Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-270/2025-8

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ., po punomoćniku odvjetniku Boris Hlatki iz Vukovara, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po punomoćniku odvjetniku Maja Čuljak iz Zagreba, radi obvezno- ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 14. svibnja 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranka, 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj: 9010549167 od 18.5.2005., u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 23.630,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan korištenja kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 9010549167 od 18.5.2005. godine, koji je zaključen između tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku, te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa banke, te stoga isti članak ne proizvodi bilo kakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732., da tužitelju BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati preplaćene razlike valutnog tečaja od 3.098,93 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 33,93 eur od 31.07.2012.

- na iznos od 71,35 eur od 31.08.2012.

- na iznos od 121,34 eur od 30.09.2012.

- na iznos od 76,52 eur od 31.10.2012.

- na iznos od 75,87 eur od 30.11.2012.

- na iznos od 68,74 eur od 31.12.2012.

- na iznos od 74,82 eur od 31.01.2013

- na iznos od 75,11 eur od 28.02.2013.

- na iznos od 72,56 eur od 31.03.2013.

- na iznos od 99,41 eur od 30.04.2013.

- na iznos od 65,57 eur od 31.05.2013.

- na iznos od 67,04 eur od 30.06.2013.

- na iznos od 69,79 eur od 31.07.2013.

- na iznos od 74,00 eur od 31.08.2013.

- na iznos od 119,02 eur od 30.09.2013.

- na iznos od 73,07 eur od 31.10.2013.

- na iznos od 74,50 eur od 30.11.2013.

- na iznos od 66,96 eur od 31.12.2013.

- na iznos od 68,63 eur od 31.01.2014.

- na iznos od 68,13 eur od 28.02.2014.

- na iznos od 66,17 eur od 31.03.2014.

- na iznos od 99,13 eur od 30.04.2014.

- na iznos od 65,58 eur od 31.05.2014.

- na iznos od 68,11 eur od 30.06.2014.

- na iznos od 69,95 eur od 31.07.2014.

- na iznos od 69,53 eur od 31.08.2014.

- na iznos od 118,75 eur od 30.09.2014.

- na iznos od 72,52 eur od 31.10.2014.

- na iznos od 71,87 eur od 30.11.2014.

- na iznos od 72,74 eur od 31.12.2014.

- na iznos od 72,74 eur od 31.05.2015.

- na iznos od 72,75 eur od 28.02.2015

- na iznos od 72,74 eur od 31.03.2015.

- na iznos od 106,47 eur od 30.04.2015.

- na iznos od 72,75 eur od 31.05.2015.

- na iznos od 72,74 eur od 30.06.2015.

- na iznos od 72,74 eur od 31.07.2015.

- na iznos od 72,74 eur od 31.08.2015.

- na iznos od 119,81 eur od 30.09.2015.

- na iznos od 72,74 eur od 31.10.2015.

obračunatim po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50., Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] lati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.142,50 eura. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.375,00 eura.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 366,16 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2025. . pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 13. lipnja 2023. navodi se da su tužitelj i tuženik su dana 18. svibnja 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9010549167., solemniziranog 23. svibnja 2005. godine kod Javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, broj ovjere: OU- 385/05., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 54.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan korištenja kredita.

1.1. Tužitelj i Privredna banka Zagreb d.d. su dana 17. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9010549167., a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija u kreditu uz valutnu klauzulu u EUR.

1.2. U vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Između tužitelj i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. je dana 13. listopada 2009. godine sklopljen je I. Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9010549167. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope u skladu sa internom odlukom banke-tuženika, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju, od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana podnošenja tužbe ostao tužitelju u obvezi isplatiti novčani iznos od 4.557,00 eura koji je od njega naplatio bez valjane pravne osnove.

1.3. Predmetnim ugovorom (točka 7. ) ugovoreno je da će se povrat kredita izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Tužitelj smatra da je takva odredba ugovora ništeta obzirom da je ista mijenjala, a tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Predmetnim ugovorom ( točka 4. ) ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, a koja se s početnih 5,25% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Navedene odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača.

1.4. Dakle, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj smatra da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.5. U svezi navedenog tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 -4 od 13.06.2014. kojom da je utvrđeno kako je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje tužitelj se poziva i na presudu VTSRH broj PŽ- 6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je u točki 1 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa se time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina.

1.7. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ VI. Dakle, ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču, u ovom slučaju tužitelju bila je nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama i to općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neuporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezani uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem Ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti osporava pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare potraživanja.

2.1. Tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatka ugovoru. II. Tužitelj je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010549167 kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZIDZPK). 2 Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos- 1/2019- 36 Rješenjem od 04.03.2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli !! Slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010549167, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženi kao kreditor zaključili u potpunosti neosnovan.

2.2. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK) . Tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru.

2.3. Tužitelj ističe sa slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju je tuženik koristio pri konverziji kredita koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi. Budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakove učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Prema tome, za zaključiti je da Ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena.

2.4. Tužitelj se neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.

Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

2.5. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj.

2.6. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan.

2.7. Tuženi prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., B, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

2.8. Izjavljuje se i prigovor Prijeboja / radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj.

2.9. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: ugovor o kreditu br. 9010549167 od 18.5.2005., dodatak ugovora o kreditu od 13. 10.2009., dodatak ugovora o kreditu od 17.12.2015., plan otplate, pregled uplata, izvadak iz otvorenih stavki, dopis tuženika tužitelju sa prijedlogom konverzije i izračun, pismeni i usmeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darija Dumančić, iskaz tužitelja.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 4. o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci kreditora i čl. 7. kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ugovora o kreditu broj: 9010549167 od 18.5.2005. , te da se naloži tuženiku da plati tužiteljima solidarno preplaćeni iznos od 3.098,93 eura sa zakonskom kamatom na pojedinačne iznose.

4.1. Podneskom od 8. travnja 2025. tužitelj je u točki I. i II. tužbenog zahtjeva promijenio broj ugovora o kreditu na način da je naveo broj ugovora 9010549167 od 18. svibnja 2005., dok je u inicijalnoj tužbi u točki I. i 2. tužbenog zahtjeva naveo broj ugovora 9011838357 od 29. kolovoza 2006. Na održanom ročištu za glavnu raspravu 14. svibnja 2025. tužitelj se očitovao da je na navedeni način izvršio ispravku jer je omaškom naveden pogrešan broj ugovora o kreditu iako je ispravan broj ugovora naveden u historijatu tužbe. Tuženik u svom podnesku od 23. travnja 2025. smatra da je tužitelj na navedeni način izvršio preinaku tužbe kojoj se protivi. Tužitelj u historijatu tužbe u točki 1. navodi da je sa tuženikom dana 18. svibnja 2005. zaključio ugovor o kreditu 9010549167 solemniziran kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule 23. svibnja 2005. prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.000,00 CHF. Tužitelj je kao dokaz uz tužbu priložio ugovor o kreditu broj 9010549167 zaključen sa tuženikom 18. svibnja 2005. i oba dodatka navedenom ugovoru, kao i otplatni plan pa je nedvojbeno da je u konkretnom slučaju riječ o neskladu između tužbe i prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, a koji je rezultat omaške u pisanju tužbenog zahtjeva. Stoga se po ocjeni ovog suda radi o ispravku, a ne o promjeni istovjetnosti tužbe zbog čega nije riječ o preinaci, a za ispravak nije potrebna suglasnost tuženika, a niti je od utjecaja što je ispravak učinjen u ponovljenom postupku po ukidanju prvostupanjske odluke. Za navesti je i da su u ovom parničnom postupku izvedeni dokazi kao što je saslušanje tužitelja i financijsko vještačenje upravo u odnosu na ugovor o kreditu broj 9010549167 od 18. svibnja 2005. tako da je do ispravka samo tužbeni zahtjev glasio na pogrešan broj ugovora koji nije predmet tužbe.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se i kako na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu u čl. 4. i 7. nepoštene i ništetne i da li je nastupila zastara. Osim toga sporno je od kakvog je utjecaja što je tužitelj prihvatio konverziju kredita.

6. Među strankama nije sporno, a proizlazi iz ugovora da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj: 9010549167 od 18.5.2005. koji je solemniziran 23. svibnja 2005. od strane javnog bilježnika Mirna Pliško iz Pule, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 54.000,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 240 mjeseci, te je kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta. U članku 4. istog ugovora korisnik kredita se obvezao platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25%. Osim toga u čl. 7. t. 2. ugovoreno je da se kredit u iznosu od 54.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

7. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Privredne banke Zagreb i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i Privredna banka u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

7.1. Međutim presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se da su između ostalog i drugotužena Privredna banka Zagreb u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. . i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

7.2.Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

7.3. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

8. Sud je u ovoj pravnoj stvari saslušao UV korisnika kredita iz čijeg iskaza je utvrdio da je namjena kredita adaptacija kuće u [adresa] u kojoj stanuje i tužitelj tada nije imao otvoren obrt niti je kredit služio za neku poslovnu aktivnost. Osim toga sud je iz iskaza utvrdio da je osobni bankar tuženika priopćio tužitelju da je u tom trenutku kredit koji je vezan za valutnu klauzulu CHF najpovoljniji na tržištu, da službenik banke nije upozorio tužitelja na rizike fluktuacije tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je dao prikaz porasta mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja i ugovorene kamate. Tužitelj nije mogao utjecati na uvjete kreditiranja jer nakon što je dogovorio s bankom iznos i rok otplate tužitelja je čekao gotov ugovor o kreditu. Mjesečna obveza po kreditu na početku je bila 1650,00 kn, a kasnije zbog rasta tečaja i ugovorene kamate porasla je do 2.600,00 kn što je za tužitelja bilo iznimno nepovoljno i pod tim uvjetima ne bi zaključio predmetni ugovor o kreditu. Dodatak ugovora o kreditu tužitelj je potpisao sa tuženikom kako bi mu banka djelomično priznala preplatu i da bi lakše otplaćivao mjesečne obroke.

9. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila adaptacija kuće za stanovanje korisnika kredita kako to proizlazi ne samo iz iskaza tužitelja već i čl. 2. st. 1. iz predmetnog ugovora, očigledno je da je isti po navedenoj definiciji potrošač jer isti kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za stanovanjem.

10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. U predmetnom ugovoru o kreditu nisu dani parametri promjene ugovorene kamate i tuženik je kamatnu stopu mijenjao bez da je tužitelja u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora jasno prikazao iz kojeg razloga će kamata rasti i za koje iznose. Navedeno upućuje da se tuženik rukovodio isključivo svojim interesima za većom zaradom i da prije svake promjene kamatne stope svoju odluku nije temeljio na pregovorima sa korisnikom kredita, pa kako je takvo ponašanje tuženika značajno povećalo obvezu korisnika kredita za ocijeniti je da je isto dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana . Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 4. predmetnog ugovora je nepoštena, a slijedom navedenog i ništetna. Sudska praksa je zauzela stajalište da je teret dokaza na tuženiku, a tuženik osim ne potkrijepljenih tvrdnji nije ponudio niti jedan dokaz da je pružio korisniku kredita nužne informacije za ispravnu odluku u pogledu promjenjive kamatne stope. Sama činjenica što je korisnik kredita potpisom ugovora u čl. 12.10. priznao da je upoznat s uvjetima kredita ne sprječava dokazivanje u ovom postupku suprotno i na tuženiku je teret dokaza da je zaista pružanjem nužnih informacija korisniku kredita ispunio svoju obvezu i postupio savjesno i pošteno.

12. Na temelju ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

13. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

14. Ocjenjujući ugovornu odredbu u čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga navedena odredba dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja iz kojeg razloga je valjalo utvrditi da je nepoštena, a slijedom toga i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju su bile jasne i uočljive ali tužitelju nisu bile razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 KV od 23. travnja 2015.).

17. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.

17.1. U odgovoru na tužbu tuženik je stavio prigovor radi prijeboja koji se odnosi na već utvrđenu razliku priznatu u konverziji, te u odnosu na sve iznose kada je tečaj odnosno kamata niži od one kao usporedno usporednu određuje tužitelj. Navedenom odredbom čl. 323. st. 1. ZOO (NN 35/05 i dr) određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tuženik nije stavio određeni iznos koji stavlja u prijeboj pa o takvom prigovoru radi prijeboja sud ne može odlučiti.

18. Čitanjem dodatka ugovora o kreditu od 17. prosinca 2015. po ugovoru o kreditu broj 9010549167 sud je utvrdio da je nesporno da su ugovorne strane sklopile osnovni ugovor na iznos od 54.000,00 CH u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da preostala ne otplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 22.180,00 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur, da iznos preplate iznosi 1.691,76 eura, da u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka je vršena otplata kredita i da preplata iznosi 52,32 eura, te ugovorne strane čl. 5. potvrđuju da ukupni iznos preplate iznosi 1.744,08 eura, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u eur, koji će dospijevati nakon sklapanja ovog dodatka i da će se budući anuiteti umanjivati za iznos od 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Člankom 6. ugovorne strane suglasno utvrđuju preostali iznos neotplaćene glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u eur iznosi 21.895,60 eura koji iznos će se otplaćivati sa kamatom u preostalih 114 mjesečnih anuiteta, a koji mjesečni anuitet će iznositi 252,01 eur. Člankom 11. navodi se da sve ostale odredbe iz osnovnog ugovora, koji nisu u suprotnosti s odredbama ovog dodatka ostaju i dalje na snazi i neposredno se primjenjuju, te je dodatak potpisan od ugovornih strana.

19. U vezi predmetnog Dodatka ugovora o kreditu za navesti je da nije sporno da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK). U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne.

19.1. Treba imati u vidu i pravno stajalište Suda EU u predmetu C-118/2017. (zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Dunaj vs. Erste bank Hungary) prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu od sklapanja ugovora do sklapanja Dodataka ugovora o kreditu na koji vremenski period se i odnosi restitucijski zahtjev.

19.2. Iz odredaba ZID ZPK, kao niti iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, a niti iz općih odredbi Zakona o obveznim odnosima, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišen prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u osnovnom ugovoru po kreditu i koje su utvrđene nepoštenim i slijedom toga ništetnim. Potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu sukladno materijalno pravnim propisima Zakona o zaštiti potrošača u kojima je sadržana Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva) i ne postoji prepreka da se sporno pitanje konverzije uz primjenu nacionalnog prava razmotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije kao dopunskog interpretatinog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora. Člankom 6. st. 1. Direktive je propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače. Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja bi morala biti takva da osigura cjelovito obeštećenje potrošača. Osim toga iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja apriori isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje i to iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen na nepoštene ugovorne odredbe. Tako Europski sud navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala i to u presudama C-154/15, C-307/15 i C-308/15 IU i dr. od 21. prosinca 2016. iz čega proizlazi da nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc) takvo stajalište je u potpunosti sukladno sa odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Važan razlog za takvo djelovanje Europski sud nalazi u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe. Iz navedenog proizlazi kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošača u neravnopravan položaj.

19.3. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju obeštećenje je olakšano jer su nepoštene odredbe postojale tijekom čitavog trajanja otplate, a to je slučaj kada je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ili kada potrošač nije koristio mogućnost provođenja konverzije jer nije pristao na istu. Na svaki konkretni slučaj u kojem je potrošač pristao na konverziju nužno je razmotriti kakav je njen učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim. Za navesti je i da način na koji je provedena konverzija prolazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku tj. izračuna u pogledu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope. Naime, konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli već od toga da se ugovor o zajmu ugovoren sa valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u drugi takav kredit sa valutnom klauzulom u EUR, a sa ciljem da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezali uz CHF. Odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a je propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, na način da se napravio simulirani otplatni plan kao da je ugovor od početka ugovoren uz valutu EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže, odnosno da li je ispravila neravnotežu nastalu uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ovakvo stajalište proizlazi iz prakse Europskog suda (predmet C- 118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.) ali i stajališta VSRH u rješenju broj Gos -1/2019-36 od 4. ožujka 2020.

19.4. Konverzija može isključiti pravo na obeštećenje potrošača samo i isključivo koliko je u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, a u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da postoji preplata po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena i mijenjan tečaj valute. Tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za razdoblje od zaključenja osnovnog ugovora do konverzije jer ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja. Za naglasiti je da ni jedna od parničnih stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzacije jer tužitelj tvrdi da nije u cijelosti obeštećen temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a tuženik da je konverzija provedena zakonito i da potrošač koji je pristao na konverziju ne polaže pravo na nikakvo drugo obeštećenje neovisno da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna.

19.5. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu i samovoljnim povećanjem ugovorene kamate, a time i enormnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku pa neki egzistencijalnu situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako bi im se djelom priznala preplata i izbjegao daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

19.6. Pravno stajalište da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju zastupljena je i u sudskoj praksi viših sudova kao npr. ŽS u Splitu u odluci Gž-2116/2022 od 22.12.2022. ŽS u Vukovaru u odluci Gž-804/2022 od 5.10.2023. i ŽS u Rijeci u presudi Gž-1184/22 od 24.5.2023., u presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž- 258/2024 od 10. 01.2025. Točno je da je VSRH odnosno jedno vijeće VSRH zauzelo pravno shvaćanje da tužitelji koji su izvršili konverziju nemaju prava na daljnja potraživanja, ali isti sud u drugom sastavu u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. koji je odluku poslao strankama 15. listopada 2024. je zauzeo pravno shvaćanje da tužitelji koji su prihvatili konverziju kredita imaju pravo na povrat preplaćenih iznosa u cijelosti. Tako taj sud između ostalog navodi "U odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštetnih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu." Navedeno pravno shvaćanje zastupa i ovaj sud.

20. Na prijedlog tužitelja sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dariju Dumančić dipl. ekonomista koji je sačinio nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio:

- preplata svakomjesečnih rata kredita nastalih zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate i umanjeno za novčani iznos priznat u konverziji iznosi 3.098,93 eura,

- iznos priznat u konverziji iznosi 1.744,08 eura/13.320,41 kn koji iznos je iskorišten za namirenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka osnovnog ugovora o kreditu.

21. Točno je da predmetni ugovor o kreditu između stranaka nije zaključen uz primjenu fiksnog tečaja međutim tuženik je propustio dati potrebne obavijesti i upozorenja tužitelju što je imalo za posljedicu da su mjesečni anuiteti rasli bez da je na iste mogao utjecati tužitelj, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su takve ugovorne odredbe utvrđene ništavim pa ih nije moguće primijeniti već važeći tečaj na dan isplate, a što je u skladu sa relevantnom sudskom praksom u istovjetnim pravnim stvarima.

22. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po višem tečaju CHF u odnosu na početno ugovoreni i da je tuženik konverziju proveo u skladu sa Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

23. Kako je tužitelj podneskom od 11. lipnja 2024. postavio zahtjev za isplatom preplaćene razlike valutnog tečaja od ukupno 3.098,93 eura koji je u skladu sa financijskim vještačenjem sud je tužitelju taj iznos i dosudio.

24. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st.1. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počev tek od 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., a zastara nastupa 14. lipnja 2023. očigledno je da zastara nije nastupila,jer je tužba podnesena posljednjeg dana, te je prigovor zastare neosnovan.

25. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (NN 35/05 i dr.) do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

26. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten u odnosu na promjene vrijednosti valute iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja utvrđene razlike.

27. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

28. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva i tužbe koju je tužitelj povukao. U ostalom dijelu odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tuženik zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, PDV 50,00 eura, sudska pristojba na odgovor na tužbu 38,72 eur i na tužbu u iznosu od 77,44 eura, ukupno 366,16 eura. Podnesci tuženika od 19.9.2023., 25.10.2023., 27.11.2023., 16.1.2024., 29.2.2024., 21.4.2024., 26.5.2024., po ocjeni ovog suda nisu bili nužni za svrhovito zastupanje tuženika jer nisu podneseni da bi se tuženik npr,. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka ili neki drugi dokaz. Punomoćnik tuženika je iste sačinjavao isključivo radi stvaranja nepotrebnih troškova jer se tuženik o svemu mogao očitovati već u odgovoru na tužbu.

Tužitelj zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 12.3.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 22.4.2024. iznos od 200,00 eura , sastav obrazloženog podneska od 11.6. 2024 iznos od 200,00 eura, ročište 1.7.2024. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura, ročište 14. svibnja 2025. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 16.05.2025. iznos od 100,00 eura, za sastav žalbe protiv troška koji je dosuđen tuženiku u iznosu od 366,16 eura koji iznos predstavlja VPS žalbe iznos od 50,00 eura primjenom Tbr. 10. t. 4. Odvjetničke tarife, ukupno 1.450,00 eura, PDV 362,50 eura, ukupno 1.812,50 eura

Sud je tužitelju u cijelosti priznao trošak vještačenja od 330,00 eura , jer bez istog ne bi niti djelomično uspio u sporu.

Dakle tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.142,50 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak obrazloženog podneska od 11.4.2024. jer isti nije bio potreban, a niti je podnesen nakon izvođenja dokaza. Tužitelju ne pripada trošak sastava ostalog podneska od 23.4.2024. jer je sud činjenicu uplate predujma utvrdio iz kartice predmeta. Tužitelju ne pripada trošak ispravka tužbenog zahtjeva podneskom od 8.4.2025. jer je to okolnost koja se desila tužitelju i nije u vezi sa uspjehom u sporu.

U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tuženik nije uspio niti djelomično zbog čega je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.375,00 eura.

Sud je tužitelju kao i tuženiku priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

U Vukovaru, 16. svibnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Boris Hlatki iz Vukovara

2. Tuženiku po punomoćniku Maja Čuljak