REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-232/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB:14036333877, zastupani po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 17. travnja 2024. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i FH, odvjetničke vježbenice iz odvjetničkog ureda Borisa Hlatki, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tuženika, na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan članak 6. Ugovora o kreditu broj 166-124/2007 od dana 04. travnja 2007. godine, kojeg su sklopili tužitelj ZH iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB 14036333877 (pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao kreditor, kojim je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke., te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 166-124/2007 o dana 04. travnja 2007. godine, kojeg su sklopili tužitelj ZH iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB 14036333877 (pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d.. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.769,09 eura (slovima: pettisućasedamstošezdesetideveteuraidevetcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine; od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka zaposlenika tuženika AH, GH, JH kao nepotreban.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od

3.318,54 eura (slovima: tritisućetristoosamnaesteuraipedesetčetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 6. lipnja 2019. podnio tužbu ovom sudu radi isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d.) 4. travnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 166-124/2007, koji je potvrđen 6. travnja 2007. od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta broj Ov-7629/2007, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 44.753,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, da je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 10 godina na način da kredit otplaćuje kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, da je ugovorom ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i koja se s početnih 6,50% godišnje tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj nadalje navodi i da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, da je tečaj CHF u odnosu na kunu porastao tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj, da je tuženik u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja slijedom čega su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.1. Nadalje, tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. godine u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom na osnovu koje bi mogao specificirati svoje potraživanje, pa postavlja i manifestacijski zahtjev, odnosno zahtjev da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije na osnovu koje bi mogao precizirati svoje potraživanje, a koju ima tuženik te ju je na traženje tužitelja odbio dati. Slijedom toga tužitelj postavlja tužbeni zahtjev u pretpostavljenom iznosu od 10.001,00 kuna, a koji da će urediti nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu.

2. U podnesku od 21. veljače 2020. tužitelj navodi da ostaje pri svom manifestacijskom zahtjevu iz tužbe te preinačava tužbeni zahtjev tako da traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i utvrđenje ništetosti odredbi predmetnoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te kod iznosa za isplatu umjesto iznosa od 10.001,00 kuna, ne navodi iznos koji potražuje već da će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to odredi sud nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva , ističe kako je tužitelj predmetni ugovor sklopio za kupnju poljoprivredne mehanizacije, stoga se ne može smatrati potrošačem, niti se predmetni ugovor može smatrati potrošačkim ugovorom o kreditu. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR- ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu.

3.1. Tuženik navodi da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora koje više nisu na snazi i nemaju nikakav pravni učinak, tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi jer su sve uplate tužitelja priznate i prihvaćene kao ispunjenje ugovorne obveze po konverziji - Aneksu ugovora o kreditu, slijedom čega tuženik i tužitelj, u slučaju utvrđenja ništetnosti, nemaju što vraćati jedan drugome. Tuženik predlaže provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, kako bi se provjerio izračun konverzije kredita izrađen od strane tuženika te je li takav izračun izrađen u skladu s prisilnim propisima ZPK. Tuženik ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope, te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015.

3.2. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Tuženik navodi da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik.

3.3. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja.

4. Tužitelj je u podnesku od 14. travnja 2021. naveo da je neosnovan prigovor tuženika da je tužiteljev zahtjev za pribavom dokumentacije neosnovan budući da se radi o dokumentaciji na osnovu koje se treba provesti financijsko vještačenje kako bi tužitelj mogao odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelj je u svome manifestacijskom zahtjevu točno specificirao koje dokumente potražuje od tuženika. Tuženik raspolaže traženom dokumentacijom i prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan ju je dati tužitelju, ali ju je na traženje tužitelja prije podnošenja ove tužbe odbio dati. O osnovanosti zahtjeva za dostavom dokumentacije očitavala se i Agencija za zaštitu osobnih podataka rješenjem od dana 22. svibnja 2019. godine kojim je naloženo tuženiku u jednom drugom predmetu da korisniku kredita omogući ostvarivanje prava pristupa kreditnoj dokumentaciji bez obzira radi li se o dokumentaciji koju korisnik kredita nikada nije imao u svome posjedu ili ju je možda i imao ali ju nije bio dužan čuvati, dok je čuvanje kreditne dokumentacije kao i omogućavanje prava na pristup informacijama (na pristup kreditnoj dokumentaciji) zakonska obveza tuženika. Netočan je navod tuženika da tužitelj nije potrošač a već i sama činjenica je predmetni kredit konvertiran u valutu EUR i to prema Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kredititranju (NN 102/15) koji se odnosi isključivo na potrošače govori u prilog da status tužitelja kao potrošača nije sporan. Tužitelj ističe da je pravno utvrđenje iz kolektivne presude obvezujuće u svim individualnim postupcima koji korisnici kredita pokrenu radi naknade štete, odnosno isplate stečenoga bez osnove - što je slučaj u ovom predmetu, bez obveze sudova da ponovo provode dokazni postupak sa ciljem utvrđivanja jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF u ugovoru o kreditu ništetne ili ne (odluka VSRH Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine).

5. Nakon što ga je sud pozvao na dostavu dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu, tuženik je zatraženu dokumentaciju dostavio uz podnesak od 25. kolovoza 2021.

6. Sud je raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu 21. svibnja 2024. ostavio tužitelju rok od 15 dana za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva što je tužitelj i učinio podneskom od 24. svibnja 2025. kojim je od tuženika zatražio isplatu iznosa od 5.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

7. U podnesku od 14. lipnja 2024. tuženik navodi da u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove na temelju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, tuženik ukazuje na zastaru novopostavljenog zahtjeva jer je za dio potraživanja protekao zastarni rok od 5 godine.

8. Sud je rješenjem poslovni broj: P-232/2019-21 od 27. rujna 2024. odredio izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i to na okolnost razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju i to u vremenskom periodu od 1. siječnja 2009. pa do 30. rujna 2015. (konverzija) te da isto vještak umanji za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa odredbama čl. 171., 172. i 202. ZOO-a kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed obračunavanja kamata

9. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 8. studenoga 2024. naveo da je vještak prema nalogu suda izračunao razliku stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojemu je kredit isplaćen tužitelju u razdoblju od zaključenja kredita do 30. rujna 2015. (konverzija), međutim preplatu nije umanjio za iznos priznat u konverziji u skladu sa odredbom čl. 171., 172. i 202. ZOO-a već je iznos priznat u konverziji samo umanjio od glavnice preplate tužitelja. Dakle, vještak je nakon što je izračunao svakomjesečne preplate tužitelja do konverzije trebao izračunati zakonske zatezne kamate na svaku mjesečnu preplatu od dospijeća pa do 30.09.2015. godine te onda za iznos priznat u konverziju umanjiti prvo zakonske zatezne kamate a tek onda glavnicu tužiteljevog potraživanja. Slijedom navedenoga predlaže da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da postupi u cijelosti prema nalogu suda te da preplatu tužitelja umanji za priznatu preplatu u konverziji u skladu sa odredbama čl. 171., 172., i 202. ZOO-a.

10. Vještak Mato Ivanović sačinio je dopunu nalaza i mišljenja 13. studenoga 2024. pa je tužitelj u podnesku od 14. prosinca 2024. naveo je da nema primjedbi na predmetni nalaz, da je vještak postupio prema nalogu suda te je izračunao sve mjesečne preplate nastale radi povećanja tečaja CHF u razdoblju od 01.01.2009. pa do 30.09.2015., zatim je izračunao zakonske zatezne kamate na sve svakomjesečne preplate od izvršene uplate rate kredita do 30.09.2015. te od ukupnog iznosa oduzeo preplatu priznatu u konverziji. S obzirom da se preplata priznata u konverziji prebila sa cijelim iznosom zakonskih zateznih kamata te dijelom glavnice, zatezne kamate teku na ostatak glavnice od 01.10.2015. godine pa do isplate. Stoga je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te zatražio isplatu iznosa od 5.769,09 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 166-124/2007 od 4. travnja 2007. (list 6-11 spisa), dopis tuženika tužitelju od 29. travnja 2019. (list 12 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita, obavijest o promjeni kamatne stope od 11. prosinca 2015. uz otplatni plan (list 267-269 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 14. prosinca 2016. uz otplatni plan (list 270-272 spisa), aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-124/2007 od 19. siječnja 2016. (list 273-277 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 20. ožujka 2008. (list 279 spisa), izračun konverzije kredita od 6. studenoga 2015. uz otplatni plan (list 280-285 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (list 286-288 spisa), nacrt aneksa Ugovora o kreditu (list 289-295 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 11. lipnja 2015. uz otplatni plan (list 296-298), otplatni plan od 29. ožujka 2021. (list 299-302 spisa), otplatni plan (list 303-304 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 15. lipnja 2016. uz otplatni plan (list 305-307 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 29. ožujka 2021. uz otplatni plan (list 308-312 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstva (list 313-317 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope od 18. prosinca 2013. (list 318 spisa), specifikaciju uplata (list 319-322 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 323-324 spisa), pregled prometa za klijenta (list 325-342 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (list 343 spisa), specifikaciju uplata (list 344 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 370-377 spisa), te dopunu financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 386-396 spisa). Sud je u dokaznom postupku izveo i dokaz saslušanjem vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Mate Ivanovića, te saslušanjem tužitelja ZH u svojstvu parnične stranke. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka osobnog bankara SH jer je tuženik u podnesku od 17. ožujka 2025. naveo da odustaje od navedenog dokaznog prijedloga. Također, sud je rješenjem pod točkom I. izreke odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem svjedoka zaposlenika tuženika AH, GH i JH predloženih na okolnosti nemogućnosti procjene kretanja CHF tečaja i okolnost upozoravanja potrošača o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu. Naime, saslušanjem navedenih osoba u svojstvu svjedoka ne bi se utvrdile činjenice važne za meritorno odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari budući da navedene osobe nisu ni na bilo koji način sudjelovale u pregovaranju i sklapanju konkretnog ugovora o kreditu koji je predmet ovoga postupka, dok je tuženik sam odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara koji je sudjelovao u ugovaranju predmetnog kredita.

12. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 166-124/2007 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF.

13. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 166-124/2007 od 4. travnja 2007. , nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. zaključili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 44.753,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 10 godina, da je u čl. 6. predmetnoga Ugovora navedeno da su ugovorne stranke suglasne da je kamatna stopa promjenjiva, te da je početna kamatna stopa iznosila 6,50 % godišnje, te da je u članku 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 508,16 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

13.1. Nesporno je da je Ugovor o kreditu potvrđen odnosno solemniziran kod Javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod poslovnim brojem: OV-7629/2007 od 6. travnja 2007.

13.2. Nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-124/2007 od 19. siječnja 2016. (list 273-277 spisa) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da na dan 30. rujna 2015.preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 5.991,85 eura, a osim toga stranke su suglasno utvrdile da nakon konverzije preplata iznosi 37.077,74 kune i da se od toga iznosa iznos od 24.449,38 kuna koristi za namirenje budućih anuiteta i to do 50% dok se preplata u cijelosti ne iskoristi, a preostali iznos preplate u iznosu od 12.628,36 kuna će koristiti sukladno pisanom sporazumu između korisnika kredita i Banke.

13.3. Dakle, nesporno je da su stranke tim Aneksom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u valutu EUR, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela.

13.4. Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu potvrđen odnosno solemniziran kod Javnog bilježnika Vojsilava Ore u Vukovaru pod poslovnim brojem: OV-261/16 od 19. siječnja 2016.

13.5. Uvidom u knjigovodstvenu karticu kredita, obavijest o promjeni kamatne stope od 11. prosinca 2015. uz otplatni plan (list 267-269 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 14. prosinca 2016. uz otplatni plan (list 270-272 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 20. ožujka 2008. (list 279 spisa), izračun konverzije kredita od 6. studenoga 2015. uz otplatni plan (list 280-285 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (list 286-288 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 11. lipnja 2015. uz otplatni plan (list 296- 298), otplatni plan od 29. ožujka 2021. (list 299-302 spisa), otplatni plan (list 303-304 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 15. lipnja 2016. uz otplatni plan (list 305- 307 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 29. ožujka 2021. uz otplatni plan (list 308-312 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstva (list 313-317 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope od 18. prosinca 2013. (list 318 spisa), specifikaciju uplata (list 319-322 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 323-324 spisa), pregled prometa za klijenta (list 325-342 spisa), specifikaciju uplata (list 344 spisa) utvrđeno je da se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala cijelo vrijeme, kao i da je tijekom otplate došlo do povećanja tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj, a zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

14. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb koja je s tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

15. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

15.1. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je između ostaloga da je i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

15.2. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope.

15.3. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03).

15.4. Također je nesporno da presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog tužena banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđena je citirana presude trgovačkih sudova Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

16. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 4. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF, te dio članka 6. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, uzimajući u obzir i porvedenu konverziju kredita te pripada li pravo tužitelju na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru te je li nastupila zastara tražbine tužitelja.

17. Tužbeni zahtjev je osnovan.

18. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

19. Tužitelj saslušan kao stranka naveo je da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s prednikom tuženika jer je taj kredit bio najpovoljniji, odnosno mislio je da je najpovoljniji. Ne sjeća se je li se o uvjetima kreditiranja raspitivao kod drugih banaka, te nije bio klijent Hypo Alpe Adria bank d.d. Kredit je podigao kako bi kupio traktor i mogao orati zemlju i to za privatne svrhe. Tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen, djelomično ga je pročitao, te potpisao i nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Uvjeti ugovora u početku su mu odgovarali što se tiče roka otplate, iznosa kredita i anuiteta, a kasnije je anuitet znatno porastao. Ne bi potpisao takav ugovor da je znao da će anuiteti tijekom otplate toliko rasti te ga u banci nisu upozorili na moguće rizike sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF. Pojmovi kamatna stopa i valutna klauzula su mu bili donekle jasni kao prosječnom građaninu, te nema posebnih financijskih znanja da bi to bolje razumio. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu obrt ni trgovačko društvo te nije koristio porezne olakšice. Ponuđena mu je konverzija ugovora u valutu EUR te mu je to bilo lakše za otplaćivanje jer je bila manja rata. Naveo je i da mu nitko nije objasnio da se prihvatom konverzije odriče potraživanja s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pored toga, iskazao je i da je on otplaćivao kredit sam kao i da je morao prodati svoju zemlju da ga otplati, te da mu javni bilježnik prilikom ovjere ugovora odnosno solemnizacije nije pojasnio pojedine ugovorne odredbe.

19.1. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznat s rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu i ugovaranjem promjenjive kamatne stope, odnosno s mogućnošću da bi mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao znatno porasti.

20. Osim toga iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da se radi o unaprijed sastavljenom standardiziranom ugovoru od banke, da se o odredbama ugovora nije s potrošačem pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza, koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora pa kako takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita na njihovu štetu, što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava, što postoji u konkretnom slučaju , to se radi o ništetnosti pobijane ugovorne odredbe.

21. Dakle, tuženik je koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, kao financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijski neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

22. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

23. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

25. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz saslušanog tužitelja kao stranke da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega mu tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogledu zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

26. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

27. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

28. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača /03 koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr.) koji su bili na snazi za vrijeme otplate kredita, odnosno sada važeći Zakon o zaštiti potrošača (NN 19/22 i dr.) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

29. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

30. Uzimajući u obzir citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 ĐH od 23. travnja 2015.).

31. Što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 19. siječnja 2016. Aneksa Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' 102/2015), kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Aneksa nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Aneksom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Aneks Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

32. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Aneks koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

33. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

34. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

35. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

36. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO ) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

37. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

38. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

39. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću iz Županje.

40. Iz nalaza i mišljenja te dopune nalaz i mišljenja slijedi da ukupan tzv. glavni dug, odnosno ukupne razlike između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju u razdoblju od 1. siječnja 2009. godine do 30. rujna 2015. godine (konverzija) iznose 61.437,97 kuna, odnosno 8.154,48 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije, da ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na tzv. glavni dug, odnosno ukupne razlike između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju u razdoblju od 1. siječnja 2009. godine do 30. rujna 2015. godine (konverzija) iznosi 19.105,31 kuna, odnosno 2.535,67 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Nadalje, naveo je da ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine koji je tužitelju priznat u postupku konverzije iznosi 37.077,74 kuna, odnosno 4.921,06 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Umanjivanjem zakonskih zateznih kamata obračunatih na tzv. glavni dug, odnosno ukupne razlike između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju i tzv. glavnog duga, odnosno ukupnih razlika između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju sa iznosom preplate na dan 30. rujna 2015. godine koji je tužitelju priznat u postupku konverzije i to sukladno redoslijedu uračunavanja, ukupan dug iznosi ukupno 5.769,09 EUR. Vještak pojašnjava da se ukupan navedeni dug u iznosu od 5.769,09 EUR odnosi kako slijedi:

0,00 EUR – obračunate zakonske zatezne kamate, 5.769,09 EUR – tzv. glavni dug, odnosno razlike između plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju prema kojem je kredit isplaćen tužitelju.

41. Tužitelj je u podnesku od 10. prosinca 2024. specificirao tužbeni zahtjev zahtijevajući od tuženika na ime preplate iznos od 5.769,09 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate.

42. U podnesku od 30. prosinca 2025. tuženik je naveo kako je vještak utvrdio pogrešan datum isplate, pa time i početni tečaj, da je točan datum isplate 11.04.2011, također u izračun je uključio i anuitet od 30.09.2015 koji je plaćen nakon provedene konverzije, koristio je srednji tečaj na dan dospijeća, umjesto na dan plaćanja kako je utvrđeno u Ugovoru o kreditu te je zbog svega navedenog vještak prikazao veći iznos razlike od stvarnog iznosa.

43. Vještak Mato Ivanović saslušan je usmeno na raspravi održanoj 17. travnja 2025. kojom prilikom je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 21. listopada 2024. i dopunu nalaza i mišljenja od 13. studenoga 2024., da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK, da je izračun razlike zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja vršio na temelju dostupne dokumentacije te u skladu sa zadanim nalogom suda, da je prilikom vještačenja utvrdio razdoblja u kojima je bilo tzv. negativnih razlika ali iste nisu bile u razdoblju koje je bilo predmet vještačenja odnosno predmet samog tužbenog zahtjeva, a koji je bio od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2015., te da bi iste uzeo u obzir prilikom izračuna da je istih bilo, da je za početni tečaj koristio kao datum isplate 10. travnja 2007. jer je isti naveden u otplatnoj tablici (strana spisa 313) te ako postoji dokument iz kojeg je vidljivo da je isplata bila 11. travnja 2007. kako to tuženik navodi podneskom od 30. prosinca 2024. spreman je izraditi dopunu u primjerenom roku. Također je naveo da je uvidom u "specifikaciju uplata" uočio sam prvu uplatu u iznosu od 2.249,37 kuna i to dana 29. svibnja 2007. a uvidom u "pregled prometa za klijenta" uočio je da je banka zadužila i zatvorila iznos prvog anuiteta od 2.259,82 kuna (1.181,83 + 1.077,99 kuna) sa danom 31. svibnja 2007., odnosno banka je prikazala zatvaranje prvog anuiteta prema datumu dospijeća iako je on veći od iznosa prema danu uplate i uplaćenom iznosu koji nije evidentiran na spomenutom "pregled prometa za klijenta", te je stoga koristio tzv. metodu po dospijeću.

44. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke s učinjenim dopunama sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan jer je sačinjen sukladno nalogu suda, a prigovori tuženika su neutemeljeni te ih je vještak s uspjehom otklonio. Stoga je sud na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrdio razliku anuiteta u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF.

45. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 5.769,09 eura, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja kamatne stope i valutne klauzule u CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja kamatne stope i valutne klauzule ništetne i upravo iz tog razloga iste je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir kamatnu stopu i tečaj koja je bila na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

46. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznos od 5.769,09 eura-a zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. budući da se preplata priznata u konverziji prebila sa cijelim iznosom zakonskih zateznih kamata te dijelom glavnice, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

47. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

48. U odnosu na navode tuženika kako tužitelj nema status potrošača sud je mišljenja kako je u postupku utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba, da je u članku 2. navedeno da Banka odobrava Korisniku kredita potršački kredit, da mu je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. određeno da se radi o kreditu za kupovinu poljoprivredne mehanizacije. Pored toga, iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni istinitim, utvrđeno je da je kredit podigao za kupnju traktora kako bi obrađivao zemlju u privatne svrhe te kako u vrijeme sklapanja predmetnoga ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu obrt, trgovačko društvo niti je koristio porezne olakšice. Dodatno, tužitelj je prihvatio ponuđenu konverziju kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, iz čega je dodatno potvrđeno kako se radilo o potrošačkom ugovoru. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz posebice jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge svrhe. Dakle, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

49. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastre kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje u pogledu promjenjive kamatne stope ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2018., a u pogledu valutne klauzule nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 6. lipnja 2019. to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

50. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.769,09 eura.

51. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 4. svibnja 2021., 21. svibnja 2024., 26. rujna 2024. i 17. travnja 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 13. lipnja 2019., 21. veljače 2020., 8. studenoga 2024., 10. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova za svaki podnesak odnosno ukupno 400 bodova,

- trošak sastava podneska od 14. travnja 2021., 28. travnja 2021., 24. svibnja 2024., 5. ožujka 2025., prema Tbr.8.t.3. OT sa 50 bodova za svaki podnesak, ukupno 200 bodova,

- trošak sastava podnesaka od 14. lipnja 2024., 4. listopada 2025. prema Tbr. 8. t. 4. OT sa 25 bodova za svaki podnesak, ukupno 50 bodova,

- trošak pristupa ročištu za objavu odluke prema Tbr. 9. t. 3. OT sa 50 bodova. Dakle, tužitelju je za sve poduzete radnje u postupku priznato ukupno 1.200 bodova, a što s obzirom na postavljeni zahtjev i vrijednost boda iznosi ukupno 2.400,00 eura, što uvećano za PDV od 25% odnosno 600,00 eura sveukupno iznosi 3.000,00 eura.

51.1. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura.

51.2. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 104,19 eura budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu.

51.3. Ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 3.318,54 eura.

51.4. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 16. svibnja 2025. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

52. Budući da tuženik nije uspio u parnici, sud je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio u cijelosti kao neosnovan.

53. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja. U Vukovaru 16. svibnja 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika