Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-12/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Pera Miloglava, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Domagoja Raguža kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv UL zbog kaznenog djela iz članka 229. stavak 1. točka 2. u svezi stavka 3. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog UL, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem 89 K-346/2028-10 od 30. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog UL kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru optuženi UL je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv imovine – teška krađa – opisano i kažnjivo po članku 229. stavak 1. točka 2., u vezi sa stavkom 3. KZ/11, a kažnjivo po članku 228. stavak 1. KZ/11, te je na temelju odredbe članka 228. stavak 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci.

1.2. Na temelju čl. 70. KZ/11 okrivljeniku UL je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12–odluka ustavnog suda republike hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22–dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenik je u cijelosti oslobođen od obveze podmirenja troškova kaznenog postupka

2. Protiv presude žalbu je podnio optuženi UL putem braniteljice Magdalene Bokanović, odvjetnice u Zadru zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i oslobodi optuženika, podredno da istu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku na dužno razgledavanje.

2.3. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.

3. Žalba optuženog UL nije osnovana.

4. Premda žalitelj ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, on ga ne obrazlaže, a niti se može razabrati zašto smatra da je ostvarena ova povreda, već samo polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem. Međutim, sud prvog stupnja je glede odlučnih činjenica označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik UL počinio kazneno djelo, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio i na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

5. U odnosu na povrede materijalnog prava optuženik ističe da nisu ostvarena kvalifikatorna obilježja kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim s obzirom da iz obrazloženja presude ne proizlazi da bi optuženik predmetno kazneno djelo počinio na osobito drzak način a kako to obilježje djela nije činjenično opisano niti je sadržano u obrazloženju pobijane presude. Nadalje, s obzirom na nalaz vještaka psihijatra da postoji mogućnost da je optuženik bio akutno alkoholiziran tada je sud trebao ići u korist optuženika i utvrditi da isti nije postupao u bilo kakvoj namjeri sukladno načelu in dubio pro reo. Na kraju ukazuje i na dragovoljni odustanak jer je okrivljenik predmetne stolice bacio u grmlje.

5.1. Nije u pravu optuženik UL niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona jer po stavu ovog drugostupanjskog suda način na koji je postupao optuženik udovoljava pojmu osobito drskog načina postupanja jer po stavu ovog suda osobito drzak način počinjenja kaznenog djela krađe je onaj način koji bitno odskače po kvalitetu drskosti od one drskosti koja se inače traži da bi se savladala prepreka za počinjenje kaznenog djela krađe. To je i onaj način počinjenja koji je ostvaren tako da iznenađuje, način koji se u danim okolnostima nije mogao očekivati, kao i način kada je počinitelj pri izvršenju pokazao naročito izražen zločinačku volju, pa se očituje u upornoj odlučnosti i bezobzirnosti.

5.2. Optuženik se inkriminirane popeo se na balkon stana koji se nalazi na oko 2,5 metra visine, te je s balkona, dok se u stanu nalazila KL i vidjevši upaljeno svjetlo u stanu, uzeo dvije drvene stolice koje je bacio u dvorište zgrade, nakon čega je stolice sakrio u žbunje udaljeno 50-ak metara od zgrade te ih nakon pola sata uzeo i udaljio se u nepoznatom pravcu. U takvom načinu postupanja je sadržan kvalifikatorni element osobite drskosti, potreban da bi se njegov postupak okvalificirao kao krađa počinjena na osobito drzak način.

5.3. Upravo taj faktor prikradanja i iznenađenja, odlučan je kod ocjene o postupanju počinitelja s osobitom drskosti. Postupanje optuženika u tolikoj mjeri bilo iznenadno i neočekivano za KL da se nedvojbeno radi o osobito drskom načinu oduzimanja tuđe pokretne stvari, koji nije uobičajen za kazneno djelo krađe, kako je to pravilno utvrdio i argumentirano obrazložio prvostupanjski sud. Da je predmetno kazneno djelo počinjeno na osobito drzak način, pravilno prvostupanjski sud zaključuje iz okolnosti da se optuženik nije ustručavao popeti na balkon visine 2.5 metra s namjerom otuđenja stvari, iako je vidio upaljeno svjetlo u stanu, iako su u kući najvjerojatnije bili i stanari, obzirom da su balkonska vrata bila otvorena, a što je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda doista osobito drzak način počinjenja kaznenog djela teške krađe, obzirom da okrivljenika niti nazočnost stanara te eventualno zaticanje pri izvršenju djela, što je realno za očekivati kada je obiteljski dom otključan, ne otklanja od njegove namjere počinjenja kaznenog djela.

6. Stoga bitna povreda odredaba kaznenog postupka i povreda kaznenog zakona nisu ostvarene, a niti je ovaj sud, ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08, utvrdio da bi u presudi bile ostvarene i neke druge bitne povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, pa žalba optuženika iz navedenih žalbenih osnova nije osnovana.

7. Jednako tako nije osnovana niti žalba optuženika UL iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Razmotrivši razloge koje je prvostupanjski sud dao u obrazloženju presude za svoja utvrđenja odlučnih činjenica, kao i istaknute prigovore u žalbi optuženika, a kojima u suštini ne iznosi ništa novo što već nije naveo u svojoj obrani u tijeku postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane suda prvog stupnja, ovaj sud drugog stupnja, ocjenjuje da optuženik UL u navodima svoje žalbe nije ni najmanje doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda kojom je oglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv imovine-tešku krađu na način kako je opisano u izreci pobijane presude.

7.2. Sud prvog stupnja temeljito je i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao obranu optuženika UL danu u tijeku postupka pri čemu ju je detaljno analizirao samu za sebe, kao i u vezi s drugim dokazima koji su provedeni u tijeku postupka i osnovano zaključio da njegova obrana nije vjerodostojna.

7.3. S pravom je nadalje prvostupanjski sud kod ocjene vjerodostojnosti obrane optuženika cijenio i iskaze svjedoka RL i KL. Konačno prvostupanjski sud s pravom ukazuje kako na neistinitost optuženikove obrane u dijelu u kojem navodi kako on nije otuđio predmetne stolice.

7.5. Slijedom svega izloženog, suprotno navodima žalbe optuženika, sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom vjerodostojnosti iskaza svjedoka RL i KL utvrdio da je optuženik UL inkriminirane zgode na osobito drzak način oduzeo dvije drvene stolice od RL s ciljem da ih protupravno prisvoji, a vrijednost ukradenih stvari je mala i postupao je s ciljem prisvajanja takve vrijednosti. Stoga je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio kazneni zakon, kada je postupanje optuženika UL pravno označio kao kazneno djelo iz članka 229. stavak 1. točka 2. u vezi stavka 3. KZ/11, te ga za isto proglasio krivim.

7.6. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja sud prvog stupnja dao je u svemu logične, jasne, potpune i argumentirane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje radi nepotrebnog ponavljanja upućuje i žalitelja.

7.7. Budući da optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica kaznenog djela za koje je proglašen krivim, to žalba optuženika UL zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

8. Žalba optuženika podnesena je i zbog odluke o kazni ali je optuženik u svojoj žalbi ne obrazlaže.

8.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

8.2. Prilikom odluke o vrsti i mjeri kazne prvostupanjski sud je optuženiku pravilno cijenio kao olakotnu okolnost njegovu ispriku oštećeniku te njegovu smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Kao otegotno mu je pravilno cijenjena višestruka ranija kaznena osuđivanost i to radi kaznenih djela imovinsko pravnog karaktera što upućuje na zaključak da dosadašnja pravomoćna osuđivanost nije utjecala na očekivan način na optuženika, odnosno da isti uskladi svoje ponašanje sa zakonom i općeprihvaćenim društvenim normama, već naprotiv da je isti nastavio po dosadašnjem, njemu očito prihvatljivom, obrascu ponašanja.

8.3. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da će se ovako izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja, prije svega utjecati na optuženika da ubuduće više ne čini nova kaznena djela te da je navedena sankcija primjerena stupnju krivnje optuženika, jačini ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra, osobi optuženika, njegovim obiteljskim prilikama, kao i svim okolnostima počinjenja djela te će se navedenom kaznom izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredat utemeljen na vladavini prava, utjecati na optuženike i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo.

9. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Dubrovnik, 16. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Pero Miloglav