Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Kžzd-26/2022-4
U I M E R E P U B L I K A H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Branka Ivića, kao predsjednika vijeća, te Nives Nikolac i Dijane Jakoliš, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Gorane Matas, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. ABC, zbog kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. u svezi čl. 192. st. 2. i u svezi čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbama opt. ABC i državnog odvjetnika, podnesenima protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj Kzd-54/2019 od dana 30. ožujka 2022. godine, u sjednici održanoj dana 15. svibnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe opt. ABC i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Varaždinu proglasio je krivim opt. ABC zbog dva u stjecaju počinjena kaznena djela, kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. st. 2. u svezi čl. 192. st. 2. u svezi čl. 188. st. 1. KZ/97 i kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 6. u svezi st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 129/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), te je optuženog, nakon što mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako od kaznenih djela, i to za kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 193. st. 2. u svezi čl. 192. st. 2. u svezi čl. 188. st. 1. KZ/97 u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 6. u svezi st. 2. KZ/11 u trajanju od 1 (jedne) godine, primjenom čl. 51. st. 2. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca te primjenom čl. 57. KZ/11 optuženiku izrekao djelomičnu uvjetnu osudu s tim da se dio kazne na koju je optuženik osuđen u trajanju od 6 (šest) mjeseci ima izvršiti, dok je za preostali dio kazne u trajanju od 10 (deset) mjeseci određeno da se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Temeljem čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 i 130/20, dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka, i to troška paušala u iznosu od 2.000,00 kuna, troškova provedenih vještačenja u ukupnom iznosu od 21.938,43 kune, na ime dva provedena psihologijska i jednog kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećene, te iznos od 204,00 kune na ime putnih troškova svjedoka. Također je temeljem čl. 145. st. 2. toč. 8. ZKP/08 optuženi obvezan na plaćanje nužnih izdataka oštećene, kao i nužnih izdataka i nagrade njezinog opunomoćenika, a o kojem trošku je određeno da će se odlučiti posebnim rješenjem.
2. Protiv presude žalbu je podnio opt. ABC, po svojoj braniteljici Davorki Kovač, odvjetnici u Varaždinu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku, podredno prvostupanjska presuda da se preinači na način da se optuženi oslobodi od optužbe.
3. Na predmetnu presudu žalbu je podnio i državni odvjetnik i to zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da sud optuženiku "izrekne strožu kaznenu sankciju".
4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik, u kojem odgovoru se ističe kako nije bilo nikakve osnove da se optuženi proglasi krivim, zbog čega da se optuženi u potpunosti protivi i žalbi državnog odvjetnika.
5. Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen ŽDO Šibenik na dužno razmatranje.
6. Žalbe nisu osnovane.
U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka
7. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz toč. 11. st 1. čl. 468. ZKP/08 žalitelj paušalno navodi kako u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti razlozi da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, i da se tiču ponajprije ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene u odnosu na sadržaj nalaza provedenih vještačenja. Nadalje, žalitelj navodi kako sud u obrazloženju presude ukratko iznosi optuženikovu obranu, zatim iskaze saslušanih svjedoka i u određenim dijelovima nalaze i mišljenja sudskih vještaka, i to u onim dijelovima koji podržavaju zaključak suda o vjerodostojnosti iskaza oštećene, da bi sud na kraju obrazloženja kratko zaključio kako je u potpunosti povjerovao iskazu oštećene koja da je bila pogođena i traumatizirana ponašanjem optuženika, to da je skrivala od najbližih, da se povjerila prijateljicama, te da događaje koje je doživjela kao dijete u starosnoj dobi od 10 i 13 godina nije mogla izmisliti, a takav zaključak suda da je potpuno neutemeljen i u suprotnosti sa izvedenim dokazima, kao i zaključak suda da iskaz oštećene ima uporište i u iskazu svjedokinje IM, bake oštećene.
7.1. Suprotno ovakvim žalbenim navodima, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima, tako da nije ostvarena bitna povreda na koju se žalitelj u žalbi poziva.
8. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ustvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući žalitelj samo tu žalbenu osnovu obrazlaže, optuženik ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene prvostupanjskog suda, već samo iznosi vlastitu analizu i ocjenu izvedenih dokaza izvlačeći zaključke suprotne zaključcima prvostupanjskog suda.
8.1. Tako žalitelj smatra da u višekratnim iskazima oštećene RM postoje nedosljednosti, a kontradiktornosti da su sadržane i u iskazima svjedoka MM, NM, ZM te ŠM, koji iskazi da su i u međusobnoj kontradiktornosti, a isto tako da su i u kontradiktornosti sa iskazom oštećene RM, a da pri tome uopće ne navodi koje su to nedosljednosti u iskazima oštećene, niti navodi u čemu su to iskazi navedenih svjedoka kontradiktorni i međusobno i sa iskazom oštećene RM.
8.2. Nadalje, u žalbi se navodi kako u konkretnom slučaju s jedne strane postoji iskaz oštećene, a sa druge strane obrana optuženika, koju žalitelj, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, cijeni dosljednom, životnom i uvjerljivom, te da osim iskaza oštećene, koja da je lažnim optužbama htjela pridobiti pozornost i prijateljica i majke, koja je o optuženiku imala loše mišljenje, ne postoji niti jedan drugi personalni dokaz, budući su svi saslušani svjedoci, svjedoci po čuvenju, koji prepričavaju ono što su čuli jedni od drugih i ono što im je kazala oštećena, a kamoli da bi postojao kakav materijalni dokaz.
8.3. Žalitelj polemizira i sa rezultatima provedenih psihologijskih i psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećene, ponovno preocjenjujući iste dokaze i izvodeći zaključak, suprotan zaključku prvostupanjskog suda, kako je upravo nalaz i mišljenje vještakinje psihologijske struke Višnje Škevin, stručan i objektivan, očito zbog toga što je ista utvrdila kako je oštećena sklona preuveličavanju i konfabulaciji, te iskaz oštećene s forenzičkog stajališta ocijenila nevjerodostojnim, zanemarujući pri tom argumente koje su u pravcu netočnosti takvih tvrdnji, i propusta napravljenih u vještačenju prof. Višnje Škevin, spec. kliničke psihologije, iznijele u svojim nalazima i mišljenjima iznesenima na raspravi tijekom prvostupanjskog postupka dr. sc. BM, spec. kliničke psihologije, te vještakinje mr. sc. Suzane Kos i spec. psihijatrije i prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut, koje su provele kombinirano psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje oštećene i usuglasile rezultate svojih vještačenja, što je sve detaljno izneseno u obrazloženju pobijane presude, i prvostupanjski sud s pravom iste razloge prihvatio, kao i rezultate provedenih vještačenja dr. sc. BM te mr. sc. Suzane Kos i prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander.
8.4. Suprotno iznijetim žalbenim navodima optuženika, s pravom je prvostupanjski sud pozitivno vrednovao i prihvatio iskaz oštećene RM, koja je tijekom prvostupanjskog postupka saslušana u dva navrata, prvi put 23. studenog 2018. od strane Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu, i drugi put na raspravi dana 14. prosinca 2020., putem video-linka. U oba navrata oštećena je iskazivala na istovjetan način, radi se o konzistentnim iskazima oštećene bez kontradiktornosti koje se u žalbi samo paušalno ističu, bez navođenja u kojim bi to dijelovima iskazi oštećene bili kontradiktorni.
8.5. Osim navedenog, rezultati dva od ukupno tri provedena vještačenja oštećene RM, i to onog kojeg je provela dr. sc. BM, spec. kliničke psihologije Psihološkog centra Izbornik d.o.o. iz Zagreba, i kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja kojeg su provele mr. sc. Suzana Kos, spec. psihijatrije i prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut, govore o tome da nisu nađene prepreke u zdravstvenom, psihofizičkom, kognitivnom niti moralnom smislu za kapacitet oštećene da vjerodostojno svjedoči i autentično iskazuje o proživljenim iskustvima. Ovim vještačenjima kod oštećene nisu nađeni pokazatelji sklonosti preuveličavanju i konfabulaciji, već je utvrđeno da oštećena daje detaljne opise utuženih događaja, kontekst događaja, te da su njene emocionalne reakcije konzistentne s opisivanjem događaja, a što da sve sa psihologijsko- psihijatrijskog aspekta upućuje na autentičnost doživljenog.
8.6. Nadalje, navedena vještačenja u činjenici što je oštećena kaznenu prijavu podnijela tek naknadno, protekom pet, odnosno osam godina nakon utuženih događaja, također ne vide razlog da kazivanje oštećene ne bi bilo vjerodostojno i autentično, uz navođenje da rezultati svjetskih istraživanja govore kako je odgoda razotkrivanja u prosjeku od 10 do 16 godina, pri čemu je za istaknuti da je oštećena u vrijeme utuženih događaja bila u starosnoj dobi od deset i trinaest godina, te da i sama navodi, posebno u odnosu na prvi događaja, da joj nije bilo jasno što se dešavalo, da ništa nije razumjela, da je bila zbunjena, uplašena, da je samo htjela otići kući, kako navodi nakon drugog događaja kada je i zvala roditelje da dođu po nju na [adresa] gdje je ljetovala s bakom i djedom. Upravo ta zbunjenost oštećene i nerazumijevanje onog što se dogodilo u njenoj životnoj dobi od deset godina, i to sve od strane njenog djeda, za kojega sama navodi kako ga je voljela, razlogom je zašto oštećena o tome nije ništa kazala niti baki, niti roditeljima, već se nakon drugog događaja koji se zbio u ljeto 2013., povjerila kada je počela školska godina svojoj prijateljici ZM, koja je to, nakon proteka godine dana, ispričala bratu oštećene, GM, a ovaj njihovom ocu NM, od kojega je za događaje saznala i majka oštećene, MM.
8.7. Neosnovano žalba želi prikazati kako je motiv oštećene za podnošenje kaznene prijave protiv djeda bio samo zadobivanje pažnje roditelja i pokazivanje lojalnosti, posebno prema majci, koja je o optuženom govorila da je agresivan i da je htio da sve bude pod njegovom kontrolom. Naime, nakon što su roditelji oštećene, na gore navedeni način, protekom godine dana od kada se zbio drugi utuženi događaj, saznali da je optuženi spolno zlostavljao oštećenu, nije došlo do podnošenja kaznene prijave, iz razloga, kako to otac oštećene, svjedok NM opisuje u svom iskazu, da događaj nisu prijavili policiji jer su to smatrali „obiteljskom sramotom“, a također i zbog toga što su htjeli „zaštititi oštećenu“, već oštećena sama, kada je navršila 18 godina podnosi kaznenu prijavu protiv djeda, kada je, kako to i navodi u svom iskazu „shvatila što joj je djed učinio“, a što govori u prilog tome da ovdje nije riječ niti o zadobivanju pažnje, niti o iskazivanju bilo kakve lojalnosti, već o odluci oštećene koja je protekom vremena, odrastajući, osvijestila što se zapravo dogodilo, a o čemu u svom nalazu i mišljenju govori dr. sc. BM, spec. kliničke psihologije.
8.8. Bezuspješno žalba pokušava dovesti u pitanje vjerodostojnost kazivanja oštećene i navodima kako članovi obitelji oštećene kod iste nakon prvog događaja nisu primijetili nikakvo čudno ponašanje, te kako oštećena nakon prvog događaja odlazi s djedom i bakom na more i to na vlastiti zahtjev.
8.8.1. Kao prvo, nije istina da oštećena na more odlazi s bakom i djedom „na vlastiti zahtjev“, budući je i sam optuženik u svojoj obrani naveo da se on kada idu na more više druži sa prijateljima, a njegova supruga da se voli kupati, pa da je ista upravo radi toga nazvala snahu MM i pitala da li RM može sa njima na more kako bi baki pravila društvo na plaži, a RM, koja je njegovu suprugu jako voljela da je na to pristala.
8.8.2. Nadalje, takvo postupanje oštećene kada ista i nakon prvog utuženog događaja koji se dogodio 2010. godine odlazi baki i djedu u posjete, te na bakin zahtjev sa njima 2013. godine ide i na more pojašnjava vještakinja Gordana Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut odgovarajući na raspravi upravo na pitanja braniteljice, a kada je navela kako je praksa pokazala vrlo čestu pojavu da zlostavljano dijete ostaje čak i živjeti u istoj kući sa zlostavljačem (ocem, očuhom, djedom…) iz razloga što „čuva obitelj“, te da veliki dio djece žrtava seksualnog zlostavljanja zbog osjećaja srama, krivnje, straha od stigmatizacije, te straha da ne razore obitelj godinama šute i nose svoju traumu.
8.8.3. U odnosu na žalbene navode da nakon prvog događaja, dakle događaja iz 2010. godine, nitko kod oštećene nije primijetio čudno ponašanje, vještakinja je pojasnila kako se u praksi često događa da zlostavljano dijete ima određene smetnje u ponašanju ili učenju, ili da počne sa konzumacijom droge, a da nitko, niti obitelj, takve probleme ne poveže sa seksualnom traumom.
8.9. U odnosu na žalbene navode da su svi u postupku saslušani svjedoci, svjedoci po čuvenju, koji nisu bili prisutni navodnim događajima i koji samo prepričavaju ono što im je rekla oštećenica, a čiji iskaz se u žalbi ocjenjuje nevjerodostojnim, ističe se da u praksi, u slučajevima seksualnog zlostavljanja, pogotovo djece, gotovo nikada ne postoje očevici takvih događaja, već svjedoci kojima se žrtva ili povjeravala, ili svjedoci koji su kod djeteta žrtve seksualnog zlostavljanja primijetili kakve promjene, ili poremećaje u ponašanju, a koja situacija postoji i u konkretnom slučaju.
8.9.1. Nakon što je sasvim osnovano iz svih naprijed iznijetih razloga prihvatio kao vjerodostojan iskaz oštećene RM, prvostupanjski sud nije imao nikakvog valjanog razloga ne prihvatiti i iskaze drugih u postupku saslušanih svjedoka, u iskazima kojih niti ovaj drugostupanjski sud nije našao međusobnih kontradiktornosti, niti kontradiktornosti sa iskazom oštećene, zbog kojih ih ne bi trebalo prihvatiti, a koje su u žalbi samo paušalno istaknute bez konkretnog navođenja u čemu bi se iste sastojale.
8.9.2. Saslušana svjedokinja ZM, prijateljica oštećene, kojoj se oštećena nakon događaja koji se 2013. godine zbio kada je bila sa bakom i djedom na [adresa], povjerila kako ju je djed „dirao“, a naknadno joj kazala kako se to bilo dogodilo još jednom ranije kada je bila u kući kod bake i djeda, i kada ju je djed zatvorio u spavaću sobu i nešto pokušavao, a ona uspjela pobjeći, što je sve ova svjedokinja ispričala protekom otprilike godine dana bratu oštećene, svjedoku GM, što ovaj sve i potvrđuje u svom iskazu i navodi kako je sve odmah ispričao ocu, svjedoku NM, a otac majci, svjedokinji MM, u čijim iskazima niti ovaj drugostupanjski sud nije primijetio nikakvu kontradiktornost, niti međusobnu, niti u odnosu na iskaze oštećene i drugih saslušanih svjedoka, a kojom bi bila dovedena u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza.
8.9.3. Svjedokinja IM, baka oštećene, o utuženim događajima nije imala nikakvog saznanja dok njoj o istima nisu kazali roditelji oštećene, negdje 2014. godine. U odnosu na boravak oštećene sa njom i optuženikom na ljetovanju na [adresa], kada se zbio drugi utuženi događaj, ova svjedokinja je opisala kako je oštećena te večeri kada su išli u šetnju hodala ispred njih, a potom i pobjegla na plažu, gdje je ona nakon toga pronašla, a sutradan po oštećenu da je došao otac i odveo je kući, jer ga je zvao optuženi, a iz iskaza majke oštećene, kao i same oštećenice, razvidno je da je te večeri i RM oko 23,00 h zvala majku da odmah dođu po nju na [adresa]. Ova svjedokinja, kao i otac, majka i brat oštećene, navela je da je oštećena jako voljela svog djeda, oštećena da joj nikada nije lagala i izmišljala, samo da je bila razmažena.
8.9.4. Kada prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi kako se u njegove zaključke o tome da su se utuženi događaji doista dogodili na način kako je to iskazivala oštećenica uklapa i iskaz svjedokinje IM, bake oštećenice, koja nije imala saznanja o događajima sve dok o tome nije saznala od roditelja oštećenice, onda je sud mislio na ove dijelove iskaza svjedokinje IM kada ista navodi kako je 2010. godine, kada je oštećena bila kod njih kući, oko 21,00 h otišla iz stana zatvoriti pekaru koja se nalazila u prizemlju kuće, te kada svjedokinja navodi kako se ove večeri kad su bili na Bolu prije odlaska u šetnju otišla u kupaonicu tuširati gdje da se zadržala 5 do 10 minuta, za koje vrijeme odsutnosti svjedokinje da se moglo dogoditi ono što u svom iskazu opisuje oštećena, tako da i u tom dijelu žalba bezuspješno pokušava osporiti zaključke prvostupanjskog suda, kao i navodima da je oštećena tijekom prvostupanjskog postupka širila krug prijateljica kojima je pričala o inkriminiranim događajima „kako bi pojačala svoje dokaze i činjenice kojima potkrepljuje svoje iskaze i navode“.
8.9.5. Kao što je već naprijed i navedeno, oštećena RM prvi puta je saslušana 23. studenog 2018. od strane Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu kada je u svom iskazu navela da se 2013. početkom školske godine o tome da ju je djed neprimjereno dirao povjerila svojoj najboljoj prijateljici ZM, što je ova svjedokinja i potvrdila u svom iskazu. Kada je drugi puta saslušana na raspravi pred Općinskim sudom u Varaždinu 14. prosinca 2023. oštećena je na upit braniteljice optuženog s kojim je još prijateljicama, osim ZM, pričala o utuženim događajima, odgovorila da je o tome pričala još sa prijateljicama IMUE i ČM, i to nakon što su njezini roditelji za sve saznali, jer da joj je tada bilo lakše o tome pričati, a što iste u svojim svjedočkim iskazima i potvrđuju.
8.9.6. Dakle, iz samog konteksta postavljenog pitanja, i ranije postavljenih pitanja oštećenoj od strane braniteljice, proizlazilo bi da oštećena, bez da je o tome bila upitana, i to negdje pred sam kraj ispitivanja oštećene, ne bi niti spomenula da je o svemu pričala sa još dvije prijateljice, nakon što se prvotno povjerila samo prijateljici ZM, i nakon što su o svemu saznali i njezini roditelji, što ukazuje na to da nije bilo nikakve namjere od strane oštećene za „pojačavanjem“ njenog iskaza.
8.10. Pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda nije dovedena u pitanje niti žalbenim navodima, a koji su također usmjereni na osporavanje vjerodostojnosti kazivanja oštećene RM, kako se inkriminirani događaj iz jeseni 2010. godine u obiteljskoj kući optuženog u [adresa] nije mogao dogoditi jer da se u to vrijeme u kući nalazila i majka optuženika, prabaka oštećene, koja da je baš u vrijeme kada se zbio utuženi događaj, kako je to i optuženi naveo u svojoj obrani, običavala u dnevnom boravku gledati televiziju.
8.10.1. Naime, za vjerovati je da optuženi ne bi oštećenu, svoju unuku, na utuženi način dirao ispred svoje majke, njezine prabake, a i sama oštećena to ne navodi u svom iskazu već navodi kako je prabaka, ako je u to vrijeme bila u kući, bila u svojoj sobi na kraju kuće i nije mogla ništa vidjeti ni čuti.
9. Slijedom svega iznijetog, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
U odnosu na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni
10. Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog odluke o kazni navodeći kako je sud među olakotnim okolnostima optuženiku propustio cijeniti njegovu stariju životnu dob, te činjenicu da je isti cijeloj obitelji vlastitim radom i zalaganjem osigurao materijalnu egzistenciju, te protek vremena od počinjenja utuženih kaznenih djela, tako da je izrečena kazna optuženiku previsoka i da bi se i samom uvjetnom osudom u konkretnom slučaju postigla svrha kažnjavanja, a također nije u pravu niti državni odvjetnik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, navodeći da je sud precijenio značaj utvrđene olakotne okolnosti u vidu ranije optuženikove neosuđivanosti, dok da nije uzeo u obzir sve otegotne okolnosti, a posebno posljedice koje su na žrtvu, dijete, ostavila utužena kaznena djela, tako da izrečena kazna u konkretnom slučaju ne predstavlja dostatnu društvenu osudu i da nije adekvatna za postizanje opće svrhe kažnjavanja.
10.1. Suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženika i državnog odvjetnika, pravilno je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju izabrao vrstu i mjeru kazne osudivši optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, i izrekavši optuženiku djelomičnu uvjetnu osudu, s tim da neuvjetovani dio kazne iznosi šest mjeseci, a uvjetovani dio kazne deset mjeseci, na rok provjeravanja od tri godine, a koju vrstu i mjeru kazne i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom i životnoj dobi optuženika i činjenici što je ranije neosuđivana osoba, kao i težini počinjenih kaznenih djela, te kojom kaznom će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.
11. Neosnovano se optuženi žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka navodeći kako isti troškovi višestruko prelaze optuženikove mjesečne prihode, te da bi plaćanjem istih bila ugrožena optuženikova materijalna egzistencija.
11.1. Naime, osim mjesečnih primanja u vidu mirovine i plaće, optuženik je vlasnik, osim obiteljske kuće, i poslovnog prostora površine oko 300 m2, te vozila Mercedes, tako da niti po ocjeni ovog drugostupanjskog suda plaćanjem troškova kaznenog postupka na koje je obvezan prvostupanjskom presudom u iznosu od 24.142,00 kuna / 3.200,00 eura ne bi bilo dovedeno u pitanje optuženikovo uzdržavanje.
12. Slijedom iznijetog, kako nije utvrđena osnovanost žalbenih navoda optuženika i državnog odvjetnika, a niti su ispitivanjem pobijane presude nađene povede na koje ovaj drugostupanjski sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom čl. 482. ZKP/08 žalbe optuženika i državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
U Šibeniku, 15. svibnja 2025. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Branko Ivić
