Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2763/2023-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koji je zastupana po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-337/2019-28 od 29. prosinca 2020., u sjednici održanoj 16. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-337/2019-28 od 29. prosinca 2020. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 29.669,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, koja teče na pojedinačne iznose koji su navedeni u izreci presude od dospijeća do isplate (točka I. izreke), kao i iznos od 70.609,10 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, koja teče na pojedinačne iznose koji su navedeni u izreci presude od dospijeća do isplate (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.955,48 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 32.2700,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 29. prosinca 2020. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da preinači tako da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 29.669,70 kuna na ime razlike promjene kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan, i iznosa od 70.609,10 kuna na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužitelju kredit isplaćen i iznosa koji je platio zbog rasta tečaja CHF, jer su ugovorene odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak ništetene.

4. Između stranaka nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu 26. ožujka 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 83.082,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka 1. ugovora), s namjerom kupnje stambenog objekta; da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora; da je ugovorena kamatna stopa od 4,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora), te da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, kao i da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je sve dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika promjene kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan u iznosu od 29.669,70 kuna, a po osnovi tečajne razlike u iznosu od 70.609,10 kuna.

5. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski je sud u bitnom zaključio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, a o kojima se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga te odredbe nepoštene, i da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno, u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 20. svibnja 2019.

6. U tom kontekstu, prvostupanjski je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja naložio tuženiku da mu isplati iz osnove promjenjive kamatne stope isplati iznos od 29.669,70 kuna i iz osnove rasta tečaja valute CHF iznos od 70.609,10 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

7. Pri tome je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.), kao i odredbe članaka 29. i 323. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO).

8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

8.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao ni razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, pa da se radilo o nepoštenoj odredbi, iz kojeg razloga su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

8.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13, dalje: ZZP/07) te ZOO-a.

8.3. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su one povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Navedene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP/07, a na temelju odredbe članka 138.a. ZZP/07, prema kojoj odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Stoga je prvostupanjski sud polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, zaključio da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nepoštene, a što ih čini ništetnima, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev, te je naloženo tuženiku na temelju odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, da isplati tužitelju iznose koji predstavljaju razliku u visini kamate prema obračunu tuženika u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,20 % i razliku koja se odnosi na rast tečaja.

11. Također, stranke su sklopile 9. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, broj 102/15., dalje: ZID ZPK) u euro. Tim dodatkom je utvrđeno da je tužitelj preplatio ukupni iznos od 6.539,16 eura, preračunato u kune po srednjem tečaju za euro iz tečajne listi banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 49.942,83 kuna, pa da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u euro namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Ujedno je utvrđeno da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene i nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u euro iznosi 30.077,69 eura.

11.1. Na temelju tih činjenica prvostupanjski je sud smatrao da je taj iznos koji je u konverziji utvrđen u iznosu od 49.942,83 kuna tužitelju vraćen kroz umanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu.

12. Međutim, ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz članka 172. ZOO-a, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, a što tuženik ponavlja u svojoj žalbi.

13. Naime, u situaciji kada je provedena konverzija po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13.1. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio samo iznose pretplata na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu od 26. ožujka 2007. do izvršene konverzije, međutim provedenim vještačenjem nije utvrđivao jesu li i u kojem opsegu ti iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita te je li unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužitelja kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti naprijed navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužitelju uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s člankom 19.c ZID ZPK, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

14. Vezano uz iznijeti treba navesti da je pogrešno postupio prvostupanjski sud kada nije u smislu odredbe članka 259. ZPP-a, a s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, rukovodio vještačenjem te odredio zadaću vještaku, s tim da je i sam tuženik do zaključenja prethodnog postupka stavio prijedlog vještačenja na način da se uzme u obzir pretplata utvrđena prilikom konverzije, a što ponavlja u svojoj žalbi.

15. Zbog navedenog prihvaćanjem žalbe tuženika pozivom na članak 370. ZPP-a trebalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

16. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom te provođenjem vještačenja utvrditi i činjenicu jesu li iznosi pretplata uzeti u obzir prilikom konverzije, u koliko jesu u kojem iznosi te je li postoji obračunska razlika, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka pa tako i o troškovima u povodu pravnog lijeka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

17. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Split, 16. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević