Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-1145/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić & Partneri iz Rijeke, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, nakon glavne javne rasprave, zaključene 9. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja UČ, odvjetničkog vježbenika iz Rijeke i zakonske zastupnice tužene Anite Hasanac, zamjenice Općinske državne odvjetnice, objavljene 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku, REPUBLIKA HRVATSKA da tužitelju, SČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51 000 Rijeka isplati iznose neisplaćene mjesečne novčane naknade za nezaposlene pričuvnike, pripadnike 118. brigade Hrvatske vojske u iznosu od 6.978,82 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 1.147,82 EUR / 8.648,25 HRK od dana 16. kolovza 1992. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.829,30 EUR / 13.782,86 HRK od dana 16. rujna 1992. godine pa do splate,

- na iznos od 1.449,57 EUR / 10.921,79 HRK od dana 16. listopada 1992. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.098,00 EUR / 8.272,88 HRK od dana 16. studenog 1992. godine pa do isplate,

- na iznos od 823,25 EUR / 6.202,77 HRK od dana 16. prosinca 1992. godine pa do isplate,

- na iznos od 630,88 EUR / 4.753,36 HRK od dana 16. siječnja 1993. godine pa do isplate,

koje teku od 1. ožujka 1991. do 21. listopada 1993., u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje HNB, uvećane za 20% od 22. listopada 1993. do 3. veljače 1994. po stopi utvrđenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje HNB, uvećana za 2,4 postotna poena, koje se određuje mjesečno promjenom komfornog načina obračuna, za razdoblje od 1. travnja 1994. do 30. lipnja 1994. po stopi utvrđenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate od 30% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 1994. do 7. svibnja 1996. po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 22% godišnje, za razdoblje od 8. svibnja do 10. rujna 1996. po stopi od 24% godišnje, za razdoblje od 11. rujna 1996. do 30. lipnja 2002. po stopi utvrđenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini od 18% godišnje, a od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, te od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku, REPUBLIKA HRVATSKA da tužitelju, SČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51 000 Rijeka isplatiiznos od 3.000,00 EUR / 22.603,50 HRK s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. siječnja 1996. godine do isplate, a koje teku teku od 1. ožujka 1991. do 21. listopada 1993., u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje HNB, uvećane za 20% od 22. listopada 1993. do 3. veljače 1994. po stopi utvrđenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje HNB, uvećana za 2,4 postotna poena, koje se određuje mjesečno promjenom komfornog načina obračuna, za razdoblje od 1. travnja 1994. do 30. lipnja 1994. po stopi utvrđenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate od 30% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 1994. do 7. svibnja 1996. po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 22% godišnje, za razdoblje od 8. svibnja do 10. rujna 1996. po stopi od 24% godišnje, za razdoblje od 11. rujna 1996. do 30. lipnja 2002. po stopi utvrđenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini od 18% godišnje, a od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate u visini 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, te od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, te od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“,

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (dalje; ZPP) obratio nadležnom državnom odvjetništvu dana 29. lipnja 2023. zahtjevom za mirno rješenje spora. Kako u zakonskom roku, na navedeni zahtjev, od nadležnog državnog odvjetništva, nije zaprimio odgovor, te imajući u vidu da su ispunjeni uvjeti iz č. 186.a st. 5 ZPP-a, to da podnosi ovu tužbu. Naime, tužitelj da je bio pripadnik VP 2140 Gospić (118 br.) tijekom Domovinskog rata u razdoblju od 14. srpnja 1992. pa do 30. prosinca 1992., VP 1110 Ogulin (143. br.) u razdoblju od 20. rujna 1993. do 18. ožujka 1994. i VP 3283 Rijeka (12. divizion topnički) u razdoblju od 23. lipnja 1995. do 11. prosinca 1995. Kao pripadnik VP 2140 Gospić, tužitelj je organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske te je objektivno bio izložen različitim egzistencijalno ugrožavajući situacijama, što rat kao oružani sukob sam po sebi nosi. Sukladno Zakonu o obrani („Narodne novine“ broj 49/1991), tužitelj je imao pravo na odgovarajuću novčanu naknadu u vidu mjesečne plaće za razdoblje u kojem je isti sudjelovao u Domovinskom ratu. Navedeno stajalište tužitelja potvrđeno je i u naprijed navedenom dopisu Ministarstva obrane od 14. veljače 2022., međutim, tužitelj navedenu naknadu nikada nije zaprimio, iako je ista za njega bila i namijenjena. Povrh navedenog, ističe se kako je tužitelj trebao biti uveden u službenu evidenciju sudionika Domovinskog rata, i to odmah nakon odsluženog vojnog roka, odnosno nakon 30. prosinca 1992. te bi sukladno navedenom imao sva prava i povlastice kao i ostali sudionici Domovinskog rata, a koja su istome, iz naprijed navedenog razloga, neosnovano i nezakonito uskraćena. Stoga, tužitelj od tuženika potražuje isplatu neisplaćene, mjesečne novčane naknade s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na način naveden u izreci. Povrh navedenog, tužitelj potražuje iznos od 3.000,00 eura za vremensko razbolje od 1993. do 1995., kao paušalnu naknadu za sve povlastice koje zbog propusta nadležnog tijela nije mogao koristiti. Konkretno, iako je kao branitelj u Domovinskom ratu imao pravo na dionice, odnosno udjele u trgovačkim društvima isti mu nikada nisu predani. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje navodi kako predmet zahtjeva u ovome predmetu čini potraživanje novčane naknade za vrijeme odsluženja vojnog roka u razdoblju od 14. srpnja 1992. do 30. prosinca 1992., kao i paušalne naknade za sve povlastice koje tužitelj zbog navodnih propusta nadležnog tijela nije mogao koristiti. Prije svega, tužena ističe prigovor zastare budući je u odnosu na predmetna novčana potraživanja nastupila apsolutna zastara. Nadalje, predmetni zahtjev je i pravno neosnovan slijedom čega ga se i osporava u cijelosti. Nije sporno da se tužitelj u predmetnom razdoblju nalazio na odsluženju vojnog roka u VP 2140 Gospić (118. brigada), za koje razdoblje je istome priznato sudjelovanje u Domovinskom ratu i status hrvatskog branitelja - dragovoljca. Odredbom čl. 66. tada važećeg Zakona o obrani („Narodne novine“ broj 47/91) propisno je da se vojna obveza, između ostaloga, sastoji i od služenja vojnog roka, što znači da su osobe na odsluženju vojnog roka vojni obveznici. Odredbom članka 132. istog zakona propisana je visina novčane naknade vojnih obveznika za vrijeme obavljanja vojne obveze, ovisno o njihovom statusu u trenutku pristupanja izvršenju vojne obveze. Tako je stavkom 3. ovog članka propisano da vojnim obveznicima koji nisu zaposleni te vojnim obveznicima koji ne ostvaruju pravo na mirovinu ili na novčanu naknadu zbog privremene nezaposlenosti, za vojne obveze pripada novčana naknada u iznosu što ga propiše Vlada RH. Tužitelju je zakonom propisana naknada i isplaćivana, što je vidljivo iz dokumentacije iz arhive Područnog odjela za poslove obrane Rijeka koja se prilaže. Osporava u cijelosti i potraživanje paušalne naknade za sve povlastice koje, prema navodima iz zahtjeva, tužitelj nije mogao koristiti zbog navodnih propusta nadležnog tijela. Navedeno potraživanje nije osnovano, tužitelj niti ne navodi koje to povlastice i temeljem kojeg pravnog osnova nije mogao ostvariti, niti prilaže ikakve dokaze da bi njihovo neostvarivanje bilo posljedica propusta u radu nadležnog tijela. Naime, odgovornost Republike Hrvatske u konkretnom slučaju da se ocjenjuje prema odredbama Zakona o sustavu državne uprave koji propisuje da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Sukladno navedenoj zakonskoj regulativi nužna pretpostavka koja se mora ispuniti da bi oštećenik mogao osnovano zahtijevati naknadu štete je da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada osobe ili tijela koje obavlja tu službu ili djelatnost. Odgovor na pitanje što predstavlja nepravilan, a što nezakonit rad tijela državne uprave sadržan je u pravnom shvaćanju izraženom u nizu odluka Vrhovnog suda RH, prema kojem se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti. Svaka greška u radu, sama po sebi, ne znači da postoji odgovornost države za naknadu (VSRH Rev-681/1997). Eventualni propusti u unosu podataka u evidencije sudionika Domovinskog rata, sami za sebe, ne predstavljanu nezakonit i nepravilan rad nadležnog tijela, tim više što svaka zainteresirana osoba, pa tako i tužitelj, ima mogućnost provjere potrebnih podataka kao i mogućnost podnošenja odgovarajućih zahtjeva za njihov unos ili izmjenu u odgovarajućem upravnom postupku. Slijedom svega navedenog, predlaže se tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troška postupka tuženoj.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka IČ (stranica 51-54 spisa), EČ (stranica 54-55 spisa) i ČČ (stranica 60-62 spisa), te tužitelja kao stranke (stranica 48-49 spisa).

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za nezaposlene pričuvnike, pripadnike 118. brigade Hrvatske vojske u razdoblju od 14. srpnja 1992. do 30. prosinca 1992. u ukupnom iznosu od 6.978,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i paušalne naknade u ukupnom iznosu od 3.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama za sve povlastice koje tužitelj nije mogao koristiti zbog propusta nadležnog tijela.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08 – ispr., 57/11, 25/13, 89/14 – odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

6. Među parničnim strankama nije sporno da se tužitelj u utuženom razdoblju nalazio na odsluženju vojnog roka u VP 2140 Gospić (118. brigada), za koje razdoblje je istom temeljem potvrde Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Rijeka, Područnog odsjeka za poslove obrane Rijeka, KLASA: 034-04/19-01/4, URBROJ: 512M2-72-19-87 od 31. listopada 2019. priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata – dragovoljac.

7. Sporno je pripada li tužitelju utužena naknada za nezaposlene pričuvnike, pripadnike 118. brigade Hrvatske vojske u ukupnom iznosu od 6.978,82 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i paušalna naknada za sve povlastice koje nije mogao koristiti zbog propusta nadležnog tijela u ukupnom iznosu od 3.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Vezano za prigovor zastare kojeg tužena ističe u odgovoru na tužbu navodi se da je uvidom u potvrdu Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Rijeka, Područnog odsjeka za poslove obrane Rijeka (stranica 8 spisa) ovaj sud utvrdio da je tužitelju za utuženo razdoblje dana 31. listopada 2019. priznat status hrvatskog branitelja Domovinskog rata – dragovoljca i to temeljem čl. 3. st. 1. i čl. 5. st. 2. t. b Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 121/17), te temeljem službene evidencije Područnog odsjeka za poslove obrane.

8.1. Nadalje, odredba čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO) propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina (opći zastarni rok) ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

8.2. Imajući na umu da je potvrda Područnog odsjeka za poslove obrane Rijeka kojem je tužitelju priznat status hrvatskog branitelja Domovinskog rata – dragovoljca izdana 31. listopada 2019. (stranica 8 spisa), to je sukladno odredbi čl. 225. i čl. 215. ZOO-a najkasnije 31. listopada 2024. tužitelj imao pravo zahtijevati isplatu pripadajućih novčanih naknada obzirom da je tužitelju tek 31. listopada 2024. priznat status temeljem kojeg mu i pripada pravo na isplatu utuženih naknada. Tužba radi isplate u ovoj pravnoj stvari podnesena je 12. listopada 2023. (što je razvidno iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska), dakle, unutar propisanog petogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega je dani prigovor neosnovan.

9. Nadalje, kako je između parničnih stranaka nesporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio pripadnik ratne postrojbe u VP 2140 Gospić (118. brigada HV „R“) te kao pripadnik postrojbe organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske, slijedom čega mu je i priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata - dragovoljca (navedenog proizlazi iz materijalne dokumentacije u spisu i to potvrde sa stranice 8 spisa, dopisa Ministarstva obrane, Oružanih snaga RH, Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništva, Odjel G-1, Karlovac od 27. svibnja 2020. sa stranice 14 spisa, te iskaza svjedoka IČ sa stranice 51-54 spisa, EČ sa stranice 54-55 spisa i ČČ sa stranice 60-62 spisa, te tužitelja kao stranke), to istom pripada pravo na isplatu odgovarajuće novčane naknade temeljem Zakona o obrani.

9.1. Naime, u utuženom razdoblju na snazi je bio Zakon o obrani („Narodne novine“ broj 49/91; dalje ZO) koji u čl. 66. propisuje da se vojna obveza sastoji iz novačke obveze, obveze služenja vojnog roka i obveze služenja u pričuvnom sastavu oružanih snaga, dok čl. 67. ZO-a propisuje da osoba koja podliježe vojnoj obvezi jest vojni obveznik, a tijekom trajanja vojne obveze, vojni obveznik je: 1. novak, 2. vojnik i 3. vojnik u pričuvi, pričuvni dočasnik, pričuvni časnik ili pričuvni vojni službenik.

9.2. Uvidom u platni spisak novaka iz sastava HV Općine Gospić, Sekretarijata za obranu, Zapovjedništva 118. brigade (stranica 38-41 spisa) razvidno je da je na istima tužitelj naveden pod rednim brojem 16., na dužnosti (formacijska) strijelca, u nižoj jedinici (formacijska) 1. posada mehaniziranog voda oklopno mehanizirane satnije TG118, formacijski čin – vojnik, iz čega proizlazi da se tužitelj u utuženom razdoblju vodio kao vojnik.

10. Slijedom navedenog, zaključak je ovoga suda kako tužitelj osnovano zahtijeva isplatu novčanih naknada obzirom da je tijekom utuženog razdoblja bio vojnik, na dužnosti strijelca, u 1. posadi mehaniziranog voda, u VP 2140 Gospić (118. brigada HV „R“).

11. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem se odnosi na isplatu novčanih naknada navodi se da je čl. 132. st. 3. ZO-a propisano da vojni obveznici koji nisu zaposleni, te vojnim obveznicima koji ne ostvaruju pravo na mirovinu ili na novčanu naknadu zbog privremene nezaposlenosti, za vrijeme obavljanja vojne obveze radi koje su pozvani, pripada novčana naknada u iznosu što ga propiše Vlada Republike Hrvatske, dok iz dopisa Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, KLASA: 562-01/22-01/9, URBROJ: 512M2-010401-22-5 od 14. veljače 2022. (stranica 9 spisa) proizlazi da je 1992. mjesečna novčana naknada vojnika pripadnika 118. brigade HV-a iznosila 41,454 HRD-a.

11.1. Ovdje se ističe da spisu prileže platni spiskovi novaka iz sastava HV Općine Gospić, Sekretarijata za obranu, Zapovjedništva 118. brigade (stranica 38-41 spisa) u kojima je tužitelj zaveden pod rednim brojem 16., te u kojima stoji da je tužitelju za razdoblje od 1. do 31. kolovoza 1992. isplaćen neto iznos od 1.500 HRD-a, što je potvrđeno potpisom „ S“ (stranica 39 spisa), te za razdoblje od 1. do 30. rujna 1992. isplaćen neto iznos od 1.000 HRD-a, što je potvrđeno nečitljivim potpisom (stranica 41 spisa).

11.2. U svom stranačkom iskazu tužitelj je iskazao (stranica 48-49 spisa), a nakon što mu je dan na uvid platni spisak sa stranice 39 spisa, da potpis pod rednim brojem 16, odnosno treći odozdol nije njegov, kao ni onaj na stranici 41 spisa, uz napomenu da je tužitelj naveo i da ostali službeni vojnici navedeni na ovom spisku nisu isti potpisali, pritom misleći na GČ, ŽČ, CČ, AČ, TČ, IČ, ĐČ i ZČ obzirom da je za sve njih stavljen isti potpis.

11.3. Suglasno navedenom, iskazivao je i svjedok VČ, koji u svom iskazu navodi (stranica 51-54 spisa) da tužitelja poznaje jer da su zajedno služili vojsku od 1. ožujka do 30. prosinca 1992. Vezano za potpise na platnim spiskovima, svjedok je naveo da potpis na stranici 39 spisa, deveti red odozdol nije njegov, kao ni potpis na stranici 41 spisa, deveti red odozdol, uz napomenu kako primjećuje da se radi o istom potpisu na više mjesta, čini mu se da počinje na slovo „J“, a da ne zna o čijem se potpisu radi. Nadalje je naveo da primjećuje da se i na stranici 39 spisa pojavljuje drugi potpis za više osoba, a da ne zna o čijem se potpisu radi, a da je očito da se radi o istom obrascu. U konačnici je naveo da mu nije poznato da bi tužitelj za vrijeme dok je bio u Gospiću dobivao kakvu novčanu naknadu i da mu nije poznato da je itko od ročnika u Gospiću dobivao novčanu naknadu. Također je naveo da nitko od ročnika nije dobivao od U novac na ruke, dok da rezervisti jesu.

11.4. I svjedok LČ u svom iskazu navodi (stranica 54-55 spisa) da poznaje tužitelja jer da su od ožujka 1992. bili u Puli zbog služenja vojnog roka, s time da je tužitelj ostao u Puli, a on da je prebačen u Varaždin, radi specijalizacije, da bi u lipnju ili srpnju 1992. bili prebačeni u Gospić. Dok je bio u Gospiću, tužitelj da je sudjelovao u ratnim operacijama, a da mu nije poznato je li za to vrijeme ostvarivao kakvu novčanu naknadu, dok da su ročnici raspoređeni u zaleđu Dalmacije dobivali punu plaću kao i rezervisti.

11.5. Da tužitelj za vrijeme dok je bio u Gospiću nije dobivao plaću u svom iskazu potvrđuje i svjedok ČČ, koji navodi (stranica 60-62 spisa) da je s tužiteljem zajedno bio u vojsci u Gospiću i to krajem lipnja do 31. prosinca 1992. Također je naveo da u Gospiću nije potpisivao platne spiske.

12. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka kao vjerodostojne i nepristrane jer nije imao razloga sumnjati u njihovu istinitost budući da se radi o saznanjima svjedoka čiji su iskazi neposredni i osobni, međusobno suglasni i nisu u proturječnosti glede važnih činjenica, uz napomenu da je na tuženoj bio teret dokaza da je potpis na platnim spiskovima tužiteljev, a na tu okolnost tužena nije predlagala daljnje dokaze

13. Neovisno o navedenom, tužitelj je u tužbi predložio provođenje financijskog vještačenja, da bi na ročištu održanom 9. travnja 2025. od istog odustao, a kako sud nema stručnih znanja vezano za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem se odnosi na utužene iznose iz točke I. izreke, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13.1. Ovdje se napominje da je stupanjem na snagu novele Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine izmijenjena u cijelosti ranije važeća odredba čl. 7. Zakona o parničnom postupku, napuštanjem načela istraživanja materijalne istine po službenoj dužnosti, jer su prema sada važećoj odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a na isti način su dužnosti stranaka glede iznošenja činjenica i predlaganja dokaza regulirane i odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a. Zato sud više nema ovlaštenje izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U konkretnom slučaju, teret dokaza bio je na tužitelju koji je trebao dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a sud na temelju predloženih i provedenih dokaza nije mogao utvrditi odlučne činjenice. Naime, tužitelj je uz tužbu dostavio obračun utuženog dugovanja (stranica 16-30 spisa), a kako isti nije bio sačinjen od strane ovlaštene osobe po nalogu suda, to isto nema dokaznu snagu u ovoj pravnoj stvari, uz napomenu da je tužena u odgovoru na tužbu osporavala tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, dakle, kako u pogledu osnove, tako u pogledu visine.

14. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sve povlastice koje zbog propusta nadležnog tijela tužitelj nije mogao koristiti navodi se da tužitelj niti ne navodi koje su to povlastice i temeljem kojeg pravnog osnova ih nije mogao koristiti.

14.1. U odnosu na navod tužitelja da te povlastice nije mogao koristiti zbog propusta nadležnog tijela obzirom da je odmah nakon odsluženog vojnog roka, odnosno nakon 30. prosinca 1992. trebao biti uveden u službenu evidenciju sudionika Domovinskog rata, ističe se da za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03 i 79/07; dalje ZSDU) moraju biti ispunjenje slijedeće pretpostavke: a) nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave, b) postojanje štete koja je nastala zbog toga i c) uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Pritom se uzročnost u ovom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada njega nije bilo (tipična posljedica).

14.2. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da nikada nije tražio nikakve povlastice, a jedino da im je Vlada Republike Hrvatske podijelila dionice propalih firmi, sada da se ne sjeća čije je dionice dobio, no odmah da ih je prodao i da je dobio sitan iznos, a zbog proteka vremena da se ne sjeća o kojem se iznosu radilo.

14.3. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj ostvario pravo na povlastice obzirom da mu je Vlada Republike Hrvatske podijelila dionice firmi, koje je odmah prodao. Dakle, ovdje se ne radi o nepravilnom radu tijela državne uprave obzirom da je tužitelj zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu stekao dionice koje je prodao, dakle, radilo se o solventnim društvima/društvu u trenutku kada je dionice dobio, uz napomenu da sudjelovanje u prodaji dionica ima sva obilježja aleatornosti (neizvjesnosti), slijedom čega je uspjeh u poslu prodaje dionica bio vezan prije svega za okolnosti koje su se događale tijekom nadmetanja, odnosno za poslovne odluke samog tužitelja, slijedom čega prodaja istih za „sitan novac“ (bez dokaza o kakvim se dionicama radilo i za koji iznos su iste podane) ne može biti i nije posljedica nepravilnog rada tijela državne uprave, slijedom čega, po shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju nema uzročno-posljedične veze između radnji tužene i nastale štete.

14.4. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti i ovaj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te su tuženoj priznati troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje Tarifa).

15.1. Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava odgovora na tužbu (200,00 eura; Tbr. 8. t. 1. Tarife), kao i troška zastupanja na ročištima održanim 3. lipnja, 3. rujna i 2. prosinca 2024., te 9. travnja 2025. (200,00 eura x 4; Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 1.000,00 eura.

U Rijeci 16. svibnja 2025.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi pismeno nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- z.z. tužene