Poslovni broj: Us I-1780/2023-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja Sveučilište u Splitu, Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, OIB: 83615500218, Matice hrvatske 15, Split, zastupan po zakonskom zastupniku izv. prof, dr. sc EC, dekanu, protiv tuženika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Miramarska cesta 22, Zagreb, OIB: 69608914212, radi postupanja u postupku donošenja odluke o utvrđenoj nepravilnosti, nakon javne rasprave zaključene 15. travnja 2025. u nazočnosti zz tužitelja dekana EC i opunomoćenika tuženika FC i MC, objavljene 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Klasa: UP/I-910-04/20-02/147, Urbroj: 538-05-3-3- 1/623-23-4 od 19. svibnja 2023. kao i podredni tužbeni zahtjev za oglašavanje ništavim osporenog rješenja i da se naloži Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije isplatu iznosa od 55.000,00 kuna što je ekvivalent financijskom ispravku.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju u roku od 60 dana od dana dostave ovog pravomoćnog rješenja tuženiku nadoknaditi troškove ovog spora u iznosu od 63,98 eura.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-910-04/20-02/147, Urbroj: 538-05- 3-3-1/623-23-4 od 19. svibnja 2023. odbijen je prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije u povodu Odluke o utvrđenoj nepravilnosti IRR01, Klasa:910-01/14-

01/85, Urbroj:358-04-20-2438 od 3. ožujka 2020.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava i pravila postupka, u bitnom prigovara utvrđenju da bi bilo kakvo postupanje u predmetnom postupku nabave moglo predstavljati nepravilnost kako je određeno člankom 2. stavak 1. točke 36. Uredbe u smislu da šteti, ili bi moglo štetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Smatra kako navedeno nije ni na koji način dokazano, već se radi o paušalnim tvrdnjama koje proturječe stvarnom i činjeničnom stanju. Osporava način utvrđivanja korekcije, a posljedično i dodijeljenu mu financijsku korekciju općenito. Prigovara kako tuženik u konkretnom slučaju nije pravilno primijenio odredbe članka 5. stavka 2., članka 9. stavka 1. i članak 3. Zakona o općem upravnom postupku, u vezi članka 144. stavak 2. Uredbe, Presuda EU, odjeljak 1 i 2 Smjernica, točke 2.2. Uputa, točke 13. Priloga Il Pravila, članka 443. stavak 2. u vezi članka 194. stavak 4. ZJN, članka 34. ZOFO, a u vezi članka 8. UOFO. Tvrdi kako je osporenim rješenjem pogrešno utvrđena osnova za nepravilnost jer ista nije određena u skladu s člankom 1. stavak 3. Pravila obzirom da svaka mjera koju nadležno tijelo primjenjuje tijekom postupka utvrđivanja i određivanja financijske korekcije treba biti nužna i prikladna, što ovdje nije slučaj. Prigovara kako su osporeno rješenje i Odluka u suprotnosti i s člankom 2. stavak 3. Pravila, koji propisuje da je nepravilnost kršenje prava Europske unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta, a koja šteti, ili koja bi mogla naštetiti proračunu Unije, na način da stvori neopravdani izdatak. Naglašava kako je predmetni postupak javne nabave proveden sukladno važećim odredbama nacionalnog zakonodavstva koje je usklađeno s pravom Europske unije u dijelu koje reguliraju pravila javne nabave i fiskalne odgovornosti, a kojim su pravilima tužitelju nametnute prekršajne odredbe u slučaju njihova kršenja ili neprimjene. Ističe kako provedena nabava nije stvorila negativne učinke u smislu odredbe članka 7. stavak 8. Pravila jer ne zadovoljava niti jednu od navedenih točaka tog stavka. Također, tvrdi kako nije došlo do kršenja propisa u odnosu na stvarni i potencijalni financijski učinak na proračun iz kojeg se financira ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava, kao ni do financijskih posljedica na proračun iz kojeg se financira ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava. Tvrdi da propisanim uvjetima u dokumentaciji nije došlo do ograničavanja tržišnog natjecanja, obzirom da je velik broj gospodarskih subjekata imao mogućnost sudjelovanja u postupku, odnosno nije došlo odvraćajućeg učinka na potencijalne ponuditelje, nije sklopljen ugovor o javnoj nabavi s ponuditeljima s kojima pravni posao inače ne bi bio sklopljen te bi ishod projekta bio jednak i da nije došlo do utvrđivanja nepravilnosti. Nadalje, navodi kako tuženik navodnu nepravilnost veže uz uvjet iz točke 3.3.3.2. Dokumentacije o nabavi u kojem je za oba tražena ključna stručnjaka traženo da posjeduju važeći certifikat u području javne nabave sukladno pravu države poslovnog nastana i tvrdi kako postavljeni uvjet nije minimalna razina sposobnosti te kako je to opisano člancima 256. i 259. ZJN, odnosno takvima koje osiguravaju da će gospodarski subjekt biti sposoban izvršiti ugovor. Tužitelj smatra kako navedene tvrdnje tuženika pokazuju ozbiljno nepoznavanje odredbi ZJN te ozbiljne sadržajne i logičke pogreške. Navodi kako tvrdnja da je „intencija propisivanja minimalnih razina uvjeta sposobnosti omogućavanje sudjelovanja što većem broju gospodarskih subjekata kako bi se udovoljilo načelu zaštite tržišnog natjecanja te jednakog tretmana” nema nikakve veze s javnom nabavom, a još manje s odredbama ZJN. Suprotno, sukladno članku 256. ZJN, naručitelj prilikom određivanja uvjeta sposobnosti smije zahtijevati minimalne razine sposobnosti koje osiguravaju da će gospodarski subjekt biti sposoban izvršiti ugovor o javnoj nabavi. Dakle, da je jasno i nedvojbeno da je cilj uvjeta sposobnosti ona minimalna razina koja osigurava da će gospodarski subjekt biti sposoban izvršiti ugovor o javnoj nabavi. Prigovara kako tvrdnja tuženika da se „načelo tržišnog natjecanja odnosi na to da ponuditelja bude što više, kako bi se oni, međusobno natječući, priložili što povoljnije ponude, a što bi u konačnici imalo rezultat manjeg trošenja proračunskih sredstava”, nema nikakve veze s javnom nabavom, a još manje s odredbama ZJN. Tvrdi kako je cilj javne nabave osigurati odabir ekonomski najpovoljnije ponude (vrijednost za novac, nikako najjeftinije ponude s niskom cijenom koja rezultira niskom razinom kvalitete usluge). Nadalje, tužitelj se poziva na odredbu članka 3. Zakona o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave, kao i praksu DKOM, i to na rješenje vezano uz predmetni nalaz, te navodi kako je rješenjem DKOM koji se vodi pod poslovnim brojem Klasa: UP/ll-034-02/17-01/821 od 20.11.2017. žalbeni navod istovjetan Odluci riješen neosnovanim. Dakle, ističe kako je Odluka suprotna spomenutom rješenju DKOM i time očito nezakonita. Nadalje, prigovara kako utvrđenje tuženika „da u odnosu na strane stručnjake nije ostavljena mogućnost dostave odgovarajućeg jednakovrijednog certifikata koji se izdaje u drugim zemljama”, te da „navedeni kriterij ima odvraćajući učinak na potencijalne ponuditelje, ponuditelje stavlja u neravnopravan položaj i stvara neopravdane prepreke za tržišno natjecanje”, je u potpunosti netočno iz više razloga. Nastavno, navodi kako je netočno da bi se taj zahtjev odnosio na bilo koji način drugačije prema „stranim” stručnjacima u odnosu na neke druge. Tvrdi kako nigdje u dokumentaciji nije navedeno da stručnjak mora biti bilo koje narodnosti, niti to predstavlja bilo kakvu prepreku u bilo kojem pozitivnom propisu (niti je SAFU dostavio bilo kakav dokaz u tom smislu). Navodi kako je netočno da bi zahtjev traženja certifikata bio protivan bilo kojem načelu javne nabave. Tvrdi kako je u ZJN precizno određeno da u postupcima javne nabave mora sudjelovati barem jedna osoba s certifikatom u javnoj nabavi, pri čemu je propisan i način stjecanja certifikata. Iz navedenog proizlazi da je navedena odredba u potpunosti usklađena s propisima EU i ne može ni na koji način biti proglašena diskriminatornom prema bilo kome, a što Odluku SAFU čini nezakonitom, odnosno protivnom pravu EU i nacionalnom zakonodavstvu. Nadalje, navodi da SAFU prenosi mišljenje ARPA-e kako, s obzirom na to da prema ZJN jedan član povjerenstva u javnoj nabavi mora imati certifikat, proizlazi da ostali članovi povjerenstva isti ne moraju imati, za koju tužitelj tvrdi da je potpuno nevezana uz predmet spora te time irelevantna. Ističe kako je tražio dokaz posjedovanja certifikata iz dva razloga: jedan je fizičko osiguranje da u svim postupcima nabave član povjerenstva zaista i bude osoba s certifikatom u javnoj nabavi (u svom pojašnjenju/odgovoru SAFU tužitelj je naveo vlastita ograničenja iz kojeg sam to nije u mogućnosti osigurati); drugi je što upravo po odredbi ZJN certifikat daje službenu potvrdu da određena osoba posjeduje potrebna znanja iz javne nabave, te smatra kako je kontradiktorno tvrditi da je traženje nečega što pozitivni propis RH određuje kao jamstvo znanja, nadležno tijelo smatra ograničavajućim. Tužitelj, vezano uz moguće ograničavanje tržišnog natjecanja koje bi navodno proizlazilo iz ovog uvjeta, navodi kako SAFU apstraktno tvrdi da ovako postavljeni uvjeti ograničavaju tržišno natjecanje, jer s druge strane, iz službenog registra koji vodi službeno tijelo RH proizlazi da postoje točno 6552 osobe koje zadovoljavaju navedeni uvjet (neovisno o narodnosti ili nacionalnosti). Tužitelj smatra kako SAFU nije utvrdio nijednu bitnu i činjenično relevantna okolnost kršenja materijalnopravnih propisa od strane tužitelja, odnosno nije dokazao relevantne okolnosti za odmjeravanje financijske korekcije provedenim upravnim postupkom, odnosno nije dokazao, odnosno argumentirao i potkrijepio stvarno utvrđenim činjenicama nijedan od bitnih elemenata za određivanje korekcija, konkretno ograničenje tržišne utakmice, diskriminaciju, odvraćanje i financijsku štetu po bilo kojoj osnovi. Tužitelj smatra kako je SAFU kod odmjeravanja korekcije trebao uzeti u obzir: kako je u Smjernicama za nepravilnosti navedeno „kada je nepravilnost samo formalne prirode bez stvarnog ili potencijalnog financijskog učinka, neće se izvršiti ispravak,” a tužitelj smatra kako prema svemu navedenom u Odluci nije utvrđena okolnost, odnosno nije došlo, niti je utvrđeno da je došlo, ni do stvarnog niti do potencijalnog financijskog učinka; da je sukladno članku 2. Uredbe nepravilnost kršenje prava Unije ili nacionalnog prava koje šteti ili bi moglo štetiti proračunu Unije tako da optereti proračun neopravdanim izdatkom; sukladno Smjernicama, SAFU je kao službena osoba, obvezan dokazati svoje tvrdnje, što nije učinjeno niti u jednom od slučajeva; sukladno Smjernicama, SAFU je kao službena osoba, obvezan utvrditi okolnost da bi ugovor „bio od određenog interesa za poduzeće koje se nalazi u drugoj državi članici u odnosu na državu članicu relevantnog tužitelja, te da to poduzeće nije moglo izraziti interes za taj ugovor jer nije imalo pristup odgovarajućim informacijama prije sklapanja ugovora”, obzirom na to da se radilo o postupku nabave objavljenom na internetskim stranicama EOJN, uz prethodno provedeni postupak prethodnog savjetovanja, s maksimalnom razinom transparentnosti, protivno je svim očitim i dostupnim dokazima tvrditi da bilo koje poduzeće koje ima ili nema sjedište u [adresa] ne bi moglo izraziti interes, ili bi na bilo koji drugi način bilo spriječeno ili ograničeno u sudjelovanju u postupku; sukladno Smjernicama, SAFU je kao službena osoba, obvezan postupati na temelju stvarno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije utvrđeno niti u jednom od navoda; sukladno Smjernicama, SAFU je kao službena osoba, obvezan postupati sukladno načelu razmjernosti, što nije slučaj; SAFU je, sukladno Smjernicama, obvezan sankciju utvrđivati u stvarnim iznosima, a samo ako to nije moguće primijeniti paušalne korekcije, a SAFU isto nije pokušao učiniti. Ističe kako nikakva potencijalna ili stvarna šteta za financijske interese EU u navedenom postupku ne postoji što je očito iz svih javno dostupnih dokumenata postupka. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika, te da sud oglasi ništavim osporeno rješenje i naloži tuženiku iznosa od 55.000,00 kuna što je ekvivalent financijskom ispravku.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor nepravodobnosti tužbe. Ističe kako se o tužbenim navodima već iscrpno očitovao u pobijanome rješenju. Ističe kako s obzirom na to da odredba članka 256. stavka 3. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine” broj 120/16, u nastavku teksta: ZJN) koja se odnosi na kriterije za odabir gospodarskog subjekta, jasno propisuje da javni naručitelj smije zahtijevati samo minimalne razine sposobnosti koje osiguravaju da će gospodarski subjekt biti sposoban izvršiti ugovor o javnoj nabavi, te se upravo zato takav formalni, pisani oblik dokaza stručnosti smatra restriktivnim. Navodi da propisivanje dokazivanja putem striktne forme kao što je certifikat onemogućuje sudjelovanje i natjecanje u postupku javne nabave svim onim potencijalnim ponuditeljima koji imaju traženo znanje i iskustvo koje je potencijalno i veće od traženoga, ali zbog činjenice da se kao dokaz tog iskustva traži isključivo certifikat kao jamstvo minimalne razine sposobnosti, isto postupanje ima ograničavajući učinak na tržišno natjecanje što u konkretnome slučaju predstavlja nepravilnost. Stoga smatra da je SAFU pravilno zaključio da propisivanje dokazivanja putem striktne forme kao što je certifikat u konkretnome slučaju predstavlja nepravilnost. Tvrdi kako pogrešno zaključuje tužitelj da se certifikat izdaje kao službena potvrda ili isključivi dokaz da određena osoba ima potrebna znanja iz javne nabave prema odredbama ZJN-a. Poziva se na odredbu članka 197. stavka 3. ZJN-a prema kojem najmanje jedan član stručnog povjerenstva mora posjedovati važeći certifikat iz područja javne nabave, odnosno nigdje u navedenom Zakonu nije propisano da svaki stručnjak javne nabave mora posjedovati predmetni certifikat kao dokaz sposobnosti za obavljanje poslova iz područja javne nabave. Tvrdi da s obzirom da su u DON-u, kao uvjeti stručne sposobnosti propisani, osim traženog uvjeta u vidu posjedovanja certifikata, visoka stručna sprema i najmanje pet godina iskustva u poslovima pripreme i provedbe postupaka javne nabave, može se zaključiti kako je tužitelj postavio prekomjeran zahtjev, iznad minimalne razine propisane Zakonom. Slijedom navedenoga, tuženik je stava kako i osoba koja ispunjava navedeni uvjet visoke stručne spreme i ima dovoljnu razinu iskustva, što se dokazuje odgovarajućim referencijama iz prije izvršenih ugovora, može biti sposobna za uredno izvršenje ugovora, iako ne posjeduje traženi certifikat. Tuženik navodi kako se u Odluci SAFU-a detaljno obrazlaže da je tužitelj postavljenjem ovoga uvjeta stručne sposobnosti onemogućio sudjelovanje u postupku nabave svim onim stručnjacima koji su sposobni uredno izvršiti tražene usluge, iako ne udovoljavaju traženom uvjetu sposobnosti, čime su neopravdano stvorene prepreke tržišnom natjecanju, koje obrazloženje je prihvatio i tuženik, tim više što tužitelj nije dao opravdane argumente kojima bi razjasnio zašto bi baš uvjet posjedovanja certifikata iz područja javne nabave bio nužan za izvršenje predmetnog ugovora na odgovarajućoj razini kvalitete. Tuženik navodi da pozivanje na složenost predmeta nabave, kao i na vlastita ograničenja tužitelja zbog kojih sam nije mogao osigurati stručnjaka s certifikatom u području javne nabave, ne smije biti opravdanje za postavljanje uvjeta koji narušavaju tržišno natjecanje i djeluju restriktivno. Nadalje, u odnosu na tužbeni navod da sporni uvjet sposobnosti nije diskriminatoran i da nije protivan načelima javne nabave, posebno načelu jednakog tretmana i načelu zaštite tržišnog natjecanja, već da je minimalan, zakonit i vezan uz predmet nabave, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da stručnjak koji nema certifikat iz područja javne nabave, ne bi imao dovoljno iskustva za uspješno izvršenje ugovora niti je u objavljenoj Obavijesti o nadmetanju naveo okolnosti koje bi opravdavale određivanje razina sposobnosti iznad onih minimalno propisanih za uspješno izvršenje ugovora. Tuženik navodi kako je tužitelj trebao omogućiti sudjelovanje u postupku što većem broju gospodarskih subjekata, na način da je stručnost predloženog osoblja, vezano uz kvalifikacije, mogao valorizirati u okviru kriterija za odabir ponude, bez kršenja odredbi o obvezi propisivanja minimalnih razina sposobnosti, čime bi omogućio sudjelovanje i onim stručnjacima koji ne udovoljavaju traženom uvjetu sposobnosti. Tuženik ponavlja kako je tužitelj u odnosu na strane stručnjake, mogao u DON-u propisati mogućnost dostave odgovarajućeg jednakovrijednog certifikata koji se izdaje u drugim zemljama. Tvrdi kako uz navedeno iz sporne točke 3.7. DON-a, vezano uz uvjete stručne sposobnosti propisane u točki 3.3.3.2. DON-a, proizlazi kako su gospodarski subjekti čiji stručnjaci ne moraju posjedovati certifikat iz javne nabave u državi njihovog poslovnog nastana stavljeni u diskriminatoran položaj u odnosu na strane gospodarske subjekte čiji stručnjaci mogu ishoditi certifikat prema pravu države svojeg sjedišta, budući je traženim uvjetom tim gospodarskim subjektima nametnuta dodatna obveza polaganja ispita u Republici Hrvatskoj radi stjecanja certifikata iz javne nabave. Tvrdi kako tužitelj pogrešno tumači načelo tržišnog natjecanja, navodeći koji su po njemu ciljevi javne nabave te kako načelo tržišnog natjecanja nema nikakve veze s javnom nabavom. Međutim, tuženik ističe, a suprotno pogrešnom shvaćanju tužitelja, da načelo zaštite tržišnog natjecanja je jedno od najvažnijih načela javne nabave i pored toga, da tuženik nigdje u pobijanom rješenju nije iznio stav kako bi cilj javne nabave bio osigurati odabir najjeftinije ponude koja pruža nisku razinu kvalitete usluge, nego je naveo kako načelo tržišnog natjecanja znači stvaranje uvjeta kojima se omogućuje sudjelovanje u postupku nabave svim ponuditeljima, pod jednakim uvjetima, što će rezultirati većim brojem ponuditelja koji će putem natjecanja dostaviti veći broj povoljnijih ponuda, kako u pogledu cijene tako i u pogledu kvalitete. Osim navedenog, tuženik navodi kako je tužitelj povrijedio i načelo jednakog tretmana koje podrazumijeva da se kod dodjele javnih ugovora, prema svakom natjecatelju postupa na jednak način, jer je traženje certifikata imalo odvraćajući učinak na potencijalne ponuditelje, posebno na strane stručnjake. Tuženik ponovno skreće pozornost kako bi se, dokazivanjem posjedovanja certifikata kroz kriterij za odabir ekonomski najpovoljnije ponude, otvorilo tržište te bi se na taj način mogao javiti veći broj gospodarskih subjekata, a ne samo jedan kao u konkretnom slučaju. Nadalje, tuženik navodi da je stava kako bi na ovaj način pristiglo više ponuda te bi se mogla odabrati potencijalno ekonomski povoljnija ponuda što bi rezultiralo manjim trošenjem sredstava iz proračuna, sukladno članku 4. stavku 3. ZJN-a, na koji se tužitelj u tužbi poziva. Nadalje, tuženik navodi kako cijeni neosnovanim navod tužitelja da iz službenog registra koji vodi nadležno tijelo Republike Hrvatske proizlazi kako je velik broj stručnjaka stekao traženi certifikat iz područja javne nabave neovisno od narodnosti i nacionalnosti, s obzirom na činjenicu da na tržištu i dalje postoji velik broj onih osoba ili stručnjaka, sa dovoljnom razinom iskustva iz prije izvršenih ugovora, iako nemaju certifikate iz javne nabave. Nadalje, u odnosu na rješenje DKOM-a, KLASA: UP/11.034-02/17-01/821, navodi kako je u pobijanom rješenju obrazloženo zašto smatra da predmetni navodi nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Ponavlja da u rješenju DKOM-a na koje se poziva tužitelj, DKOM razmatra situaciju iz članka 285. stavka 1. ZJN-a te ne zauzima stav o propisanom uvjetu stručne sposobnosti u vidu posjedovanja certifikata kao diskriminatornom uvjetu s odvraćajućim učinkom na potencijalne ponuditelje, nego odlučuje u okviru žalbenih navoda, u pogledu propisivanja odgovarajućeg stupnja obrazovanja kao jednog od kriterija za odabir ponude te činjenica da DKOM u navedenom slučaju nije utvrdio bitnu povredu pravila postupka javne nabave, ne znači da propisani uvjet sposobnosti u postupku nabave nije doveo do povrede načela tržišnog natjecanja i do nepravilnosti, protivno odredbama Pravila. Dakle, tuženik navodi kako iz navedenog slijedi da se radi o pravno i činjenično drugačijoj situaciji od one opisane u pobijanoj Odluci SAFU-a. Ističe kako se u navedenom rješenju razmatra sukladnost propisanog uvjeta stručne spreme, odnosno određenog stupnja obrazovanja sa mjerodavnim odredbama ZJN-a dok se u ovoj upravnoj stvari, pokazuje spornom upravo činjenica da je u DON-u, kao dokaz stručne sposobnosti zahtijevano posjedovanje certifikata izjavne nabave. Tuženik navodi kako je nadležnost DKOM-a i SAFU-a različita, te nema zapreke da tijela sustava upravljanja i kontrole odlučuju o postojanju ili nepostojanju nepravilnosti, koje za sobom povlače mogućnost financijskog ispravka, te se tuženik poziva na stav Suda Europske unije u predmetu C-195/21, prema kojem nema zapreke da, pod uvjetom poštivanja načela proporcionalnosti, nacionalna tijela koja štite financijske interese Europske unije, različito ocjenjuju iste okolnosti u postupku dodjele ugovora o javnoj nabavi, pod uvjetom poštivanja načela proporcionalnosti. Ističe kako tuženik ima pravo donijeti odluku koja se može razlikovati kako u istome predmetu pred različitim tijelima sustava upravljanja i kontrole ili revizijama, tako i u odnosu na DKOM. Nadalje, u vezi tužbenog prigovora da financijska korekcija nije određena sukladno Smjernicama, tuženik ističe kako je SAFU odredio prikladnu financijsku korekciju u skladu s Pravilima, uzimajući u obzir ozbiljnost nepravilnosti i otegotne okolnosti da je samo jedan ponuditelj dostavio ponudu u postupku nabave te da su dva gospodarska subjekta zatražila pojašnjenja i izmjenu DON-a, a imao je u vidu i olakotnu okolnost kako je predmetni uvjet stručne sposobnosti jedini nezakoniti uvjet propisan u predmetnom postupku nabave. Nadalje, u odnosu na prigovor tužitelja kako se radi o nepravilnosti formalne prirode, bez stvarnog i financijskog učinka, odnosno da nije nastala nikakva potencijalna ili stvarna šteta za financijske interese EU, tuženik ističe da, kada se govori o pojmu „nepravilnosti” u ovom konkretnom slučaju, onda se ona tumači u skladu s definicijom „nepravilnosti” kako je ona dana u članku 2. točki 36. Uredbe (EU) 1303/2013, po kojoj „nepravilnost” znači svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Navodi kako je neosnovana tvrdnja tužitelja da ne postoji neopravdani izdatak, odnosno negativan financijski učinak niti posljedice na proračun EU u smislu članka 7. stavka 8. Pravila, s obzirom da se uzima u obzir i potencijalno štetan učinak za proračun Unije, te kako je samo jedan pozvani gospodarski subjekt dostavio ponudu, dok su dva gospodarska subjekta zatražila pojašnjenje i izmjenu DON-a. Dakle, u situaciji kada je u postupku javne nabave, pokrenutom slanjem Obavijesti o nadmetanju u Elektroničkom oglasniku javne nabave Republike Hrvatske (EOJN-u), ponudu dostavio samo jedan ponuditelji te su razlozi nepodnošenja ponude potencijalno u vezi s postavljenim uvjetima sposobnosti, odnosno kada su dva gospodarska subjekta zatražila pojašnjenje i izmjenu DON-a, upravo vezano za naprijed opisanu nepravilnost, odnosno uvjete tehničke i stručne sposobnosti koji su propisani u spornoj točki DON- u, onda se može zaključiti da opisana nepravilnost ima štetan financijski učinak na proračun EU, budući je u konkretnom slučaju imala utjecaj na tržišno natjecanje relevantnog tržišta. Ističe da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno dokazivati postojanje točno određene financijske posljedice, već je bilo dovoljno da je postojala nepravilnost i povreda pravila o javnoj nabavi koje bi se mogle dovesti u vezu s potencijalnim i stvarnim učinkom na proračun Unije. Tuženik ističe kako se predmet nepravilnosti ne reflektira u direktnom utjecaju na proračun Unije već činjenici da je nepravilnost mogla imati utjecaja na sam proračun. Tuženik ukazuje na presudu Suda Europske unije C-406/14 od 14. srpnja 2016. u kojoj je izričito navedeno kako se ne mora dokazivati postojanje točno određene financijske posljedice nepravilnosti odnosno da je dovoljno da se ne može isključiti mogućnost daje ta povreda utjecala na proračun predmetnog Fonda. Tuženik ukazuje i na presudu Suda Europske unije, oznaka C-408/16 od 6. prosinca 2017. kojom se izričito navodi da iz definicije sadržane u članku 2. točki 7. Uredbe br. 1083/2006 proizlazi da kršenje prava Unije predstavlja „nepravilnost” u smislu te odredbe samo ako šteti ili bi moglo naštetiti općem proračunu Unije tako da tereti opći proračun neopravdanim izdatkom. Tuženik se u pogledu pitanja je li za postojanje nepravilnosti potreban i nastanak konkretne financijske štete za proračun Europske unije, poziva na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj za utvrđivanje nepravilnosti, nije potrebno dokazivati postojanje točno određene financijske posljedice, već je dovoljno da su postojale nepravilnosti i povreda pravila o javnoj nabavi koje bi se mogle dovesti u vezu s potencijalnim i stvarnim učinkom na proračun Europske unije (poslovni broj Usž-3420/22-2 od 12. listopada 2022.). Naposljetku, tuženik ističe da u cijelosti ostaje kod svojih navoda iz pobijanog rješenja te predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 15. travnja 2025., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora je ocjena zakonitosti rješenja tuženika kojim je odlučeno o prigovoru tužitelja na postupanje Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije povodom Odluke o utvrđenoj nepravilnosti, Klasa:910-01/14-01/85, Urbroj:358-04-20-2438 od 3. ožujka 2020.

8. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je tužitelj sklopio ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt "Implementacijom suvremene znanstveno- istraživačke infrastrukture na FGAG do pametne specijalizacije u zelenoj i energetski učinkovitoj gradnji" referentne oznake: KK.01.1.1.02.0027 sa Ministarstvom znanosti i obrazovanja u svojstvu Posredničkog tijela razine 1. i Središnjom agencijom za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije u svojstvu Posredničkog tijela razine 2 (dalje u tekstu: SAFU).

9. Odlukom o utvrđenoj nepravilnosti, Klasa: 910-01/14-01/85, Urbroj: 358-04-20- 2438 od 3. ožujka 2020. SAFU je obavijestio tužitelja o utvrđenoj nepravilnosti. U Odluci je utvrđeno kako je korisnik u okviru navedenog projekta proveo otvoreni postupak javne nabave male vrijednosti pod nazivom: "Usluga savjetovanja u provedbi javne nabave projekta KK.01.1.1.1.02.0027". Utvrđeno je kako je u roku za dostavu ponuda zaprimljena ponuda jednog ponuditelja, gospodarskog subjekta PROJEKT JEDNAKO RAZVOJ d.o.o., te je nakon Odluke o odabiru, naručitelj (ovdje tužitelj) sa spomenutim subjektom sklopio Ugovor. SAFU je tijekom pregleda postupka nabave uočila potencijalnu nepravilnost koja se odnosi na uvjet stručne i tehničke sposobnosti koji ne predstavlja minimalne razine nužne za izvršenje predmetnog ugovora o nabavi, budući je naručitelj u DON-u, točkom 3.3.3.2. Popis tehničkih stručnjaka potrebnih za izvršenje ugovora, propisao posjedovanje certifikata u području javne nabave, kao minimalnu razinu sposobnosti. SAFU utvrđuje kako propisani uvjet stručne sposobnosti, u vidu posjedovanja certifikata iz javne nabave, ne predstavlja minimum razinu sposobnosti koja bi osiguravala da će gospodarski subjekt biti sposoban izvršiti ugovor o javnoj nabavi, budući da stručnjak za javnu nabavu može imati znanje iz javne nabave, neovisno o posjedovanju certifikata iz javne nabave. SAFU se pozvala na Izvješće o reviziji sustava ključnih zahtjeva 1,2,4 i 5 za Upravljačko tijelo te posrednička tijela, Klasa: 470-03/17-02/02, Urbroj: 327- 02/2-18-6 od 14. veljače 2018., u kojem je u pogledu traženja certifikata iz područja javne nabave u DON-u kao uvjeta sposobnosti, Agencija za reviziju sustava provedbe programa EU zauzela stajalište da već sama činjenica da je samo jedan član povjerenstva dužan imati certifikat (obzirom da stručno povjerenstvo uvijek ima više članova) upućuje da preostali članovi tog povjerenstva ne moraju imati certifikat, te se navodi kako nije opravdano da se taj jedan član traži putem otvorenog postupka javne nabave i da se to navede kao uvjet sposobnosti u DON-u. Prema mišljenju Agencije zbog propisivanja posjedovanja važećeg certifikata, koji izdaje Ministarstvo gospodarstva kao uvjet sposobnosti (kojim se potvrđuje da je traženi stručnjak specijalist javne nabave), strani ponuditelj ne bi bio u mogućnosti iskazati interes za predmetni natječaj. U izvješću se ističe da se u provedbi projekata financiranih iz ESIF fondova treba pridržavati pravila koja važe na razini EU (uključujući odredbe EU Direktiva i presuda Europskog suda pravde) te se uvijek treba uzimati u obzir da se radi o jedinstvenom tržištu EU koje čine sve zemlje članice. SAFU u pobijanoj Odluci zaključuje kako je opisanim postupanjem tužitelj povrijedio načelo zabrane diskriminacije i načelo jednakog postupanja, s obzirom da je gospodarske subjekte, čiji stručnjaci u državi njihovog poslovnog nastana ne moraju posjedovati certifikat iz područja javne nabave, stavio u diskriminatoran položaj u odnosu na strane gospodarske subjekte čiji stručnjaci mogu ishoditi certifikat sukladno pravu države svog poslovnog nastana.

