Poslovni broj: P-2597/2019-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Malović, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a , OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 01. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103465758 kreditna partija 5103465758 od 13.03.2007. g. koji je solemniziran (potvrđen ) po javnom bilježniku Vesni Pučar istog dana pod brojem OV-6031/2007 u dijelu čl. 8. st. 1. u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,75 % godišnje te u dijelu odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu iz koje proizlazi kako su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjenu ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika .

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.698,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom do dana 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena a od dana 01.08.2015. g. do 13.02.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem godištu za 3 postotna poena a od 01.01.2023. g. do 19.12.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 20.12.2023. g. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07 te i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 29,68 eura od 12.02.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 11.03.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 11.04.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 10.05.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 11.06.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 09.07.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 09.08..2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 09.09.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 14.10.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 13.11.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 12.12.2008. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 13.01.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 17.02.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 14.03.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 29,68 eura od 11.04.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 15.05.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 13.06.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 14.07.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 15.08.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 12.09.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 13.10.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 10.11.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 11.12.2009. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 12.01.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 09.02.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 09.03.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 10.04.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 08.05.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 10.06.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 09.07.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 11.08.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 10.09.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 08.10.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 35,97 eura od 11.11.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 35,97 eura od 11.12.2010. g. pa do isplate

- na iznos od 35,97 eura od 12.01.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 35,97 eura od 10.02.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 35,97 eura od 12.03.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 35,97 eura od 12.04.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 35,97 eura od 11.05.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 19,09 eura od 10.06.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 19,09 eura od 09.07.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 19,09 eura od 10.08.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 19,09 eura od 10.09.2011. g. pa do isplate

- na iznos od 19,09 eura od 12.10.2011. g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika s osnove prigovora o prebijanju u iznosu od 1.495,66 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 10.11.2011. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 09.12.2011. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 11.01.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 09.02.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 09.03.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 07.04.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 10.05.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 09.06.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 10.07.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 08.08.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 12.09.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 10.10.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 08.11.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 08.12.2012. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 11.01.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 12.02.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 12.03.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 20.04.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 21.05.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 21.06.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 20.07.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 24.08.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 19.09.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 19.10.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 19.11.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 19.12.2013. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 1,32/€ 0,18 od 18.01.2014. pa do isplate;

- CHF 0,29 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 19.02.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 19.03.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 19.04.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 20.05.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 24.06.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 20.07.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 26.08.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 23.09.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 17.10.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 12.11.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 11.12.2014. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 10.01.2015. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 11.02.2015. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 11.03.2015. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 11.04.2015. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 12.05.2015. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 11.06.2015. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 11.07.2015. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 11.08.2015. pa do isplate;

- CHF 123,2 izraženo u kn 561,59/€ 74,54 od 11.09.2015. pa do isplate i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.807,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2025. g. pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta a koje se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 13.03.2007. g. sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj: 51400607-5103465758 na iznos od 151.775,33 CHF s rokom otplate od 300 mjeseci. Kredit da je odobren uz redovnu kamatu od 5,25 % godišnje a rok otplate je 360 mjeseci. Tuženik da je u više navrata mijenjao kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama bez valjanih obavijesti i njezine suglasnosti pa se radi o ništetnoj odredbi. Poziva se na presudu posl.br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Navodi da je sa tuženikom dana 30.09.2015. g. sklopila Aneks ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/2015) kojim ugovorom su stranke izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirale u euro, ugovorile kamatnu stupu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela s time da nije definiran iznos koji se odnosi na preplaćene kamate. Vrhovni sud RH da je dao ocjenu o pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništavosti osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran u svojoj odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. g. Tuženik da je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2016.g. a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF kredite s valutnom klauzulom u euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je korisnik kredita u eurima. Konverzijom da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Poziva se na odluku Suda europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019.g. dajući odgovore na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama a u kojoj odluci je utvrdio da se članak 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način se da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio dan navedena odredba ne postoji. Stoga traži da sud utvrdi ništavim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te traži isplatu iznosa od 1.698,56 eura prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 16.09.2024.g. a nakon izvršenog vještačenja.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 19.01.2016.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015.g. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Pri izračunu konverzije da je uzeta u obzir valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF tako i za EUR kredit. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije glede valute za koju se veže glavnica kredita te je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF odnosno bio je obaviješten o riziku inter valutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Smatra da je neživotno i nelogično da nije znao za taj rizik. Osporava da bi ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna. Navodi da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Osporava bi tužitelju nastupila šteta koju bi on prouzročio. Deklaratorna zaštita koju tužitelj traži da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ističe prigovor prijeboja za razdoblja kad je kamatna stopa bila niža od početne konačno preciziran u podnesku od 26.07.2024.g. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Druge dokaze stranke nisu predlagale. Stranke su prihvatile matematički obračun vještaka te se odrekle njegovog saslušanja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

5. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 13. ožujka 2007. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 151.775,33 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.7) a koji iznos se tužiteljica obvezao vratiti za 360 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.3.ugovora), kao i iskaza tužiteljice koja je navela da je kreditnim sredstvima kupila stan u mjestu svog prebivališta.

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je podigla predmetni namjenski kredit za kupnju nekretnine no svojstvo potrošača joj nije ni osporeno od strane tuženika.

8. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, odnosno je li ta odredba ništetna te je li istaknut prigovor zastare osnova, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da joj zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja.

9. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporna odredba ugovora o kreditu nije ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

17. U konkretnom slučaju, tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupala u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava za kupnju nekretnine, što je u skladu i s iskazom tužiteljice.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 8. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

19. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bilo posebnog govora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Kako je dakle odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da je navedena ugovorna odredba nepoštena, što podrazumijeva nesavjesnost banke. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO -a.

21. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužiteljice zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019.g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 12. lipnja 2019. g.

22.Iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića slijedi u odnosu na iznose koje je tužiteljica više platila da razlika obveze u razdoblju od dana dospijeva prve obveze ( 1. svibnja 2007. g.) do dana izračuna konverzije ( 30.rujna 2015. g.) a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 1.698,56 eura.

23. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz vještaka i uredila je svoj zahtjev u odnosu na isti. Tuženik također nije osporavao matematički obračun u odnosu na razliku kamate ali je i dalje osporavao osnovanost potraživanja tužitelja što je već istaknuo u odgovoru na tužbu.

24. Sud je prihvatio zahtjev tužitelja, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

25. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

26. Tužiteljica tijekom postupka nije osporila navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je dovela u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

27. Međutim, tužiteljica, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužiteljici pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

28. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

30. Iako Aneks/Dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju treba reći da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i dr. ). Pravo tužiteljice na restituciju je moglo prestati odricanjem ali na taj način nije prestalo. Sud EU je u predmetu C-452/18 od 09 .srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojem ugovorna odredba koji su sklopili potrošač s jedne strane i prodavatelj robe ili pružatelj usluge s druge strane koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom može odreći zaštite prava na restituciju koje mu pruža Direktiva 93/13 pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče te da je bio upoznat sa iznosom koji mu pripao temelju nepoštenih ugovornih odredbi. Tužiteljica se nije odrekla prava na restituciju.

31. Tužiteljici je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

32. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

33. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru prijeboja a radi plaćanja anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne tužiteljica nije primila niti stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njezina obveza za vraćanjem nečega što nije primila. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužiteljici okolnosti vezane uz parametre mijenjanja kamatne stope pa je krivnja za ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 17.09.2019. g. u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 16.09.2024. g. u visini od 50 bodova (Tbr.8/3) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 15.03.2024. g. i 01.04.2024. g. u visini od po 100 bodova, na ročištima 27.09.2019. g. i 08.01.2024. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) te na ročištu 22.11.2019. g. u visino d 25 bodova (m Tbr.9/5 jer je odgođeno prije raspravljanja ) što sa PDV-om i troškovima vještačenja od 300 eura te pristojbom na tužbu od 70,48 eura ukupno iznosi 1807,98 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što joj nisu priznati troškovi sastava podnesaka nepotrebnih za raspravljanje te onih za čiji sastav s obzirom na njihov sadržaj po stajalištu ovog suda tužiteljici ne pripada naknada a kamoli ona po po Tbr.8/1 ( trošak sastav podneska sa preciziranim zahtjevom nije priznat po Tbr.8/ 1 već u pola vrijednosti tarife ) a nisu joj priznati niti troškovi zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga.

U Rijeci, 16. svibnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci , 16.05.2025.