REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Ulica Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj P-197/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sutkinji Jeleni Ćelić, u pravnoj stvari tužitelja JR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Sandra Wagner, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, Sukoišanska 43, radi ništetnosti i naplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 3. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja JR i punomoćnice tužitelja Sandre Wagner, odvjetnice iz [adresa], dana 16. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu br. 9012201647, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 29. prosinca 2006. god. i solemnizirali dana 29. prosinca 2006. godine kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića pod br.OU-372/2006.

2. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. .4. i čl. 6. Ugovora o kreditu br. 9012201647, kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 29. prosinca 2006. god. i solemnizirali dana 29. prosinca 2006. godine kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića pod br.OU-372/2006-u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

3. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 3.973,14 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 10,85 EUR od 31.08.2007.g.

- na iznos od 10,75 EUR od 30.09.2007.g.

- na iznos od 10,66 EUR od 31.10.2007.g.

- na iznos od 10,56 EUR od 30.11.2007.g.

- na iznos od 10,46 EUR od 31.12.2007.g.

- na iznos od 10,36 EUR od 31.01.2008.g.

- na iznos od 23,97 EUR od 29.02.2008.g.

- na iznos od 25,94 EUR od 31.03.2008.g.

- na iznos od 23,51 EUR od 30.04.2008.g.

- na iznos od 23,28 EUR od 18.06.2008.g.

- na iznos od 23,05 EUR od 04.07.2008.g.

- na iznos od 45,38 EUR od 10.09.2008.g.

- na iznos od 56,89 EUR od 19.11.2008.g.

- na iznos od 57,84 EUR od 07.01.2009.g.

- na iznos od 39,62 EUR od 03.02.2009.g.

- na iznos od 55,71 EUR od 31.03.2009.g.

- na iznos od 26,99 EUR od 03.04.2009.g.

- na iznos od 34,19 EUR od 08.05.2009.g.

- na iznos od 31,62 EUR od 08.06.2009.g.

- na iznos od 29,02 EUR od 03.07.2009.g.

- na iznos od 5,29 EUR od 30.07.2009.g.

- na iznos od 25,26 EUR od 31.07.2009.g.

- na iznos od 31,78 EUR od 02.09.2009.g.

- na iznos od 29,52 EUR od 09.10.2009.g.

- na iznos od 29,79 EUR od 09.11.2009.g.

- na iznos od 31,37 EUR od 04.12.2009.g.

- na iznos od 34,23 EUR od 08.01.2010.g.

- na iznos od 36,86 EUR od 06.02.2010.g.

- na iznos od 36,07 EUR od 12.03.2010.g.

- na iznos od 40,58 EUR od 09.04.2010.g.

- na iznos od 41,08 EUR od 11.05.2010.g.

- na iznos od 69,07 EUR od 12.07.2010.g.

- na iznos od 58,12 EUR od 25.08.2010.g.

- na iznos od 26,35 EUR od 31.08.2010.g.

- na iznos od 37,40 EUR od 09.09.2010.g.

- na iznos od 54,47 EUR od 09.10.2010.g.

- na iznos od 36,25 EUR od 18.10.2010.g.

- na iznos od 51,11 EUR od 11.11.2010.g.

- na iznos od 46,84 EUR od 16.12.2010.g.

- na iznos od 50,72 EUR od 31.01.2011.g.

- na iznos od 20,77 EUR od 04.02.2011.g.

- na iznos od 58,85 EUR od 08.03.2011.g.

- na iznos od 55,63 EUR od 08.04.2011.g.

- na iznos od 197,24 EUR od 27.06.2011.g.

- na iznos od 103,17 EUR od 01.07.2011.g.

- na iznos od 94,03 EUR od 02.08.2011.g.

- na iznos od 78,14 EUR od 12.09.2011.g.

- na iznos od 71,41 EUR od 11.10.2011.g.

- na iznos od 2.029,23 EUR od 02.11.2011.g.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.400,00 € , uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio 29. prosinca 2006. Ugovor o kreditu, broj 9012201647, koji je solemniziran 29. prosinca 2006. od strane javnog bilježnika Vlade Nikolića iz [adresa] pod br.OU-372/2006, na temelju kojeg je tužitelju odobren namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.099,42 CHF prema srednjem tečaju za CHF za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita, kojeg je prijevremeno otplatio.

U članku 4. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila s tim da ista na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10% godišnje.

Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva -a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ, Ugovor o kreditu zaključen između stranaka je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je nesumnjivo jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja, kao dužnika. S druge pak strane, tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za nju proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Odredbom čl.1.1 2. predmetnog Ugovora određeno je da Banka tuženik odobrava Korisniku kredita-tužitelju namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.099,42 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju promjenjiva godišnja kamatna stopa od 5,10%. Odredbom čl.6. određeno je da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta,plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu -o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

-da je CHF valuta u koju „bježi" kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi litako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

-da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

-da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvodenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

-da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) - pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 od tuženika potražuje preplaćene iznose po tim osnovama. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te kupovni tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Obzirom da tužitelj zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan mu je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da isti ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo - predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita.

Međutim, tuženik nije udovoljio naprijed navedenom zahtjevu, odnosno do dana podnošenja tužbe dostavio dokumentaciju koju je tužitelj tražio, iako traženu dokumentaciju zasigurno posjeduje te ju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužitelju. Obzirom da tužitelj ne raspolaže dokumentacijom (osim Ugovora o kreditu) temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom, isti objektivno nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu njegove visine. Stoga se pozivom na odredbu čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku predlaže Sudu naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, nakon čega će tužitelj (po provedbi financijsko-knjigovodstvenog vještačenja) točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek pripadajuće zakonske zatezne kamate koja teče od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Tužitelj u ovom trenutku može samo pretpostaviti da je riječ o tražbini u iznosu ne manjem od 11.000,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao u cijelosti neosnovanom, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Ističe i prigovor zastare jer tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to; od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu broj 9012201647 i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Predmetni Ugovor o kreditu zatvoren prije više od pet godine od ustajanja predmetnom tužbom. Tužitelj se u svojoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da bi ta presuda bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete. Budući da je u konkretnom slučaju dvojbeno radi li se o naknadi štete ili o parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplati temeljem stjecanja bez osnove, predlaže se pozvati tužitelja na očitovanje o pravnoj naravi svoje tužbe budući da, iako sud nije vezan pravnom osnovom koju tužitelj navodi u svojoj tužbi, jasno je da dokazni prijedlozi imaju smisla jedino ako su učinjeni u skladu sa činjeničnim supstratom u tužbi. Tako bi pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda bilo pravno irelevantno u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi ukoliko bi se radilo o parnici radi stjecanja bez osnove. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 9012201647. Stoga opetovano, pozivanje na presudu trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Ukoliko bi se radilo o parnici radi naknade štete, onda je iz tužbe evidentno da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje postojanja obveze naknade štete, a posebno se ističe prigovor zastare budući da potraživanja s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od 3 godine od nastanka štete! Nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člancima 22. i 26. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope što je iskazao Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 i Ustavni sud u svojoj odluci U-1-1746/2006 od 17.06.2009. pa je sasvim jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatne stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.

Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003 godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. lako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. lako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

3. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužbeni zahtjev pod točkom 3. uredio podneskom od 20. prosinca 2024. Tuženik se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu navodeći da je riječ o povećanju tužbenog zahtjev kojim je učinjena preinaka, u odnosu na što valja istaknuti da je u konkretnom slučaju riječ o stupnjevitoj tužbi koja je regulirana odredbom čl. 186.b ZPP-a, te je tužitelj odredio visinu tužbenog zahtjeva nakon izvedenog dokaza vještačenjem i dostavljene relevantne dokumentacije po tuženiku potrebne za vještačenje, a do zaključenja glavne rasprave razmijenjeni su podnesci stranaka, stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno ostvareni su procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenih zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano o rezultatima njihovog izvođenja.

Osim navedenog, Zaključkom Vrhovnog suda RH broj Su IV -162/2021 od 26. studenog 2021. izražen je stav VSRH kako je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, stoga je Sud raspravnim rješenjem od 3. travnja 2025. tu preinaku dopustio na temelju odredbi čl. 190. st.2. i 3. ZPP-a.

4. Punomoćnici stranka popisali su parnični trošak.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem i pregledavanjem: Ugovora o kreditu broj 901220164729 od prosinca 2006. (list 7-9 spisa), zahtjeva za dostavu dokumentacije po kreditu od 20. svibnja 2019. (list 10 spisa), općih uvjeta poslovanja s građanima (list 21-29 spisa), Otplatnog plana (list 52-53 spisa), Pregleda prometa po kreditu broj 9012201647 (list 54-56 spisa), knjigovodstvenog prometa (list 62-74 spisa),nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 21. studenog 2024. (list 80-113 spisa) te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima ugovorna odredba čl.4. Ugovora o kreditu br.9012201647 od 29. prosinca 2006.godine kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te odredbe sadržane u čl. 1., 1.4. i čl. 6. kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa od tuženika potražuje novčani iznos od 3.973,14 EUR koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 29. prosinca 2006.godine zaključili Ugovor o kreditu, broj 256-43/2007, na temelju kojeg je tužitelju odobren namjenski kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23,099,42 CHF prema srednjem tečaju prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. (čl. 1. i 2.), po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja ej na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10 % godišnje, obračunava se u CHF mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4.)

Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje pa je 31.01.2007. ista iznosila 5,10% s anuitetom od 327,57 CHF, 31.08.2007. iznosila 6,10% s anuitetom od 337,70 CHF te 29.02.2008. iznosila 7,45% % s anuitetom od 350,65 CHF), da je otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet (327,57 CHF) ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja (čl.6.), da u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete o kojima će ga Banka će pisano izvijestiti, da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka obavijest putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest tome na adresu iz ovog Ugovora, što je utvrđeno i uvidom u navedeni ugovor. Nije sporno ni da je kredit prijevremeno zatvoren 02.11.2011. ( što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka).

8. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe sadržane u čl. 1. čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, (potrošačem), kojima su ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) ,tj. odredbe čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, je li posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika i u kojem iznosu, ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

10. Tuženik ističe prigovor nepostojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenjem ove tužbe jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti otplaćen, što nije sporno. Međutim, takva tvrdnja je protivna svim zakonskim normama koje uređuju pitanje ništetnosti (dijela) ugovora i povrat svega onoga što je primljeno temeljem ništetnog ugovora, odnosno ugovornih odredbi. Naime, Zakon o obveznim odnosima, kojim je uređeno pitanje ništetnosti ugovora (čl. 322. – 329.), ne poznaje razliku između „ispunjenih“ i „neispunjenih“ ugovora pa tako niti između otplaćenih i neotplaćenih ugovora o kreditu. Osim toga, takav navod tuženika je suprotan i utvrđenjima iz pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača – koja u niti jednom svom dijelu ne čini razliku između otplaćenih i neotplaćenih kredita. Upravo suprotno, navedena presuda se odnosi na sve potrošačke kredite sklopljene u točno određenom vremenskom razdoblju, u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Dakle, činjenica prestanka obvezno pravnog odnosa (u konkretnom slučaju ispunjenjem) nije niti može biti od ikakvog utjecaja na tužiteljev pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kao i na njegovo pravo na obeštećenje (restituciju), jer se ispunjenjem obveze pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

11. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu VSRH je ustanovio da, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju zastara tužiteljevog potraživanja počela je teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu (13. lipnja 2014. u odnosu na točku 1. i 14. lipnja 2018. u odnosu na točku 2. tužbenog zahtjeva) donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, pa do podnošenja predmetne tužbe 31. svibnja 2019. nije protekao opći rok zastare od pet godina, jer za stjecanje bez osnove nije određen drugi rok zastare (članak 225. ZOO/05).

12. Iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 256-43/2007, vremena sklapanja (2006. god.) i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom zahtjevu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

13. Naime, TSZG je u navedenoj odluci utvrdio da je i tuženik, između ostalih, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbe kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama čl.12. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO).

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, između ostalih banaka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste.

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. U odnosu na personalne dokaze valja naglasiti da je tuženik podneskom od 2. travnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša zaposlenik banke koji je sudjelovao pri zaključenju spornog Ugovora o kreditu, čije podatke nije ni dostavio u roku koji mu je određen na pripremnom ročištu.

Sud nije prihvatio prijedlog da se sasluša javni bilježnik smatrajući da njegovo saslušanje ne bi bilo relevantno u konkretnom predmetu, imajući na umu i stabilnu praksu redovnih sudova i Ustavnog suda RH o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i Ustavni sud RH u toč. 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Stoga je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

16. Tužitelj JR je iskazao da je 2006. trebao kredit za kupnju vozila zbog čega sam se kao klijent PBZ Banke u sjedištu banke u Opuzenu informirao o svojim mogućnostima. Djelatnica banke, gđa J mi je usputno spomenula kredit u CHF- u naglašavajući da je upravo kredit u CHF-u najpovoljniji na tržištu i da je CHF stabilna valuta te da neću imati nikakvih problema s otplatom, što sam ja shvatio kao sugestiju stručne osobe zbog čega sam se za taj kredit i odlučio. Rekla mi je da donesem dokumente koji su potrebni za procjenu moje kreditne sposobnosti što sam i učinio nakon čega mi je kredit odobren, kada sam došao u banku ugovor je bio spreman te sam ga ja trebao samo potpisati i nisam imao mogućnosti promijeniti u tom ugovoru bilo koju odredbu, princip je bio uzmi ili ostavi. Otišao sam kod javnog bilježnika koji mi o ugovoru ništa nije govorio niti je bilo što objašnjavao, ovjerio je ugovor, odnosno potpis, to je bilo sve. Jedno vrijeme sam kredit otplaćivao bez problema, sve do trenutka kada se rata udvostručila, zbog čega sam došao u velike probleme. Odgovarajući na pitanja svog punomoćnika izjavio je da je špranca ugovora koja mu je pokazana prilikom drugog dolaska kod gđe J bila sadržano jednaka ugovoru koji je kasnije i potpisao, da ga gđa J nije upozorila na specifičnost i rizike vezano za valutu CHF, da mu nije objasnila što znači pojam "valuta utočišta", niti mu je objasnila od čega se sastoji promjenjiva kamatna stopa i o čemu ovisi promjenjivost iste. Da mu javni bilježnik prilikom solemnizacije nije objašnjavao odredbe ugovora o kreditu.

16.1. Sud prihvaća kao vjerodostojan tužiteljev iskaz, ocjenjujući ga uvjerljivim i životnim. Iz njegovog iskaza jasno proizlazi da je odluku o kreditu u švicarskim francima donio na temelju razgovora s djelatnicom banke gđom. J, koja mu je ponudila kredit u CHF –u naglašavajući da je upravo kredit u CHF-u najpovoljniji na tržištu i da je CHF stabilna valuta te da neće imati nikakvih problema s otplatom, što je on shvatio kao sugestiju stručne osobe zbog čega se za taj kredit i odlučio. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora, sasvim razvidno da u istoj ne postoji niti jedan egzaktan podatak glede promjene kamatne stope. Naime, u predmetnoj ugovornoj odredbi je navedeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila - dakle, bez navođenja bilo kakvih parametara i objektivnih kriterija promjenjivosti. Nadalje, iz tužiteljevog iskaza proizlazi da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao tužitelja o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

17. Iako je Sud u konkretnom slučaju proveo dokaze na okolnost da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nije sporno da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu, te da je sud na temelju čl. 502 c ZPP-a i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 naprijed citiranog Zakona, a slijedom toga i obvezan primijeniti utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Stoga se tužitelj osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite ( bitno je da se radi o potrošačkom kreditiranju za fizičke osobe - što je ovdje slučaj) . Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teleološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi kamatne stope te valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope i valutne klauzule. Odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP-a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. god, je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda.

18. Naime, prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača , Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP/2007) i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP/2007).

19. U smislu tih zakonskih odredbi ali i odredbe članak 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

Dakle, u odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.

20. Iz sadržaja Ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj tužitelj kao potrošač mogao utjecati. Ugovorna kamata iz sporne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredbe čl.1., 4. 2. i 7.2. istog Ugovora kojima je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je zaključak suda da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne.

21. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 9/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41- 723/2014 u daljnjem ZZP) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju po ocjeni suda jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa od 5,10 % godišnje i iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristao, pa tvrdnje tuženika da se time fiksira kamatna stopa, protivno činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu utemeljen. Naime, stranke jesu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, no pri tome nisu na valjani način odredile kriterije promjene iste, dapače tužitelj kao potrošač uopće nije jasno i potpuno informiran o rasponu kretanja kamatne stope kao cijene zajma, pa da bi isti pristao na takvu cijenu i način mijenjanja iste. U situaciji kada je jedini ugovoreni parametar, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa i tečaj, isti predstavlja osnovu potraživanja stranaka, a sud nije ovlašten ugovorni odnos stranaka regulirati na način da sam određuje kriterije i elemente ugovora, a koji nisu ugovoreni između stranaka, što bi predstavljala situacija u kojoj bi sud određivao kamatnu stopu i tečaj prema kriterijima koji nisu sastavni dio ugovora o kreditu.

Odlučujući o reviziji protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“ Iz navedenog proizlazi da je prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valjalo provesti financijsko vještačenje na način da kao početni parametar bude naznačena visina kamatne stope (5,10%) na dan sklapanja ugovora o kreditu, koja nije nepoštena, a time ni ništetna. Navedeno kao logično upućuje i na primjenu početnog tečaja CHF za kune koji je vrijedio na dan isplate kredita, koja visina je tada bila poznata i radi navedenog nije niti nepoštena niti ništetna, pa je slijedom navedenog, na okolnost visine tužbenog zahtjev proveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem sa zadatkom vještakinji da izračuna razliku između iznosa koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te iznosa koje bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope – 5,10% dekurzivno godišnje, a tečaj CHF u odnosu na HRK isti kao na dan korištenja (isplate) kredita, s tim da specificira datume i iznose svakog pojedinog anuiteta, odnosno preplate svakom pojedinom anuitetu, kako bi se mogao specificirati tijek zakonskih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos.

23. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić iz Dubrovnika od 22. studenog 2024. (list 80-113 spisa) proizlazi kako je tijekom otplate kredita, tužitelj primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u odnosu na početnu kamatnu stopu od 5,10 % i tečaj CHF na dan isplate kredita uplatio tuženiku razliku u iznosu od 3.973,14 EUR, odnosno da je preplata kamate (više plaćena kamata) iznosila 1.448,55 CHF, odnosno 6.618,94 HRK po početnom tečaju, ili 878,50 EUR (tab. 3), a preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosila je 23.943,01 HRK, odnosno 3.177,78 EUR (tab. 4) .Negativna tečajna razlika, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 626,26 HRK, odnosno 83,14 EUR, a iz uređenog tužbenog zahtjeva vidljivo je da je tužitelj uračunao tu negativnu razliku i za navedeni iznos smanjio svoje potraživanje.

23.3. Vještakinja je jasno izradila svoj nalaz i mišljenje na temelju naloga suda i dokumentacije u spisu (Ugovora o kreditu, kartice prometa po kreditu i otplatnog plana), na njen nalaz i mišljenje ni stranke nisu imale primjedbi, pa je stoga sud njezin nalaz i mišljenje prihvatio kao vjerodostojan jer je isti sačinjen prema pravilima struke, znanosti i iskustva.

24. Zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja i jednostranom promjenom kamatne stope tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je primio na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju, a sve sukladno odredbi čl. 323. u vezi s čl. 1111. ZOO.

25. Naime, čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbi Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

26. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: Tarifa).

26.1. Tužitelju koji je u ovom postupku zastupan po odvjetnici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 € (100 bodova, vrijednost boda od 2,00 € - Tbr 7. toč. 1.), zastupanja na dva ročišta ( 15. studenog 2023. i 3. travnja 2025.) po 200,00 € (100 bodova, vrijednost boda od 2,00 € - Tbr. 9. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 20. prosinca 2024. iznos od 200,00 € (100 bodova, vrijednost boda od 2,00 € -Tbr. 8. toč. 1.Tarife) ukupno iznos od 800,00 € na koji iznos je obračunat PDV 25 % u iznosu od 200,00 € (Tbr. 46. Tarife) i kojem iznosu je pribrojen trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 €, što iznosi ukupno 1.400,00 €.

26.2. Tužitelj je u troškovniku spomenuo troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu, ne navodeći iznose, no uvidom u spis je utvrđeno da trošak sudske pristojbe na tužbu tužitelj nije podmirio, dok je primjenom odredbe članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.), izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama te je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

27. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 16. svibnja 2025.

S u t k i n j a :

Jelena Ćelić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Sandra Wagner, odvjetnica u [adresa]

2. Odvjetničko društvo Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split