10. Nadalje, SAFU je u Odluci utvrdio da se radi o vrsti nepravilnosti br. 13. Upotreba kriterija za isključenje gospodarskog subjekta, kriterija za odabir ponude ili uvjeta za izvršenje ugovora ili tehničkih specifikacija na diskriminatoran način po nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj osnovi, sukladno Pravilima o financijskim korekcijama v.5.1., koja su pripremljena u skladu s odlukom Europske komisije C (2019) 3452 od 14. svibnja 2019. o utvrđivanju smjernica za određivanje financijskih ispravaka koje se u slučaju nepoštivanja primjenjivih pravila o javnoj nabavi primjenjuju na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija, za koju nepravilnost je propisan stopa financijske korekcije od 25%, s mogućnošću umanjena korekcije na 10%, ako je ipak osigurana minimalna razina tržišnog natjecanja (npr. veći broj ponuda). SAFU je kod određivanja stope financijskog ispravka kao otegotnu okolnost uzela u obzir činjenicu da je samo jedan ponuditelj dostavio ponudu u postupku nabave te da su dva gospodarska subjekta zatražila pojašnjenje i izmjenu DON-a, u dijelu koji se odnosi na prijavljenu nepravilnost. Kao olakotna okolnost uzeta je u obzir činjenica kako je predmetni uvjet stručne sposobnosti jedini nezakoniti uvjet propisanu predmetnom postupku nabave te da se navedeni uvjet ne odnosi na gospodarske subjekte, već na stručnjake, čime je osigurana minimalna razina tržišnog natjecanja. SAFU je u skladu sa načelom proporcionalnosti i ozbiljnosti nepravilnosti, odredio financijsku korekciju u iznosu od 10 % prihvatljive vrijednosti ugovorenog iznosa, odnosno u iznosu od 55.000,00 kuna s PDV-om, od čega se 55.000,00 kuna odnosi na bespovratna sredstva EU.

11. Tužitelj je protiv navedene odluke izjavio prigovor koji je osporenim rješenjem odbijen kao neosnovan.

12. Tuženik je utvrdio kako je prigovor tužitelja da zahtjevom za posjedovanje certifikata iz područja javne nabave nije nametnuo stroža ograničenja od onih minimalno propisanih Zakonom o javnoj nabavi i da je predmetni certifikat zatražen kao osiguranje da gospodarski subjekt ima potrebna znanja iz javne nabave nužna za kvalitetno izvršenje ugovora o javnoj nabavi i zato što velik broj osoba posjeduje traženi certifikat, u suprotnosti sa odredbama Zakona o javnoj nabavi koji ne propisuje obvezu posjedovanja važećeg certifikata iz područja javne nabave kao dokaz stručne i tehničke sposobnosti, osim u članku 197. Zakona o javnoj nabavi, i to isključivo za jednog od člana stručnog povjerenstva koje imenuje javni naručitelj. Tuženik zaključuje kako je osnovano SAFU utvrdio kako je u postupku javne nabave došlo do kršenja načela jednakog tretmana i načela razmjernosti te je tužitelj ograničio tržišno natjecanje, jer je u DON-u odredio ograničenja iznad onih minimalno propisanih za uspješno izvršenje ugovora, u odnosu na uvjet tehničke i stručne sposobnosti.

13. Tuženik je ocijenio kako je SAFU osnovano utvrdio kako zahtijevanje certifikata iz područja javne nabave predstavlja prekomjeran zahtjev, s odvraćajućim učinkom na potencijalne ponuditelje, posebno na strane ponuditelje, kojim je narušeno načelo tržišnog natjecanja i jednakog tretmana, jer je tužitelj omogućio sudjelovanje u nadmetanju isključivo gospodarskim subjektima čiji stručnjaci imaju navedeni certifikat, posebno što istovremeno nije omogućio sudjelovanje u postupku gospodarskim subjektima čiji stručnjaci imaju znanje i iskustvo u postupcima javne nabave i sposobni su izvršiti ugovor o javnoj nabavi, iako ne posjeduju certifikat iz područja javne nabave. Tuženo tijelo navodi kako načelo tržišnog natjecanja znači stvaranje uvjeta kojima se omogućuje sudjelovanje u postupku nabave svim ponuditeljima, pod jednakim uvjetima, što će rezultirati većim brojem ponuditelja, koji će putem natjecanja dostaviti veći broj povoljnijih ponuda te konačno manjim trošenjem proračunskih sredstava, u skladu s člankom 4. stavkom 3. Zakona o javnoj nabavi.

14. Tuženik utvrđuje kako je odredbom članka 197. stavka 3. Zakona o javnoj nabavi propisano da najmanje jedan član stručnog povjerenstva mora posjedovati važeći certifikat iz područja javne nabave, odnosno nigdje u navedenom Zakonu nije propisano da svaki stručnjak javne nabave mora posjedovati predmetni certifikat kao dokaz sposobnosti za obavljanje poslova iz područja javne nabave. Tuženik utvrđuje da obzirom da su u DON-u, kao uvjeti stručne sposobnosti propisani, osim traženog uvjeta u vidu posjedovanja certifikata, visoka stručna sprema i najmanje pet godina iskustva u poslovima pripreme i provedbe postupaka javne nabave, može se zaključiti kako je tužitelj postavio prekomjeran zahtjev, iznad minimalne razine propisane Zakonom. Tuženik utvrđuje kako je tužitelj postavljenjem ovoga uvjeta stručne sposobnosti onemogućio sudjelovanje u postupku nabave svim onim stručnjacima koji su sposobni uredno izvršiti tražene usluge, iako ne udovoljavaju traženom uvjetu sposobnosti, čime su neopravdano stvorene prepreke tržišnom natjecanju.

15. Nadalje, tuženik u odnosu na prigovor tužitelja da traženi uvjet nije diskriminatoran i nije protivan načelima javne nabave, utvrđuje kako tužitelj nije dokazao da stručnjak koji ima certifikat iz područja javne nabave, ne bi imao dovoljno iskustva za uspješno izvršenje ugovora niti je tužitelj u objavljenoj Obavijesti o nadmetanju naveo okolnosti koje bi opravdavale određivanje razina sposobnosti iznad onih minimalno propisanih za uspješno izvršenje ugovora. Tuženik utvrđuje kako je tužitelj trebao omogućiti sudjelovanje u postupku što većem broju gospodarskih subjekata, na način da je stručnost predloženog osoblja, vezano uz kvalifikacije, mogao valorizirati u okviru kriterija za odabir ponude, bez kršenja odredbi o obvezi propisivanja minimalnih razina sposobnosti, čime bi omogućio sudjelovanje i onim stručnjacima koji ne udovoljavaju traženom uvjetu sposobnosti, te je u odnosu na strane stručnjake mogao u DON-u propisati mogućnost dostave odgovarajućeg jednakovrijednog certifikata koji se izdaje u drugim zemljama. Također, tuženik utvrđuje kako iz sporne točke 3.7., vezano uz uvjete stručne sposobnosti propisane u točki 3.3.3.2. DON-a, proizlazi kako su gospodarski subjekti čiji stručnjaci ne moraju posjedovati certifikat iz javne nabave u državi njihovog poslovnog nastana stavljeni u diskriminatoran položaj u odnosu na strane gospodarske subjekte čiji stručnjaci mogu ishoditi certifikat prema pravu države svojeg sjedišta, budući je traženim uvjetom tim gospodarskim subjektima nametnuta dodatna obveza polaganja ispita u Republici Hrvatskoj radi stjecanja certifikata iz javne nabave.

16. Tuženik utvrđuje kako je SAFU odredio prikladnu financijsku korekciju u skladu s Pravilima, uzimajući u Obzir ozbiljnost nepravilnosti i otegotne okolnosti da je samo jedan ponuditelj dostavio ponudu u postupku nabave te da su dva gospodarska subjekta zatražila pojašnjenja i izmjenu DON-a, a imao je u vidu i olakotnu okolnost kako je predmetni uvjet stručne sposobnosti jedini nezakoniti uvjet propisan u predmetnom postupku nabave.

17. Tuženo tijelo je ocijenilo kako je PT2 utvrdio sve činjenice bitne za donošenje odluke o postojanju nepravilnosti budući je tužitelj kao naručitelj, kod određivanja uvjeta sposobnosti ponuditelja, bio dužan uzeti u obzir načela javne nabave iz članka 4. toga Zakona kao i ograničenja i uvjete propisane člankom 256. stavkom 3. i člankom 259. stavkom 1. ZJN-a, obzirom da primjena navedenih načela javne nabave kod propisivanja uvjeta tehničke i stručne sposobnosti znači zahtijevanje samo minimalnih razina sposobnosti, koje osiguravaju da će gospodarski subjekt biti sposoban za izvršenje ugovora o nabavi. Tuženo tijelo je ocijenilo kako je propisani uvjet sposobnosti imao potencijalno odvraćajući učinak na zainteresirane gospodarske subjekte, što je posljedično utjecalo na načelo tržišnog natjecanja koje osigurava da se svim gospodarskim subjektima, pod jednakim uvjetima, omogući pristup i sudjelovanje na tržištu. Tuženik je ocijenio kako je propisivanjem predmetnog uvjeta tehničke i stručne sposobnosti za nabavu u spornoj točki DON-a, tužitelj zahtijevao više od minimalnih razina sposobnosti koje osiguravaju da će gospodarski subjekti biti sposobni izvršiti ugovor o javnoj nabavi, što je protivno načelu razmjernosti, te su takvim postupanjem stvorene neopravdane prepreke za tržišno natjecanje, na način da je iz toga natjecanja isključen određeni ponuditelj ili određena grupa ponuditelja.

18. Slijedom navedenog, tuženo tijelo je utvrdilo da je SAFU, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, osnovano utvrdio postojanje nepravilnosti broj 13. (Upotreba kriterija za isključenje gospodarskog subjekta, kriterija za odabir ponude ili uvjeta za izvršenje ugovora ili tehničkih specifikacija na diskriminatoran način po nacionalnoj regionalnoj ili lokalnoj osnovi) Pravila, kao i primjenu stope financijskog ispravka od 10% vrijednosti sklopljenog ugovora, uzimajući u obzir ozbiljnost nepravilnosti te konkretne okolnosti predmetnog slučaja kao i olakotne okolnosti, slijedom čega je na temelju odredbe članka 5. stavka 1. i stavka 3. točke 28. Uredbe, u vezi s odredbom članka 74. stavka 3. Uredbe (EU) br. 1303/2013 odbio prigovor tužitelja na postupanje SAFU.

19. U predmetnom slučaju je sporno pitanje je li SAFU osnovano utvrdila postojanje nepravilnosti te na temelju toga tužitelju odredila financijski ispravak.

20. Odredbom članka 74. stavka 3. Uredbe (EU) br. 1303/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju zajedničkih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo i o utvrđivanju općih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 (dalje u tekstu Uredbe (EU) br. 1303/2013) propisano je da države članice osiguravaju postojanje učinkovitih mehanizama za provjeru pritužbi na ESI fondove. Opseg, pravila i postupci takvih mehanizama odgovornost su država članica u skladu s njihovim institucionalnim i pravnim okvirom.

21. Odredbom članka 3. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1303/2013 propisano je da je središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Upravljačko tijelo za Operativni program iz članka 4. stavka 2. točke 1.a Zakona. Stavkom 3. točkom 28. istog članka Uredbe propisano je da Upravljačko tijelo osigurava postojanje mehanizama za provjeru pritužbi na Fondove, provodi postupke ispitivanja i rješavanja prigovora koji se odnose na odabir ili provedbu operacija sufinanciranih Fondovima, ispituje žalbe koje su obuhvaćene područjem primjene tih mehanizama te obavještava Komisiju o rezultatima takvih ispitivanja.

22. U smislu odredbe članka 2. stavka 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013 „nepravilnost” znači svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.

23. Nadalje, odredbom članka 4. stavka 1. Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine" broj: 120/16.) propisano je da je naručitelj u primjeni ovoga Zakona u odnosu na sve gospodarske subjekte obvezan poštovati načelo slobode kretanja robe, načelo slobode poslovnog nastana i načelo slobode pružanja usluge te načela koja iz loga proizlaze, kao što su načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti i načelo transparentnosti. Stavkom 2. je propisano da javna nabava ne smije biti osmišljena s namjerom izbjegavanja primjene pravila o javnoj nabavi male, odnosno velike vrijednosti ili s namjerom da se određenim gospodarskim subjektima neopravdano da prednost ili ih se stavi u nepovoljan položaj. Stavkom 3. ovog članka je propisano da je naručitelj obvezan primjenjivati odredbe ovoga Zakona na način koji omogućava učinkovitu javnu nabavu te ekonomično i svrhovito trošenje javnih sredstava.

24. Odredbom članka 256. stavka 1. Zakona o javnoj nabavi propisano je da se kriteriji za odabir gospodarskog subjekta u postupku javne nabave mogu odnositi na sposobnost za obavljanje profesionalne djelatnosti, ekonomsku i financijsku sposobnost, tehničku i stručnu sposobnost, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da prilikom određivanja kriterija za odabir iz stavka I. ovoga članka javni naručitelj smije zahtijevati samo minimalne razine sposobnosti koje osiguravaju da će gospodarski subjekt biti sposoban izvršiti ugovor o javnoj nabavi.

25. Odredbom članka 259. stavka 1. Zakona o javnoj nabavi propisano je da javni naručitelj može odrediti uvjete tehničke i stručne sposobnosti kojima se osigurava da gospodarski subjekt ima potrebne ljudske i tehničke resurse te iskustvo potrebno za izvršenje ugovora o javnoj nabavi na odgovarajućoj razini kvalitete, a osobito zahtijevati da gospodarski subjekt ima dovoljnu razinu iskustva, što se dokazuje odgovarajućim referencijama iz prije izvršenih ugovora.

26. Slijedom navedenoga, analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava.

27. Sud prihvaća pravilnim utvrđenje tužnog tijela i SAFU-a kako je tužitelj u predmetnom postupku javne nabave male vrijednosti u Dokumentaciji o nabavi propisujući posjedovanje certifikata u području javne nabave, kao minimalnu razinu sposobnosti, povrijedio načelo zabrane diskriminacije i načelo jednakog postupanja, odnosno počinio nepravilnost koja se odnosi na uvjet stručne i tehničke sposobnosti koji ne predstavlja minimalne razine nužne za izvršenje predmetnog ugovora o nabavi, odnosno nepravilnost br. 13. "Upotreba kriterija za isključenje gospodarskog subjekta, kriterija za odabir ponude ili uvjeta za izvršenje ugovora ili tehničkih specifikacija na diskriminatoran način po nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj osnovi ", kako je to detaljno obrazloženo u osporenoj odluci.

28. Sud ocjenjuje kako tuženo tijelo i SAFU pravilno utvrđuju da propisani uvjet stručne sposobnosti, u vidu posjedovanja certifikata iz javne nabave, ne predstavlja minimum razinu sposobnosti koja bi osiguravala da će gospodarski subjekt biti sposoban izvršiti ugovor o javnoj nabavi, budući da stručnjak za javnu nabavu može imati znanje iz javne nabave, neovisno o posjedovanju certifikata iz javne nabave. Isto tako, pravilno utvrđuju kako propisivanje posjedovanja važećeg Cerifikata u području javne nabave sukladno pravu države poslovnog nastana, predstavlja prekomjeran zahtjev s odvraćajućim učinkom na potencijalne ponuditelje, posebno na strane ponuditelje, kojim je narušeno načelo tržišnog natjecanja i jednakog tretmana, jer je tužitelj omogućio sudjelovanje u nadmetanju isključivo gospodarskim subjektima čiji stručnjaci imaju navedeni certifikat, posebno što istovremeno nije omogućio sudjelovanje u postupku gospodarskim subjektima čiji stručnjaci imaju znanje i iskustvo u postupcima javne nabave i sposobni su izvršiti ugovor o javnoj nabavi, iako ne posjeduju certifikat iz područja javne nabave. Pri tome, pravilno tuženo tijelo utvrđuje kako načelo tržišnog natjecanja znači stvaranje uvjeta kojima se omogućuje sudjelovanje u postupku nabave svim ponuditeljima, pod jednakim uvjetima, što će rezultirati većim brojem ponuditelja, koji će putem natjecanja dostaviti veći broj povoljnijih ponuda te konačno manjim trošenjem proračunskih sredstava, u skladu s člankom 4. stavkom 3. Zakona o javnoj nabavi.

29. Sud ocjenjuje kako tuženo tijelo i SAFU pravilno utvrđuju da u slučaju utvrđene nepravilnosti u smislu članka 2. točke 36. Uredbe (EU) 1303/2013 u obzir se uzima i potencijalno štetan učinak za proračun Unije, te obzirom kako je u konkretnom slučaju samo jedan gospodarski subjekt dostavio ponudu, a dva gospodarska subjekta su zatražila pojašnjenje i izmjenu DON-a vezano za utvrđenu nepravilnost, odnosno uvjete tehničke i stručne sposobnosti koji su propisani u spornoj točki DON-a, pravilno tuženo tijelo ocjenjuje kako se može zaključiti da opisana nepravilnost ima potencijalno štetan financijski učinak na proračun EU, budući je imala utjecaja na tržišno natjecanje relevantnog tržišta. Pri tome, pravilno tuženo tijelo zaključuje kako nije potrebno dokazati postojanje točno određene financijske posljedice, već je dovoljno postojanje nepravilnosti i povreda pravila o javnoj nabavi koje bi se mogle dovesti u vezu s potencijalnim i stvarnim učinkom na proračun Europske unije (presudu Suda Europske unije C-406/14 od 14. srpnja 2016. i na presudu Suda Europske unije, oznaka C-408/16 od 6. prosinca 2017.).

30. Imajuću u vidu prethodno navedeno, prigovore tužitelja da sporni uvjet sposobnosti nije diskriminatoran i da nije protivan načelima javne nabave, posebno načelu jednakog tretmana i načelu zaštite tržišnog natjecanja, već da je minimalan, zakonit i vezan uz predmet nabave, te da je pogrešno zaključeno postojanje nepravilnosti, kao i štete, odnosno štetnog učinaka za proračun Unije, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim.

31. Vezano za tužbene navode u kojima se tužitelj poziva na praksu DKOM-a i rješenje Klasa: UP/11.034-02/17-01/821 od 20. studenoga 2017. u kojem je žalbeni navod istovjetan Odluci riješen neosnovano, te kako je Odluka suprotna spomenutom rješenju DKOM-a, valja navesti kako pravilno tuženo tijelo utvrđuje da DKOM razmatra situaciju iz članka 285. stavka 1. ZJN-a te ne zauzima stav o propisanom uvjetu stručne sposobnosti u vidu posjedovanja certifikata kao diskriminatornom uvjetu s odvraćajućim učinkom na potencijalne ponuditelje, nego odlučuje u okviru žalbenih navoda, u pogledu propisivanja odgovarajućeg stupnja obrazovanja kao jednog od kriterija za odabir ponude te činjenica da DKOM u navedenom slučaju nije utvrdio bitnu povredu pravila postupka javne nabave, ne znači da propisani uvjet sposobnosti u postupku nabave nije doveo do povrede načela tržišnog natjecanja i do nepravilnosti, protivno odredbama Pravila. Također, pravilno tuženik utvrđuje kako je nadležnost DKOM-a i SAFU-a različita, te kako nema zapreke da tijela sustava upravljanja i kontrole odlučuju o postojanju ili nepostojanju nepravilnosti, koje za sobom povlače mogućnost financijskog ispravka (stav Suda Europske unije u predmetu C-195/21, prema kojem nema zapreke da, pod uvjetom poštivanja načela proporcionalnosti, nacionalna tijela koja štite financijske interese Europske unije, različito ocjenjuju iste okolnosti u postupku dodjele ugovora o javnoj nabavi, pod uvjetom poštivanja načela proporcionalnosti).

32. Prigovor tužitelja da financijska korekcija nije određena sukladno Smjernicama, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim, obzirom kako iz obrazloženja Odluke i osporenog rješenja proizlazi kako su prilikom određivanja financijske korekciju u obzir uzeta ozbiljnost nepravilnosti, otegotne i olakotne okolnost.

33. Imajući u vidu naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani.

34. Naposljetku, treba navesti kako prigovor tuženika u pogledu nepravodobnosti tužbe nije osnovan. Spisu tuženog tijela je priložena dostavnica na kojoj nije naznačen datum primitka u rubrici u kojoj je to predviđeno, već je na istoj otisnut pečat pošte 15. lipnja 2023., te je stavljena naznaka 23. svibnja 2023. preuzeto, a tužba je preporučenom pošiljkom poslana 12. srpnja 2023., slijedom čega je ovaj Sud utvrdio kako je ista podnesena unutar propisanog zakonskog roka od 30 dana. Opreza radi, potrebno je navesti kako navedenu činjenicu Sud nije mogao utvrđivati pribavljanjem podataka od Hrvatske pošte zbog proteka roka čuvanja podataka o preporučenim pošiljkama.

35. Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao izreci presude.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 144. stavka 1. ZUS-a kojom propisano da troškove spora čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora.

37. Tuženiku je u skladu sa citiranom odredbom članka 144. stavka 1. ZUS-a priznat zatraženi trošak 1 dnevnice u iznosu od 15,00 eura, te autobusne karte na relaciji Zagreb-Split Zagreb u iznosu od 48,98 eura prema podacima dostupnim na internetu o cijeni karte, ukupno 63,98 eura.

38. Trošak druge dnevnice u visini od 15,00 eura Sud nije priznao tuženom tijelu budući je ocijenjeno kako isti nije opravdan obzirom kako Sud smatra da je dovoljan jedan opunomoćenik za zastupanje tuženika na raspravi. Također, Sud nije priznao trošak cestarine i goriva, jer je ocijenio kako ista nije osnovana, već je dosudio trošak autobusne karte prema dostupnim podacima na interentu. Stoga, odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Splitu, 15. svibnja 2025.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 128. i članak 148. stavak 5. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba odgađa izvršenje pobijanog rješenja (članak 148. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju Sveučilištu u Splitu, Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, Matice hrvatske 15, Split,

2. Tuženiku Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Miramarska cesta 22, Zagreb,

3. U spis

4. Kalendar 30 dana