Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-1717/19-27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darijanu Hortu, odvjetniku iz Opatije, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Knezović & partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 28. ožujka 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 6. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 336-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27.06.2006. godine, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem OU-1786/2006 dana 29.06.2006. godine sklopljen 20. studenog 2006. godine, sklopljen između tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb (ranije: ''HYPO ALPE-ADRIA-BANK'' d.d. Zagreb), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 i tužitelja EK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (ranije prezime: R, ranija adresa: Kastav, Kastav 69), a koja odredba glasi: ''Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju KK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos u visini od 5.681,92 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 25,68 EUR od 12.04.2007. godine do isplate,

- 25,28 EUR od 26.05.2007. godine do isplate,

- 24,96 EUR od 01.06.2007. godine do isplate

- 24,71 EUR od 07.08.2007. godine do isplate,

- 24,67 EUR od 07.08.2007. godine do isplate,

- 24,66 EUR od 07.09.2007. godine do isplate,

- 37,83 EUR od 02.10.2007. godine do isplate,

- 37,61 EUR od 03.11.2007. godine do isplate,

- 37,89 EUR od 04.12.2007. godine do isplate,

- 37,79 EUR od 03.01.2008. godine do isplate,

- 38,38 EUR od 02.02.2008. godine do isplate,

- 38,54 EUR od 01.03.2008. godine do isplate,

- 73,15 EUR od 01.04.2008. godine do isplate,

- 71,14 EUR od 01.05.2008. godine do isplate,

- 70,24 EUR od 03.06.2008. godine do isplate,

- 70,90 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

- 69,42 EUR od 01.08.2008. godine do isplate,

- 69,28 EUR od 02.09.2008. godine do isplate,

- 70,02 EUR od 02.10.2008. godine do isplate,

- 75,27 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- 72,20 EUR od 03.12.2008. godine do isplate,

- 83,24 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

- 83,79 EUR od 03.02.2009. godine do isplate,

- 83,89 EUR od 03.03.2009. godine do isplate,

- 82,62 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- 82,55 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

- 80,76 EUR od 02.06.2009. godine do isplate,

- 79,38 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- 79,41 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- 79,71 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

- 79,39 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- 78,53 EUR od 03.11.2009. godine do isplate,

- 79,34 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

- 79,92 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- 80,87 EUR od 02.02.2010. godine do isplate,

- 80,29 EUR od 02.03.2010. godine do isplate,

- 81,66 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- 81,03 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

- 81,58 EUR od 02.06.2010. godine do isplate,

- 86,29 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

- 84,86 EUR od 03.08.2010. godine do isplate,

- 87,82 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- 86,32 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- 83,70 EUR od 04.11.2010. godine do isplate,

- 87,91 EUR od 07.12.2010. godine do isplate,

- 82,60 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- 79,17 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- 79,01 EUR od 20.04.2011. godine do isplate,

- 78,64 EUR od 20.04.2011. godine do isplate,

- 85,20 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

- 84,80 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

- 84,41 EUR od 22.10.2011. godine do isplate,

- 85,73 EUR od 22.10.2011. godine do isplate,

- 81,70 EUR od 22.10.2011. godine do isplate,

- 81,38 EUR od 22.10.2011. godine do isplate,

- 62,75 EUR od 02.12.2011. godine do isplate,

- 62,38 EUR od 03.01.2012. godine do isplate,

- 63,11 EUR od 08.03.2012. godine do isplate,

- 63,30 EUR od 30.03.2012. godine do isplate,

- 62,94 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 62,50 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 62,26 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 61,91 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 61,55 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 61,17 EUR od 28.09.2012. godine do isplate,

- 59,71 EUR od 06.11.2012. godine do isplate,

- 60,24 EUR od 09.11.2012. godine do isplate,

- 59,87 EUR od 04.01.2013. godine do isplate,

- 58,80 EUR od 26.01.2013. godine do isplate,

- 58,91 EUR od 23.04.2013. godine do isplate,

- 57,74 EUR od 15.05.2013. godine do isplate,

- 57,46 EUR od 15.05.2013. godine do isplate,

- 84,96 EUR od 28.05.2013. godine do isplate,

- 83,61 EUR od 14.08.2013. godine do isplate,

- 83,32 EUR od 30.08.2013. godine do isplate,

- 83,12 EUR od 19.11.2013. godine do isplate,

- 82,77 EUR od 19.11.2013. godine do isplate,

- 82,72 EUR od 19.11.2013. godine do isplate,

- 82,26 EUR od 05.12.2013. godine do isplate,

- 82,09 EUR od 28.12.2013. godine do isplate,

- 81,77 EUR od 07.02.2014. godine do isplate,

- 81,58 EUR od 25.02.2014. godine do isplate,

i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II.1. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 182,23 eura.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 336-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27.06.2006. godine, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem OU-1786/2006 dana 29.06.2006. godine sklopljen 20. studenog 2006. godine, sklopljen između tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb (ranije: ''HYPO ALPE-ADRIA- BANK'' d.d. Zagreb), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 i tužitelja EK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (ranije prezime: R, ranija adresa: Kastav, Kastav 69), kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF) u dijelu koji glasi: „....obračunatih po srednjem tečaju za CHF HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. na dan plaćanja''.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju KK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos u visini od 7.270,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 1,10 EUR od 01.09.2006. godine do isplate,

- 1,35 EUR od 03.10.2006. godine do isplate,

- 0,78 EUR od 01.11.2006. godine do isplate,

- 14,41 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- 2,36 EUR od 03.12.2008. godine do isplate,

- 18,62 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

- 21,75 EUR od 03.02.2009. godine do isplate,

- 23,17 EUR od 03.03.2009. godine do isplate,

- 19,31 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- 20,07 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

- 14,14 EUR od 02.06.2009. godine do isplate,

- 9,77 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- 10,95 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- 13,27 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

- 67,29 EUR od 07.12.2010. godine do isplate,

- 87,62 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- 72,90 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- 73,86 EUR od 20.04.2011. godine do isplate,

- 108,04 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

- 108,11 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

- 108,28 EUR od 22.10.2011. godine do isplate,

- 116,95 EUR od 22.10.2011. godine do isplate,

- 98,85 EUR od 22.10.2011. godine do isplate,

- 99,39 EUR od 22.10.2011. godine do isplate,

- 102,15 EUR od 02.12.2011. godine do isplate,

- 101,88 EUR od 03.01.2012. godine do isplate,

- 109,21 EUR od 08.03.2012. godine do isplate,

- 112,86 EUR od 30.03.2012. godine do isplate,

- 112,87 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 112,33 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 113,14 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 113,23 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 113,32 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- 113,27 EUR od 28.09.2012. godine do isplate,

- 105,57 EUR od 06.11.2012. godine do isplate,

- 112,02 EUR od 09.11.2012. godine do isplate,

- 112,03 EUR od 04.01.2013. godine do isplate,

- 107,05 EUR od 26.01.2013. godine do isplate,

- 110,61 EUR od 23.04.2013. godine do isplate,

- 104,83 EUR od 15.05.2013. godine do isplate,

- 105,63 EUR od 15.05.2013. godine do isplate,

- 102,91 EUR od 28.05.2013. godine do isplate,

- 99,03 EUR od 14.08.2013. godine do isplate,

- 13,08 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- 10,75 EUR od 03.11.2009. godine do isplate,

- 15,16 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

- 18,70 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- 23,74 EUR od 02.02.2010. godine do isplate,

- 22,61 EUR od 02.03.2010. godine do isplate,

- 29,47 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- 28,20 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

- 31,80 EUR od 02.06.2010. godine do isplate,

- 52,71 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

- 48,24 EUR od 03.08.2010. godine do isplate,

- 62,11 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- 57,39 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- 47,79 EUR od 04.11.2010. godine do isplate,

- 100,36 EUR od 30.08.2013. godine do isplate,

- 102,21 EUR od 19.11.2013. godine do isplate,

- 103,39 EUR od 19.11.2013. godine do isplate,

- 106,10 EUR od 19.11.2013. godine do isplate,

- 106,77 EUR od 05.12.2013. godine do isplate,

- 108,99 EUR od 28.12.2013. godine do isplate,

- 110,50 EUR od 07.02.2014. godine do isplate,

- 112,77 EUR od 25.02.2014. godine do isplate,

- 121,21 EUR od 25.03.2014. godine do isplate,

- 118,03 EUR od 22.05.2014. godine do isplate,

- 116,53 EUR od 21.06.2014. godine do isplate,

- 119,23 EUR od 30.07.2014. godine do isplate,

- 119,80 EUR od 30.07.2014. godine do isplate,

- 123,46 EUR od 18.09.2014. godine do isplate,

- 123,60 EUR od 01.11.2014. godine do isplate,

- 126,88 EUR od 12.11.2014. godine do isplate,

- 127,63 EUR od 12.11.2014. godine do isplate,

- 177,22 EUR od 24.01.2015. godine do isplate,

- 147,68 EUR od 10.03.2015. godine do isplate,

- 128,73 EUR od 11.04.2015. godine do isplate,

- 128,73 EUR od 16.04.2015. godine do isplate,

- 128,73 EUR od 20.05.2015. godine do isplate,

- 128,73 EUR od 18.08.2015. godine do isplate,

- 128,73 EUR od 04.09.2015. godine do isplate,

- 128,73 EUR od 20.10.2015. godine do isplate,

- 128,73 EUR od 27.11.2015. godine do isplate,

IV.1. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 20,06 eura.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.177,98 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o j e

Ne dopušta se preinaka tužbe iz podneska od dana 26.09.2025. u dijelu koji se odnosi na razliku glavnice.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom dana 27. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 336-42/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem OU-1786/06 dana 29. lipnja 2006. Naveo je da je člankom 6. stavak 3. banka odnosno tuženik ovlašten za cijelo vrijeme otplate kredita izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke te da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Naveo je da mu je bio ponuđen ugovor o kreditu isključivo u valuti CHF kao najpovoljniji s time da se o ugovorenoj valuti CHF kao ni o kamatnoj stopi nije uopće pregovaralo jer da je predmetni ugovor unaprijed formulirao tuženik slijedom čega da on nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Naveo je da je nakon 31. ožujka 2007. tuženik svojom voljom, jednostrano i bez da je on imao bilo kakve mogućnosti utjecaja na isto te mogućnosti pregovaranja, počeo je dizati redovnu kamatnu stopu. Naveo je da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom presudom VTS RH je djelomično potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te je utvrđeno da je ponašanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja te je naloženo tuženiku da prekine sa korištenjem odredaba kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke o kojima se nije pojedinačno raspravljalo te je utuženim bankama pa tako i ovdje tuženoj zabranjeno takvo ili slično postupanje ubuduće te da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Naveo je da s obzirom da je kamatna stopa bitan element ugovora o kreditu za svaku njezinu promjenu kao i promjenu svih bitnih elemenata kod svake vrste ugovora da je potrebno sklapanje aneksa ugovora za sklapanje kojeg je ponovno potrebno suglasnost obiju ugovornih strana. Naveo je da nezakonitost odredbe ugovora u dijelu u kojem je banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom da je utvrđena ništetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Naveo je da je u razdoblju od 31. ožujka 2007. do 30. rujna 2015. na ime nezakonito povišene stope redovne kamate uplatio tuženiku iznos od 44.183,46 kn koji iznos predstavlja preplaćeni iznos na ime nezakonito podignute kamatne stope. Naveo je da je člankom 7. ugovora o kreditu određeno da su povrat obveze iz kredita tj. otplata kredita vezani uz valutnu klauzulu koja se odnosi na valutu švicarski franak. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem P-6632/17 od 14. lipnja 2018. da je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naveo je da se poziva na pravna utvrđenja iz ranije citiranih presuda. Naveo je da je kao potrošač tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora od strane tuženika kao trgovca nije informiran o posljedicama, učincima i svim eventualnim rizicima koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa niti je isti informiran o rizicima i posljedicama promjene tečaja niti o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naveo je da obzirom da je utvrđeno da je navedena odredba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštena i ništetna i bez pravnog učinka to da je neosnovano plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te da je na taj način preplatio tuženiku iznos u visini od 54.930,36 kn u periodu od 31. kolovoza 2006. do 30. rujna 2015. Naveo je da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik ponudio mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR te da je prihvatio takav prijedlog i dana 26. veljače 2016. s tuženikom zaključio Aneks uz ugovor o kreditu broj 336-42/2006 kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Naveo je da je činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi zakona te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne znači da je on kao potrošač time izgubio pravo za utvrđenje pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 26. rujna 2024. konačno precizirao tužbu i tužbeni zahtjev, odnosno napravio je preinaku tužbe, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe nepostojanje pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe te da se u cijelosti protivi i osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Naveo je da osporava da bi odredbe osnovnog Ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i vezivanjem glavnice uz valutu švicarskog franka opće bile ništetne te da je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno sporazumno riješeno temeljem aneksa sklopljenim između tuženika i tuženika sukladno ZID ZPP. Naveo je da ističe i prigovor zastare utuženih tražbina. Naveo je da tužitelj nema nakon izvršene konverzije kredita pravo zahtijevati od njega vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po osnovnom Ugovoru. Naveo je da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 i to iz razloga jer da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora, među strankama predmetnog spora da ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama u okviru kolektivnog spora te da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na osnovni Ugovor. Naveo je da valutna klauzula sadržana u osnovnom Ugovoru nije ništetna jer ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem Zakona, valutnu klauzulu da nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84 ZZP, te da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP. Naveo je da je valutna klauzula uočljiva, jasna i razumljiva, te da je osnovni Ugovor sastavljen u obliku solemizirane privatne isprave i da navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima predmetno pravnog posla. Naveo je da je preko svog kreditnog referenta tužitelja detaljno upoznao s potencijalnim rizicima promjene tečaja. Naveo je da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu da se o istoj između stranaka pregovaralo, te da ista ne uzrokuje znatnu ne ravnotežu pravnim i obvezama na štetu potrošača, te da ugovaranje valutne klauzule u osnovnom Ugovoru nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naveo je da u odnosu na odredbu osnovnog Ugovora o promjenjivosti kamatne stope također da nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom, te da navedena odredba o kamatnoj stopi nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Naveo je da je odredba o kamatnoj stopi sasvim uočljiva, jasna i razumljiva te da se radi o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo te o odredbi koja ne uzrokuje nikakvu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope te da zbog iznimno strogog nadzora i regulativnih okvira takvo postupanje banke ne bi bilo moguće. Naveo je da se izričito protivi visini tužbenog zahtjeva koja se temelji na izračunu pretplate izrađene po nalogu tužitelja.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 336-42/2006, Aneks ugovora o kreditu, izračun konverzije na dan 30/09/2015,, specifikaciju uplata za predmetni kredit, pregled prometa za predmetni kredit, obavijesti o promjenama kamatne stope, početni otplatni plan, otplatni plan za predmetni kredit, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 336-42/2006, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 27. lipnja 2006. na iznos od 73.004,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima. Utvrđeno je da je rok otplate bio 15 godine u kunskoj protuvrijednosti uz promjenjivu kamatnu stopu.

3.2. U spornoj odredbi čl.6 st.3. predmetnog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

3.3. Nadalje u dijelu sporne odredbe čl.4 st.3 navodi se „....obračunatih po srednjem tečaju za CHF HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. na dan plaćanja''.

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,88%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa iznosila od 28.02.2007 do 31.08.2007 4,60%, od 31.08.2007 do 29.02.2008 iznosila je 5,00%

30.09.2007, od 29.02.2008 do 30.11.2008 iznosila je 5,99%, od 30.11.2008 do

30.11.2010 iznosila je 6,20%, od 30.11.2010 do 30.09.2011 iznosila je 5,95%, od

30.09.2011 do 28.02.2013 iznosila je 5,45%, od 28.02.2013 do 31.12.2013 iznosila je 6,30% 31.03.2013 te je od 31.12.2013 do 30.09.2015 iznosila 3,23%.

5. U svom nalazu i mišljenju od dana 08. kolovoza 2024., stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 5.681,92 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 7.270,45 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatio 255,79 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. da iznosi 2.354,32 €. Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 2.914,29 € na dan 30.09.2015. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 2 i 4.

6. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenja, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 29. listopada 2024.

6.1. U svom očitovanju od dana 24. ožujka 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić je naveo da tuženik napominje kako vještak nije prikazao manje plaćene iznose zbog promjene kamate. Tuženik da ukazuje kako je vještak koristio prosječan tečaj stvarnih uplata što je pogrešno, dok je tuženik u simuliranom izračunu koristio stvarne datume i iznose uplata te posljedično tečaje. Naveo je da napominje da se kamata samo uvećavala u odnosu na početnu, kako je i naveden u Nalazu i mišljenju, a niža da je bila samo u periodu primjene zakonom određene kamatne stope od 3,23%. Osnovna razlika u simuliranom tuženikovom izračunu u odnosu na njegov da je u činjenici da tuženik nije uzeo u obzir podmirenje posljednjeg anuiteta i djelomično pretposljednjeg, budući da su podmireni iza 30.09.2015, a ne kako se navodi zbog korištenja prosječnog tečaja (gdje je razlika minimalna). Tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), a što da je realizirano Aneksom od 26.02.2016., do kada da su se uplate knjižile kao CHF pa tako i uplate na ime dva posljednja anuiteta (a što da nije uzeto u obzir u simulaciji). Obzirom da je kod izračuna konverzije u izračun obveza tužitelja po kreditu do 30.09.2015 uzeo i navedenu obvezu te temeljem toga formirao iznos preplaćenoga iznosa u postupku konverzije, to je i sa druge strane uzet iznos zatvaranja tih obveza, budući da se zadaćom traži preplata po kamati i valuti do konverzije, odnosno pretpostavka da nije riječ o simuliranom EUR kreditu, već o ništetnim odredbama promjene kamate i primjene valutne klauzule. Kako tuženik razdvaja specifikaciju uplata od pregleda prometa (knjigovodstvene kartice), tj. u samoj specifikaciji uplata da nije vidljivo na što se pojedina uplata odnosi (znači redovna kamata-glavnica- zatezna kamata), vještak da je prikazao uplate sukladno navedenim knjiženjima u knjigovodstvenoj kartici prikazujući prosječni tečaj (znači tečaj nije korišten, nego je prikazan kao prosjek prema stvarnoj kunskoj uplati kako je to tuženik i evidentirao u poslovnim knjigama)po takvim uplatama, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno. Knjiženja u knjigovodstvenoj kartici su temelj za vještačenja, jer je samo iz njih vidljivo kako se pojedina uplata raščlanjuje, kako po CHF potraživanjima, tako i po kunskim potraživanjima, konkretno ovdje traženo za preplatu tečajnih razlika i kamata redovnih anuiteta. Kada da se tako cjelovito zatvoreno potraživanje, naplaćeno u kunama podijeli sa onim koje je nominirano u CHF tada se prikazuje prosječni tečaj stvarne proknjižene uplate, a što da nije moguće učiniti prema samoj specifikaciji uplate, a kakve datume i tečajeve je tuženik dostavio. Slijedom navedenoga, a budući da smatra izračun tuženika pogrešnim uslijed primjene krivih činjeničnih parametara, da ostaje pri svome Nalazu i mišljenju u cijelosti te da ne ulazi u dijelove koji su pravne prirode.

7. Tužitelj je u svome iskazu naveo da je predmetni kredit bio podignut za kupnju nekretnine u [adresa] te da je to bila stambena nekretnina i da je živio u predmetnoj nekretnini. Naveo je da Nikada nije predmetnu nekretninu davao u najam ili neke komercijalne svrhe te da je tada na predmetnoj nekretnini imao trgovačko društvo, ali da sada nema te da se isto zvalo LRP.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 27. lipnja 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 336- 42/2006 predmet kojeg je iznos od 73.004,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 15 godine od dana stavljanja kredita u otplatu.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 3,88% godišnje koja kamata se obračunava primjenom dekurzivne metode te nije sporno da je u odredbi čl.6 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od veljače 2007. pa do prosinca 2013. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 3,88% povisivao tako da je kamatna stopa iznosila 4,60% od 28.02.2007 do 31.08.2007, od 31.08.2007 do 29.02.2008 iznosila je 5,00% 30.09.2007, od 29.02.2008 do 30.11.2008 iznosila je 5,99%, od 30.11.2008 do

30.11.2010 iznosila je 6,20%, od 30.11.2010 do 30.09.2011 iznosila je 5,95%, od

30.09.2011 do 28.02.2013 iznosila je 5,45%, od 28.02.2013 do 31.12.2013 iznosila je 6,30% 31.03.2013 te je od 31.12.2013 do 30.09.2015 intervencijom zakonodavca iznosila 3,23%.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.4 st.3 Ugovora o kreditu koji glasi „....obračunatih po srednjem tečaju za CHF HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. na dan plaćanja'' odnosno u dijelu odredbe čl.6 st.3 predmetnog Ugovora gdje je ugovoreno da Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od rujna 2006. pa do listopada 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 5.681,92 EUR- a te iznosa od 7.270,75 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 27. lipnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 st.3 i čl.6 st.3 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 st.3 i čl.6 st.3 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 5- tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 st.3 i čl.6 st.2 Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.4 st.3 i čl.6 st.2 Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.4 st.3 i čl.6 st.2 Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.6 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 3,88% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 3,88%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.4 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.4 st.3 i čl.6 st.2 Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, naknade za korištene kredita, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 27. lipnja 2006. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.4 st.3 i čl.6 st.3 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4 st.3 i čl.6 st.3 među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.4 st.3 i čl.6 st.2 Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.6 st.3 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.4 st.3 Ugovora o kreditu od dana 27. lipnja 2006.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.4 st.3 i čl.6 st.3 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.4 st.3 i čl.6 st.3 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i III. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.4 st.3 i čl.6 st.3 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.3 i čl.6 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od rujna 2006. pa do listopada 2015. primio ukupni novčani iznos od 5.681,92 eura na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 7.270,45 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok ga tuženik u cijelosti osporava u podnesku od dana 29. listopada 2024., nezadovoljan zadaćom koju je sud odredio knjigovodstvenom vještaku, valja odgovoriti da se vještak u cijelosti očitovao na primjedbe tuženika, a koje očitovanje u cijelosti prihvaća i ovaj sud te da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 3,88% godišnje te je iz navedenog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se provede dopunsko vještačenje sa zadaćom vještaku kako ju je on predložio, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju i odlučiti kao u toč. II., II.1., IV. i IV.1 izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.4 st.3 i čl.6 st.3. ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od rujna 2006. pa do listopada 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu br. 336-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

48. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu br. 346-42/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da je isti sklopljen dana 26. veljače 2016. između tužitelja i pravnog prednika tuženika. Utvrđeno je da je čl. 2 ugovoreno da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna kredita od strane korisnika kredita (ovdje tužitelja), tim Aneksom da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 26.656,69 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 8.945,53 kn te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina pretplate utvrđena 30.09.2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da se iznos pretplate od 21.957,75 kn koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića u dijelu "Analiza konverzije" odnosno proizlazi da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te da tako utvrđena preplata iznosi 2.914,29 € na dan 30.09.2015., međutim nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. da iznosi 2.354,32 €, odnosno tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju.

53. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 255,79 €.

53.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

53.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

53.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

53.4. Podredno valja navesti da iako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor prijeboja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

54. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

54.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

54.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 10. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od rujna 2006. pa do listopada 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

55. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

56. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18)

57. Valja navesti da što se tiče navoda tuženika da tužitelj nije potrošač odnosno da nije dokazao osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bio dužan dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da je predmetni kredit bio podignut za kupnju nekretnine u [adresa] te da je to bila stambena nekretnina i da je živio u predmetnoj nekretnini, kao i da nikada nije predmetnu nekretninu davao u najam ili neke komercijalne svrhe te da je tada na predmetnoj nekretnini imao trgovačko društvo, ali da sada nema te da se isto zvalo LRP i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik prema stavu ovog suda ni sa čim nije doveo pitanje status tužitelja kao potrošača.

58. Nadalje, što se tiče same preinake tužbe vezano za isplatu s osnova ništetnih dijelova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli iz podneska od 26.09.2024., valja navesti da u tom dijelu niti nije došlo do preinake tužbe s obzirom da je u tom dijelu tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, a kako je to naveo i sam tuženik u podnesku od dana 29.10.2024., dok što se tiče preinake tužbe iz podneska od dana 26.09.2025. u dijelu koji se odnosi na razliku glavnice, stav je ovoga suda da ista nije dopuštena u smislu odredbi članka 190 stavak 1., 2. i 3. i to iz razloga što je tužitelj već 2016. napravio konverziju predmetnog kredita i sklopio Aneks ugovora, a što znači da je prilikom podnošenja tužbe te sve do zaključenja prethodnog postupka mogao postaviti zahtjev za isplatom s osnova razlike glavnice odnosno da nije bilo objektivnih razloga koji ga u tome sprječavaju, a osim toga tužitelj je na ročištu dana 22.10.2020. naveo da se njegovo potraživanje odnosi vezano za kamatnu stopu i valutnu klauzulu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

59. U odnosu na pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 09. siječnja 2025., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za promjenjivu kamatu stopu i slično valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan.

60. Što se tiče navoda tuženika da se oni protive djelomičnom povlačenju iz podneska tužitelja od 29. listopada 2024. godine te da traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu, valja navesti da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka precizirao tužbeni zahtjev sadržaja kao u točki II. i IV. izreke presude, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a čijem se povlačenju tuženik protivio, odbijen kao u točki II.1. i IV.1 Izreke presude. Međutim što se tiče troškova postupka valja navesti da je odredbom članka 154 stavak 2 između ostalog propisano da omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, slijedom čega je i ovaj sud uzeo u obzir upravo tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj konačno postavio podneskom od 29. listopada 2024.

60.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja jednog podneska u iznosu od 200,00 eura (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 300,00 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 177,98 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.177,98 eura.

60.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V izreke ove presude.

U Rijeci, 16. svibnja 2024.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte