Posl. br. P-347/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SCP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po pun. Zlatku Knezoviću odvj. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 29. travnja 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 6. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I 1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6.2. i 6.3. Ugovora o kreditu broj 366-105/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.08.2005.god. a koje glase:

"…sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d….

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune",

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj ugovora 366-105/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.08.2005.god., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi:

« …prema srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d važećem na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl. 3.II.2. koja glasi:

« …obračunatim po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…"

u odredbi čl. 3.II.3 koja glasi:

"(kamata se obračunava) u chf a (naplaćuje u kunama) po važećem srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Banke d.d na dan plaćanja."

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 21.019,87 Eura (slovima: dvadeset jedna tisuća devetnaest eura i osamdeset sedam centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

-na iznos od 0,84 eura/6,40 kn od 30.09.2005.g. do isplate,

-na iznos od 0,89 eura/6,68 kn od 31.10.2005.g. do isplate,

-na iznos od 1,65 eura/12,43 kn od 30.11.2005.g. do isplate,

-na iznos od 36,82 eura/277,41 kn od 31.05.2006.g. do isplate,

-na iznos od 36,79 eura/277,22 kn od 30.06.2006.g. do isplate,

-na iznos od 36,77 eura/277,08 kn od 31.07.2006.g. do isplate,

-na iznos od 36,75 eura/276,88 kn od 31.08.2006.g. do isplate,

-na iznos od 36,72 eura/276,69 kn od 30.09.2006.g. do isplate,

-na iznos od 36,71 eura/276,60 kn od 31.10.2006.g. do isplate,

-na iznos od 36,69 eura/276,41 kn od 30.11.2006.g. do isplate,

-na iznos od 36,66 eura/276,22 kn od 31.12.2006.g. do isplate,

-na iznos od 36,64 eura/276,08 kn od 31.01.2007.g. do isplate,

-na iznos od 36,62 eura/275,88 kn od 28.02.2007.g. do isplate,

-na iznos od 36,59 eura/275,69 kn od 31.03.2007.g. do isplate,

-na iznos od 36,57 eura/275,50 kn od 30.04.2007.g. do isplate,

-na iznos od 36,55 eura/275,36 kn od 31.05.2007.g. do isplate,

-na iznos od 36,52 eura/275,17 kn od 30.06.2007.g. do isplate,

-na iznos od 36,49 eura/274,93 kn od 31.07.2007.g. do isplate,

-na iznos od 36,47 eura/274,79 kn od 31.08.2007.g. do isplate,

-na iznos od 59,93 eura/451,57 kn od 30.09.2007.g. do isplate,

-na iznos od 59,90 eura/451,28 kn od 31.10.2007.g. do isplate,

-na iznos od 59,86 eura/451,00 kn od 30.11.2007.g. do isplate,

-na iznos od 59,82 eura/450,71 kn od 31.12.2007.g. do isplate,

-na iznos od 59,78 eura/450,43 kn od 31.01.2008.g. do isplate,

-na iznos od 59,74 eura/450,09 kn od 29.02.2008.g. do isplate,

-na iznos od 117,25 eura/883,42 kn od 31.03.2008.g. do isplate,

-na iznos od 117,19 eura/882,99 kn od 30.04.2008.g. do isplate,

-na iznos od 117,13 eura/882,52 kn od 16.062008.g. do isplate,

-na iznos od 117,07 eura/882,04 kn od 15.07.2008.g. do isplate,

-na iznos od 117,00 eura/881,56 kn od 14.08.2008.g. do isplate,

-na iznos od 116,95 eura/881,14 kn od 15.09.2008.g. do isplate,

-na iznos od 116,88 eura/880,66 kn od 15.10.2008.g. do isplate,

-na iznos od 125,46 eura/945,27 kn od 17.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 116,75 eura/879,66 kn od 15.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 143,96 eura/1.084,65 kn od 16.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 148,52 eura/1.119,06 kn od 23.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 150,55 eura/1.134,32 kn od 25.03.2009.g. do isplate,

-na iznos od 144,70 eura/1.090,23 kn od 16.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 145,76 eura/1.098,03 kn od 21.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 136,82 eura/1.030,90 kn od 15.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 130,25 eura/981,34 kn od 17.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 131,89 eura/993,77 kn od 19.08.2009.g. do isplate,

-na iznos od 135,24 eura/1.018,97 kn od 15.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 134,86 eura/1.016,13 kn od 15.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 131,32 eura/989,40 kn od 13.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 137,73 eura/1.037,75 kn od 16.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 142,87 eura/1.076,42 kn od 19.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 150,18 eura/1.131,56 kn od 15.02.2010.g. do isplate,

-na iznos od 148,40 eura/1.118,13 kn od 01.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 158,38 eura/1.193,31 kn od 16.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 156,37 eura/1.178,19 kn od 17.05.2010.g. do isplate,

-na iznos od 160,00 eura/1.205,54 kn od 07.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 192,11 eura/1.447,48 kn od 15.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 185,40 eura/1.396,86 kn od 05.08.2010.g. do isplate,

-na iznos od 205,55 eura/1.548,70 kn od 04.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 198,46 eura/1.495,27 kn od 06.10.2010.g. do isplate,

-na iznos od 187,10 eura/1.409,70 kn od 06.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 210,75 eura/1.587,87 kn od 02.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 224,67 eura/1.692,76 kn od 31.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 203,63 eura/1.534,28 kn od 16.02.2011.g. do isplate,

-na iznos od 211,59 eura/1.594,26 kn od 04.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 202,14 eura/1.522,99 kn od 14.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 201,08 eura/1.535,06 kn od 04.05.2011.g. do isplate,

-na iznos od 243,21 eura/1.832,49 kn od 05.06.2011.g. do isplate,

-na iznos od 246,96 eura/1.860,73 kn od 01.07.2011.g. do isplate,

-na iznos od 279,92 eura/2.109,05 kn od 02.08.2011.g. do isplate,

-na iznos od 262,83 eura/1.980,27 kn od 15.09.2011.g. do isplate,

-na iznos od 244,13 eura/1.839,36 kn od 14.10.2011.g. do isplate,

-na iznos od 209,64 eura/1.579,53 kn od 22.11.2011.g. do isplate,

-na iznos od 208,17 eura/1.568,43 kn od 21.12.2011.g. do isplate,

-na iznos od 216,44 eura/1.631,78 kn od 16.02.2012.g. do isplate,

-na iznos od 223,89 eura/1.686,90 kn od 16.02.2012.g. do isplate,

-na iznos od 224,78 eura/1.693,63 kn od 17.03.2012.g. do isplate,

-na iznos od 219,55 eura/1.654,23 kn od 16.04.2012.g. do isplate,

-na iznos od 222,92 eura/1.679,56 kn od 15.05.2012.g. do isplate,

-na iznos od 225,19 eura/1.696,69 kn od 14.06.2012.g. do isplate,

-na iznos od 221,10 eura/1.665,90 kn od 18.07.2012.g. do isplate,

-na iznos od 222,04 eura/1.672,99 kn od 16.08.2012.g. do isplate,

-na iznos od 218,96 eura/1.649,67 kn od 17.09.2012.g. do isplate,

-na iznos od 212,48 eura/1.600,90 kn od 15.10.2012.g. do isplate,

-na iznos od 219,25 eura/1.651,94 kn od 14.11.2012.g. do isplate,

-na iznos od 222,45 eura/1.676,02 kn od 13.12.2012.g. do isplate,

-na iznos od 219,93 eura/1.657,04 kn od 15.01.2013.g. do isplate,

-na iznos od 206,84 eura/1.558,41 kn od 13.02.2013.g. do isplate,

-na iznos od 217,75 eura/1.640,65 kn od 18.03.2013.g. do isplate,

-na iznos od 218,60 eura/1.647,05 kn od 16.04.2013.g. do isplate,

-na iznos od 214,16 eura/1.613,62 kn od 16.05.2013.g. do isplate,

-na iznos od 200,61 eura/1.511,46 kn od 17.06.2013.g. do isplate,

-na iznos od 200,14 eura/1.507,98 kn od 16.07.2013.g. do isplate,

-na iznos od 203,32 eura/1.531,95 kn od 21.08.2013.g. do isplate,

-na iznos od 208,51 eura/1.570,99 kn od 16.09.2013.g. do isplate,

-na iznos od 215,71 eura/1.625,29 kn od 17.10.2013.g. do isplate,

-na iznos od 211,80 eura/1.595,84 kn od 15.11.2013.g. do isplate,

-na iznos od 214,36 eura/1.615,11 kn od 13.12.2013.g. do isplate,

-na iznos od 217,27 eura/1.637,05 kn od 17.02.2014.g. do isplate,

-na iznos od 114,59 eura/863,39 kn od 18.02.2014.g. do isplate,

-na iznos od 117,93 eura/888,52 kn od 14.03.2014.g. do isplate,

-na iznos od 116,84 eura/880,30 kn od 21.04.2014.g. do isplate,

-na iznos od 113,14 eura/852,49 kn od 16.05.2014.g. do isplate,

-na iznos od 111,96 eura/843,58 kn od 21.06.2014.g. do isplate,

-na iznos od 112,50 eura/847,61 kn od 16.07.2014.g. do isplate,

-na iznos od 116,68 eura/879,16 kn od 04.08.2014.g. do isplate,

-na iznos od 120,21 eura/905,74 kn od 11.09.2014.g. do isplate,

-na iznos od 119,48 eura/900,22 kn od 15.10.2014.g. do isplate,

-na iznos od 122,52 eure/923,20 kn od 13.11.2014.g. do isplate,

-na iznos od 124,60 eura/938,81 kn od 18.12.2014.g. do isplate,

-na iznos od 123,38 eura/929,61 kn od 15.01.2015.g. do isplate,

-na iznos od 123,72 eura/932,17 kn od 31.01.2015.g. do isplate,

-na iznos od 123,72 eura /932,17 kn od 17.03.2015.g. do isplate,

-na iznos od 123,72 eura /932,17 kn od 14.04.2015.g. do isplate,

-na iznos od 123,72 eura /932,17 kn od 18.05.2015.g. do isplate,

-na iznos od 123,72 eura/932,17 kn od 15.06.2015.g. do isplate,

-na iznos od 123,72 eura /932,17 kn od 15.07.2015.g. do isplate,

-na iznos od 123,72 eura /932,17 kn od 14.08.2015.g. do isplate,

-na iznos od 123,72 eura /932,17 kn od 15.09.2015.g. do isplate,

-na iznos od 4.702,64 eura/35.432,07 kn od 30.09.2015.g. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 5.980,07 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 6.5.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužiteljica prema tuženiku sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženik prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je u svojstvu korisnika, zaključio s tuženikom dana 22.08.2005. godine ugovor o kreditu kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 116.200,00 CHF, da ugovor sadrži promjenjivu ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiv sukladno odluci banke tuženika, da u vrijeme zaključenja tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, ate ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj je naveo da se od početka otplate pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imao za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nadalje je navela da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d.-4,753757, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, te stoga predlaže da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev te je isti glede kondemnacije specificirao listovi 822 do 825 spisa. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Tuženik ističe kako načelo pravnog interesa – koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava – nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena (tako S, Č, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 139-140). Funkcioniranje pravosuđa treba koristiti racionalno odnosno samo kad je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne. Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 366-42/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje u tekstu: „Aneks“) sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK. Sam postupak konverzije provodio se na sljedeći način odnosno u sljedećim koracima: u prvom koraku tuženik je bio dužan početnu odobrenu glavnicu kredita iz Osnovnog ugovora pretvoriti u EUR prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZID ZPK) Prilikom konverzije kredita tuženik je prvo iznos kredita pretvorio u kune te je potom iznos kredita u kunama pretvorio u EUR – iz članka 2. Aneksa je razvidno kako stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 60.425,29 EUR; u drugom koraku tuženik je bio obvezan početnu ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijeniti kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja Osnovnog ugovora (čl. 19.c stavak 1. točka 2. ZID ZPK) – iznos nove kamatne stope ugovoren je u članku 3. Aneksa; u trećem koraku tuženik je bio obvezan izraditi novi otplatni plan kredita izračunat u skladu s gornjim točkama (i) i (ii) i koji mora sadržavati sve promjene uvjeta koje su nastupile tijekom postojanja potrošačko- dužničkog odnosa, a nastale su u pogledu kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK); u četvrtom koraku vrši se pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem Osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu (čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK) iznos preplate u ovom konkretnom slučaju iznosi 0,00 kn i utvrđen je u članku 2. Aneksa, iz članka 2. također je razvidno kako je u konkretnom slučaj utvrđen manjak u iznosu od 450,45 EUR; preplata se koristi za namirenje budućih anuiteta sve dok se preplata potpuno ne iskoristi (čl. 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK); u sljedećem koraku tuženik je bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije. Pritom je tuženik također imao obvezu pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim u zakonu (čl. 19.d ZID ZPK); tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora – iz samog Aneksa je razvidno kako je tuženik udovoljio ovoj obvezi; nakon toga tužitelj je imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije donijeti odluku o prihvaćanju izračuna konverzije kredita (čl. 19.e st. 5 ZID ZPK) – dakle, ovdje je naglasak na tome da je riječ o mogućnosti koja je dana tužitelju, a ne o njegovoj obvezi. Tužitelj nije morao prihvatiti konverziju; u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19.e st. 1. toč. 1. ZID ZPK). Iz naprijed navedenog razvidno je kako je u trenutku provedbe konverzije preplata utvrđena člankom 2. Aneksa iznosila 0,00 kn (čak štoviše, u konkretnom slučaju utvrđen je manjak) iz čega jasno proizlazi kako tužitelj niti u trenutku provedbe konverzije nije imao nikakvu tražbinu prema tuženiku, odnosno kako nije postojala preplata po Osnovnom ugovoru. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 11-26 spisa, 34-36 spisa, 85-200 spisa, 201-400 spisa, 401-700 spisa, 705- 743 spisa, 763-781 spisa, 784-788 spisa, 790-800 spisa, 801-852 spisa, 711-725 spisa-nalaz vještakinje s privicima na listu 726-794 spisa, 820-821 spisa, 822-825 spisa-specifikacije kondemnacije 826-828 spisa iskaza tužiteljice sa ročišta od 20.1.2025.godine, telistova 830 do 840 spisa -aneksa ugovora dostavljenih po obje parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 11 do 19 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 366-105/2005 od 22.8.2005. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je pravna prednica tuženika (Hypo Alpe-Adria – bank d.d. što također glede sljedništva nije sporno) dalje u tekstu (sada) tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 116.200,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 809 do 813 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 817 do 836 spisa prileži pregled prometa za klijenta ovdje tužiteljicu, dok na listovima 837 do 892 spisa prileži specifikacija uplata od strane tužiteljice.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 836 do 840 spisa spisa prileži Aneks ugovora o kreditu broj 366-105/2005 od 1.6.2016.godine zaključen između tužiteljice i pravnog prednika sada tuženika.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 3,99 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 73 točka IV ugovoreno trajanje kredita do 31.8.2032.godine, da je iznos mjesečnog anuiteta trebao iznositi 586,40 CHF u protuvrijednosti u kunama na dan dospijeća odnosno plaćanja. Nije sporna činjenica da je prema članku 6 predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno između ostalog i da je prednika tuženika bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria banke d.d. Nije sporna činjenica da je sama tužiteljica iskazala da joj je predmetni ugovor trebao za dobivanje stambenog kredita za kupnju stana, list 827 spisa te da je živjela u stanu kojeg je i kupila temeljem predmetnog ugovora o kreditu.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke, list 827 spisa.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 815 i 816 spisa prileži obavijest tuženika o promjeni kamatnih stopa, dok na listu 843 do 844 spisa prileži obavijest o provedenoj konverziji iz koje obavijesti proizlazi nadalje da nema utvrđene preplate već naprotiv postoji manjak od 3.440,91 kn ili 450,45 eura, što je u suglasju i sa podacima iz spomenutog aneksa ugovora na str. 836 spisa.

11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice otplaćen "unazad 3 -5 godina", list 827 spisa, te da je prema iskazu tužiteljice živjela u stanu kojeg je kupila temeljem ugovora o kreditu.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 10.5.2019.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 10.5.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 711 do 725 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 20.01.2025. godine proizlazi nakon što joj je sudac predočio ugovor da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 11 do 19 spisa. Na upit suca tužiteljica je iskazala da joj je kredit trebao za dobivanje stambenog kredita za kupnju stana da je zatvorila kredit, otplatila ga unazad 3-5 godina, da je zaključila aneks ugovora na način da je taj kredit konvertirala u eure, ali da ne sjeća se kad je to bilo. Na upit zašto je baš u toj banci zaključila ugovor odgovorila je da joj se činilo da su tamo najpovoljnije kamate, da je na početku rata iznosila 2.800,00 kuna a poslije je narasla na 5.300,00 kuna maksimalno, skoro pa duplo, da je bankar bila ženska osoba da prije nije imala ugovore o kreditu prije ovog ugovora, da je pitala što je najpametnije, a ona joj je sugerirala da je najbolje uzeti kredit u valuti chf rekavši da je to stabilna valuta te da nema velikih oscilacija, te da su tada možda bile najmanje kamate na švicarce, manje nego na eure te da je banka sačinila ovaj ugovor. Na upit kako je došlo do toga da zaključi aneks ugovora odgovorila je da je došlo do toga da su švicarci počeli rasti sve više, oni su joj slali na kućnu adresu i da su kamate počele rasti. Kad je to naraslo na iznos od 5.300,00 kuna na ime anuiteta, vidjela je da to i drugi rade, da je potpisala aneks ugovora o kreditu, da e ne može sjetiti koliko je iznosila pretplata niti rate, da su rate bile uvijek iste ali više nisu rasle, ostala je nekakva protuvrijednost od 5.300,00 kuna, da nije očekivala ovakav porast rate kredita, da je postojao trajni nalog na plaći to se samo automatski skidalo, a rješenje o kamatama bih dobivala na kućnu adresu. Na upit suca da li joj je javni bilježnik objašnjavao bilo šta izvan sadržaja ovog ugovora o kreditu odgovorila je da nije. Na upit suda da li se u aneksu ugovora odrekla nekakvih budućih potraživanja odgovorila je da misli da nije. Na upit suca da li joj je bankarska službenica objasnila temeljem kojih parametra će se mijenjati kamatna stopa odgovorila je da nije a i da je ona to ne bi ni razumjela. Na upit punomoćnika tužitelja odgovorila je da ju nitko nije upozorio da bi joj se kamatna stopa mogla mijenjati jednostranom odlukom banke. Nitko od bankara je nije upozorio na oscilacije valute chf, naprotiv da su rekli da je to najstabilnija valuta i da do sada nisu imali nikakvih velikih oscilacija. Na upit nije imala utjecaja na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi niti je imala mogućnost mijenjati ih niti je znala da se može pregovarati. Na upit iz banke joj nisu detaljno objasnili na koji način je sačinjen obračun te konverzije. Na upit suca da li se eventualno u aneksu nekakva pretplata ako je postojala uračunavala na način da se smanjuju buduće rate dok se pretplata ne iscrpi odgovorila je da ne već kao što je rekla onih 5.300,00 kn je prebačeno u protuvrijednost u eurima. Na upit punomoćnika tužitelja živjela je sa svojom obitelji u tom stanu kojeg je kupila temeljem ovog ugovora o kreditu. Na upit punomoćnika tuženika da li je prije potpisivanja ugovora pročitala ugovor ili joj je netko drugi isti pročitao odgovorila je da je pogledala ugovor, pogledala što je njoj bilo bitno, broj rate, iznos rate i otplatni plan list 827 spisa. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).

21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kad opisuje da je živjela u stanu s kojeg je kupila temeljem predmetnog ugovora i to sa obitelji, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 22.8.2005. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužiteljica nekretninu koristila eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužiteljice jasno dokazuje da je novac iz predmtnog ugovor korišten upravo radi njezinom stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ČCP i PCP protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž- 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužiteljica izgubila pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev- 809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2007 godine, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju. Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 SC protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu P protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica aneksom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza). Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., SC protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi bi morao voditi računa o iznosu preplate da takva preplata postoji ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Međutim u konkretnom slučaju sukladno predmetnom aneksu ugovora list 836 spis takve preplate ipak nije bilo , već je naprotiv postojao manjak na dan 30.9. 2015.godine u iznosu od 450,45 eura, list 836 spisa.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 22.8.2005.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane od 26.10.2022. godine listovi 711 do 725 spisa utvrđeno je u bitnom ( list 724-725 spisa) da razlika stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit za utvrđenje preplate ukupno iznosi 13.359,02 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 63.620,72 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4. Nadalje razlika stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF u otplati kredita za utvrđenje preplate ukupno iznosi 59.342,47 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4, odnosno ukupna preplata u anuitetima iznosi 122.963,19 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 4. Vještakinja je navela da razlika u EUR glavnici definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju tuženika za EUR i glavnici CHF kredita prema realiziranoj otplati obračunatoj po tečaju isplate kredita iznosi 35.432,07 HRK koliko je viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog EUR kredita, Dakle, ukupna preplata po kreditu po osnovi preplaćene kamate i preplaćenog tečaja iznosi 158.395,26 HRK. Iznosi izračunati pod prvom i drugom točkom zadatka obuhvaćeni su u glavnici nakon konverzije kredita (kredit s valutnom klauzulom u EUR) list 724 spisa. Na ročištu od 26.9.2024.godine,list 820 spisa punomoćnici stranaka su se izričito suglasili da nema potrebe usmeno saslušavati vještaka.

38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka i specificirala svoju tražbinu u podnesku od 4.10.2024.godine, list 822 do 825 spisa potražujući isplatu ukupnog iznosa od 158.365,26 kn ili 21.018,68 eura ( ili list 724 i to: 63.620,72 kn + 59.342,47 kn + 35432,07 kn = 158.395,26 kn : 7,53450 = 21.018,68 eura), list 724 spisa. Međutim u toj neispravnoj specifikaciji u eurima punomoćniku profesionalcu su se potkrale još i dvije greške. Naime u retku 34. umjesto pojedinačnog iznosa kojeg je utvrdila vještakinja list 719 isti redak u iznosu od 879,66 kn punomoćnik tužiteljice je očitom omaškom naveo iznos od 897,66 kn, pa je valjalo uzeti da se radi o očitoj omašci u pisanju te da se potražuje iznos iz nalaza vještakinje 34. redak tj. ispravan iznos od 879,66 kn plaćen 15.12.2008.godine što primjenom fiksnog tečaja 7,53450 daje u eurima iznos od 116,75 eura ( a ne 119,14 eura kako se pogrešno navodi list 823 spisa). Isto tako punomoćnik tužiteljice je pogrešno u 66. retku svoje kondemnacije opet očitom greškom naveo pojedinačni iznos od 2.109,95 kn umjesto ispravnog iznosa utvrđenog po vještakinji list 720 spisa od 2.109,05 kn koji je plaćen 2.8.2011.godine, što onda primjenom fiksnog tečaja 7,53450 (ili 2.109,95 : 7,53450) daje svotu u eurima od 279,92 eura (ili 279,919 pa se ako je u decimali 5 na dalje zaokružuje na veću decimalu ili 279,92 eura) a ne 280,04 eura. Opisano se navodi u kontekstu da je ovakav propust ostao sud bi počinio apsolutno bitnu povredu odredbi ZPP-a iz članka 354 st. 2 točka 11 ZPP-a jer pojedinačno zbrojeni iznosi ne bi odgovarali ukupno prikazanom iznosu kojeg tužiteljica potražuje navodeći (opet nažalost pogrešno op.a.) iznos od 21.018,68 eura ( iz razloga što ne zbraja sve pojedinačne iznose u eurima nego linijom manjeg otpora samo konačan iznos od 158.365,26 eura dijeli sa tečajem od 7,53450) što naravno ne odgovara pojedinačno zbrojenim iznosima koje potražuje. Stoga je valjalo provjeriti svaki pojedinačni iznos prikazan u nalazu vještakinje u kunama listovi 719 do 721 spisa zadnja kolona i podijeliti sa fiksnim tečajem za 1 eura od 7,53450 (primjerice 6,68 kn :7,53450 = 0,886 eura odnosno na dvije decimale 0,89 eura kad je od 5 na dalje zaokružuje se na veću decimalu. Prvi iznos od 6,40 kn bi predstavljao iznos od 0,849 eura ili ispravno iznos od 0,85 eura ali je opet i tu od strane tužiteljice pogrešno naveden iznos od 0,84 eura koji nije promijenjen sukladno članku 2 st. 1 ZPP-a jer se valjalo držati se okvira postavljenog tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Stoga ispravnim zbrajanjem svih pojedinačno pretvorenih iznos u eure dolazi se do ukupnog iznosa od 21.019,87 eura pa je tužiteljici valjalo dosuditi upravo taj iznos, a sve kako je navedeno u stavku II izreke ove presude.

39. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka II izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče od dospijeća (plaćanja) svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku II izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate da se sve ne ponavlja sukladno prema datumima sukladno utvrđenjima vještaka. Na iznos od 35.432,07 kn ili 4.702,64 eura što predstavlja po nalazu vještaka razliku u eur glavnici definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije na dan 30.9.2015.godine prema srednjem tečaju tuženika za eur i glavnici chf kredita prema realiziranoj otplati obračunatoj po tečaju isplate kredita (viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog eur kredita, list 724 spisa) propisana zakonska zatezna kamata teče od 30.9. 2015.godine sukladno Aneksu ugovora pa do isplate, stav II izreke ove presude.

40. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine).

41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tuženik je na ročištu od10.2.2021.godine odustao od saslušanje svjedoka TCP i ČC, list 782 spisa da bi u podnesku do 21.1.2025.godine list 835 spisa naveo da odustaje i od saslušanja svjedokinje PC.Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 24.3.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 29.4.2025.godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 6.5.2025. godine.

42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

43. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 250 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podneska od 9.10.2020., 8.4.2021., 14.12.2021. i 4.10.2024. godine po 250 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 16.10.2020., 10.2.2021., 26.9.2024. i 20.1.2025.godine po 250 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 2250 bodova ili 4.500,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 1.125,00 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 5.625,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 265,45 eura (koliko je uplatila ili 2.000,00 kn ) , kao i iznos plaćene sudske pristojbe za tužbu od 680,00 kn list 37 spisa ili 90,25 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a. Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 5.980,07 eura (ili 5.625,00 + 90,25 + 265,45 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici , stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 6. svibnja 2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav III izreke ove presude.

44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženiku sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženika prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška budući je u cijelosti izgubio ovu parnicu, kao neosnovane, stav IV izreke ove presude.

45. Naime sukladno članku 155 ZPP-a a u svezi s tbr. 8 točka 1 tužiteljici pripada nagrada za najviše 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku a tužiteljica je zatražila nagradu za 7.

U Puli, 6. svibnja 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.