REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1045/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu tog suda Adeli Turkalj, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB-82031999604, radi isplate nakon glavne i javne rasprave zaključene 28. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja ZĆ, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika BĆ, diplomirane pravnice (generalna punomoć SU 198/23), 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačkom električnom tramvaju d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB-82031999604 da tužitelju ĐĆ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati bruto iznos od 5.100,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u navedenom iznosu, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

- 107,81 eur od 16. prosinca 2018. do isplate,

- 120,17 eur od 16. siječnja 2019. do isplate,

- 121,48 eur od 16. veljače 2019. do isplate,

- 102,78 eur od 16. ožujka 2019. do isplate,

- 107,81 eur od 16. travnja 2019. do isplate,

- 123,68 eur od 16. svibnja 2019. do isplate,

- 121,05 eur od 16. lipnja 2019. do isplate,

- 108,25 eur od 16. srpnja 2019. do isplate,

- 117,44 eur od 16. kolovoza 2019. do isplate,

- 108,27 eur od 16. rujna 2019. do isplate,

- 107,23 eur od 16. listopada 2019. do isplate,

- 122,25 eur od 16. studenog 2019. do isplate,

- 110,72 eur od 16. prosinca 2019. do isplate,

- 124,84 eur od 16. siječnja 2020. do isplate,

- 132,12 eur od 16. veljače 2020. do isplate,

- 109,84 eur od 16. ožujka 2020. do isplate,

- 109,27 eur od 16. travnja 2020. do isplate,

- 88,67 eur od 16. svibnja 2020. do isplate,

- 93,59 eur od 16. lipnja 2020. do isplate,

- 114,15 eur od 16. srpnja 2020. do isplate,

- 115,03 eur od 16. kolovoza 2020. do isplate,

- 108,08 eur od 16. rujna 2020. do isplate,

- 119,12 eur od 16. listopada 2020. do isplate,

- 117,35 eur od 16. studenog 2020. do isplate,

- 135,40 eur od 16. prosinca 2020. do isplate,

- 142,56 eur od 16. siječnja 2021. do isplate,

- 120,31 eur od 16. veljače 2021. do isplate,

- 115,81 eur od 16. ožujka 2021. do isplate,

- 124,75 eur od 16. travnja 2021. do isplate,

- 134,75 eur od 16. svibnja 2021. do isplate,

- 84,19 eur od 16. lipnja 2021. do isplate,

- 0,25 eur od 16. srpnja 2021. do isplate,

- 62,57 eur od 16. kolovoza 2021. do isplate,

- 143,86 eur od 16. rujna 2021. do isplate,

- 132,81 eur od 16. listopada 2021. do isplate,

- 131,00 eur od 16. studenog 2021. do isplate,

- 124,86 eur od 16. prosinca 2021. do isplate,

- 129,14 eur od 16. siječnja 2022. do isplate,

- 135,28 eur od 16. veljače 2022. do isplate,

- 110,16 eur od 16. ožujka 2022. do isplate,

- 116,18 eur od 16. travnja 2022. do isplate,

- 108,12 eur od 16. svibnja 2022. do isplate,

- 112,22 eur od 16. lipnja 2022. do isplate,

- 112,06 eur od 16. srpnja 2022. do isplate i

- 113,12 eur od 16. kolovoza 2022. do isplate.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkom električnom tramvaju d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB-82031999604 da tužitelju ĐĆ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 625,00 eur odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 20. srpnja 2023. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je zaposlenik tuženika na radnom mjestu Vozač tramvaja. Također navodi da je zaposlen temeljem Ugovora o radu na radnom mjestu „Vozač tramvaja I ZS191“ koeficijent složenosti poslova 2,20, nakon čega je s poslodavcem sklopio novi Ugovor o radu, za isto radno mjesto, a posljednji sklopljeni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme je sklopljen za radno mjesto „Vozač tramvaja III ZS193“, koeficijent složenosti poslova 2,40. Ističe da se u naravi radi o istom radnom mjestu te od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima.

Nadalje navodi da Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019. u čl. 67. uređuje osnovnu plaću radnika definirajući da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž.

Naglašava da je obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2.20 u periodu od sklapanja Ugovora o radu za radno mjesto Vozača tramvaja I do sklapanja Ugovora o radu za radno mjesto Vozača tramvaja III bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao.

Također naglašava da je diskriminacijski učinak nižeg koeficijenta još jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radi o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti tramvaj na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20.

Ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. i 91. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu ZR) ne odnose se samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. Navodi da u smislu odredbe čl. 91. ZR-a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti; ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

Nadalje ističe da rad koji su obavljali vozači tramvaja kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak radu samog tužitelja kojemu se plaća obračunavala po koeficijentu složenosti 2,20 te unatoč tome što mu je Ugovorom o radu određeno da se plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, obračunavati i isplaćivati mu plaću po koeficijentu 2,40. Navodi da mu je posljedično tome, pogrešno obračunata naknada za korištenje godišnjeg odmora i privremena nesposobnost za rad.

Također navodi da se plaća, u skladu s Kolektivnim ugovorom te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju.

2. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 28. listopada 2024. i na ročišnom zapisniku 28. travnja 2025. tužitelj predlaže da se naloži tuženiku da mu na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 5.100,41 eur bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od 16. u mjesecu za prethodni mjesec, osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u navedenom iznosu. Također potražuje troškove ovog postupka s kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno, ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika sukladno odredbi čl. 133. Zakona o radu, što je propustio učiniti. S obzirom na navedeno predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbaci jer nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe.

Nadalje, ističe da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljeni te da tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva.

Čini nespornim da je tužitelj radnik kod tuženika, od 29. listopada 2018. ,kada je sklopljen prvi Ugovor o radu na određeno vrijeme.

Ističe da je prije zaključenja prvog Ugovora o radu tužitelj završio program prekvalifikacije za zanimanje vozač tramvaja, a nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad zaključio je Ugovor o radu na određeno vrijeme od 29. listopada 2018., za radno mjesto ,,Vozač tramvaja I", s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Nadalje navodi da je s tužiteljem 15. listopada 2019. zaključio novi Ugovor o radu na određeno vrijeme, a 11. studenog 2019. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za radno mjesto „Vozač tramvaja I“, s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 u Tramvajskom prometu Dubrava. Također navodi da je potom 21. srpnja 2022. sklopio sa tužiteljem Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za radno mjesto „Vozač tramvaja III“, s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 u Tramvajskom prometu Dubrava.

Pojašnjava da je u programu prekvalifikacije za vozača tramvaja tužitelj bio obvezan pohađati nastavu, izvršavati ostale predviđene obveze utvrđene programom prekvalifikacije te položiti završni ispit, s time da se nakon položenog završnog ispita upućuje na uvođenje u rad uz nadzor vozača-mentora u trajanju od 30 dana i isto je sastavni dio prekvalifikacije. Naglašava da je tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozača tramvaja, s tužiteljem zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta „Vozač tramvaja I“- 2,20, uz probni rad od dva mjeseca.

Također naglašava da se iz navedenog može jasno zaključiti da je temeljem prvog Ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao pripravnik, odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao primjerice ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

Nadalje naglašava da je iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižom plaćom, odnosno s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40, sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika.

Ističe da upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj, i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40, ne obavljaju jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost. Pojašnjava da su sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015., utvrđena slijedeća radna mjesta: Vozač tramvaja I – koeficijent složenosti poslova 2,20, Vozač tramvaja II – koeficijent složenosti poslova 2,30 i Vozač tramvaja III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Nadalje navodi da su 22. kolovoza 2019. donesene Izmjene i dopune Pravilnika iz 2015. kojima je u određenom dijelu izmijenjena struktura te su usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika.

Nadalje ističe da je navedeni raspon koeficijenta složenosti poslova u skladu s čl. 71. Temeljenog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11- 2,40. Također ističe da je navedeni raspon koeficijenta složenosti poslova u skladu s čl. 70. KU iz 2019. i KU iz 2023. koji je trenutno na snazi, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00, što znači da je i po novom aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta.

Naglašava da je plaća tužitelja određena Ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom), a prema odredbi čl. 90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu te je sukladno navedenom izvršio svoju ugovornu obvezu.

Također naglašava da su potpuno netočni navodi tužitelja u kojima se navodi da je u utuženom razdoblju obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,40 te da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad i posao primaju plaću koeficijenta složenosti poslova 2,40.

Nadalje navodi da je tužitelju kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koeficijent složenosti 2,20) određena plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad, a tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja Ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Ističe da je mogao odbiti ponudu Ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ za koje je zaključio Ugovor o radu.

Ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika, a tužitelju su već u vrijeme sklapanja Ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Naglašava da je samim time, tužitelj znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20.

Osporava i visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da bi upravo zatraženi iznosi predstavljali razliku plaće koju isti potražuje.

Ističe da su netočni navodi tužitelja da su ostali vozači kojima se obračunavala plaća po koeficijentu složenosti 2,40 obavljali isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj jer postoje razlike prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju.

Također ističe da „ PĆ“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“.

Nadalje naglašava da je zbog svega navedenog razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40).

Slijedom navedenog, ističe da tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike plaće te predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

4. Na ročištu održanom 13. siječnja 2025. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i tijek kamate.

5. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u molbu za dostavu radnopravne dokumentacije od 26. lipnja 2023. (str. 6 spisa), Ugovore o radu na određeno vrijeme od 29. listopada 2018. i 15. listopada 2019. (str. 15-16 i 17-19 spisa), Ugovore o radu na neodređeno vrijeme od 11. studenog 2019. i 21. srpnja 2022. (str. 20-22 i 23-25 spisa), Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnice ZET od 24. srpnja 2015. sa Prilogom 3. – Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova (str. 26-35 i 36-42 spisa), Izmjene i dopune Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnice ZET od 22. kolovoza 2019. sa shematskim prikazom organizacije društva- izmjena, prilog 1 (str. 43-46, 47-56 spisa), Kolektivni ugovor za radnike u Trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 8. veljače 2023. (str. 57-97 spisa), Kartu radnog mjesta Vozača tramvaja I i III (str. 113-114 spisa), tuženikov izračun potraživanja tužitelja (str. 119-120 spisa) i platne liste tužitelja za utuženi period (str. 121-185 spisa).

6. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (str. 195 spisa) i svjedoka GĆ (str. 194-195 spisa).

7. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće zbog primijenjenog manjeg koeficijenta složenosti poslova (2,20 umjesto 2,40) prilikom obračuna i isplate plaće za razdoblje od studenog 2018. do srpnja 2022.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika i to na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme od 29. listopada 2018. i od 15. listopada 2019., kao i Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. studenog 2019. na radnom mjestu Vozač tramvaja I i koeficijentom složenosti poslova 2,20 te Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 21. srpnja 2022. na radnom mjestu Vozač tramvaja III i sa koeficijentom složenosti poslova 2,40.

10. Također nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamata.

11. Među strankama je sporna pravna osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

12. Prijedlog tuženika da sud odbaci tužbu jer mu se tužitelj sukladno odredbi čl. 133. Zakona o radu (NN 93//14, 127/17 i 98/19, dalje ZR) nije prije podnošenja tužbe obratio sa zahtjevom za zaštitu prava, sud je ocijenio neosnovanim.

Naime, odredbom čl. 133. st. 3. ZR-a propisano je da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz st. 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

Kako se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju tužitelja ne postoji njegova obveza prethodnog obraćanja poslodavcu prije utuženja te su navodi tuženika da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe i da tužbu treba odbaciti u cijelosti neosnovani.

13. Odredbom čl. 70. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002. propisano je da se sva radna mjesta razvrstavaju u deset grupa složenosti poslova i zadaća, s time da se radno mjesto vozača razvrstava u V. grupu složenosti za koju je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova od 2,11-2,40, a odredbom čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. od 31. prosinca 2019. kao i od 8. veljače 2023. propisano je da se sva radna mjesta na koja se primjenjuje Kolektivni ugovor razvrstavaju u četiri grupe složenosti sa koeficijentima i otežanim uvjetima rada, a sastavni su dio Kolektivnog ugovora, s time da se radno mjesto vozača razvrstava u II. grupu složenosti za koju je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova od 2,01-3,00.

14. Iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnice ZET od 24. srpnja 2015. Prilog 3., Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova proizlazi da su u grupi složenosti poslova V. navedeni Vozač tramvaja I s koeficijentom složenosti 2,20, Vozač tramvaja II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač tramvaja III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, svi SSS, čime je od strane prednika tuženika određena različita visina plaće za vozače tramvaja.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kod tuženika radi 7 godina na radnom mjestu Vozača tramvaja, a u utuženom periodu je imao koeficijent složenosti poslova 2,20. Navodi da je s tuženikom sklopio prvo Ugovor o radu za Vozača tramvaja I, a zatim je sklopio Ugovor o radu za Vozača tramvaja III i od tada ima koeficijent složenosti poslova 2,40. Naglašava da su mu poslovi tijekom cijelog rada kod tuženika isti te radi u istim uvjetima. Također naglašava da su u utuženom periodu postojali kolege vozači tramvaja koji su imali veći koeficijent od njega, a radili su iste poslove i radili u istim uvjetima rada., odnosno vozili su iste linije javnog gradskog prijevoza, preuzimali su smjene jedni od drugih te su se znali zamijeniti za smjene. Ističe da nije postojala razlika u obavljanju poslova kao niti u uvjetima rada vozača tramvaja I, II i III, osim u koeficijentu složenosti poslova.

16. Iz iskaza svjedoka GĆ proizlazi da kod tuženika radi od 2. studenog 2018. na radnom mjestu Vozača tramvaja, a u utuženom periodu koeficijent složenosti poslova mu je bio 2,20. Navodi da tužitelja poznaje kao radnog kolegu, koji je također radio na radnom mjestu Vozača tramvaja te je imao koeficijent složenosti poslova 2,20. Nadalje navodi da su i tužitelj i on radili iste poslove i u istim uvjetima rada. Naglašava da je tužitelj obavljao iste poslove i u istim uvjetima rada i kada je radio na radnom mjestu Vozača tramvaja I, kao i kada je sklopio novi Ugovor o radu za Vozača tramvaja III. Ističe da je razlika između vozača tramvaja I, II i III jedino u koeficijentu složenosti poslova, a svi vozači tramvaja su obavljali iste poslove u istim uvjetima rada. Također ističe da su i tužitelj i on kao i ostali kolege radili u smjenama, znali su si zamijeniti smjene, preuzimali su smjene jedan od drugog, vozili su iste linije javnog gradskog prijevoza. Naglašava da je bilo kolega koji su imali viši koeficijent složenosti poslova od njega i tužitelja, s time da nije postojala nikakva razlika u obavljanju njihovih poslova kao niti u uvjetima rada.

17. Sud je iskaze tužitelja i svjedoka GĆ ocijenio istinitim, životnim i uvjerljivim budući su istovjetno iskazivali o poslovima koje obavljaju vozači tramvaja te da ne postoji razlika između radnika tuženika na radnom mjestu Vozača tramvaja I, II i III niti u poslovima koje obavljanju niti u njihovim uvjetima rada, budući svi vozači tramvaja rade u smjenama, mijenjaju se za smjene, voze linije javnog gradskog prijevoza te jedni od drugih preuzimaju smjene i nastavljaju voziti istu liniju.

18. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da postoji razlika u poslovima koje obavljaju Vozači tramvaja I, II i III te je sud zaključio da ne postoje objektivni i opravdani razlozi kojima bi se mogao opravdati različit koeficijent složenosti poslova za navedena radna mjesta, a posljedično tome i različita visina plaće.

19. Odredbom čl. 91.st.1. ZR-a propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Navedenu odredbu, a koja se odnosi na jednakost plaće žena i muškaraca valja tumačiti ekstenzivno tako da se ne odnosi samo na osobe različitog spola nego na jednakost plaće svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta. Tu treba naglasiti da su sukladno čl. 91. st. 4. ZR-a ništetne odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu Vozača tramvaja I utvrđen u visini od 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i radnici tuženika na radnom mjestu Vozača tramvaja III, a koji su u navedenom razdoblju primali plaću prema koeficijentu 2,40.

20. Slijedom navedenog nisu odlučni navodi tuženika da su katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova utvrđena radna mjesta Vozača tramvaja I, Vozača tramvaja II i L tramvaja III, kao niti navodi tuženika da je kolektivnim ugovorima određen raspon koeficijenata složenosti poslova te da je tužitelj unutar raspona koeficijenta predviđene grupe poslova. Nadalje nisu odlučni ni navodi tuženika da je razlika između Vozača tramvaja I, II i III u radnom iskustvu, vještinama i odgovornosti, budući isto ne proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedoka.

Stoga je sud utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju iako je imao sklopljen Ugovor o radu za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta „Vozač tramvaja III“.

21. Tu također treba naglasiti da je tuženik na tužiteljevim platnim listama navodio koeficijent složenosti poslova 2,40, ali je isti umanjivao za 0,20, iako Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika ne predviđa korekciju koeficijenta za 0,20. Stoga je po mišljenju ovog suda poslodavac postupio potpuno neosnovano kada je vršio korekciju koeficijenta složenosti poslova u utuženom razdoblju za tužitelja umanjujući mu koeficijent za 0,20.

22. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva tužitelj je predložio provođenje financijskog vještačenja, a tuženik je predložio da sačini izračun razlike plaće tužitelja za utuženi period sa čime se tužitelj suglasio te je u skladu s dostavljenim izračunom uredio tužbeni zahtjev.

23. Kako je nesporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamate, sud je tužitelju na ime razlike manje isplaćenih plaća za utuženo razdoblje dosudio iznos od 5.100,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od 16.- og u mjesecu za prethodni mjesec, osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u navedenom iznosu.

24. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a, a u svezi s čl.155. ZPP-a.

26. Trošak je odmjeren temeljem važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika razmjerno vrijednosti predmeta spora i u okviru zahtjeva za naknadu troškova.

27. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7/1), troška sastava podneska od 4. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), troška sastava podneska od 28. listopada 2024. (29. listopada 2024.) u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 8/4), troška pristupa na ročišta 21. listopada 2024. i 28. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9/1), troška pristupa na ročište 10. veljače 2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 9/5) i troška pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9/3), a što ukupno iznosi 1.000,00 eur.

28. Navedenom iznosu dodan je PDV od 25% u iznosu od 250,00 eur, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.250,00 eur, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 625,00 eur odbija kao neosnovan.

29. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 24. listopada 2023. jer ga je ocijenio nepotrebnim za vođenje ovog postupka.

30. Također mu nije priznao niti trošak sastava podneska 28. listopada 2024. (29. listopada 2024.) u zatraženom iznosu jer se ne radi o obrazloženom podnesku, već podnesku kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno izračunu tuženika.

31. Nadalje, sud tužitelju nije priznao niti trošak pristupa na ročište dana 10. veljače 2025. u zatraženom iznosu jer se radilo o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja budući ni svjedoci ni tužitelj (koji je trebao biti saslušan) nisu pristupili ročištu.

32. Sud je tužitelju priznao zatraženu kamatu na parnični trošak sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 29. ZOO-a.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 16. svibnja 2025.

Sudac:

Adela Turkalj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- tuženiku