Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1182/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JEB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koja je zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskoga suda u Dubrovniku poslovni broj P-1242/2019 od 19. veljače 2025., u sjednici održanoj 16. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskoga suda u Dubrovniku poslovni broj P-1242/2019 od 19. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 14.867,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka I. izreke), dok je za više zatraženi iznos od 3.188,32 eura zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženici da u roku od 15 dana platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 6.132,98 eura zajedno sa zateznim kamatama od 19. veljače 2025. pa do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke i protiv odluke o troškovima postupka žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba tuženice nije osnovana.

3. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje, prema odredbi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

3.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja predstavlja razliku između tržišne najamnine koju bi kao vlasnica stana mogla ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od zaštićenog najmoprimca od kolovoza 2016. do srpnja 2019.

5. U ovom stadiju postupka sporna je osnova odgovornost tuženice, a time i visina štete.

6. Prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza u bitnom utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 105/09 od 4. lipnja 2009. naloženo tužiteljici sklopiti s JE ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom za stan površine 72,23 m² na prvom katu, na adresi [adresa], koji stan se sastoji od tri sobe, jedne manje sobe, kuhinje, kupatila s wc-om i hodnika te drvarnice u prizemlju, čiji članovi domaćinstva su njegova kćer UE rođ. JE i njen sin SE, koji je u svemu istovjetan ugovoru koji je sadržan u izreci presude tog suda poslovni broj P- 630/97 od 30. ožujka 1998., (osim po osobi najmodavca i iznosu zaštićenog najma) prema kojem zaštićena najamnina iznosi 172,00 kuna mjesečno, koju je zaštićeni najmoprimac dužna plaćati najkasnije do 15. u tekućem mjesecu,

- da je iznos zaštićene najamnine do 1. rujna 2018. iznosio 172,00 kuna, a od 1. rujna 2018. nadalje 378,40 kuna,

- da je tužiteljica upisana kao vlasnica etaže E-1 u k. č. br. zgr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da je vještak građevinske struke GE nakon provedenog izračuna vrijednosti najamnine predmetnog stana od kolovoza 2016. do srpnja 2019., utvrdio da ukupna tržišna vrijednost iznosi 18.933,62 eura, pri čemu je koristio poredbenu metodu te proveo interkvalitativno i međuvremensko izjednačenje da bi konačno prikazao iznos najma po mjesecima, od kolovoza 2016. do srpnja 2019. (uključivši srpanj 2019).

7. Na temelju tako provedenog postupak prvostupanjski je sud smatrao da postoji protupravnost u postupanju tuženice u pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova a što predstavlja povredu Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, pa da je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan, a time da je utvrđena i osnova tužiteljičinog zahtjeva, zbog čega je prihvatio taj zahtjev prema visini koju je utvrdio po provedenom vještačenju.

7.1. Nadalje je taj sud smatrao da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za otkaz ili raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u smislu članka 19., 20. i 21. Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20., dalje: ZNS) ili da su stečeni uvjeti za iseljenje zaštićenih najmoprimaca iz stana, posebno kod činjenice da u stanu stanuju UE i SE, a pravo najma sa zaštićenom najamninom je stekao njihov pravni prednik JE.

8. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, kao i što je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 220. stavka 2. ZPP-a odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, koja utvrđenja žaliteljica nije osporila svojim žalbenim navodima.

9. I po stavu ovog suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica mogla predmetni stan davati u najam po tržišnoj cijeni, kao i da je ograničenja u korištenju vlasničkih prava postavila tuženica Zakonom o najmu stanova, kojim je, u postupku preustroja državnog sustava kojeg je dio bio i ukidanje dotadašnjeg društvenog vlasništva i stanarskog prava, ustanovila pravo „zaštićenog najmoprimca“. ZNS-a je stupio na snagu u studenom 1996., a godinu dana kasnije tuženica je postala stranka međunarodnog ugovora - Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kada je priznala jurisdikciju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) koji je, u predmetu S. protiv Hrvatske koji se odnosi na jednaku pravnu situaciju kao što je ova, utvrdio da je tuženica učinila povredu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, opažajući pritom da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče samog zakonodavstva i da se njegova utvrđenja protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja u tom konkretnom slučaju.

9.1. Dakle, ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. tuženica se obvezala primjenjivati Konvenciju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što nije učinjeno.

10. U žalbi tuženica iznosi tvrdnje kako prvostupanjski sud nije utvrdio činjenično stanje jer nije utvrdio valjanost ugovora o darovanju na temelju kojeg je tužiteljica stekla pravo vlasništva tog stana, kao i da je tužiteljica mogla tražiti iseljenje zaštićenih najmoprimaca jer s njima nema zaključen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

9.1. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud otklonio navode tuženice o prigovoru tuženice glede ništetnosti ugovora o darovanju jer je tuženica tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. rujna 2024. u spis predala dokaze kojima bi opravdala činjenicu nevaljanosti ugovora o darovanju kojim je pravna prednica tužiteljice, OE stekla predmetni stan u vlasništvo, obzirom da isti nije sačinjen u propisanoj formi, čime je dakle nakon zaključenja prethodnog postupka u toj pravnoj stvari iznijela takve činjenice i predložila dokaze, a što je bila dužna učini do zaključena prethodnog postupka kako je propisano odredbom članka 299. ZPP-a, pa ti navodi nisu od značaj ni sada u žalbi.

10. Isto tako, žaliteljica neosnovano ističe da prvostupanjski sud nije dao razloge radi kojih smatra neosnovanim prigovor tuženice doprinosa vlastitoj šteti jer je tužiteljica mogla tražiti iseljenje zaštićenih najmoproimaca. To iz razloga što je taj sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji bilo koji razlog za otkaz ili raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u smislu članka 19., 20. i 21. ZNS-a ili da su stečeni uvjeti za iseljenje zaštićenih najmoprimaca iz stana, s tim da to ne proizlazi ni iz činjeničnih navoda tužiteljice ni iz tuženičinih navoda iz odgovora na tužbu i navoda iznesenih tijekom postupka. Naprotiv, prvostupanjski je sud valjano otklonio i obrazložio navedeni prigovor i ovaj žalbeni sud u potpunosti prihvaća njegove razloge.

11. Konačno, niti žalbeni navodi tuženice da se potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za obveze plaćanja propisanih poreza i prireza nisu osnovani jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu radi naknade štete, a ne isplati najamnine.

12. S obzirom na to da žaliteljica zaključke prvostupanjskog suda nije uspjela dovesti u dvojbu i da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, to je žalbu tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu.

13. Također, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava i baš članka 154. stavaka 1. i članka 155. ZPP-a donio odluku o troškovima ovog postupka, što tuženica posebno žalbom i ne osporava.

14. Slijedom navedenog trebalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci, ove odluke.

Split, 16. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević