REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Pr-1387/2021-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužiteljice GVŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Alan Alagić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika OPĆA BOLNICA PULA - OSPEDALE GENERALE DI POLA, Pula, Zagrebačka 30, OIB:16089706543, kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 2. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Nine Vukičević i punomoćnice tuženika Tea Tončić, odvjetnice u Puli, 16. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA PULA - OSPEDALE GENERALE DI POLA, OIB:16089706543, da tužiteljici GVŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos razlike plaće od 427,06 eura bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 50,12 EUR od 16. srpnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 49,19 EUR od 16. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 39,60 EUR od 16. rujna 2016. pa do isplate,

- na iznos od 50,01 EUR od 16. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 49,42 EUR od 16. studenog 2016. pa do isplate,

- na iznos od 49,79 EUR od 16. prosinca 2016. pa do isplate,

- na iznos od 48,52 EUR od 16. siječnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 34,07 EUR od 16. veljače 2017. pa do isplate,

- na iznos od 17,95 EUR od 16. travnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 0,54 EUR od 16. srpnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 0,10 EUR od 16. kolovoza 2017. pa do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od 16. rujna 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1,56 EUR od 16. kolovoza 2018. pa do isplate,

- na iznos od 0,32 EUR od 16. rujna 2018. pa do isplate,

- na iznos od 0,37 EUR od 16. studenog 2018. pa do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 16. veljače 2019. pa do isplate,

- na iznos od 1,69 EUR od 16. travnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 0,17 EUR od 16. srpnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 0,84 EUR od 16. rujna 2019. pa do isplate,

- na iznos od 8,07 EUR od 16. prosinca 2019. pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR od 16. siječnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 16,61 EUR od 16. veljače 2020. pa do isplate,

- na iznos od 7,09 EUR od 16. travnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 0,36 EUR od 16. svibnja 2020. pa do isplate,

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, u roku od 15 dana.

II. Odbija se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje:

- isplatu iznosa od 504,75 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te

- isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u iznosima bruto plaće iz točke I izreke presude.

III. Nalaže se tuženiku OPĆA BOLNICA PULA - OSPEDALE GENERALE DI POLA, OIB:16089706543, da tužiteljici GVŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 932,58 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog postupka.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre. Radni odnos tužiteljice reguliran je Zakonom o radu (NN 93/14 i 127/17, u daljnjem: ZOR) internim pravilnikom poslodavca, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 126/11, 88/13 i 143/13, u daljnjem: KU zdravstva) i Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13 i 24/17, u daljnjem: Temeljni KU). Rad tužiteljice je organiziran u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo) pa je zbog takve organizacije rada u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati. Plaća tužiteljice regulirana je u članku 47. KU zdravstva i u članku 51. Temeljnog KU. Odredbe KU zdravstva, u člancima 51., 57. i 59., a Temeljni KU u članku 54., propisuju dodatke i uvećanja za osnovnu plaću tužiteljice koji se obračunavaju i isplaćuju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti tog sata. Tužiteljica je od 1. listopada 2013. do dana podnošenja tužbe, kao medicinska sestra ostvarila pravo na povećanu plaću jer je radila u otežanim uvjetima, što je propisano odredbom članka 94. ZOR. Odredbom članka 57. KU zdravstva (NN 143/13,u primjeni od 1. prosinca 2013.) propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i 25 % za radna mjesta II vrste. Tuženik u navedenom spornom razdoblju nije tužiteljici isplaćivao dodatak od 25% zbog otežanih uvjeta rada, na sve sate koje je tužiteljica odradila. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva (koji je zaključen 1. listopada 2015.) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a Dodatka I KU zdravstva (NN 96/15) propisuje da iznimno od članka 59. ovog Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Tuženik od 1. listopada 2015. tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već je navedeni dodatak isplaćivao samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Obzirom da je tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće tužiteljice po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno i isplaćivao naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja. Tuženik nije tužiteljici platio prekovremeni rad ostvaren na dane državnih blagdana i praznika te joj je umanjio iznos plaće. Sukladno ranije navedenom, tuženik je tužiteljici isplatio umanjene plaće za razdoblje od 1. siječnja 2018. do dana podizanja ove tužbe i to na način da u navedenom periodu nije plaćao dodatak na otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužiteljica odradila u otežanim uvjetima u prekovremenom radu, iako je tužiteljica i u redovnom i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima – čime je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo iz čl. 94. ZORa, a povezano s člankom 65. KU zdravstva (NN 88/13) i člankom 57. st. 2. Temeljnog KU (NN 143/12). Također, tuženik je tužiteljici nepravilno obračunao i naknadu za korištenje godišnjeg odmora i bolovanja.

1.1. Tužiteljica je od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. ostvarila pravo na povećanu plaću, između ostalog, i uslijed povećanja osnovice za obračun plaća od siječnja 2016. do 31.12.2016. Naime, u spornom periodu osnovica plaće regulirana je Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (NN 36/09, 124/09 - dalje u tekstu: Zakon o osnovici plaće u javnim službama), dok je člankom 2. navedenog zakona propisano kako se ''osnovica plaće u javnim službama utvrđuju kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade RH i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna RH za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom“. U spornom razdoblju je na snazi Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13, 24/17, 128/17 u daljnjem tekstu: Temeljni KU) kao i Sporazum Vlade RH i sindikata od 23. studenog 2006. o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine. Nadalje, Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku (DZS) ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog bruto društvenog proizvoda (BDP) za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj. Vlada RH i Sindikati javnih službi zaključili su 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka, te Izmjena i dopuna i to na način da se ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III. do V. ovih Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Vlada RH i Sindikati javnih službi su donijeli 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu; Gore navedene Izmjene i dopune iz 2011. zaključene na rok od pet godina (čl. IX. Izmjena) ali se prema odredbi čl. 199. st. 1. ZR-a na njih primjenjuju pravila o produženoj primjeni KU-a, a što znači da vrijede i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene te da su istekle 26. siječnja 2017. U spornom periodu na snazi je TKU koji u čl. 51. regulira da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću, a osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, te dodaci na osnovu plaću kao što su stimulacija, dodaci na posebne uvjete rada, položeni dodaci i uvećanja plaća. U istom čl. TKU, u st. 4., navodi se da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću o obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/01. i 39/09.) na pitanje plaća i drugih naknada po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim Zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori. Prema odredbi čl. 192. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19., u daljnjem tekstu: ZR) predmet kolektivnog ugovora mogu biti prava i obveze stranke koje su taj ugovor sklopile a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa te druga pitanja iz radnih odnosa ili u svezi s radnim odnosom, pa prema tome i pregovaranje o plaći kao važnom segmentu radnog odnosa, a između ostalog i čl. 51. TKU, uređuje te definira plaću zaposlenih u javnim službama. Prema tome su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih sa Vladom RH, u ovom slučaju poslodavcem, a gdje se odlučivalo osnovicama te dodacima na plaću za zaposlene u javnim službama. Sporazum o osnovici plaće, njegove dodatke te izmjene dodatka potpisale su stranke koje mogu biti stranke, dok je predmet ugovora osnovica plaće iz radnog odnosa a što može biti predmet kolektivnog ugovora prema čl. 192. ZR-a, pa slijedom toga ti dokumenti formalno i sadržajno predstavljaju i potpadaju pod zakonski pojam kolektivnog ugovora. Slijedom iznijetog svi naprijed navedeni predmetni dokumenti imaju karakter kolektivnog ugovora te su u konačnici su postali i njihov sastavni dio. Negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. tj. 12 tromjesečja uzastopno. Zadnjeg tromjesečja 2015. do prvog tromjesečja 2017. zabilježen rast BDP-a za više od 2,0 % u odnosu na prethodna tromjesečja. Odredba čl. VII. st 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Namjera Vlade RH bila je povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kn. Odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala je konzumirana kroz čl. IV. st. 5. Izmjena Dodatka sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., jer je odredbom čl. IV. st. 5. Izmjena Dodatka Sporazumu bilo ugovoreno da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama. Sukladno naprijed iznesenom, ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća, budući je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta BDP a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno dva ili više posto). Nakon objave službenih podataka Državnog zavoda za statistiku, Vlada RH nije donijela posebnu odluku o visini osnovice za 2016. godinu, jer je na snazi bio TKU i Sporazum o osnovici kojima je visina osnovice za obračun plaća za 2016. godinu bila određena u visini od 5.415,37 Kn (sukladno čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama). Usprkos navedenom, tuženik je tužiteljici sve plaće u 2016. godini obračunavao s osnovicom od 4.325,19 Kn odnosno na štetu tužiteljice. Na obračun tužiteljičine plaće u spornom razdoblju primjenjuje se KU zdravstva prema kojem je osnovica za obračun plaće temelj za obračun svakog elementa tužiteljeve plaće (plaćanje redovnog rada, obračun svakog dodatka i uvećanje plaće, obračun naknade plaće itd.) pa je obračunom plaće s nižom osnovicom tuženik pogrešno obračunao svaki element tužiteljičine plaće za rad u periodu od siječnja 2016. godine do siječnja 2017. godine. Vlada RH je tek na sjednici održanoj 29. prosinca 2016. godine, na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama donijela novu Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama. Odluka je objavljena u Narodnim novinama broj 123/16, a stupila je na snagu 1. siječnja 2017. Prema novoj Odluci Vlade RH, osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđena je u visini od 5.211,02 kune bruto i primjenjivala se od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja će biti isplaćena u mjesecu veljači 2017. Dakle, Republika Hrvatska, kao poslodavac, donijela je odluku o uvećanju osnovice za obračun plaća svojim zaposlenicima u javnim službama za 2%. Obzirom na navedeno, tuženik je sve plaće od siječnja do prosinca 2016. (plaća za prosinac 2016. isplaćena u siječnju 2017.) bio dužan obračunavati s osnovicom od 5.415,37 Kn. Unatoč tome tuženik je sve plaće u 2016. obračunavao s nižom osnovicom pa tužiteljica potražuje isplatu razlike novčanih potraživanja uz primjenu osnovice od 5.415,37 kn.

1.2. Tužiteljica je, podneskom od 4. rujna 2024. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja financijskog vještaka, specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 931,81 eura bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom isplatu ukupnog iznosa od 427,06 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate. Međutim, suprotno stajalištu tužiteljice, ovaj sud smatra da se ne radi o eventualnoj kumulaciji zahtjeva iz članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer predmetni zahtjevi tužiteljice nisu u međusobnoj vezi već je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu manjeg iznosa sadržan u prvo postavljenom zahtjevu za isplatu većeg iznosa, dakle njegov je sastavni dio. Upravo su zbog dvojakog pravnog pristupa sačinjene dvije varijante obračuna čime je stvoren temelj za donošenje odluke. Specifikaciji tužbenog zahtjeva tuženik se nije usprotivio, stoga je predmetna preinaka dopuštena sukladno odredbama članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a na način da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 931,81 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor na sastav i sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužba i tužbeni zahtjev su neodređeni, činjenice na koje se poziva tužitelj su paušalne i nema niti jednog dokaza niti drugih podataka na kojima bi se te činjenice mogle utvrditi. Tužitelj uz tužbu nije postavio određeni tužbeni zahtjev pa je takva tužba neuredna i neodređena i nema uvjeta za postupanje po istoj. Tužitelj je uredno zaprimio sve platne liste, iste je i dostavio kao prilog tužbi pa je mogao i trebao postaviti određeni tužbeni zahtjev. Članak 186. ZPP-a jasno utvrđuje da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari, što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj pa tužbu treba odbaciti prije upuštanja u raspravljanje. Tuženik osporava sve navode iz tužbe, osim onih koje bi ovim odgovorom ili tijekom postupka priznao ili učinio nespornim. Osporava zahtjev tužiteljice u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare budući je tužba podnesena 24. lipnja 2021., a tužitelj tužbom potražuje iznos na ime manje isplaćene plaće u periodu od siječnja 2016. pa nadalje. Temeljem odredbe čl. 139. Zakona o radu potraživanja iz radnog odnosa koja se odnose na isplatu plaće, naknade plaće i otpremninu zastarijevaju u roku od 5 godina od dana dospijeća tražbine. Stoga je potraživanje na ime isplate naknade plaće za mjesece od siječnja do lipnja 2016. zastarjelo. U odnosu na navod tužitelja kako potražuje isplatu razlike plaće koju je trebao primiti u 2016. temeljem čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama (dalje u tekstu: Dodatak Sporazuma/11) sklopljenog 26. listopada 2011. između Vlade RH i (između ostalih) Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara medicinskih tehničara, tuženik smatra iste neosnovanima. Naime, tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obvezatnost sadržaj navedenih akata. Dodatak Sporazuma/11 se ne može primijeniti na konkretan slučaj zato što sukladno odredbi čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama osnovica se može povećati samo kolektivnim ugovorom, a navedeni Dodatak Sporazumu/11 to nije. Nadalje, sklopljeni Dodatak Sporazuma/11 je pravno nevaljan obzirom da je isti potpisan od strane manjeg broja potpisnika u odnosu na potpisnike Sporazuma/06. Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske nije potpisao Dodatak Sporazuma/1 1 što utječe na obveze koje je Vlada RH preuzela prema ostalim sindikatima javnih službi odnosno potpisnicima. Nesporno je kako Sporazum kao i bilo koji Dodatak ili izmjenu i dopunu sporazuma moraju potpisati sve ugovorne strane kako bi ista bila valjana, što je osnovno načelo obveznog prava dakle prihvat stranke kojeg u ovom slučaju nema. Temeljem navedenog Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. su pravno nevaljane, odnosno nisu nikada stupile na snagu, a što je potvrdio i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gž 5/05 od 27. travnja 2005. te Rev 409/09 od 17. ožujka 2010. U odnosu na pravnu narav i posljedično pravnu valjanost Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od d ana 23. studenog 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. tuženik ističe kao isti nisu sklopljeni na zakonit način. Naime, zaključenju istih nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Zakona o radu, budući poslodavac u sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, nego samo s predstavnicima određenih pojedinačnih sindikata s područja za koje se sporazum sklapa te obzirom da ti predstavnici nisu bili imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko socijalnog vijeća, navedeno je protiv no odredbi čl.186. Zakona o radu pa stoga isti ne predstavlja kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava. Opreza radi, ukoliko sud smatra da bi tužba bila osnovana u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev vezan za isplatu uvećane osnovice, tuženik ističe kako se čl. III. Dodatka Sporazumu/11 ne može primijeniti od prosinca 2015. kako to tužitelj navodi obzirom je čl. VII. Dodatka Sporazumu/11 regulirano da se usklađenje odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečja BDP a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao. Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, negativni rast BDP a je trajao od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. godine pa bi se trebao primijeniti čl. VII. Dodatka Sporazumu/11 te odgoditi primjena čl. III. Dodatka Sporazumu/11 i nakon što s u stečeni uvjeti za primjenu navedene odredbe. Zaključno, da bi se primijenila odredba čl. III. Dodatka Sporazumu/11 mora biti ispunjen uvjet, a to je da rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP a za dva tromjesečja uzastopno iznosi 2 ili više posto. N o, takav rast BDP a se nije ostvario, a to je ustvrdila Vlada RH kada je izrazila rast BDP koji je tada iznosio 1,9998 posto pa stoga nema mjesta povećanju osnovice sukladno traženju tužitelja niti isplati razlike plaće za utuženi period. Stoga su u cijelosti irelevantni svi navodi i dokazi iz tužbe te se tuženik protivi provođenju vještačenja po vještaku financijske struke na predložene okolnosti iz tužbe, a sve kako bi se utvrdila navodna razlika u isplati plaće. U slučaju kada bi Dodatak Sporazuma/11 i bio u primjeni, što tuženik osporava, tužitelj je u tužbi naveo kako je povećanje sa utvrđene osnovice od 5.108,84 kn bruto Dodatkom Sporazuma/11 utvrđeno povećanje na iznos osnovice od 5.415,37 kn bruto, što je razlika od 306,53 kn mjesečno, no tužitelj nije postavio niti okvirni tužbeni zahtjev iako je to bio u mogućnosti pa se ponovo ističe kako je tužbeni zahtjev neuredan i neodređen. Vezano za isplatu prekovremenih sati i ostalih dodataka, tuženik postupa u cijelosti u skladu sa TKU, GKU i zaključcima sa sjednica Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, osobito Zaključka br.46/2014 i 53/2014 te 153, te je obveznik isplate plaća putem sustava COP u koji samo unosi broj i vrstu odrađenih sati, a potom sustav vrši obračun plaće. Vezano za isplatu dodataka, osim dodatka na rad u drugoj smjeni, noću, subotu, nedjelju i blagdan, isti se obračunavaju tek od travnja 2020., budući je navedeno utvrđeno Dodatkom III KU za zdravstvo, pa tužitelj nema pravo potraživati isplatu po tom osnovu do travnja 2020. Budući da tužitelj nije ni na koji način dokazao osnovanost svog zahtjeva, predlaže da sud prvenstveno odbaci tužbu, a ako provede prvostupanjski postupak da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku pročitane su obračunske isplate za isplatu plaće za tužiteljicu, dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu, evidencija radnog vremena za tužiteljicu, nalaz i mišljenje vještaka Marina Rameše, usmeno izlaganje vještaka te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za njenim saslušanjem jer predmetni dokaz nije bio potreban u ovom predmetu.

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće po osnovi veće osnovice (s 5.108,84 kuna na 5.415,37 kuna) te po osnovi neisplaćenih prekovremenih sati, neisplaćenih dodataka na plaćene prekovremene sate i na ime razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju od 11. lipnja 2016. do 11. lipnja 2021.

7. Pritom, između parničnih stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre,

- da je tuženik tužiteljici, za razdoblje od lipnja 2016. do kraja prosinca 2016. obračunavao plaću po osnovici od 5.108,84 kuna, što proizlazi iz platnih lista sadržanih u spisu;

- da tužiteljica ostvaruje pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, kao i na ostale dodatke određene Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

8. Osim što su istaknute činjenice između stranaka nesporne, proizlaze i iz dostavljene dokumentacije.

9. Sporno je, a vezano za zahtjev koji se odnosi na povećanje osnovice, je li tuženik u razdoblju od lipnja 2016. do kraja 2016. bio dužan obračunavati i isplaćivati tužiteljici plaću prema visini osnovice od 5.415,37 kuna na temelju odredbe čl. III izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., odnosno sporna je sama pravna valjanost navedenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu. Sporna je i pasivna legitimacija tuženika uzimajući u obzir da tuženik svoje postupanje opravdava time da je dužan plaće obračunavati u sustav COP (Centralni obračun podataka).

9.1. U odnosu na preostali dio zahtjeva, sporno je obračunava li tuženik ispravno plaću tužiteljici, posebno u situacijama kada tužiteljica radi na državni praznik ili blagdan koji "pada" u vrijeme radnog tjedna (od ponedjeljka do petka) i, sukladno tome, obračunava li ispravno prekovremeni rad tužiteljice. Također je sporno pripadaju li tužiteljici za vrijeme prekovremenog rada dodaci na plaću po osnovi odgovornosti za život i zdravlje ljudi i otežanih uvjeta rada, koje tuženik nesporno isplaćuje tužiteljici na sate odrađene u redovnom radu. sporno je pripadaju li tužiteljici za vrijeme prekovremenog rada dodaci na plaću po osnovi odgovornosti za život i zdravlje ljudi i otežanih uvjeta rada, koje tuženik nesporno isplaćuje tužiteljici na sate odrađene u redovnom radu. Sporno je također je li tužiteljici pravilno obračunata i isplaćena u cijelosti naknada za godišnji odmor u utuženom razdoblju.

10. Navodeći da ne postoji odgovornost tuženika jer plaće isplaćuje na temelju podataka iz sustava COP koji koriste ustanove za obračun plaća u državi, tuženik zapravo ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Točno je da se plaće u javnim službama isplaćuju iz državnog proračuna i da ih tuženik ne obračunava sam, već to čini preko sustava Centralnog obračuna plaća pa do promjene podataka ne može doći automatizmom. Međutim, tuženik je kao poslodavac tužiteljice dužan ispuniti svoje obveze i odgovoran je u slučaju njihovog neispunjenja. Time je otklonjen prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji.

U odnosu na zahtjev za isplatu razlike plaće zbog povećanja osnovice (utuženo razdoblje od lipnja 2016. do kraja prosinca 2016.)

11. Prvenstveno je valjalo odlučiti o zahtjevu za isplatu razlike plaće zbog povećanja osnovice.

11.1. Naime, u razdoblju od 2006. do 2012. sindikati javnih službi i Vlada Republike Hrvatske sklopili su nekoliko sporazuma kojima je regulirano pitanje visine osnovice za plaće u javnim službama. Tako su 23. studenoga 2006. sindikati javnih službi i Vlada Republike Hrvatske sklopili Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (u nastavku: Sporazum) kojim su ugovorili povećanje osnovice za izračun plaće u javnim službama za po 6% u naredne tri godine, 2007., 2008. i 2009. Sporazum su od strane sindikata javnih službi sklopili i potpisali predstavnici Sindikata hrvatskih učitelja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalnog sindikata zdravstava i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatskog liječničkog sindikata, Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara - medicinskih tehničara i Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi.

11.2. Na temelju tog Sporazuma i u skladu s njegovim sadržajem, Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o visini osnovice za izračun plaća korisnika državnog proračuna u 2007. („Narodne novine“ broj 142/2006) kojom je utvrđena osnovica za izračun plaća korisnika državnog proračuna kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu u visini od 4.819,66 kuna. Navedena Odluka izrijekom se poziva na Sporazum od 23. studenoga 2006. te je osnovica od 4.819,66 kuna točno za 6% veća od osnovice utvrđene Odlukom o visini osnovice za izračun plaća korisnika državnog proračuna u 2006. („Narodne novine“ broj 155/05.).

11.3. Dana 13. svibnja 2009. sindikati javnih službi i Vlada Republike Hrvatske sklopili su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (u nastavku: Dodatak Sporazumu) kojim su ugovorili da se danom potpisa tog Dodatka za izračun plaća javnih službenika i namještenika primjenjuje osnovica iz 2008. u visini od 5.108,84 kuna bruto (osnovica za izračun plaća iz 2007. uvećana za 6%), dok je uvećanje osnovice za preostalih 6% (koje je trebalo uslijediti iza 2009.) sporazumno odgođeno te je istovremeno u čl. III. Dodatka Sporazuma reguliran način povrata osnovice. Prema tom članku, osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto u trenutku kada službeni pokazatelji DZS-a Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja). Odredbom čl. IV. 5. Dodatka Sporazuma reguliran je način usklađivanja pariteta u odnosu na prosječnu mjesečnu bruto nominalnu plaću u Republici Hrvatskoj, a u čl. VII. Dodatka Sporazuma određeni su uvjeti nužni za ostvarivanje tog Sporazuma. Navedeni Sporazum su od strane sindikata javnih službi sklopili i potpisali predstavnici istih sindikata koji su sklopili i Sporazum od 23. studenoga 2006.

11.4. Dodatak Sporazuma izmijenjen je i dopunjen dana 26. listopada 2011. kada su sindikati javnih službi i Vlada Republike Hrvatske sklopili Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama (u nastavku: Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu). Tim sporazumom izmijenjen je, među ostalim, i čl. III. Dodatka Sporazuma na način da je ugovoreno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 za mjesec u kojem službeni pokazatelji DZS-a Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene, a u skladu s čl. VII.c toč. 3. određeno je da kada se nešto primjenjuje, isplaćuje ili povećava „za mjesec“ znači da se ta primjena, isplata odnosno povišica vrši u prvom sljedećem mjesecu.

11.5. Odredbom čl. IV. Izmjena i dopuna Dodataka Sporazumu uređen je način usklađivanja pariteta te je određeno da će se šest mjeseci nakon objave podataka iz čl. III. utvrditi odnos (kvocijent) pariteta između pariteta mjesečne osnovne bruto plaće početnika s VSS-om u javnim službama prosječno za dvanaest mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini i tog pariteta u 2008., a prema podacima DZS-a Republike Hrvatske (stavak 1.). U slučaju smanjenja pariteta u odnosu na 2008. osnovica za obračun plaća korigirat će se od prvog sljedećeg mjeseca nakon utvrđene razlike na način da se ista uveća za polovicu utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog postotnog rasta prosječne bruto plaće u privredi RH u tekućoj godini, s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. (stavak 2.). Za slučaj da se do 31. prosinca 2012. ne ostvare pretpostavke iz čl. III. Vlada se obvezuje da će korigirati osnovicu za obračun plaća u javnim službama na način da će ista biti na razini koja odgovara utvrđenom paritetu između bruto plaće VSS početnika u javim službama (koeficijent 1,25) i prosječne bruto plaće u privredi u Republici Hrvatskoj za cijelu 2008. na godišnjoj razini (stavak 5.). Odredbom čl. V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu određeno je da se Vlada Republike Hrvatske, nakon jedanaest mjeseci od zadnje korekcije osnovice prema čl. III. i IV., obvezuje započeti obračun i isplatu plaća radi dostizanja ciljane cijene rada u paritetu između mjesečne osnovne bruto prosječne plaće VSS početnika u javnim službama (koeficijent 1,25) i prosječne bruto plaće u privredi RH u omjeru 95:100 na način da će se osnovica povećati za međugodišnji rast prosječne bruto plaće u privredi RH za zadnjih šest mjeseci za koje postoje objavljeni podaci DZS-a Republike Hrvatske uvećana za 1,5%. U čl. VII. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu određeno je da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom razdoblju opisanom u čl. III. - V. Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je trajao pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine.

11.6. Ovaj Sporazum, za razliku od prethodna dva, nije potpisan od strane predstavnika Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma prihvaćene su i u formi Arbitražne odluke koju su 7. prosinca 2011. donijeli predstavnici sindikata, predstavnici Vlade i neutralni predsjednik arbitraže.

11.7. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi su 28. prosinca 2012. donijeli Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (u nastavku: Vjerodostojno tumačenje) kojim je utvrđeno da među potpisnicima Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu usvojenih arbitražom od 7. prosinca 2011. postoji jedinstveno i nesporno zajedničko tumačenje odredbe čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu. Utvrđeno je da se odgoda iz čl. VII. st. 1. primjenjuje i u slučaju iz čl. IV. st. 5. (kojim se propisuje obveza Vlade u slučaju da se do 31. prosinca 2012. ne ostvare pretpostavke iz čl. III.), jer taj članak utvrđuje eksplicitan rok.

11.8. Odredbom čl. 51. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, u nastavku: TKU/12) propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću (st. 1.). Osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (stavak 2.), a dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća (st. 3.) U st. 4. istog članka ugovorne strane su zajednički utvrdili da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Isto je bilo propisano i čl. 51. ranijeg Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 115/10, u nastavku: TKU/10). Povrh navedenog, u skladu s odredbom čl. 6. st. 1. TKU-a ugovorne strane su se obvezale primjenjivati ovaj ugovor u dobroj vjeri.

11.9. Predmet Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. su prava koja se mogu urediti kolektivnim ugovorom te su taj sporazum na osnovi čl. 51. st. 4. TKU/10 i u skladu s čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 39/09 i 124/09) sklopili Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pa, prema stajalištu ovog suda, a suprotno stavu tuženice, navedeni Sporazum predstavlja kolektivni ugovor. Taj Sporazum nije potpisan od strane Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, a koji sindikat je potpisnik Sporazuma iz 2006. i Dodatka Sporazumu iz 2009. Međutim, okolnost da jedan od subjekata na strani sindikata nije potpisao predmetne izmjene nije od utjecaja na njihovu valjanost (tako i VSRH u odluci poslovni broj Revr 408/2012-2 od 3. travnja 2013.). Od utjecaja bi bilo da je taj sindikat protivno zakonu bio isključen iz kolektivnog pregovaranja, što nije bio slučaj, budući da je Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu parafirao i predstavnik Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je ravnopravno s ostalim sindikatima sudjelovao u pregovorima.

11.10. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu sklopljene su na rok od pet godina pa bi im važenje isteklo 26. listopada 2016., ali se na njih u skladu s čl. 199. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje u tekstu: ZR/14) primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, slijedom čega se u njemu sadržana pravna pravila i dalje primjenjuju u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor. Prema tome, rok važenja navedenih izmjena istekao je s danom 26. siječnja 2017.

11.11. Valja istaknuti kako valjanost Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu ni u jednom trenutku nije dovedena u pitanje ni od strane Vlade Republike Hrvatske ni od strane sindikata javnih službi. Oni su valjanost Dodatka Sporazumu i svih njegovih izmjena i dopuna potvrdili u čl. 51. st. 4. TKU/12 koji su sklopili 12. prosinca 2012., a stranka tog kolektivnog ugovora je, među ostalim, bio i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske koji je na taj način naknadno pristupio Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu.

11.12. Slijedom navedenog, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu, a kojim je određena osnovica za obračun plaća u javnim službama u iznosu 5.415,37 kuna i uvjeti koji moraju nastupiti da se plaća obračunava po osnovici u toj visini (čl. III.), obvezuje tuženicu u čije je ime Vlada Republike Hrvatske sklopila taj sporazum sa sindikatima javnih službi.

11.13. Ovaj sud smatra da nije došlo odgode primjene čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu odnosno do odgode povećanja osnovice, već se odgoda odnosila isključivo na usklađivanje pariteta u odnosu na plaće u privredi. Naime, čl. IV. st. 1. - 4. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu predviđeno je usklađivanje plaća javnih službenika prema paritetu s prosječnom mjesečnom nominalnom bruto plaćom u privredi u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini i istog pariteta iz 2008., a koja korekcija je trebala započeti šest mjeseci nakon što se visina osnovice vrati na razinu iz 2009. odnosno na visinu od 5.415,37 kuna. S obzirom na to da se nije moglo predvidjeti hoće li i kada biti ispunjeni uvjeti za povrat osnovice na visinu od 5.415,37 kuna, čl. IV. st. 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu određeno je da će se, ako do vraćanja osnovice ne dođe do 31. prosinca 2012., s korekcijom osnovice odnosno usklađivanjem pariteta započeti 1. siječnja 2013. Na taj način trebale su biti ublažene posljedice nemogućnosti povrata osnovice na visinu od 5.415,37 kuna do nastupanja uvjeta za povrat osnovice. U čl. VII. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu određeno je da će se uskladba pariteta odgoditi ako bi u razdoblju iz čl. III. - V. bilo zabilježeno dvanaest uzastopnih negativnih stopa rasta BDP-a, a Vjerodostojnim tumačenjem od 28. prosinca 2012. zauzet je jedinstven stav da se ta odgoda odnosi i na slučaj iz čl. IV. st. 5. Izmjena. Dakle, odgoda usklađivanja pariteta ne odnosi se samo na slučaj kada je usklađivanju trebalo pristupiti nakon povrata osnovice na visinu od 5.415,37 kuna (čl. IV. st. 1. - 4.), već i na slučaj kada je usklađivanju pariteta trebalo pristupiti jer do povrata osnovice nije došlo do 31. prosinca 2012. (čl. IV. st. 5.).

11.14. S obzirom na to da do 31. prosinca 2012. nisu nastupili uvjeti iz čl. III. Izmjena za vraćanje osnovice na visinu od 5.415,37 kuna, Vlada Republike Hrvatske je trebala pristupiti korekciji osnovice za obračun plaća u javnim službama u skladu s čl. IV. st. 5. Izmjena. Do korekcije osnovice nije došlo jer su se ispunili uvjeti za odgodu usklađivanja pariteta između plaća u javnim službama i prosječne bruto plaće u privredi Republike Hrvatske, ali nisu bili ispunjeni uvjeti za odgodu povećanja osnovice jer je jasno ugovoreno da je jedini uvjet za povećanje osnovice rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno za dva ili više posto.

11.15. Osim toga, odredba čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu ni gramatički ni sadržajno ne opisuje razdoblje u kojem je BDP zabilježio negativan rast pa je razvidno da razdoblje od četvrtog tromjesečja 2011. zaključno s trećim tromjesečjem 2014. (u kojem razdoblju je nesporno zabilježeno 12 uzastopnih negativnih stopa rasta BDP-a) ne predstavlja razdoblje iz čl. III., već se očigledno radi o razdoblju iz čl. II. i čl. IV. st. 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 1111/2020-2 od 1. prosinca 2020.).

11.16. Prema službenim podacima DZS-a tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio je realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a tromjesečni BDP za treće tromjesečje 2015. bio je realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014.

11.17. S obzirom na to da iz navedenih podataka proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) za 2% (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) od prosinca 2015. ispunili su se uvjeti za obračun plaće u javnim službama po osnovici od 5.415,37 kuna bruto.

11.18. Kako se plaće u javnim službama isplaćuju iz državnog proračuna i kako ih tuženica ne obračunava sama, već to čini preko sustava Centralnog obračuna plaća, do primjene osnovice u visini od 5.415,37 kuna bruto nije moglo doći automatizmom, već je odluku o promjeni visine osnovice bila dužna donijeti Vlada Republike Hrvatske. Međutim, propust Vlade da donese takvu odluku ne može ići na štetu tužiteljice. Vlada Republike Hrvatske je bila ugovorna strana svih predmetnih sporazuma koje je sklopila u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi pa je trebala i osigurati sve formalne i materijalne pretpostavke da poslodavci, uključujući i tuženicu, mogu ispuniti svoje obveze prema radnicima. Dakle, s obzirom na to da je tuženica kao poslodavac tužiteljice dužna i odgovorna za ispunjenje obveze isplate plaće, kao i da predstavlja javnu službu sukladno odredbi čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama, razvidno je da je obveza tuženice tužiteljici isplatiti razliku plaće.

U odnosu na zahtjev za isplatu razlike plaće zbog neisplaćenog prekovremenog rada, neisplaćenih dodataka za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sate odrađene u prekovremenom radu te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora

12. U utuženom razdoblju u primjeni je bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 143/13. i 96/15.; dalje u tekstu: KU/13), koji je bio na snazi do 1. ožujka 2018., od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj: 29/18., 16/19., 35/19., 78/19. i 92/19.; dalje u tekstu: KU/18).

13. U odnosu na dio zahtjeva za isplatu po osnovi neisplaćenih prekovremenih sati, u tijeku postupka nametnulo se pitanje je li tuženik pri obračunavanju mjesečnog fonda radnih sati, a posljedično tome i broja prekovremenih sati, pravilno primijenio odredbe članka 51. stavka 10. KU/13, odnosno članka 49. stavka 10. KU/18, a posljedično tome je li pravilno obračunala broj prekovremenih sati tužiteljice.

13.1. Odredbom članka 51. stavka 10. KU/13 odnosno odredbom članka 49. st. stavka KU/18 određeno je da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, a mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

13.2. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

13.3. Odredbu članka 51. stavka 10. KU/13 je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora dva puta tumačilo.

13.4. Na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015. članovi povjerenstva donijeli su Zaključak broj 148 koji glasi: "Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. U skladu ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik odrađuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. jedan blagdan pada u radni dan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i treba biti plaćen."

13.5. Nastavno, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici od 21. prosinca 2015. donijelo je Zaključak 153. koji glasi: "Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koji radnik odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-tnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira radi li se samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenim zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Ovim zaključkom stavljaju se izvan snage

Zaključci broj 21, 48 i 148."

13.6. Odredbom članka 19. stavka 6. KU/13 propisano je da su tumačenja povjerenstva obvezna, da se dostavljaju podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu. Iz navedenog proizlazi da je sud u primjeni KU/13 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13. Pritom nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora (iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili slično).

13.7. Ovaj sud ne nalazi da bi obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu navedenih tumačenja kao sastavnog dijela KU/13 (tako i Rev 28/2021 od 17. svibnja 2022.).

13.8. Prema stavu ovoga suda (a suprotnu stavu tužiteljice), Zaključak broj 153 u bitnom se razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati. Zaključak broj 153 o tumačenju odredbe članka 51. stavka 10. KU/13 nije stavljen izvan snage.

13.9. Nadalje, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. sjednici donijelo je Zaključak broj 169 koji glasi: "Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene".

13.10. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenje odredbe članka 51. stavka 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148, a prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, primjenjuje od njegova stupanja na snagu. Budući da je tumačenje broj 148 izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem broj 153 dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje.

13.11. S obzirom na obvezujući karakter tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora, koji predstavlja sastavni dio Kolektivnog ugovora (čl. 19. st. 6. KU/13), pri utvrđenju je li tuženik pravilno obračunao mjesečni fond radnih sati, a posljedično tome i broj prekovremenih sati tužiteljice, valjalo je po stavu ovoga suda uzeti u obzir tumačenje iz Zaključka broj 153, s obzirom da je navedeni Zaključak bio na snazi u utuženom razdoblju, dok je Zaključak broj 148 u prosincu 2015. stavljen izvan snage.

13.12. Odredbom čl. 52. KU/13 određeno je da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenskom radu i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati uvećavaju se u postotcima navedenim u članka 51. KU/13. Ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe članka 51. stavka 9. KU/13.

14. Glede dodataka na plaću po osnovi odgovornosti za život i zdravlje ljudi te otežanih uvjeta rada, a koje tužiteljica potražuje u odnosu na sate odrađene u prekovremenom radu, valja ukazati sljedeće.

14.1. Odredbom članka 47. KU/13 (odnosno istovjetnom odredbom čl. 45. KU/18) propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Odredbom članka 51. stavka 1. KU/13 (te istovjetnom odredbom članka 49. stavka 1. KU/18) propisana su uvećanja plaće, između ostalog i za prekovremeni rad 50%, s tim da se navedeno uvećanje obračunava na osnovnu plaću.

14.2. Sukladno članku 57. stavku 1. KU/13 (te sadržajno istovjetnom članku 55. stavku 1. KU/18) radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Osnovna plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima navedenim u Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak (koji popis je sastavni dio KU/13 i KU/18), a u kojem je, između ostalog, navedeno i radno mjesto tužiteljice, što tuženik ne spori. Iz navedenog proizlazi da tužiteljici, s obzirom na njeno radno mjesto, u skladu s odredbom članka 57. KU/13, odnosno članka 55. KU/18, pripada pravo na uvećanje osnovne plaće s osnova posebnih uvjeta rada, u postotku utvrđenom u nalazu i mišljenju.

14.3. Nadalje, odredbom članka 59. KU/13 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Odredbom članka 59.a KU/13 (koja se primjenjuje od 1. listopada 2015. odnosno od stupanja na snagu Dodatka I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 4. kolovoza 2015.) određeno je da iznimno od članka 59. KU/13, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Sadržajno istovjetne odredbe, ali uz različite postotke povećanja (16% za doktore medicine, a 8% za ostale zdravstvene radnike), sadržane su u člancima 57. i 58. KU/18.

14.4. Tumačenjem citiranih odredaba nameće se stav da tužitelj, kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po ostalim utuženim osnovama, budući da tužitelj i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu članka 57. KU/13 (članka 55. KU/18) te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu članka 59. KU/13 (članka 57. KU/18).

14.5. Osim toga, niti iz jedne odredbe Kolektivnog ugovora ne proizlazi da radniku uvećanje plaće pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada, odgovornosti za život i zdravlje ljudi te po osnovi vjernosti službi (radnog staža) međusobno isključuju i ne odnose na prekovremeni rad. Naime, između redovnog i prekovremenog rada nema kvalitativne razlike jer u oba slučaja tužiteljica obavlja jednake poslove i radne zadatke, što tuženik u tijeku postupka nije osporio. Dakle, sva ta prava/dodaci koji uvećavaju osnovu plaću ne mijenjaju se ovisno o tome radi li tužitelj u redovnom ili prekovremenom radu, a dodaci se prema članku 51. KU/13 međusobno ne isključuju.

14.6. U vezi toga valja istaknuti da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene prekovremenim radom. Iz tog razloga nije u tom smislu naloženo financijsko vještačenje.

14.7. Proizlazi, dakle, da tužiteljica osnovano potražuje isplatu po osnovi dodataka za otežane uvjete rada te iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću, na sate odrađene u prekovremenom radu.

15. Posljedično svemu navedeno, tužiteljici je obračunata i isplaćena i manja naknada za godišnji odmor. Naime, odredbom članka 36. stavka 2. KU/13 i članka 34. stavka 2. KU/18 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Odredbom čl. 59. st. 1. TKU/12 i čl. 58. st. 1. TKU/17 propisano je da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Kako je utvrđeno da je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju pogrešno obračunavao plaću i istu isplaćivao u umanjenom iznosu, došlo je i do pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

16. Radi utvrđenja spornih činjenica i visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši. Stalni sudski vještak Marina Rameša sačinio je nalaz i mišljenje (list 340 do 377 spisa) i prikazao obračune po dvije varijante. Prva varijanta obračuna sačinjena je po tumačenju tuženika (list 36 spisa) i iz nje proizlazi da je tuženik tužiteljici isplatio manju plaću za ukupan iznos od 427,06 eura. U ovoj prvoj varijanti iz obračuna vještaka proizlazi da je tuženik spram tužiteljici izvršio sve isplate u odnosu na prekovremeni rad te da primjenom Zaključka 148 i 153 izrijekom kako su stipulirani ne postoji razlika za isplatu u korist tužiteljice. Dok je druga varijanta obračuna sačinjena po tumačenju tužiteljice i po tom obračunu razlika plaće po svim osnovama iznosi 931,81 euro. Vještak je i usmeno izložio svoj nalaz i mišljenje te je, po traženju tuženika, objasnio da bi razlika neisplaćene plaće bila manja da dodaci nisu obračunati u razdoblju od srpnja 2018. do kraja ožujka 2020. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja stranke nisu imale daljnje primjedbe niti prigovora, a primjedbe tuženika vezano za zadatak koji je sud povjerio vještaku (u odnosu na obračun dodataka) sud je već otklonio u točki 14. obrazloženja.

16.1. Sud je, dakle, nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, cijeneći ga stručnim, objektivnim, izrađenim u skladu sa zadaćom suda i pravilima struke, a pri tom se napominje da niti stranke nisu imale daljnje primjedbe ili prigovore vezano za metode obračuna ili samu ispravnost obračuna.

17. Slijedom svega navedenog, s obzirom da je sud u točki 13. obrazloženja iznio svoje pravno stajalište vezano za način primjene Zaključka 148 i Zaključka 153, sud je, prihvativši kao ispravne obračune iz Varijante 1 nalaza i mišljenja vještaka naložio tuženiku da tužiteljici isplati ukupan iznos od 427,06 eura bruto zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu za iznos od 504,75 eura tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

18. Međutim, nije u cijelosti osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata. Tužiteljica nema pravo na zatezne kamate tekuće na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak koji su sadržani u dosuđenoj bruto razlici plaće, jer prema Zakonu o porezu na dohodak obveza uplate poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak dospijeva tek prilikom isplate pojedinog mjesečnog iznosa plaće radniku pa tuženik nije došao u zakašnjenje s ispunjenjem te novčane obveze (pravni stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 717/16-2 od 6. rujna 2017.). Stoga je dio zahtjeva za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan.

19. Prema odredbi članka 433.a stavka 1. ZPP-a kad radnik utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan ih je utužiti u tom iznosu, stoga je predmetno naznačeno u izreci.

20. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Sukladno odredbi članka 139. ZR/14 potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. S obzirom na to da najstarije potraživanje iz tužbenog zahtjeva predstavlja razliku plaće za lipanj 2016. s dospijećem 15. srpnja 2016., a tužba je podnesena 11. lipnja 2021., proizlazi da od dospijeća najstarije tražbine (15. srpnja 2016.) do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 2., članka 155. i članka 151. stavka 3. ZPP-a te na temelju odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje - Tarifa), a donesena je prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 931,81 eura. Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak i dokazala osnovanost svoga zahtjeva pa se smatra da je u tom dijelu uspjela u cijelosti (100 %), dok je u odnosu na visinu, sagledavajući konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspjela u omjeru od 45,83 %, što znači da je ukupan uspjeh tužitelja 72,91%, a tuženika 27,09%. Stoga je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove u omjeru od 45,82%.

21.1. Tužiteljica je u ovom postupku zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj se priznaje po 75 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 13. listopada 2021., 23. listopada 2023. i 2. travnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 11. listopada 2021., 11. listopada 2022. i 4. rujna 2024. (Tbr.8.1. Tarife). Time je tužiteljici priznata nagrada od ukupno 525 bodova što sukladno vrijednosti boda (Tbr.54. Tarife) iznosi 1.312,50 eura.

21.2. Uzimajući u obzir omjer uspjeha stranaka, tužiteljici se priznaje 601,38 eura (45,82 %). Tom iznosu valja pridodati trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u cijelosti u iznosu od 331,20 eura koji je bio nužan za ovaj postupak. Stoga je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 932,58 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavka 3. ZPP-a.

22. Odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog postupka, kao neosnovano previsoko postavljen. Vrijednost boda primijenjena je s obzirom na vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a trošak je tužiteljici dosuđen sukladno uspjehu u sporu.

23. Posljedično predmetnoj odluci o trošku, u cijelosti je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

U Puli 16. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.

3. Porezna uprava, Ispostava Pula – po pravomoćnosti (čl.433.a st.2. ZPP-a)