Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-318/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, protiv tuženika Lovačko društvo "Fazan" iz Ivanić-Grada, Ulica braće Radića bb, Topolje, kojeg zastupa punomoćnik Goran Božić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-128/2024-23 od 14. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj P- 128/2024-23 od 14. veljače 2025. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 88,68 eur s pripadajućim zateznim kamatama od 30. kolovoza 2014. do isplate.

II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj P-128/2024-23 od 14. veljače 2025. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.652,00 eur s pripadajućim zateznim kamatama i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod točkom II. i III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.652,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 30. kolovoza 2014. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.934,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 14. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 73,86 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 2.740,68 eura/20.649,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 3.922,08 eura (točka II. izreke), a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da istu preinači i u cijelosti prihvati njegov tužbeni zahtjev. Potražuje troškove žalbenog postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu predložio žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i tužitelja obvezati da mu naknadi troškove žalbenog postupka.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Osnovano tužitelj žalbom ukazuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da postoji proturječnost između onoga što se u odnosu na činjenicu uzroka sporne prometne nezgode navodi o sadržaju nalaza i mišljenja prometnog vještaka i samog nalaza i mišljenja.

5.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje prometnog vještaka, prvostupanjski sud zaključuje da je uzrok naleta osiguranika tužitelja na divljač neprimjerena brzina od 74,8 km/h i okolnost što nije obratio dovoljnu pažnju na stanje i uvjete na cesti u ranim jutarnjim satima kada je uobičajen prelazak divljači preko kolnika, iako je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju, ali i usmenom očitovanju naveo da je nalet na životinju bio neizbježan i pri dozvoljenoj brzini od 50 km/h, odnosno da bi osiguranik tužitelja, u trenutku kada je objektivno mogao uočiti životinju, kočenjem mogao zaustaviti vozilo samo da se kretao brzinom do 35 km/h.

5.2. Nadalje, u okolnostima konkretnog slučaja, kada dinamiku nastanka štetnog događaja nije bilo moguće utvrditi tehničkim putem prema materijalnim tragovima (jer osim fotografiranja mjesta nesreće policijski službenici nisu obavili klasični očevid niti su izradili skicu lica mjesta) i kada je ista utvrđena prema kazivanju i pokazivanju vozača vozila osiguranog kod tužitelja prilikom rekonstrukcije predmetne nezgode, koju varijantu vještak nije isključio kao tehnički nemoguću, a sam vozač nije osporavao činjenicu da se prije naleta na životinju kretao brzinom većom od dozvoljene (zapisnik – list 226 spisa), nejasno je zašto prvostupanjski sud otklanja kao moguću varijantu odvijanja predmetnog štetnog događaja prema kazivanju i pokazivanju tog vozača uz obrazloženje da isti pokušava otkloniti svoju odgovornost za predmetni šteni događaj i ne prihvaća utvrđenje vještaka na kojoj udaljenosti je isti mogao uočiti životinju, odnosno na kojoj udaljenosti mu se ona nalazila prije mjesta naleta. Da je svjedok VO htio iskazivati na način da izbjegne svoju odgovornost, onda bi bilo logično da je tvrdio kako se prije naleta na divljač kretao dozvoljenom brzinom.

5.3. Unatoč navedenoj postupovnoj povredi, uzimajući u obzir isprave i izvedene dokaze koji se nalaze u spisu, ovaj sud smatra da su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz članka 373.a stavak 1. ZPP.

6. Predmet ove pravne stvari je subrogacijski zahtjev tužitelja, kao osiguratelja, da mu tuženik, kao osoba odgovorna za štetni događaj od 31. srpnja 2014., isplati naknadu koju je 29. kolovoza 2014. isplatio svom osiguraniku OTP Leasing d.d. na osnovi ugovora o kasko automobilskom osiguranju.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da se štetni događaj dogodio 31. srpnja 2014. na kolniku ulice Braće Radić u mjestu Topulju, kada je na vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljao VO, naletjela divljač (srna),

- da se nalet divljači dogodio na lovnom području kojim upravlja tuženik,

- da je dozvoljena brzina kretanja na mjestu događaja iznosila 50 km/h,

- da se vozilo prije naleta kretalo brzinom većom od 70 km/h,

- da je u predmetnom štetnom događaju došlo do oštećenja vozila reg. oznaka [registarska oznaka],

- da je tužitelj vlasniku vozila, društvu OTP Leasing d.d. Zagreb 29. kolovoza 2014. isplatio ukupno 2.740,68 eura/20.649,63 kn po polici osiguranja automobilskog kaska,

- da je tuženik u vrijeme štetnog događaja bio osiguran kod tužitelja po polici osiguranja od odgovornosti broj 041724000249 za ukupno tri lovišta,

- da je agregatni limit po predmetnoj polici iznosio 100.000,00 kn za svako lovište pojedinačno,

- da je na dan prijave štete društva OTP Leasing d.d. Zagreb (31. srpnja 2014.), odnosno na dan likvidacije te štete (29. kolovoza 2014.) agregatni limit bio u potpunosti neiskorišten.

8. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud smatra da je tužitelj bio dužan predmetnu štetu uključiti u osiguranu svotu po polici osiguranja od odgovornosti tuženika, pa kako je isti to propustio učiniti, već iz navedenog razloga nema pravo od tuženika potraživati isplatu naknade iz osiguranja automobilskog kaska.

8.1. Podredno, tužbeni zahtjev nalazi neosnovanim i zbog toga što je tuženik dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika (neprilagođena brzina kretanja unatoč prometnom znaku upozorenja „divljač na cesti“), slijedom čega je isti u smislu odredbe članka 1067. stavaka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) oslobođen od odgovornosti za štetu.

9. Kako je to obrazloženo u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda poslovni broj Gž- 779/2022-4 od 8. veljače 2024., ovaj sud ne prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužitelj, bez takvog zahtjeva ili suglasnosti tuženika, predmetnu štetu mogao i trebao naplatiti iz police osiguranja od odgovornosti broj 041724000249.

10. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da tužitelj, sve do zaprimanja odgovora na tužbu u ovoj pravnoj stvari, nije imao saznanja da je tuženik u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti na koju se sada poziva.

11. Iako je tužitelj i prije podnošenja tužbe pozivao tuženika na isplatu regresa (dopisi od 15. siječnja, 24. ožujka i 15. lipnja 2015. – list 29-31 spisa), pri čemu ga je još u prvom dopisu od 15. siječnja 2015. pozvao da se izjasni ima li i kod kojeg osiguravajućeg društva sklopljenu policu od odgovornosti, tuženik o tome tužitelja nije obavijestio.

12. Prema Općim uvjetima za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti, koji su sastavni dio police osiguranja broj [broj police osiguranja], upravo je obveza osiguranika izvijestiti osiguratelja o nastupanju osiguranog slučaja kao i o podnesenom zahtjevu za naknadu štete. Obveza osiguratelja nastupa tek u vezi s podnesenim zahtjevom za naknadu štete bilo da je oštećena osoba zahtjev za naknadu štete podnijela njemu neposredno ili da je upravila prema osiguraniku.

12.1. To znači da bez određenog zahtjeva za naknadu štete, osiguratelj ne može biti u obvezi isplatiti osigurninu oštećenoj osobi.

13. Imajući na umu da je oštećenik OTP Leasing d.d. Zagreb zahtjev za naknadu štete podnio po polici osiguranja automobilskog kaska, tužitelj je kao osiguratelj bio dužan postupiti sukladno uvjetima za osiguranje automobilskog kaska, a prebijanje iznosa osigurnine po toj polici s osigurninom po polici osiguranja od odgovornosti nije mogao izvršiti bez takvog zahtjeva/suglasnosti tuženika kao osiguranika, neovisno o tome što je u vrijeme isplate sporne štete agregatni limit po polici osiguranja od odgovornosti bio u potpunosti neiskorišten.

14. Kako je u vrijeme saznanja tužitelja za nastanak osiguranog slučaja po polici osiguranja od odgovornosti agregatni limit od 100.000,00 kn za predmetno lovište bio iskorišten (prema nalazu i mišljenju vještaka za knjigovodstvo dipl. oec. Dražena Mucha do 31. ožujka 2015. isplaćeno je ukupno 154.201,74 kn), a agregatni limit predstavlja gornju granicu obveze osiguratelja za sve osigurane slučajeve osigurane unutar jedne osigurateljne godine (članak 14. stavak 1. Općih uvjeta), tuženik se više ne može pozivati na to da je obveza tužitelja bila oštećeniku štetu naknaditi isplatom osigurnine po predmetnoj polici. S tim u vezi neprihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda da je ova parnica rezultat obijesnog parničenja.

15. S obzirom na to da u okolnostima naleta na vozilo na javnoj cesti divljač predstavlja opasnu stvar, kraj činjenice da i motorno vozilo u pokretu također predstavlja opasnu stvar, ovdje tuženik odgovara po načelu uzročnosti i isti se može osloboditi odgovornosti pod pretpostavkama propisanim odredbom članka 1067. ZOO.

16. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je na dionici ceste na kojoj se štetni događaj dogodio postojao prometni znak „divljač na cesti“, da se osiguranik tužitelja prije naleta kretao brzinom većom od dozvoljene jer je naletna brzina iznosila 73,8 km/h, a ograničenje brzine 50 km/h, ali i da osiguranik tužitelja nije mogao izbjeći nalet divljači bez obzira na činjenicu što se kretao brzinom većom od dozvoljene, jer bi kočenjem uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta pod uvjetom da se kretao maksimalnom brzinom od 35 km/h.

17. Imajući na umu da tehničkim putem nije bilo moguće utvrditi dinamiku nastanka štetnog događaja, ista je utvrđena prema kazivanju i pokazivanju osiguranika tužitelja, koju vještak s obzirom na nastala oštećenja nije otklonio kao tehnički nemoguću, pa kako osiguranik tužitelja nije sporio da je vozio brzinom većom od dozvoljene i njegovo kazivanje u ovom postupku u potpunosti odgovara podacima iz prijave štete odnosno odštetnog zahtjeva i potvrde MUP-a, ovaj sud u potpunosti prihvaća nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno mjesto naleta na srnu i zaključak da se vozač kočenjem ne bi uspio zaustaviti bez obzira na činjenicu što se kretao brzinom većom od dozvoljene. Ističe se kako je vještak u svom usmenom očitovanju pojasnio da je pri mogućnosti izbjegavanja naleta uzeo u obzir brzinu kretanja vozila (utvrđenu prema materijalnim oštećenjima vozila), brzinu kretanja divljači (utvrđenu prema pretpostavci u skladu s prosječnom brzinom njezina kretanja), raslinje odnosno površinu kojom se ona kretala, prometnicu, ali i udaljenost srne od vozila.

18. Činjenica da je osiguranik tužitelja kretao brzinom većom od dozvoljene ne podrazumijeva njegovu odgovornost za predmetni štetni događaj, već isključivo ima značaj prekršaja prema odredbama Zakona o sigurnost prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13. i 158/13. – dalje: ZSPC). Tek kada bi se utvrdilo da je osiguranik tužitelja mogao izbjeći predmetni štetni događaj da se kretao brzinom unutar ograničenja, tada bi se moglo govoriti o postojanju uzročne veze između prekoračenja brzine i štetnog događaja. Međutim, kada je utvrđeno da bi do štetnog događaja došlo i da se osiguranik tužitelja kretao brzinom unutar ograničenja, onda nema uzročno posljedične veze između vožnje preko ograničenja i samog štetnog događaja.

18. Zaključak prvostupanjskog suda da vozač nije obratio dovoljnu pažnju na stanje i uvjete na cesti s obzirom na postojanje znaka opasnosti od divljači na cesti, ovaj sud ne može prihvatiti u kontekstu tuženikova oslobođenja od odgovornosti. Naime, prema odredbi članka 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13. i 158/13. – dalje: ZSPC), od sudionika u prometu se očekuje da brzinu kretanja prilagode uvjetima, tako da vozilo mogu pravodobno zaustaviti pred svakom preprekom koju u konkretnim uvjetima mogu predvidjeti. Postupanje vozača se, dakle, prosuđuje prema onome što on u konkretnim uvjetima može predvidjeti, a ne na način da je on dužan predvidjeti sve moguće situacije.

18.1. Dakle, i bez obzira na to što se štetni događaj dogodio ujutro, kada divljač češće pretrčava preko ceste, osiguranik tužitelja nije mogao predvidjeti da će životinja naletjeti s njegove desne strane na kojoj se nalaze kuće, a ne s lijeve na kojoj se nalazi polje odnosno livada i da će se kretati upravo tom brzinom (oko 30 km/h u trku), pa prema stavu ovog suda ne postoji (su)odgovornost osiguranika tužitelja za predmetni štetni događaj. Tim više što vozilo pravodobno ne bi mogao zaustaviti pri bilo kojoj brzini većoj od 35 km/h. S druge strane, tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da bi brzina kretanja osiguranika tužitelja utjecala na visinu štete.

19. Budući da tuženik nije dokazao postojanje razloga koji bi ga oslobodili od odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1067. ZOO, osnovan je zahtjev tužitelja da mu, na temelju odredbe članka 963. ZOO, tuženik plati naknadu iznosa koji je on isplatio svom osiguraniku.

20. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare utuženog potraživanja, koji prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa o oslobođenju tuženika od odgovornosti nije cijenio. Međutim, prema shvaćanju ovog suda taj prigovor nije osnovan.

20.1. Budući da zastara tražbine koja pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku (članak 234. stavak 6. ZOO), ovaj sud nalazi da do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (10. srpnja 2017.) nije protekao rok od tri godine od saznanja osiguranika za štetu i osobu koja je štetu učinila, jer je osiguranik tužitelja za štetnika saznao na sam dan štetnog događaja (31. srpnja 2014.), a za štetu i njezin obim idućeg dana (1. kolovoza 2014.), kada je sačinjen izvid štete.

21. Imajući na umu da je tuženik tijekom postupka osporio visinu troškova prema računu popravka vozila od 13. kolovoza 2014., uz tvrdnju da stavke naznačene na tom računu ne odgovaraju izvidu štete, vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da se sve stavke računa suglasne s izvidom štete izuzev stavke pod redim brojem 23 – dovod zraka hladnjaka u iznosu od 25,37 eur/191,13 kn, budući da taj dio nije predviđen u izvidu štete.

21.1. Iako je tužitelj tijekom postupka tvrdio da taj dio očitom omaškom nije naveden u izvidu štete, ali da je prema fotografijama oštećenja vozila i dinamici štetnog događaja moguće utvrditi da je u predmetnom štetnom događaju nastalo i to oštećenje, on te svoje tvrdnje nije dokazao, jer u tom pravcu nije tražio dopunsko očitovanje vještaka na ročištu 14. siječnja 2025.

22. Nadalje, tuženik je posebno osporio i opravdanost troška najma vozila prema računu s lista 28 spisa (63,31 eura/477,00 kn), a tužitelj tijekom postupka nije dokazao na što se taj trošak odnosi.

22.1. Iz prijave štete proizlazi da je vozilo nakon štetnog događaja bilo pokretno, a ukoliko je osiguraniku tužitelja taj trošak nastao za vrijeme dok je predmetno vozilo bilo na popravku, tužitelj je trebao dokazati da je njegov osiguranik i u kojem točno razdoblju unajmio drugo vozilo, kao što je trebao dokazati opravdanost takvog troška.

23. Slijedom navedenoga, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP u vezi članka 219. stavak 1. ZPP, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan za iznos od 88,68 eura. U odnosu na preostali dio iznosa naknade koji je isplatio svom osiguraniku (2.652,00 eura), tužbeni zahtjev je osnovan, kao što je osnovano potraživanje tužitelja da mu tuženik na taj iznos platiti zatezne kamate od 30. kolovoza 2014., odnosno od prvog idućeg dana nakon što je svom osiguraniku isplatio naknadu.

24. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP, žalbu tužitelja djelomično odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za navedeni iznos, dok je na temelju odredbe članka 373.a ZPP djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu valjalo preinačiti i tužitelju dosuditi iznos od 2.652,00 eura s kamatama od 30. kolovoza 2014. do isplate.

25. S obzirom na to da je ovom presudom izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, na način da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 97 %, a tuženik u omjeru od 3 %, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom II. i III. izreke pobijane presude, pa je tako ovaj sud, na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP, odlučio da tuženik nadoknadi tužitelju sve troškove koje je tijekom ovog postupka imao.

26. Na izložen način, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. – dalje: Tarifa), tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku – odvjetniku, i to trošak zastupanja na ročištima 7. veljače 2022., 3. svibnja 2022., 20. svibnja 2024., 17. rujna 2024. i 14. siječnja 2025. (za svako po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife), sastava podnesaka od 22. ožujka 2022. i 21. travnja 2022. (za svaki po 25 bodova prema Tbr. 8/3 Tarife), sastava podneska od 25. siječnja 2024. (100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife) i sastava žalbe od 23. lipnja 2022. (125 bodova prema Tbr. 10/1 Tarife), što uz vrijednost boda od 2,00 eura te PDV po stopi od 25 % iznosi 1.937,50 eura.

26.1. Uz navedeni trošak zastupanja tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 132,72 eura, trošak uviđaja na licu mjesta i prometnog vještačenja u iznosu od 716,48 eura, trošak pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 73,79 eura te za žalbu od 23. lipnja 2022. u iznosu od 73,79 eura.

26.2. Slijedom navedenoga, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u ukupnom iznosu od 2.934,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 14. veljače 2025. do isplate, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

27. Tužitelju je, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, u granicama zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP), priznat trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 73,86 eura (Tar.br. 3. stavak 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – "Narodne novine" broj 37/23.), a kako tužitelj u žalbi zahtjeva i naknadu troška sastava odgovora, koji se ne odnosi na trošak žalbenog postupka niti mu je nastao, taj mu trošak ovom presudom nije priznat.

28. Tuženiku trošak sastava žalbe, kao nepotreban, ionako ne pripada, pa mu isti nije niti priznat.

Sisak, 15. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja