Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-856/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Kožul&Petrinović, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 27. ožujka 2025., u prisutnosti pun. tužitelja, a u odsutnosti tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju JI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati:

iznos od 3.837,65 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 54,73 € od 22.04.2008 do isplate,

- na iznos od 53,04 € od 01.05.2008 do isplate,

- na iznos od 52,68 € od 01.06.2008 do isplate,

- na iznos od 53,16 € od 01.07.2008 do isplate,

- na iznos od 52,46 € od 01.08.2008 do isplate,

- na iznos od 52,15 € od 01.09.2008 do isplate,

- na iznos od 52,22 € od 01.10.2008 do isplate,

- na iznos od 58,58 € od 01.11.2008 do isplate,

- na iznos od 56,45 € od 01.12.2008 do isplate,

- na iznos od 64,88 € od 01.01.2009 do isplate,

- na iznos od 70,74 € od 01.02.2009 do isplate,

- na iznos od 71,65 € od 01.03.2009 do isplate,

- na iznos od 69,77 € od 01.04.2009 do isplate,

- na iznos od 70,36 € od 01.05.2009 do isplate,

- na iznos od 68,81 € od 01.06.2009 do isplate,

- na iznos od 68,10 € od 01.07.2009 do isplate,

- na iznos od 68,35 € od 01.08.2009 do isplate,

- na iznos od 68,85 € od 01.09.2009 do isplate,

- na iznos od 68,81 € od 01.10.2009 do isplate,

- na iznos od 67,91 € od 01.11.2009 do isplate,

- na iznos od 69,23 € od 05.01.2010 do isplate,

- na iznos od 70,15 € od 05.01.2010 do isplate,

- na iznos od 70,69 € od 05.02.2010 do isplate,

- na iznos od 70,72 € od 05.03.2010 do isplate,

- na iznos od 72,18 € od 04.04.2010 do isplate,

- na iznos od 72,10 € od 06.05.2010 do isplate,

- na iznos od 73,12 € od 05.06.2010 do isplate,

- na iznos od 76,97 € od 06.07.2010 do isplate,

- na iznos od 74,84 € od 07.08.2010 do isplate,

- na iznos od 79,81 € od 04.09.2010 do isplate,

- na iznos od 78,23 € od 06.10.2010 do isplate,

- na iznos od 76,57 € od 03.11.2010 do isplate,

- na iznos od 80,34 € od 07.12.2010 do isplate,

- na iznos od 66,63 € od 06.01.2011 do isplate,

- na iznos od 65,27 € od 04.02.2011 do isplate,

- na iznos od 64,80 € od 06.03.2011 do isplate,

- na iznos od 64,33 € od 05.04.2011 do isplate,

- na iznos od 64,93 € od 03.05.2011 do isplate,

- na iznos od 69,19 € od 09.06.2011 do isplate,

- na iznos od 68,34 € od 05.07.2011 do isplate,

- na iznos od 75,75 € od 03.08.2011 do isplate,

- na iznos od 77,00 € od 07.09.2011 do isplate,

- na iznos od 69,73 € od 04.10.2011 do isplate,

- na iznos od 34,96 € od 04.11.2011 do isplate,

- na iznos od 34,45 € od 07.12.2011 do isplate,

- na iznos od 35,06 € od 06.01.2012 do isplate,

- na iznos od 35,65 € od 07.02.2012 do isplate,

- na iznos od 35,62 € od 03.03.2012 do isplate,

- na iznos od 35,24 € od 08.04.2012 do isplate,

- na iznos od 35,33 € od 05.05.2012 do isplate,

- na iznos od 35,59 € od 07.06.2012 do isplate,

- na iznos od 35,26 € od 10.07.2012 do isplate,

- na iznos od 35,40 € od 08.08.2012 do isplate,

- na iznos od 35,12 € od 06.09.2012 do isplate,

- na iznos od 34,79 € od 10.10.2012 do isplate,

- na iznos od 35,17 € od 09.11.2012 do isplate,

- na iznos od 35,10 € od 06.12.2012 do isplate,

- na iznos od 35,26 € od 08.01.2013 do isplate,

- na iznos od 34,63 € od 08.02.2013 do isplate,

- na iznos od 34,84 € od 07.03.2013 do isplate,

- na iznos od 35,24 € od 09.04.2013 do isplate,

- na iznos od 34,62 € od 05.06.2013 do isplate,

- na iznos od 34,13 € od 05.06.2013 do isplate,

- na iznos od 34,06 € od 09.07.2013 do isplate,

- na iznos od 34,06 € od 07.08.2013 do isplate,

- na iznos od 34,37 € od 07.09.2013 do isplate,

- na iznos od 34,92 € od 04.10.2013 do isplate,

- na iznos od 34,70 € od 08.11.2013 do isplate,

- na iznos od 34,92 € od 07.12.2013 do isplate,

- na iznos od 34,54 € od 10.01.2014 do isplate,

iznos od 8.935,94 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 4,47 € od 01.12.2007 do isplate,

- na iznos od 0,46 € od 01.01.2008 do isplate,

- na iznos od 7,69 € od 01.02.2008 do isplate,

- na iznos od 9,00 € od 01.03.2008 do isplate,

- na iznos od 19,64 € od 22.04.2008 do isplate,

- na iznos od 9,03 € od 01.05.2008 do isplate,

- na iznos od 6,74 € od 01.06.2008 do isplate,

- na iznos od 9,76 € od 01.07.2008 do isplate,

- na iznos od 5,40 € od 01.08.2008 do isplate,

- na iznos od 3,41 € od 01.09.2008 do isplate,

- na iznos od 3,85 € od 01.10.2008 do isplate,

- na iznos od 43,86 € od 01.11.2008 do isplate,

- na iznos od 30,50 € od 01.12.2008 do isplate,

- na iznos od 12,50 € od 01.01.2009 do isplate,

- na iznos od 42,74 € od 01.02.2009 do isplate,

- na iznos od 47,47 € od 01.03.2009 do isplate,

- na iznos od 37,75 € od 01.04.2009 do isplate,

- na iznos od 40,81 € od 01.05.2009 do isplate,

- na iznos od 32,83 € od 01.06.2009 do isplate,

- na iznos od 29,20 € od 01.07.2009 do isplate,

- na iznos od 30,51 € od 01.08.2009 do isplate,

- na iznos od 33,10 € od 01.09.2009 do isplate,

- na iznos od 32,88 € od 01.10.2009 do isplate,

- na iznos od 28,28 € od 01.11.2009 do isplate,

- na iznos od 35,10 € od 05.01.2010 do isplate,

- na iznos od 39,88 € od 05.01.2010 do isplate,

- na iznos od 42,67 € od 05.02.2010 do isplate,

- na iznos od 42,82 € od 05.03.2010 do isplate,

- na iznos od 50,45 € od 04.04.2010 do isplate,

- na iznos od 50,01 € od 06.05.2010 do isplate,

- na iznos od 55,30 € od 05.06.2010 do isplate,

- na iznos od 75,28 € od 06.07.2010 do isplate,

- na iznos od 64,27 € od 07.08.2010 do isplate,

- na iznos od 89,97 € od 04.09.2010 do isplate,

- na iznos od 81,90 € od 06.10.2010 do isplate,

- na iznos od 73,35 € od 03.11.2010 do isplate,

- na iznos od 92,91 € od 07.12.2010 do isplate,

- na iznos od 110,14 € od 06.01.2011 do isplate,

- na iznos od 101,25 € od 04.02.2011 do isplate,

- na iznos od 98,28 € od 06.03.2011 do isplate,

- na iznos od 95,32 € od 05.04.2011 do isplate,

- na iznos od 99,31 € od 03.05.2011 do isplate,

- na iznos od 127,25 € od 09.06.2011 do isplate,

- na iznos od 121,83 € od 05.07.2011 do isplate,

- na iznos od 170,43 € od 03.08.2011 do isplate,

- na iznos od 178,72 € od 07.09.2011 do isplate,

- na iznos od 131,24 € od 04.10.2011 do isplate,

- na iznos od 134,78 € od 04.11.2011 do isplate,

- na iznos od 128,26 € od 07.12.2011 do isplate,

- na iznos od 136,57 € od 06.01.2012 do isplate,

- na iznos od 144,74 € od 07.02.2012 do isplate,

- na iznos od 144,53 € od 03.03.2012 do isplate,

- na iznos od 139,64 € od 08.04.2012 do isplate,

- na iznos od 141,08 € od 05.05.2012 do isplate,

- na iznos od 144,74 € od 07.06.2012 do isplate,

- na iznos od 140,65 € od 10.07.2012 do isplate,

- na iznos od 142,60 € od 08.08.2012 do isplate,

- na iznos od 139,13 € od 06.09.2012 do isplate,

- na iznos od 134,88 € od 10.10.2012 do isplate,

- na iznos od 140,23 € od 09.11.2012 do isplate,

- na iznos od 139,46 € od 06.12.2012 do isplate,

- na iznos od 141,85 € od 08.01.2013 do isplate,

- na iznos od 133,76 € od 08.02.2013 do isplate,

- na iznos od 136,83 € od 07.03.2013 do isplate,

- na iznos od 142,50 € od 09.04.2013 do isplate,

- na iznos od 134,27 € od 05.06.2013 do isplate,

- na iznos od 127,90 € od 05.06.2013 do isplate,

- na iznos od 127,38 € od 09.07.2013 do isplate,

- na iznos od 127,61 € od 07.08.2013 do isplate,

- na iznos od 132,12 € od 07.09.2013 do isplate,

- na iznos od 139,65 € od 04.10.2013 do isplate,

- na iznos od 136,97 € od 08.11.2013 do isplate,

- na iznos od 140,33 € od 07.12.2013 do isplate,

- na iznos od 135,54 € od 10.01.2014 do isplate,

- na iznos od 122,86 € od 06.02.2014 do isplate,

- na iznos od 124,09 € od 07.03.2014 do isplate,

- na iznos od 122,09 € od 08.04.2014 do isplate,

- na iznos od 121,57 € od 07.05.2014 do isplate,

- na iznos od 120,06 € od 10.06.2014 do isplate,

- na iznos od 121,39 € od 03.07.2014 do isplate,

- na iznos od 123,93 € od 03.08.2014 do isplate,

- na iznos od 126,50 € od 03.09.2014 do isplate,

- na iznos od 127,15 € od 02.10.2014 do isplate,

- na iznos od 128,89 € od 08.11.2014 do isplate,

- na iznos od 130,17 € od 04.12.2014 do isplate,

- na iznos od 131,13 € od 10.01.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 04.02.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 04.03.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 07.04.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 06.05.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 03.06.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 08.07.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 07.08.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 07.09.2015 do isplate,

- na iznos od 130,95 € od 07.10.2015 do isplate,

3.892,57 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01. listopada 2015.g. pa do isplate i to po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.427,85 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 16. svibnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 17. svibnja 2019. navodi da je 22. listopada 2007. sklopio sa pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 376-27-2007 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke solemniziranom po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke broj OV-26825/2007. Visina odobrenog kredita da je iznosila 108.000,00 CHF, a koji je banka isplatila u kunama. Naveo je da je banka ponudila sklapanje jedinog predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u švicarskim francima, a kada je pitao za druge vrste kredita u banci da su mu rekli da je sposoban jedino za kredit u švicarskim francima. Naveo je da je člankom 6. stavak 2. ugovora o kreditu ugovoreno da je korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu sa promjenjivom kamatnom stopom s time da on nije dobivao nikakve dokaze niti obavijesti od banke o promjenama kamatne stope. Naveo je da promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite, a što da je utvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te da iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže u njegovu korist. Što se tiče citirane presude da je utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome čemu u prilog da ide i činjenica da jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope koja se mijenja odluka banke koja može ili mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta kad bi oni i bili razumljivi. Naveo je kako ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja odnosno banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naveo je da činjenica da je navedena odredba ušla u ugovor na inicijativu banke kao sadržajno standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati pri čemu nije sporno da niti u ugovoru, niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metode izračuna tih parametara uzrokuje da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Naveo je da je na temelju odredaba ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti u 360 mjesečnih anuiteta, a prema otplatnom planu te da je plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 5 % godišnje odnosno koliko je bila početno ugovorena. Naveo je da na temelju predmetnog ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene banke nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koje zajedno sa odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja ugovora bile poznate tuženiku. Naveo je da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate, a koje mu je prešutio te da je on sklopio ugovor o kreditu vjerujući u navode predstavnice banke kako je švicarski franak stabilna valuta i kako se ne predviđa njegov rast odnosno da rata kredita može narasti maksimalno 100,00 kn do 200,00 kn. Naveo je da sve navedeno upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koja zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti njemu prešutio. Naveo je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošač, te da se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude. Naveo je da primjena valutne klauzule ni na koji način ne može biti opravdana u odnosu na kamatu jer je kamata naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca odnosno ne radi se o novcu koji je banka već isplatila već isključivo o cijeni kredita, a on da je od tuženika dobio kune te da je koristio hrvatske kune. Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu u biti da dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita dužnik mora platiti. Naveo je da su odredbe ugovora o predmetnom kreditu ništetne kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te da budući naprijed navedene odredbe predstavljaju predmetnu cijenu samog ugovora te iz kojih odredaba sam ugovor ne može opstati te da smatraju da je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Također tuženik da je pogrešno računao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije što je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli te da je tuženik morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 12. rujna 2024., a nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno precizirao tužbeni zahtjev odnosno napravio je preinaku tužbe kojoj se tuženik protivio na ročištu od 27. ožujka 2025. te istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva te navodi da iz tužbe proizlazi kako tužitelj kao predmet raspravljanja navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove iako su strane Ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa sporne odredbe više niti ne egzistiraju kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku. Naveo je da se tužitelju osporava pravni interes za vođenje predmetnog postupka. Naveo je da su on i tužitelj sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za njega prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da spomenuti zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji su krediti bili denominirani u EUR. Naveo je da sve da je i odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbama valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem i Aneksa Ugovora o kreditu. Naveo je da naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR Aneksom uz Ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji on prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope. Naveo je da pravo koje tužitelj traži predmetnom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana kao posljedicu prisilnog propisa sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res judicatu u smislu nepostojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Naveo je da upravo iznos koji tužitelj potražuje u predmetnom postupku je on uzeo prilikom izračuna konverzije te za taj iznos umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR, a sve kao posljedicu prisilnih odredaba ZIDZPK. Naveo je da su svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutu u CHF i podredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi anulirani provedbom ZIDZPK s njegove strane. Naveo je da prema njegovom stavu predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna ZIDZPK dakle jedini egzistentni odnos između parničnih stranaka je onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu. Naveo je da nisu osnovane tvrdnje tužitelja kako bi bio ništetan ugovor o kreditu u cijelosti jer sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, a što da se kategorički osporava da ne bi došlo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 376-27/2007, Aneks ugovora o kreditu, izračun konverzije od 05. studenog 2015., specifikaciju uplata za predmetni kredit, pregled prometa za predmetni kredit, obavijesti o promjenama kamatne stope, početni otplatni plan, otplatni plan za predmetni kredit, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja kao stranku, svjedok KI te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 376-27/2007, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 22. listopada 2007. na iznos od 108.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima. Utvrđeno je da je rok otplate bio 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

3.2. U dijelu sporne odredbe čl.6 predmetnog Ugovora ugovoreno je "...sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

3.3. Nadalje u dijelu sporne odredbe čl.2 navodi se "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria_Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..." dok se spornom dijelu odredbe čl.4 navodi "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 579,77 CHF obračunatih prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria_Bank d.d. važećem na dan plaćanja..."

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,00%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 29.02.2008 do 30.11.2008 iznosila je 5,99%, od 30.11.2008 do 30.11.2010 iznosila je 6,20%, od

30.11.2010 do 30.09.2011 iznosila je 5,95%, od 30.09.2011 do 31.12.2013 iznosila je 5,45% te je od 31.12.2013 do 30.09.2015 iznosila 3,23%.

5. U svom nalazu i mišljenju od 30. srpnja 2024. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da sukladno navedenim utvrđenjima i izračunima vještaka opisanim u samom nalazu da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata do konverzije više uplatio 3.837,65 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 8.935,94 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 0,00 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 3.892,57 €. Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 4.157,66 € na dan 30.09.2015. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 2 i 4.

5.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenja, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 16. rujna 2024. te 27. ožujka 2025., a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

6. Tužitelj je u svome iskazu naveo da je s 22-23 godine imao obitelj te da je odlučio riješiti krov nad glavom. Naveo je da je krenuo u predmetnu banku te da je bio klijent Hypo banke i da mu je trebao iznos od cca 67.000,00 EUR. Uvjet da dobije kredit u EUR da je bio da od firme ima uplaćeno 5.900,00 kn mjesečno na račun, ali kako mu je falilo nekih 50-ak kuna do tog iznosa da nije mogao dobiti kredit EUR te da su mu ponudili kao povoljniji kredit u švicarskim francima. Naveo je da mu nitko ništa posebno nije govorio o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i da je znao da će se ovo desiti da ga zasigurno ne bi uzeo međutim da je bilo rečeno da je stabilna valuta da može varirati 100 kuna gore-dolje. Naveo je da je pročitao predmetni ugovor, da mu javni bilježnik nije pročitao ugovor i da je samo platio solemnizaciju. Naveo je da mu je početni anuitet bio 2.400,00 kn, a najviši 4.200,00 kn s time da mu je i sama plaća pala na 3.900,00 kn u nekom razdoblju te da ga nitko iz banke nije kontaktirao vezano za reprogram kredita i slično, da se puno puta i sam pitao zašto nitko iz banke nije zvao i pitao kako plaća navedeni kredit. Naveo je da je napravio konverziju i da mu je ponuđena samo jedna opcija te da je u trenutku rađenja konverzije bio dužan još oko 600.000,00 kn, a kada ga je dobio tj. da kada ga je dignuo da je bio dužan 420.000,00 kn. Naveo je da nije u druge banke išao gledati ponude.

7. Svjedok KI je naveo da je davno to bilo, da je bilo jako puno predmeta te da se ne sjeća JI. Naveo je da oni nisu radili kredite, da su kredite radili pravnici te nakon što mu se predočava ugovor o kreditu odgovara da se ne sjeća klijenta te da na ugovoru nije njegov potpis.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Naime, iako tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnost predmetnih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatu stopu i valutnu klauzulu već samo isplatu s osnova njihove ništetnosti u razdoblju od studenog 2007. do rujna 2015. te isplatu razlike glavnice, valja navesti da iako je stav ovoga suda da je vezan odlukama donesenim u kolektivnom sporu, da će u nastavku obrazložiti razloge ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

10. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 22. listopada 2007. zaključen ugovor o kreditu br. 307- 27/2007 predmet kojeg je iznos od 108.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 30 godine od dana stavljanja kredita u otplatu.

11. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 5,00% godišnje koja kamata se obračunava primjenom dekurzivne metode te nije sporno da je u odredbi čl.6 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

12. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od veljače 2008. pa do prosinca 2013. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 5,00% povisivao tako da je kamatna stopa iznosila od 29.02.2008 do 30.11.2008 iznosila je 5,99%, od 30.11.2008 do 30.11.2010 iznosila je 6,20%, od 30.11.2010 do 30.09.2011 iznosila je 5,95%, od 30.09.2011 do 31.12.2013 iznosila je 5,45% te je intervencijom zakonodavca kamatna stopa smanjena i od

31.12.2013 do 30.09.2015 iznosila je 3,23%.

13. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.2 ".... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria_Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...", dijelovi odredbe čl.4 ".... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 842,79 CHF (osamstočetrdesetdva švicarskih franaka i 79/100) obračunatih prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria_Bank d.d. važećem na dan plaćanja..." te dijelovi odredbe čl.6 "...sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od studenog 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule kao i prilikom same konverzije kredita, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 3.837,65 EUR-a, iznosa od 8.935,94 EUR-a te iznosa od 3.892,57 EUR-a također sporna.

14. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 22. listopada 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

15. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

17. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

19. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

20. Nadalje odredbom čl.102 st.1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 102 st. 1 i 2 ZZP/07).

22. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 22. listopada 2007. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2, čl.4 i čl.6 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

23. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 96 st. 4 ZZP/07 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

24. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

25. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

26. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 5- tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

27. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

28. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

30. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 22. listopada 2007. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99 ZZP/07 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.99 ZZP/07 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

31. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

32. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 96 ZZP/07.

33. O sadržaju odredbi u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 22. listopada 2007. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 22. listopada 2007. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96 ZZP/07 smatra nepoštenom.

34. Naime sporna odredba čl.6 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,00% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,00%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.2 i čl.4 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

35. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 22. listopada 2007. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, naknade za korištene kredita, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 22. listopada 2007. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

36. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

37. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

38. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

39. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 22. listopada 2007. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl.96 st. 1 ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 97 ZZP/07 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

40. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

41. Prema odredbi čl.98 ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl.98 ZZP/07.

42. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.6 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.2 i čl.4 Ugovora o kreditu od dana 22. listopada 2007.

43. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.2, čl.4 i čl.6 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 22. listopada 2007. predstavljaju u smislu odredbe čl. 96 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 102 st. 1 ZZP-a ništave.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 22. listopada 2007. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.2, čl.4 i čl.6 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

44.1. Nadalje, stav je ovoga suda da ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u konačnici ne rezultira ništetnošću cijelog ugovora o kreditu i to iz razloga jer se ne radi o bitnom sastojku ugovora, tj. predmetu obveze i cijeni pa ugovor o kreditu u skladu s odredbom članka 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) može opstati i bez tih ništetnih odredbi. Prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci takvog ugovora sastoje se od obveze banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene te s druge strane obveza je korisnika banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na ugovoreni način. U skladu s pravnim utvrđenjima iz kolektivna spora nije ništetna odredba kojom je visina kredita – novčani iznos stavljen na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita određena u protuvrijednosti CHF u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, već je ništetna odredba kojom je visina obveze tužitelja u pogledu vraćanja kredita, to jest visina anuiteta kredita u protuvrijednosti kuna vezana uz tečaj kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta. Nije ništetna odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,00% godišnje, već je ništetna odredba kojom je visina obveze tužitelja u pogledu vraćanja kredita, tj. visina anuiteta vezana odredbom o promjenjivosti početno ugovorene kamate jednostranom odlukom kreditora, dakle, odredba o načinu promjene početno ugovorene kamatne stope. Stoga ništetnost spornih ugovornih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, jer je tužitelj prema pravno valjanim ugovornim odredbama tuženiku dužan vratiti primljeni iznos kredita u protuvrijednosti kuna s početno ugovorenom kamatom od 5,00% godišnje i prema tečaju za CHF na dan puštanja kredita zajedno s početnom kamatom.

45. Kako je tuženik u razdoblju od studenog 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 3.837,65 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 8.935,94 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok ga tuženik u cijelosti osporava u podnesku od dana 16. rujna 2024. te 27. ožujka 2025, nezadovoljan zadaćom koju je sud odredio knjigovodstvenom vještaku, valja navesti da je vještak u svom dopunskom očitovanju od dana 28. veljače 2025., a koje očitovanje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, naveo da tuženik u podnesku od dana 16. rujna 2024.godine. prigovora Nalazu i mišljenju te iznosi prigovore pravne prirode, u koje da ne može ulaziti, dok u odnosu na prigovore iz podneska od 27. veljače 2025. tuženik navodi da „Da bi se ispravno prikazale razlike zbog promjene kamate potrebno je usporediti anuitete po primijenjenom otplatnom planu i anuitete po početno ugovorenim uvjetima. Naime, povećanje kamatne stope povećava iznos kamate, ali smanjuje iznos glavnice tako da ukoliko se uspoređuje samo iznos kamate za kredite koji nisu otplaćeni u cijelosti dobiveni iznos razlike je veći od onog što je klijent zaista uplatio“ Navedeno da je u potpunosti netočno, jer kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj. povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako da se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer da isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatio. Iz navedenoga da slijedi i pogrešan obračun tuženika u točki 3 i 4, budući da vrši primjenu ranije citirane metodologije koja predstavlja razliku anuiteta, a ne razliku plaćenih kamata. Tuženik da ističe kako je vještak kod izračuna uključio i naplatu anuiteta od 30. rujna 2015 što nije ispravno. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), a što da je realizirano Aneksom od 15.02.2016., do kada su se uplate knjižile kao CHF, pa tako i uplata 06.10.2015. na koju tuženik ukazuje. Obzirom da je kod izračuna konverzije u izračun obveza tužitelja po kreditu do 30.09.2015 uzeo i navedenu obvezu te temeljem toga formirao iznos preplaćenoga iznosa u postupku konverzije, to je i sa druge strane uzet iznos zatvaranja tih obveza, budući da se zadaćom traži preplata po kamati i valuti do konverzije, odnosno pretpostavka da nije riječ o simuliranom EUR kreditu, već o ništetnim odredbama promjene kamate i primjene valutne klauzule. Tuženik da upućuje na činjenicu da vještak nije prikazao manje plaćene kamate. Napominje da se kamata samo uvećavala u odnosu na početnu, kako je i navedeno u Nalazu i mišljenju, a niža je bila samo u periodu primjene zakonom određene kamatne stope od 3,23%. Pored navedenog valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku te tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,00% godišnje, s time da će se naknadno biti obrazloženo u odnosu na druge tuženikove prigovore, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO- a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. I. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.2, čl.4 i čl.6 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od studenog 2007. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu br. 376-27/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

48. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu br. 376-27/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da je isti sklopljen dana 15. veljače 2016. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika. Utvrđeno je da je čl. 2 ugovoreno da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna kredita od strane korisnika kredita (ovdje tužiteljica), tim Aneksom da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 57.308,07 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 31.325,86 kn te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina pretplate utvrđena 30.09.2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da se iznos pretplate od 31.325,86 kn koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužitelji je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

53. Stoga, kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije da je da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj. 473.580,00 kn, odnosno 64.450,19 €, ročnost, odnosno trajanje kredita da je ista kao i kod CHF kredita, banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. da je 57.308,07 €, odnosno 437.766,72 kn po primijenjenom tečaju 7,638832 kn za 1 €. Navedeni iznos ostatka glavnice da je neovisan o uplatama tužitelja, već da predstavlja stanje glavnice po simuliranom € kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu 93.144,39 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/kn na dan isplate kredita 408.438,15 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga da je jednaka razlici 437.766,72 kn - 408.438,15 kn, što iznosi 29.328,57 kn / 3.892,57 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, odnosno tablično Tablica br. 8. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik da je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 213.545,52 kn (sa 651.312,24 kn na 437.766,72 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno da je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 29.328,57 kn / 3.892,57 € kao što da je navedeno u tablici 8. Tuženik da je u obzir uzeo sve uplate tužitelja po CHF kreditu te ih stavio u odnos sa uplatama koje da su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja. Naveo je da želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No svakako da valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to da nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega je predmet prethodna točka zadaće vještačenja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

54. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

54.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

54.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 17. svibnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od studenog 2007. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

55. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

56. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18)

57. Nadalje, s obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. naslovni sud je saslušao osobnog bankara tužitelja te je tuženik u podnesku od dana 21. ožujka 2023. odustao od saslušanja svjedoka ĆI, dok što se tiče saslušanja javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva stav je ovoga suda da nije potrebno provoditi navedeni personalni dokaz slijedom čega je ovaj sud na ročištu dana 16. listopada 2020. odbio istoga odnosno postupio u skladu s odlukom VSRH pod posl.br. Rev 3142/18 gdje se VSRH izjasnio o provođenja personalnih dokaza u predmetima kao što je konkretni.

58. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužitelj napravio u podnesku od dana 12. rujna 2024., valja navesti da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužitelj tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, dok što se tiče navoda da je tužitelj tek u navedenom podnesku postavio zahtjev za isplatom glavnice, isti nije osnovan, s obzirom da je tužitelj takav zahtjev postavio već u tužbi i to na stranici 9 iste, a pored navedenog preinaka je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

58.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio iz podneska od dana 12. rujna 2024. stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

59. Konačno što se tiče tuženikovih prigovora iz podneska od dana 27. veljače 2025. na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te koji su dokazni prijedlozi odbijeni na ročištu dana 27. ožujka 2025. valja navesti da se vještak dopunski očitovao o svim prigovorima te da je već i u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da nije bilo manje plaćenih iznosa, a osim toga tuženik tijekom cijelog postupka, a napose prije zaključena prethodnog postupka nije postavio bilo kakav zahtjev u odnosu na tzv. manjak, a kako ga naziva tuženik. Također, vještak je u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da je konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15).

60. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na devet ročišta i to za pet u iznosu od 500,00 eura za svako i četiri u iznosu od 250,00 eura za svako (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja šest podneska i to za četiri u iznosu od 500,00 eura za svaki i dva u iznosu od 100,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 i t.2 Tarife), PDV-a u iznosu od 1.550,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 177,85 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 8.427,85 eura.

60.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 16. svibnja 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika