preplate uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, te su svi preplaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 19.c. stavak 1. točka 4. ZIOD ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 18.07.2007.g. (list 13-21 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 04.01.2016.g. (list 22- 31 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu tužiteljice, Obavijest o izračunu, obavijest o prihvatu izračuna konverzije, pregled promjene kamatnih stopa (list 32-45 spisa), promet po kreditu tužiteljice (list 46-56 spisa), dopis tuženika od 12.11.2015.g. uz izračun konverzije, informativni sažetak izračuna, pregled otvorenih stavki, pregled izmjena Ugovora o kreditu (list 72-87 spisa), presude Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 99-143, list 226-268 spisa), Izvadak iz sudskog registra (list 144-146 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja, d.o.o. Zagreb, vještak Zrinko Ručević, saslušan je svjedok VV, saslušana je tužiteljica.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
5. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 31.08.2020. godine (list 89-98 spisa). U bitnom ističe da je tužiteljica slobodnom voljom prihvatila konverziju pa joj ne pripada povrat iznosa koji zahtjeva tužbenim zahtjevom niti po Zakonu o obveznim odnosima niti pod ZID ZPK/15. Navodi da ne postoji pravni osnov tužiteljičinog zahtjeva te da su tužiteljica i tuženik sporazumno riješili sve svoje pravne odnose time da tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužiteljica platila banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF. Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine u kojem je zauzeto stajalište da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik se poziva i na odluke Županijskih sudova kojim je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev potrošača te se poziva i na odluku Suda EU broj C-118/2017 od 14.03.2019. godine i na odluku Suda EU broj C-567/20 iz koje jasno proizlazi da se ne primjenjuje Direktiva 93/13 na ugovore koji su konvertirani budući su se konverzijom nadomjestile ništetne ugovorne odredbe (podnesak tuženika od 25.01.2023.g. – list 243-247 spisa). Osporava tužiteljici status potrošača, budući je na adresi nekretnine II. Anina 19 registrirano sjedište društva TLN-EUROPA d.o.o. čiji je direktor tužiteljica. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare. Nadalje tuženik u tijeku postupku sadržajno kao u podnescima od 29.02.2024.g. (list 195-210 spisa) i podnesku od 28.10.2024. godine (list 213-216 spisa) u bitnom navodi pozivom na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Rev 586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine da tužiteljici kao potrošaču ne pripadaju preplaćeni iznosi po osnovi kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke. Navodi da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora. Tuženik upućuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 637/19- 2 od 15. studenog 2022. godine kojim je zauzeto stajalište da konverzija obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer na isto upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c.stavak 1. točka 2.i 3. ZID ZPK/1 pa je primjenom citirane odredbe čl. 19.c. stavak 1. točka 2. i 3. sklapanjem dodatka ugovora o kreditu na način propisano čl. 19.c. ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača na namirenje dospjeli i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF temeljem informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Nadalje tuženik u odnosu na neosnovano uvećanje glavnice u konverziji poziva se na čl. 19.c.točka 8. ZID ZPK/15, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.
6. Između stranaka nije sporno:
- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 18. srpnja 2007. godine na iznos od 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50%, rok otplate 342 mjeseca, kredit za dovršenje kuće (Ugovor o kreditu – list 13-21 spisa),
- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 04. siječnja 2016. g. kojim je konvertiran kredit (list 22-31 spisa).
7. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu.
Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 18. srpnja 2007. godine, time da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2007. godine i dalje na snazi proizlazi i iz činjenice da su ugovorne strane samo izmijenile ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa su ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostali neizmijenjeni i nadalje su na snazi (čl. 24. Dodatka Ugovora o kreditu iz 2016. godine).
Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Naime odredbom čl.19.b. ZID ZPK/15 propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
8. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.
U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
9. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužiteljica protivi.
Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Nadalje u konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu dana 11. lipnja 2019. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine u odnosu na valutnu klauzulu dočim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nastupa s danom 14. lipnja 2019. godine).
10. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao svjedoka i tužiteljicu. Svjedok VV, suprug tužiteljice, u svom iskazu navodi da je bio prisutan sastanku s tužiteljicom kada je išla u banku u svezi ugovora koji je predmet spora, da je tuženik odobrio kredit 2006. godine za kupnju kuće, a 2007. godine su trebali kredit radi adaptacije kuće. Navodi da su imali sastanak s djelatnicom banke koja je rekla da su jedino sposobni za kredit u CHF i da je to najbolja opcija za njih, da su oni imali povjerenja u banku jer ovaj ugovor iz 2006. godine isto je bio zaključen u CHF i rata kredita se nije mijenjala do trenutka kada su sklapali Ugovor o kreditu 2007. godine. Iskazuje da djelatnica banke nije im pojašnjavala razloge zašto bi se kamatna stopa mijenjala niti je pojašnjavala nešto u svezi valutne klauzule u CHF, da im je prilikom razgovora predan otplatni plan u kojem su bile navedene visine mjesečnih anuiteta. Svjedok iskazuje da su on i tužiteljica zajedno otplaćivali ovaj kredit i to kako je tko imao novaca na računu. Navodi kada je ponuđena konverzija kredita oni su ponudu dočekali s olakšanjem jer se visina rate kredita povisila za tri puta, pa nisu niti razmišljali o tome da li će prihvatiti konverziju ili neće već su istu odmah prihvatili kako bi se financijski oporavili jer je bila previsoka rata u CHF. Iskazuje da tužiteljica nije bila nositelj obrta i da oni ovu kuću koriste za osobne potrebe i u njoj danas žive. Svjedok iskazuje kako nema nikakva potraživanja prema tužiteljici s osnova rata koje je osobno platio za kredit. U odnosu na osnivanje trgovačkog društva navodi da je njegova supruga preuzela trgovačko društvo TLN Europa d.o.o. Zagreb 2013. godine, a kojeg društva je on osnivač i koje je bilo u mirovanju do 2013. godine time da je preuzela poslovanje kada je izgubila posao pa je osnovala svoj foto studio i da trgovačko društvo nije sa sjedištem na adresi [adresa], na kojoj je adresi kuća koju je kupila tužiteljica. Navodi da je osnovao ovo trgovačko društvo 1996. godine, ali je društvo bilo u mirovanju. Nikada nije bilo sjedište trgovačkog društva na adresi kuće koja je kupljena za stanovanje, već je sjedište trgovačkog društva II. Anina br. 2, Zagreb.
Tužiteljica u svom iskazu navodi da su 2006. godine od iznosa odobrenog kredita kupili derutnu kuću, a 2007. godine su trebali kredit radi adaptacije kuće. Navodi da su banci dostavili dokaz o njihovim primanjima, rečeno im je da imaju samo uvjete za kredit u CHF time da im djelatnica banke nije pojašnjavala na temelju čega bi se mijenjala kamatna stopa te im nije pojašnjeno što bi to bila valutna klauzula u CHF, nisu niti upozoreni na bilo kakve rizike u odnosu na sklapanje ugovora u CHF. Nadalje navodi da je pročitala ovaj ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisala, imali su pitanja, ali oni u tom ugovoru o kreditu nisu mogli ništa mijenjati, predan im je napisani ugovor i mogli su ga samo prihvatiti ili odbiti. Tužiteljica iskazuje da oni nisu nikada prigovarali visini anuiteta jer nije se imalo tu šta prigovoriti već su trebali platiti, ona je bila svjesna da bi se mogla mijenjati rata kredita zbog promjene kamatne stope, ali ne u toj mjeri da joj rata kredita poraste za tri puta. Navodi da ona nije bila nositelj obrta kada se sklapao ovaj ugovor, dobila je otkaz 2010. godine, da je preuzela poslovanje i da je bila direktor u društvu TLN Europa d.o.o. Zagreb, a suprug je osnivač, poslovanje je preuzela krajem 2012. godine. Navodi da su ona i suprug zajedno otplaćivali kredit. Nadalje navodi da je ponuda za konverziju za njih značila spas zbog visoke rate kredita u CHF. Tužiteljica iskazuje da kuću nisu nikada davali u najam i ona služi isključivo za život nje i njezine obitelji.
Iskazu saslušanog svjedoka i tužiteljice sud je poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.
11. Tuženik osporava status potrošača tužiteljice. Navodi da na adresi nekretnine Zagreb, II. Anina 9 je registrirano trgovačko društvo TLN-EUROPA d.o.o. a kojeg je tužiteljica ovlaštena osoba za zastupanje, a tužiteljica je zahtijevala kredit za dovršetak kuće na kojoj je registrirano navedeno trgovačko društvo, činjenice da je trgovačko društvo registrirano na adresi II. Anina 9, Zagreb sud utvrdio uvidom u neslužbeni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu (list 144-147 spisa).
U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba radi dovršenja kuće (čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu) te je ista sklopila ugovor 2007. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na navode tuženika da je na adresi nekretnine bilo registrirano sjedište trgovačkog društva TLN-EUROPA d.o.o. Zagreb sud je takve navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Iz iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka sud je utvrdio da su kuću kupili 2006. godine, a da su kredit trebali radi dovršetka kuće 2007. godine, da kuću koriste za osobne potrebe. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica prijavljena na adresi [adresa], u odnosu na koju nekretninu navodi da su kuću kupili i dovršili (adaptirali) i u kojoj živi sa svojom obitelji, te koju nikada nije iznajmljivala, dočim je sjedište trgovačkog društva TLN-EUROPA d.o.o. Zagreb na adresi nekretnine Zagreb, II. Anina 9. Iz iskaza svjedoka i tužiteljice nedvojbeno proizlazi da trgovačko društvo nikada nije bilo registrirano na adresi [adresa] na kojoj adresi je nekretnina koju je tužiteljica kupila 2006. godine i za koju je trebala kredit 2007. godine kako bi je dovršila.
Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za dovršetak kuće, pa ukoliko tužiteljica je koristila kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.
Nadalje sud je utvrdio i aktivnu legitimaciju tužiteljice iz iskaza tužiteljice, te uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu (promet po kreditu). U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je treća osoba otplaćivala kredit tužiteljice sud je takve navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Iz iskaza svjedoka VV, supruga tužiteljice i tužiteljice je utvrđeno da su kredit zajedno otplaćivali, tj. kako je tko imao novaca na računu (iskaz svjedoka). Sama činjenica da je suprug tužiteljice sudjelovao u otplati kredita ne utječe na njezinu aktivnu legitimaciju, jer sud prihvaća njihove iskaze kao životne i uvjerljive u tom dijelu da su zapravo iz bračne stečevine podmirivali ovu kreditnu obvezu. K tomu je tuženik primio sve uplate u tužiteljičino ime i za njezin račun te nije ovlašten miješati se u pravne odnose tužiteljice s trećim osobama. Slijedom navedenog prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan.
12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 77.635,89 CHF (541.958,45 kn), da je iznos preplate u visini od 23.527,18 kn te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 4, čl.5., čl.6. čl.7. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7.,čl.8.,čl.9. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).
13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i valutne klauzule.
14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
15. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 18.07.2007. godine kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. promjenjive kamatne stope za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljici pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojeg prava se nije odrekla. Nadalje kako je utvrđena ništetnost i da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koji su sklopili tužiteljica i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora to prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tužiteljici kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi ugovornih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule. Pri tome sud je imao u vidu da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužiteljica nije niti mogla odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogla znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica kao potrošač se nije mogla odreći potraživanja po osnovi stečenog prava na obeštećenje po osnovi ništetne odredbe o jednostranom pravu banke na promjenu kamatne stope, jer je glede tog prava dana 25. siječnja 2016. imala dovoljno informacija, ali takvo odricanje od potraživanja preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope ne proizlazi iz sadržaja Dodatka Ugovoru niti iz bilo kojeg podatka koji čini sadržaj spisa ovog predmeta.
16. Sud je pri tome imao u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava broj C- 452/18 od 26. lipnja 2018. godine povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju o
članka 267. UFEU-a (Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n 3 de Teruel protiv Ibercaja Banco SA). Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da čl. 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri, da čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom. Nadalje se navodi da čl. 3. stavak 1., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredaba obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluga podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba „o najnižoj kamatnoj stopi” potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba...
Kako je prethodno navedeno tuženik nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi tužiteljicu informirao da će se svi iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunati u izračun konverzije.
Nadalje je sud ocijenio navode tuženika da se tužiteljica odrekla svojih prava za povratom s osnova stjecanje bez osnove sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu kao neosnovane. Naime kako je prethodno navedeno tužiteljica se svojih prava nije odrekla. Sud pri tome je imao u vidu i stajalište Europskog suda za ljudska prava iz citirane odluke broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine u kojem navodi da "... Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s točkom 1. podtočkom (q) njezina Priloga, kao i njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;
- tog potrošača ne obvezuje odredba kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.
17. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Sud je imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda EU u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužiteljica se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.
Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
19. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.
20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
21. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
22. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 18. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kredit za dovršetak kuće). Nije niti sporno da se mijenjala kamatna stopa do dana konverzije.
U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan.
23. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.
Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
24. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.
Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.
25. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."
Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."
26. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
27. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka sud je utvrdio kako im djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
28. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice VVBJ, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I., II., III., V. i VI. izreke presude.
29. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Ručević vještačenje d.o.o. Zagreb, vještak Zrinko Ručević. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 23. travnja 2021. godine (list 155-159 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,50%. Vještak u mišljenju navodi da:
a) ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope utvrđen je više plaćeni iznos iznosi 22.280,08 kn (pozitivni iznosi razlike),
b) ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita više plaćeni iznos iznosi 59.611,40 kn, ukupno preplaćeni iznosi s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznose ukupno 93.040,37 kn,
c) ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi ukupno iznosi 18.647,68 kn,
d) ukupna razlika s osnove valutne klauzule ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi ukupno iznosi 59.563,49 kn,
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. godine kao i nakon uračunavanja efekta konverzije (preplata u iznosu od 4.576,12 kn) preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 88.970,16 kn (78.211,17 kn glavnice i 10.758,99 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),
e) kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 32.202,39 kn
f) tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije u obzir uzeo sve odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita.
Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Podneskom od 08. lipnja 2023. godine tužiteljica detaljno obrazlože osnov za isplatom razlike glavnice. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka do zaključenja glavne rasprave. Navodi kako je tužiteljica zanemarila tvz. negativne razlike pa zahtjeva samo isplatu pozitivnih razlika (preplaćenih iznosa). Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 08.06.2023. godine kojim je usklađen tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka. Ističe prigovor zastare. Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:
2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem podneskom od 08. lipnja 2023. godine, a tužbu je podnijela unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.
Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužiteljice sud je vodio računa i o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda EU, konkretno presudu VVB i ĐVBJ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.
30. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužiteljici, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Smanjenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.
Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku EURopskog suda za ljudska prava u predmetu V protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.
Kako prema stajalištu Vrhovnog sud Republike Hrvatske svaka preinaka tužbenog zahtjeva je smanjenje istoga tj. povlačenje tužbe, a tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva to je ovaj sud imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 648,30 EUR (4.884,58 kn) s osnova valutne klauzule i za iznos od 1.511,35 EUR (11.387,24 kn) s osnova promjenjive kamatne stope. Tužiteljica je utužila iznose preko iznosa od 7.911,83 EUR s osnova valutne klauzule i preko iznosa od 2.957,19 EUR s osnova promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom VIII. izreke presude.
31. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine u kojem je zauzeto stajalište kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa slijedom toga tužiteljica nema pravo na tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate niti po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ističe da tužiteljica u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije zahtijevala isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom poslovni broj Rev-586/19- 14 od 21. prosinca 2022. godine zbog čega taj dio navedene odluke nije relevantan za predmetni postupak. Nadalje navodi da je odredbama ZID ZPK/15 propisana detaljna i jasna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ističe kako u takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača i da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe.
32. Sud je navode tuženika ocijenio kao irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo tri bitno različita stajališta u odnosu na povrat preplaćenih iznosa koje zahtijevaju potrošači, u konkretnom slučaju tužiteljica, te je u odluci poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine zauzeo stajalište u odnosu na konvertirane kredite da su potrošači provedenom konverzijom u cijelosti obeštećeni. Odlukom poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine zauzeto je stajalište da potrošači nisu obeštećeni dočim u odluci poslovni broj Rev-586/19 a na koju se poziva tuženik zauzeto je stajalište da tužitelji (potrošači) imaju samo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Ovaj sud je primijenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/22 od 08. studenog 2022. godine kako je prethodno navedeno i obrazloženo.
33. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužiteljica se nije odrekla svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova nepoštene i ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezan uz valutu CHF niti se odrekla svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova preplaćenih kamata koje je tuženik jednostrano mijenjao. Tužiteljica se nije suglasila da se svi preplaćeni iznosi uvrste u izračun konverzije niti ju je tuženik upozorio i da će preplaćene iznose koristiti radi zatvaranja kredita u EUR tj. mjesečnih anuiteta (čl. 19. c. ZID ZPK/15) niti se tužiteljica odrekla svojih prava koja joj pripadaju sukladno čl. 326. ZOO-a.
Tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora te da se izjednače potrošači koji su sklopili s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome ovaj sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, a nakon donesenih odluka naknadno i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Pri tome je sud imao u vidu odluke Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu kao i odluku Suda Europske unije broj C-118/17 ĐV protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. u kojoj odluci je zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji te je sud imao u vidu i već prethodno citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava broj C- 452/18 od 26. lipnja 2018. godine.
34. Ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužiteljici priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužiteljica uplatila s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da bi preplaćene iznose vratio tužiteljici niti je pribavio suglasnost tužiteljice da se navedeni iznosi uvrste u izračun konverzije.
35. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope 2.957,19 EUR (22.280,08 kn). Nadalje je utvrđeno da razlika s osnova valutne klauzule je ukupno u iznosu od 7.911,83 EUR (59.611,40 kn).
Sud je usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kao pod točkom IV. izreke presude za iznos od 7.911,83 EUR te s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope za iznos od 2.957,19 EUR kao pod točkom VII. izreke presude.
Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
36. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
37. Tužiteljica zahtjeva isplatu razlike glavnice u iznosu od 4.273,99 EUR (32.202,39 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate.
Tužiteljica ističe kako je tuženik mijenjao kamatnu stopu i ništetno primijenio valutnu klauzulu pa je glavnica kredita tužiteljice na dan 30.09.2015. godine bila viša, a da nije mijenjao kamatnu stopu i primijenio ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tada bi glavnica bila znatno niža. Tužiteljica zahtjeva isplatu razlike glavnice.
Sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužiteljica niti ne osporava. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite za dovršenje stambenih objekta koje je nudio u vrijeme kada je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu 2007. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužiteljici nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primjenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi: "7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužiteljica u tužbi to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom IX. izreke presude.
Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom IX. izreke presude.
38. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 11.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 11.09.020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), sastav podneska od 08.06.2023.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.11.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.04.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.9. točka 1. OT-a), ukupno 1.900,00 EUR te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 475,00 EUR, ukupno 2.375,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (30,54%, tužiteljica 65,27%, tuženik 34,73%) tužiteljici je priznat trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 725,32 EUR. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 464,53 EUR, te iznos sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 176,79 EUR, tako da je priznat ukupan iznos u visini od 1.366,64 EUR.
Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 16. svibnja 2025. godine
Sudac:
dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
