Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1950/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FR iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku iz Labina, Svete Katarine 16, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) zastupanog po punomoćnicima Damiru Metelko odvjetniku iz Zagreba, Lopašićeva 6 i drugi, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 41 P-195/2021-23 od 2. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 41 P-195/2021-23 od 2. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A (čiji je OIB: 23057039320) da tužitelju FR iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati ukupan iznos od 9.841,60 EUR / 74.151,54 kn sa zateznim kamatama od 02. ožujka 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče:

- na iznos od 26,61 EUR od 02.03.2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 5,99 EUR od 02.04.2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 24,64 EUR od 02.11.2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 92,23 EUR od 02.12.2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 19,74 EUR od 02.01.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 20,84 EUR od 02.02.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,94 EUR od 02.03.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 18,65 EUR od 02.04.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 19,11 EUR od 02.05.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 15,37 EUR od 02.06.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 154,34 EUR od 02.07.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,57 EUR od 02.08.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 257,76 EUR od 02.09.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 7,98 EUR od 02.10.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 7,79 EUR od 02.11.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,07 EUR od 02.12.2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 11,89 EUR od 02.01.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 14,28 EUR od 02.02.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 631,51 EUR od 02.03.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 11,02 EUR od 02.04.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 10,47 EUR od 02.05.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 11,07 EUR od 02.06.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 17,83 EUR od 02.07.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 16,33 EUR od 02.08.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,84 EUR od 02.09.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 800,63 EUR od 02.10.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 12,95 EUR od 02.11.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 18,39 EUR od 02.12.2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,16 EUR od 02.01.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 19,09 EUR od 02.02.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 19,73 EUR od 02.03.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 17,99 EUR od 02.04.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 18,18 EUR od 02.05.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,37 EUR od 02.06.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,23 EUR od 02.07.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 29,15 EUR od 02.08.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 28,31 EUR od 02.09.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,66 EUR od 02.10.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,92 EUR od 02.11.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,62 EUR od 02.12.2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,74 EUR od 02.01.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,99 EUR od 02.02.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 24,02 EUR od 02.03.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,23 EUR od 02.04.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,49 EUR od 02.05.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,97 EUR od 02.06.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,51 EUR od 02.07.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,55 EUR od 02.08.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,21 EUR od 02.09.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,24 EUR od 02.10.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,24 EUR od 02.11.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,52 EUR od 02.12.2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,55 EUR od 02.01.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,10 EUR od 02.02.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,03 EUR od 02.03.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,28 EUR od 02.04.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,72 EUR od 02.05.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,15 EUR od 02.06.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 20,53 EUR od 02.07.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,30 EUR od 02.08.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 21,84 EUR od 02.09.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,20 EUR od 02.10.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,45 EUR od 02.11.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,78 EUR od 02.12.2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 23,06 EUR od 02.01.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 16,21 EUR od 02.02.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 16,59 EUR od 02.03.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 16,39 EUR od 02.04.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 16,01 EUR od 02.05.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 15,84 EUR od 02.06.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 15,92 EUR od 02.07.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 16,39 EUR od 02.08.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 16,88 EUR od 02.09.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 16,83 EUR od 02.10.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 17,08 EUR od 02.11.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 17,43 EUR od 02.12.2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 17,28 EUR od 02.01.2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 5.962,43 EUR od 30.01.2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 548,46 EUR od 01.02.2015. godine do namirenja tužitelja, u roku od 15 dana dok se tužitelj FR odbija s ostatkom tužbenog zahtjeva.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) prema da tužitelju FR iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) radi isplate iznosa od 284,19 EUR / 2.141,19 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,15 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 14,61 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 12,05 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 14,95 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 14,93 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 10,95 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 16,87 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 17,01 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 12,86 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 13,32 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 4,61 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 5,25 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 8,37 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 4,96 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 11,75 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 118,49 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 3,07 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A (čiji je OIB: 23057039320) da da tužitelju FR iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.287,42 EUR odnosno 9.700,07 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 03. svibnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj FR odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavaka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski je sud u obrazloženu presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, a nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 9.841,60 eura / 74.151,54 kune s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate u razdoblju od ožujka 2008. do veljače 2015. na ime vraćanja koristi koju je tuženica ostvarila isplatom od strane tužitelja temeljenih primjenom ugovornih odredaba kao valutnoj klauzuli uz CHF uz koju je vezana glavnica plaćanja anuiteta sadržanih u ugovoru o kreditu između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita broj 2402006- 1031262160/51400607-5103469728 od 14. ožujka 2007. odobren za kupnju stana, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Rite Udovičić iz Labina koji su sklopili tužena banka i tužiteljica kao korisnik kredita.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio.

- da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103469728 od 14. ožujka 2007. koja ju je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti od 99.200,00 CHF prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita,

- da je člankom 3. ugovoren da se kredit odobrava kao stambeni kredit za kupnju nekretnine,

- da isto tako nije sporno da je člankom 7. ugovora tužitelj se obvezao predmetni kredit otplatiti kroz deset godina (120 mjeseci) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja,

- isto tako nije sporno da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa izvršavao svoju ugovornu obvezu odnosno otplaćivao predmetni kredit te ga u cijelosti otplatio,

- da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene CHF u odnosu na tečaj

CHF za vrijeme realizacije kredita,

- da je istovremeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo Goranki Šmer Maraš dipl. oec. iz kojeg proizlazi da je razlika koju je tužitelj stvarno platio u tuženom razdoblju iznosi 9.841,60 eura / 74.151,54 kune po osnovi promjene tečaja.

- da je sud prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka dipl. oecc. Goranke Šmer Maraš jer je isti jasan, stručan i argumentiran.

9. Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je, utvrdio ništetnim ugovorene odredbe u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

9.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke sud je obvezao tuženika da tužitelju isplati traženi iznos s kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, zasnovan na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, utvrđujući kako je radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više radi porasta važećeg tečaja za CHF, tužitelj na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita ukupno 9.841,60 eura / 74.151,54 kuna.

10. Ovdje prvenstveno valja napomenuti da je u pitanju parnica koja je pokrenuta nakon što je određeni broj potrošačkih udruga pokrenuo parnični postupak po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa u smislu odredbe članka 132. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, dalje: ZZP/07).

11. Pri tome je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanja s osnove porasta važećeg tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita, pozivom na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), prema kojoj tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom. da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog zakona (navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te je zastarni rok za utuženu tražbinu ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku što znači od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. Naime, navedena presuda postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. pa bi zastarni rok istekao s 14. lipnjem 2023., a zastara nastupila 15. lipnja 2023. pa kako je tužba podnesena 11. veljače 2021., to je ista podnesena prije isteka zastarnog roka.

12. Neosnovano žalitelj u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Naime, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo iz čega proizlazi da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

14. Tako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim većim što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

15. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje.

16. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17. U tom kontekstu načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

18. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, radi čega je navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

19. Odredbom čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF.

20. Naime, nije sporno da je valutna klauzula dopuštena ZOO-a. Međutim, zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

21. Polazeći od odredbe čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013) presuda pod posl.br P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2014. te presuda pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezujuća i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

22. Naime, u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je presuđeno da je tuženik ( među ostalima bankama) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Utvrđujući kako tuženik nije dokazao okolnosti da je u konkretnom slučaju tuženik ispoštovao načela savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja predmetnog ugovora prije sklapanja ugovora odnosno da je obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, to je pravilno sud prvog stupanja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio kako su predmetne ugovorne odredbe nepoštene u djelu da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja ugovora nisu vođeni pojedinačni pregovori te ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Člankom 502c. ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljicom koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

25. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. točku (b), članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenim između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj ugovor u cijelosti ispunjen kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

26. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim bez pravnog učinka ugovorenih odredaba valutne klauzule, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novačnih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

27. Žalbeni navodi kojim tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda da nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku, nisu pravno relevantne. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bilo u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom sugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo za naknadu štete tužitelja, pa tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnih tužitelj ništa nije primio, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoje niti njegova obveza vraćanja pa je stoga taj žalbeni prigovor tuženika neosnovan. Osim toga za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriv tuženik kao trgovac a tužitelj kao potrošač nije znao niti prema okolnostima mogao znati za postojanje uzroka ništetenosti pa tuženik treba snositi štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi vlastitu i naknaditi štetu koju je evenutalno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO-a).

28. U odnosu na žalbene navode vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda prema kojima je tuženik pozivajući se na odredbu članka 71. točka 7. ZPP-a predložio da se ovom drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda kao što su: da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao ugovor s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom CHF ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u Odvjetničkom društvu koju zastupa veći broj tužitelja i takvim sličnim predmetima protiv banaka, da se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovim izuzećem (članak 73. u vezi s članom 71. točka 7. ZPP-a) uz prijedlog da u tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (članak 72. stavak 2. ZPP-a) koji će odlučiti o njegovom izuzeću, ovaj drugostupanjski sud takav prijedlog ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije postupio.

28.1. Naime, ovakvi razlozi tuženika predstavljaju uvjetno podnesen prigovor koji nije pravno obvezujući s obzirom da tuženik iznosi samo hipotetsku mogućnost a u odredbama ZPP-a nije predviđeno uvjetovno podnošenje zahtjeva za izuzeće obzirom da ga tuženik postavlja pod uvjetovanom pristranosti, dok nedostaje konkretizacija bilo u osobi suca odnosno članova vijeća ili njima bliskih osoba.

29. Slijedom navedenog kako nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, kao ni žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a uključujući odluku o troškovima postupka koji je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavak 1. a u vezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a te važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika a koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

U Splitu 16. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras Ivanišević