Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-306/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice u zamjeni FC, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku, po objavi 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br.: 5140030242-60010452832/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 28. studenog 2005. između prednika tužiteljice IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed."

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 897,06 eura (osamsto devedeset sedam eura šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, naknaditi tužiteljici JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 890,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Pravni prednik tužiteljice, IC, u tužbi od 14. siječnja 2022. navodi da je kao korisnik kredita 28. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu br.: 5140030242

-60010452832/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama s tuženičinim pravnim prednikom, tadašnjom Slavonskom bankom d.d. iz Osijeka, kasnije Hypo Alpe-Adria Bank d.d. iz Zagreba, a danas Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonske avenije 6 kao kreditorom, a u podružnici Slavonske banke d.d. u Osijeku. Predmetnim Ugovorom je tužena odobrila i potom mu isplatila stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 94.550,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize tužene na dan korištenja kredita, dok se prednik tužiteljice obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju tužene za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Ugovoreni rok otplate kredita je 25 godina. Ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je pod „VI. Troškovi, u članku 6. stavku 1.„ ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“ Prilikom isplate kredita 20. prosinca 2005. tužena je predniku tužiteljice naplatila iznos od 1,50% od iznosa kredita, točnije iznos od 1.418,25 CHF u protuvrijednosti hrvatskih kuna na dan naplate, odnosno 6.758,88kn. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tužena u vrijeme isplate kredita nije imala zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1065. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., Narodne novine 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) (dalje: ZOO-1978). Kako je temeljem navedene odredbe ZOO-1978 i sklopljenog Ugovora tužena od prednika tužiteljice mogla naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 1,50% od iznosa kredita nije imala zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tužene nepošteno time i ništetno. U Ugovoru se ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 1,50% od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te suprotna i članku 47. ZOO-1978. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je proizvoljno nametnuta predniku tužiteljice ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tužene, niti bilo kakvim troškovima, koje je imala tužena. Ona je na strani predniku tužiteljice izazvala samo dodatne, nepotrebne troškove i ne male materijalne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07.) (dalje: ZZP2003), kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima. Kako je osporavana odredba na strani prednika tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tužena je istom odredbom izbjegla utjecaj prednika tužiteljice na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 26. ZOO-1978. Opisano postupanje tužene dovelo je i do njezinog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 15. ZOO-1978. Ugovaranje opisane naknade suprotno je i načelu iz članka 13. ZOO-1978 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tužena ostvarila pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz članka 18. stavka 3. ZOO-1978. Sukladno tomu, a pozivom na odredbu članka 104. ZOO-1978 prednik tužiteljice predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese presudu:

"Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br.: 5140030242-60010452832/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 28. studenog 2005. između parničnih stranaka tužitelja IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed„.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju IC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.758,88 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2005. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, te parnični trošak zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Navodi da Ugovorna odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010452832/ 2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. studenog 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je naplatila naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tužene i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tužene te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tužena na temelju Ugovora o kreditu trebala obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tužene. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje te bi od tužene u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Polazeći od navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,50%) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tužene. Tužena ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom članka 5. stavka 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Tužitelj se pritom neosnovano poziva i na praksu Suda EU u predmetu C-224/19, obzirom je navedena presuda donesena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku španjolskog nacionalnog suda koji je u sporu u kojem je odlučivao dvojio o usklađenosti nacionalnog zakona s člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13, a kojim zakonom su bili predviđeni stroži uvjeti od onih propisanih Direktivom. Na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu članka 3. Direktive 2008/48 EZ, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženoj dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tužene, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. U konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Budući je predmetna odredba jasna i razumljiva, ne smije se procjenjivati njeno poštenje. Sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bila riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru s obzirom da je sadržaj sklopljenog ugovora rezultat pregovora i suglasnosti volja ugovornih strana. Ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Proizlazi da je upravo tužitelj taj koji je u bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tužena je ugovor napisala nakon pregovora i postignute suglasnosti volja ugovornih strana. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Stranke su o spornoj odredbi na temelju koje je tužena imala pravo naplatiti naknadu za obradu kredita pojedinačno pregovarale te je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj. Međutim, sve i da se u ovom postupku utvrdi da stranke o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu pregovarale, takvo utvrđenje nije dovoljno za zaključak da bi se sporna ugovorna odredba u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača u koji su transponirane odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ ocijenila nepoštenom. Test poštenja naime, sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvim dijelom testa procjenjuje se uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugim dijelom testa, koji slijedi tek ako je prvi pozitivan, utvrđuje se uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“. Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Daljnje zahtjeve koji se trebaju ispuniti da bi se u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača spornu ugovornu odredbu moglo ocijeniti kao nepoštenu, a time i ništetnu, odnosno da je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, tužitelj nije dokazao. U konkretnom slučaju stoga ne postoji činjenica, koja bi ukazivala da je dovoljno ozbiljno oštećen pravni položaj tužitelja kao potrošača u spornom Ugovoru o kreditu i koja bi na njegovu štetu, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te imala za posljedicu ništetnost sporne ugovorne odredbe. Obzirom je naknada na temelju sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 6.758,88 kuna, 2005. godine, tražbina tužitelja je zastarjela budući da ništetnost, sve i da bude ustanovljena, nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu te je protekao petogodišnji zastarni rok za povrat naplaćenog iznosa. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženoj troškove postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao isplatni nalog (stranica 5 spisa), dopis Addiko bank d.d. od 14. prosinca 2021. (stranica 6 spisa), Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010452832/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 28. studenoga 2005. (stranica 7-15 spisa), rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka broj O-1755/2023 od 18. prosinca 2023. (stranica 76-77 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 91-92 spisa), drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedokinje HC, budući je tužena na ročištu 16. travnja 2025. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga. Sud nije uzeo u obzir izjavu IC od 20. srpnja 2023., ovjerenu po javnom bilježniku Vedranu Boriću iz Osijeka pod broj: 4677/2023, a na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, budući parnični sud svoju odluku temelji na dokazima izvedenim u postupku, među ostalim, i na temelju iskaza stranaka, a ne na temelju izjava danih izvan postupka.

4. Tijekom postupka, 23. srpnja 2023. tužitelj IC je umro, a njegovom nasljednicom rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka broj O-1755/2023 od 18. prosinca 2023., proglašena je JC iz [adresa], supruga, u cijelosti, koja je stupila u postupak kao novi tužitelj te je u odnosu na istu postupak nastavljen rješenjem ovoga suda posl.br. P-38/2022-19 od 24. siječnja 2025., koje je postalo pravomoćno 12. veljače 2025.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010452832/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 28. studenoga 2005. koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed", te isplata iznosa od 897,06 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2005. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 28. studenoga 2005. prednik tužiteljice IC i kao korisnik kredita i pravni prednik tužene - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010452832/2005 kojim je kreditor stavio predniku tužiteljice na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 94.550,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed (članka 6. stavak 1.),

- da je kredit odobren za adaptaciju kuće,

- da je pravni prednik tužene pravnom predniku tužiteljice na ime predmetne naknade naplatio iznos od 897,06 eura.

7. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna.

8. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

8.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

8.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s prednikom tužiteljice pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

8.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s prednikom tužiteljice, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi prednik tužiteljice pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.8. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – dalje: ZOO/78), koji je bio na snazi u trenutku sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9. Prednik tužiteljice je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio IC kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za adaptaciju kuće, dok iz iskaza tužiteljice, koja je bila sudužnik kod podizanja kredita i supruga IC, proizlazi da su sredstva kredita utrošena su adaptaciju kuće u kojoj su živjeli, kao i da suprug u trenutku uzimanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je kuća koja je adaptirana sredstvima kredita unijeta u imovinu obrta odnosno tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti prednika tužiteljice. Dakle, prednik tužiteljice je bio potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a/03, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

10. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li prednik tužiteljice imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 28. studenoga 2025.

10.1. Tužiteljica je iskazala da su u trenutku podizanja kredita IC i ona živjeli zajedno u izvanbračnoj zajednici, da su odlučili podići kredit za adaptaciju kuće time da je IC bio korisnik kredita dok je ona bila sudužnik, tim da se u vrijeme podizanja kredita prezivala J. Poznato joj je sve uvezi podizanja kredita budući je sa IC zajedno odlazila u banku na potpisivanje kredita, odnosno kod javnog bilježnika. IC je u više banaka raspitivao o stambenim kreditima i uvjetima za dobivanje istih. Na kraju su odlučili podići kredit u tadašnjoj Slavonskoj banci budući je IC imao tamo otvoren račun. Preporučen im je kredit u CHF jer da je isti najpovoljniji, govoreći da je Švicarska sigurna zemlja, švicarski franak jaka valuta, dok je po njima euro podložan promjenama. Nije bilo govora o kreditima u kunama. Odlučili su podići kredit u CHF, IC je donio u banku izvadak o mirovini. Najbitnije im je bilo iznos anuiteta i vrijeme otplate. Prilikom podnošenja zahtjeva nije bilo riječi o tzv. ulaznoj naknadi niti su obaviješteni na što se ista odnosi niti na koji način se određuje visina iste. Nitko nije ni spomenuo tu naknadu. Banka je sačinila ugovor. Pročitali su ugovor i ono što im je najbitnije bilo jest visina anuiteta odnosno visina otplate. Ne sjeća se ostalih odredbi ugovora. Niti kod potpisivanja ugovora niti od strane banke nije bilo spomena o ulaznoj naknadi. Nije bilo mogućnosti o pregovaranjima o odredbama ugovora o kreditu. Njezin suprug (IC) je pokušao utjecati na visinu anuiteta navevši da je hrvatski ratni vojni invalid, ali su mu rekli da je ugovor takav da ništa ne može mijenjati. Ugovor je sačinjen od strane banke i to na način da su jedan dan bili u poslovnici banke gdje su podnijeli zahtjev za kredit, a kroz par dana su ih pozvali da dođu na potpis ugovora kojega su sačinili u banci. Prilikom podnošenja zahtjeva odnosno prilikom dolaska na potpis nije bilo nikakvog spomena o naknadama koje moraju platiti banci. Nije im bio predočen nikakav drugi dokument od strane tuženika osim ugovora o kreditu. Niti od strane javnog bilježnika kod kojega su nosili ugovor na ovjeru nisu bili upozoreni na ijednu odredbu ugovora, nije bilo uopće govora o ugovornim odredbama.

10.2. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da njezinom predniku-korisniku kredita nije ništa pojašnjeno u svezi tzv. ulazne naknade, naime kad su došli u banku tražiti kredit, o predmetnoj naknadi nije bilo niti spomena, a kad su ponovno došli u banku, ugovor o kreditu je već bio sastavljen i niti tada im nije pojašnjeno ništa u svezi predmetne naknade.

10.3. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

10.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

10.5. Korisniku kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj prednik tužiteljice nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu prednika tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

10.6. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.7. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala prednik tužiteljice da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

10.8. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita-potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

10.9. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

11. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 110. ZOO-a/78 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavka 1. ZOO-a/78 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371.

ZOO-a/78 od pet godina nije protekao.

12. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO-a/78 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO-a/78. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO-a/78 je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom.

12.1. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 897,06 erua, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema isplatnom nalogu izvršena 20. prosinca 2005., pa tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata počevši od 20. prosinca 2005. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

13. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u članku 6. stavku 1. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 897,06 EUR s kamatom počevši od 20. prosinca 2005. pa do isplate.

14. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 16. ožujka 2022. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 17. siječnja 2023. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. travnja 2023. u iznosu 37,50 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu 16. travnja 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 16. svibnja 2025. u iznosu 75,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 712,50 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 890,63 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 890,63 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja pa do isplate.

14.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 18. listopada 2022., a kojim se tužiteljica očituje na odgovor na tužbu, iz razloga što se tužiteljica već podneskom od 16. ožujka 2022. očitovala na odgovor na tužbu tužene, za koji podnesak joj je priznat trošak sastava. Ujedno navodi iz podneska od 18. listopada 2022. odgovaraju navodima iz tužbe odnosno navodima iz podneska od 16. ožujka 2022., pa ovaj podnesak nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Nije joj priznat niti trošak sastava podnesak od 16. veljače 2023., budući istim ponavlja navode iz ranijih podnesaka. Nije joj priznat niti trošak budući istim u cijelosti 29. travnja 2025., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, naime u istom tužiteljica svoje potraživanja iskazuje u valuti EUR, umjesto do tada u kunama.

15. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 16. svibnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Mišević & Jarić j.t.d. u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu