Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-389/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Sury, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Hidroelektra mehanizacija d.d. u stečaju, OIB: 96667257878, iz Zagreba, Radnička cesta 204, kao pravnog sljedbenika Hidroelektra niskogradnja d.d. Zagreb, zastupanog po stečajnom upravitelju Damiru Katiću, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9523/14-39 od 31. kolovoza 2017., na sjednici vijeća 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9523/14-39 od 31. kolovoza 2017. u točki I izreke, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 9.942,52 eura, u točki II izreke za iznos od 5.560,33 eura neto (preko nepobijanog iznosa od 2.403,03 eura do iznosa od 7.963,37 eura) sa zateznim kamatama, u dijelu točke III izreke za tražbinu jednokratnog dodatka za godišnji odmor u iznosu od ukupno 716,70 eura neto sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od po 238,90 eura s dospijećem od 16. siječnja 2012., 16. siječnja 2013. i 16. siječnja 2014. pa sve do isplate, te u točki IV izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke I izreke u odnosu na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu razlike plaće od 9.942,52 eura te u dijelu točke III izreke za tražbinu dara u naravi u iznosu od ukupno 159,27 eura neto sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od po 53,09 eura s dospijećem od 16. siječnja 2012., 16. siječnja 2013. i 16. siječnja 2014. pa sve do isplate na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke V izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na bruto iznos razlike plaće od 15.528,57 eura.

IV. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke V izreke i u točki VI izreke, te se sudi:

„1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova plaće i razlike plaće daljnji iznos od 15.528,57 eura bruto zajedno sa zateznim kamatama, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koje teku:

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.592,67 eura od 16. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.194,51 euro od 16. listopada 2014. pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova otpremnine daljnji iznos od 9.556,04 eura neto zajedno sa zateznim kamatama koje teku po prethodno navedenoj stopi od 12. rujna 2014. pa do isplate, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova plaće i razlike plaće iznos od 74.911,95 kn/ 9.942,52 eura[1] bruto sa sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova otpremnine iznos od 60.000,00 kn/ 7.963,37 eura neto sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate. Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova jednokratnog dodatka za godišnji odmor i dara u naravi iznos od 6.600,00 kn/875,97 eura sa sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn/331,81 euro. Točkom V izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku plaće za iznos od 117.000,00 kn/ 15.528,57 eura sa zateznim kamatama, te je u točki VI izreke odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na otpremninu za iznos od 72.000,00 kn/9.556,04 eura sa zateznim kamatama.

2. Protiv presude žalbu su podnijele obje parnične stranke.

2.1. Tužitelj pobija odbijajući dio presude prvog stupnja (točka V i VI izreke) zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353 st. 1 toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1.1. U žalbi navodi da je pogrešan pravni stav suda na kojem temelji odbijajući dio tužbenog zahtjeva tužitelja, da tužitelj nema pravo na veću plaću (22.000,00 kn bruto), ukazujući da taj iznos proizlazi iz obračunskih lista plaća koje je dostavio u spis pa ta korekcija plaće na više predstavlja dobrovoljnu i autonomnu odluku poslodavca kojom nije mijenjan sadržaj ugovora o radu. Tužitelj smatra da činjenica što je tuženik odlukom od 28. rujna 2006. imenovao tužitelja na mjesto direktora projekta ..., neovisno što nije sklopljen aneks ugovora o radu, daje pravo tužitelju sva prava koja mu pripadaju temeljem tog imenovanja, pri čemu tuženik tu odluku nije stavio izvan snage i temeljem iste je isplaćivao plaću tužitelju u iznosu od 22.000,00 kn bruto te je tužitelj temeljem te odluke počeo obavljati poslove radnog mjesta direktora projekta ... koje je obavljao sve do prestanka radnog odnosa kod tuženika. To da znači da su se stranke sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora o radu (radno mjesto i plaća) pa u tom smislu propuštanje sklapanja novog ugovora o radu ne bi smjelo utjecati na prava tužitelja u pogledu neisplaćenih ili umanjenih plaća za predmetno vremensko razdoblje. Zbog toga da je neprihvatljiv stav suda da je tuženik imao pravo dobrovoljno uvećati plaću tužitelja, te je na toj osnovi i umanjiti. Osim toga da je neprihvatljiv i stav suda prvog stupnja da isplatne liste plaće nisu dokaz o ugovorenoj plaći jer su u ovom slučaju isplatne liste dokaz visine plaće tužitelja.

2.2. Tuženik podnosi žalbu protiv presude u dosuđujućem dijelu (toč. I, II, III, IV izreke, s time da točku II izreke djelomično pobija za iznos preko dosuđenih 2.403,03 eura) zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. ZPP-a uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.2.1. U žalbi navodi da je sud pogrešno zauzeo stajalište da je plaća tužitelja neosnovano isplaćena u umanjenom iznosu jer da je tuženik svim radnicima isplatio plaću u identičnom bruto iznosu, a osim toga je odredbom čl. 5 st. 4 Pravilnika o plaćama propisana mogućnost umanjenja mase plaća koju su stranke izričito i ugovorile u čl. 2 st. 4 Ugovora o radu. Stoga da je tužitelj potpisom ugovora o radu ugovorio mogućnost obračuna i isplate plaće u umanjenom iznosu, a koje su u konačnici umanjene odlukom generalnog direktora tuženika. U odnosu na dosuđeni iznos otpremnine, ne osporava da tužitelju pripada pravo na otpremninu, međutim da je njena visina utvrđena u previsokom iznosu jer je trebalo uzeti u obzir iznose plaća koje su tužitelju isplaćene prije prestanka ugovora o radu (3.017,61 kn), a ne kako je to pogrešno zaključio sud prvog stupnja uzimajući u obzir iznos od 10.000,00 kn mjesečno. Stoga da tužitelju sukladno odredbi čl. 126. st. 2. i 3. Zakona o radu pripada pravo na otpremninu u iznosu od 18.105,66 kn. Osporava i dosuđene iznose s osnova jednokratnog dodatka na plaću kao i dara u naravi, posebno ukazujući da su stranke ugovorom o radu odredile da su u bruto iznos plaće uključeni u paušalnom iznosu i svi dodaci i stimulacije predviđene Pravilnikom o plaćama, a osim toga da je tužitelj izričito pristao na mogućnost smanjenja svojih materijalnih prava u slučaju loše financijske situacije tuženika, kao što je to bilo u utuženom razdoblju.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu plaće i razlike plaće u razdoblju od prosinca 2013. do rujna 2014., isplatu otpremnine te iznosa jednokratnog dodatka na plaću i dara u naravi za razdoblje od 2011. do 2013.

5.1. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu glavni inženjer i da mu je prestao radni odnos temeljem odluke o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga s danom 11. rujna 2014.,

- da je u spornom razdoblju tužitelju isplaćena niža plaća temeljem Odluka generalnog direktora,

- da tužitelju za mjesece svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2014. do podnošenja tužbe nije isplaćena plaća (tuženik je tijekom postupka tužitelju isplatio plaću za mjesec rujan 2014. prema obračunskoj listi),

- da tužitelju nije isplaćivan jednokratni dodatak i dar u naravi u utuženom periodu, također primjenom Odluke generalnog direktora.

5.2. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju uvida u Pravilnik o plaćama (dalje: Pravilnik) te u Odluke generalnog direktora tuženika u spornom razdoblju utvrdio da je odredbom čl.5. st.4. Pravilnika određeno da generalni direktor može razmjerno smanjiti masu plaća, pa time i svaku pojedinu plaću bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu te da će radnicima čija bi plaća takvim smanjenjem pala ispod minimalne plaće u tom mjesecu biti isplaćen zaštitni dodatak do iznosa minimalne plaće (čl.5). Nadalje, utvrđuje da je odredbom čl. 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 04/02, 56/02, 91/03, 120/03, 93/04, 97/05, 75/05, 104/05, 133/06, 81/07, 11/08 i 20/08–dalje KU) propisano pravo radnika na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje koji se isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu, a da je odredbom čl. 64. KU propisano da radnik ima pravo na dar u naravi u iznosu od 400,00 kn godišnje.

5.3. Nastavno, sud prvog stupnja je utvrdio da je potraživanje tužitelja za isplatu plaće i razlike plaće, osnovano u iznosu pobliže navedenom u točki I izreke pobijane presude uz obrazloženje da se naznačene odluke ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju uz stajalište da su odluke tuženika o smanjenju plaće donesene na način da je svim radnicima isplaćivana plaća u identičnom bruto iznosu, a stranke su ugovorom odredile mogućnost razmjernog smanjenja plaće u skladu s ukupnom masom plaća po kojoj ugovornoj odredbi tuženik nije postupio pa je mišljenje suda prvog stupnja da stranke nisu ugovorile takvo postupanje tuženika u odnosu na plaću tužitelja zbog čega takvim odlukama tuženik nije mogao smanjiti plaću tužitelja. Pri tome je uskraćenu razliku plaće sud prvog stupnja utvrdio prema rezultatima financijskog vještačenja prema potencijalnoj plaći tužitelja u iznosu od 10.000,00 kn mjesečno što daje ukupan iznos od 74.911,95 kn, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva po tom osnovu za iznos od 117.000,00 kn odbio kao neosnovan. Naime, stajalište je suda prvog stupnja da tužitelj nema pravo na plaću u iznosu koji je naveden u obračunskim listama plaća koje je dostavio u spis (22.000,00 kn bruto) budući da korekcija plaće na više predstavlja dobrovoljnu i autonomnu odluku poslodavca kojom nije mijenjan sadržaj ugovora o radu, niti obračun plaće predstavlja ispravu koja bi dokazivala da je sadržaj ugovora u pogledu visine plaće izmijenjen suglasnom voljom stranaka zbog čega smatra da tužitelj ima pravo na plaću sukladno ugovoru o radu (čl.2).

5.4. U odnosu na zahtjev za isplatu otpremnine, primjenom odredbe čl. 126 st. 2 i 3 Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14-dalje:ZR) utvrđuje da tužitelju pripada otpremnina u iznosu od 60.000,00 kn, što predstavlja iznos od 6 potencijalnih plaća tužitelja od 10.000,00 kn mjesečno. Konačno, tužitelju primjenom odredbe čl. 49 st. 1 i 2 dosuđuje jednokratni dodatak za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 1.800,00 kn za razdoblje od 2011. do 2013. odnosno ukupno iznos od 5.400,00 kn te primjenom odredbe čl. 64. KU-a dosuđuje iznos od 400,00 kn u odnosu na dar u naravi za isto razdoblje.

6. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je presudu moguće ispitati te nema proturječnosti ni nedostataka.

7. U odnosu na razliku plaće tužitelja, osnovano tužitelj u žalbi prigovara zaključku prvostupanjskog suda o visini ugovorene plaće u iznosu od 10.000,00 kn bruto. Naime, u ugovoru od 1. svibnja 1998. (list 7 spisa), u njegovom čl. 2. st. 1. doista je navedeno da se ugovara plaća za tužitelja „u iznosu od 10.000,00 kuna (bruto) mjesečno“, a u st. 3. „da su u tom iznosu sadržani i svi dodaci na plaću i stimulacije“. Međutim, iz isprava koje je sačinio sam tuženik kao poslodavac – obračunskih isprava za isplatu plaća (list 43-59), koje isprave u smislu odredbe čl. 85. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR/09) imaju pravnu snagu ovršnih isprava, izvjesno proizlazi visina osnovne plaće za redovan rad tužitelja, ne u iznosu od 10.000,00 kn, već u iznosu od 22.000,00 kn, i to za razdoblje siječanj 2012.-studeni 2013., kada je ta plaća odlukom direktora tuženika svim zaposlenima, pa i tužitelju, isplaćivana u umanjenom iznosu od 3.017,16 kn bruto. Prema tome, sadržaj tih isprava poslodavca u kojima je navedena osnovna plaća za redovan rad u iznosu od 22.000,00 kn bruto, i to konstantno kroz dulje vremensko razdoblje, opravdava zaključak o izmjeni plaće ugovorene u čl. 2. st. 1. ugovora, kako to osnovano tužitelj tvrdi u postupku i sada u žalbi, pa tužitelju pripada razlika plaće između umanjene plaće i naznačenog iznosa bruto plaće od 22.000,00 kn, a isto tako i u odnosu na obračun otpremnine u smislu čl. 126. st. 3. ZR-a polazna osnovica je tako ugovorena plaća.

8. Naime, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o njegovom ovlaštenju da ugovorenu plaću tužitelja umanji, sve to pozivom na odredbu čl. 2. ugovora o radu od 1. svibnja 1998. te pozivom na odredbu čl. 5. njegovog Pravilnika o plaćama.

8.1. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tuženik na temelju odluka generalnog direktora nije mogao umanjiti bruto plaću tužitelja, jer takva odluka predstavlja jednostranu odluku poslodavca, na koju tužitelj nije dao svoj izričiti pristanak. Unatoč tome što je odredbom čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama, na koju odredbu se tuženik pozivao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbi, regulirano da generalni direktor tuženika u određenim okolnostima (ako su troškovi veći od ostvarene realizacije) može razmjerno smanjiti masu plaća pa time i svaku pojedinu plaću, to navedenim odlukama direktora ne mijenja karakter - da se radi o jednostranoj odluci tuženika važnoj za položaj radnika. Ovaj sud drugog stupnja prihvaća mogućnost da se poslodavac nađe u takvoj situaciji da u nekom razdoblju svojeg poslovanja ne ostvaruje pozitivne poslovne rezultate, koji onda uvjetuju i nepovoljnu financijsku situaciju, no to je poslodavčev rizik vezan uz njegovu odluku da se bavi određenom djelatnošću, i koji rizik on ne može prebacivati na svoje radnike, pa mu stoga to ne daje pravo da jednostrano bez pregovaranja s drugom ugovornom stranom mijenja odnosno umanjuje plaću radnika.

8.2. Pri tome treba razmotriti i odredbe KU– prije svega odredbe kojima je regulirano pitanje osnovne plaće (čl. 39.) kao plaće za normalan radni učinak, pitanje pozitivne stimulacije (čl. 42.) i odredbu čl. 93. st. 2. kojom je propisano da ako je pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca neko pravo utvrđeno u manjem opsegu od prava koje proizlazi iz KU-a, primjenjuju se odredbe KU-a. Dakle, temeljem navedenih odredbi KU tuženik nije imao pravo jednostrano umanjiti plaću tužitelja, niti obračunati plaću u manjem iznosu od onog na koji tužitelj ima pravo primjenom odredbi toga kolektivnog ugovora.

8.3. U opravdanju umanjenja plaće tužitelja tuženik neosnovano ističe da je na to imao pravo i stoga što mu je tužitelj dao izričiti pristanak u odredbi čl. 2. ugovora o radu, u kojoj je navedeno da „se ugovoreni iznos plaće može umanjiti srazmjerno umanjenju ukupne mase plaća u slučaju primjene čl. 5. st. 4. Pravilnika“. Naime, prethodno je istaknuto da vezivanje mogućnosti umanjenja plaće radnika uz poslovne rezultate poslodavca, predstavlja nedopušteno prebacivanja poslodavčeva rizika obavljanja neke djelatnosti na teret radnika pa stoga to ne proizvodi nikakve pravne učinke.

8.5. Prema tome, tužitelju pripada razlika plaće za utuženo razdoblje prema varijanti nalaza i mišljenja vještaka obračunatoj u odnosu na plaću tužitelja u iznosu od 22.000,00 kn mjesečno i ostvarene plaće tužitelja u razdoblju od 01. prosinca 2013. do 11. rujna 2014., što iznosi ukupno 191.911,95 kn bruto i to 18.982,39 kn mjesečno za razdoblje od prosinca 2013. do travnja 2014., 22.000,00 kn mjesečno od svibnja do kolovoza 2014. i 9.000,00 kn za rujan 2014., dok razlika otpremnine iznosi 132.000,00 kn. Slijedom toga, tužitelju je pored dosuđenog iznosa otpremnine od od 60.000,00 kn, trebalo dosuditi daljnju razliku te pored dosuđenog iznosa razlike plaće od 74.911,95 kn bruto, trebalo je dosuditi i daljnju razliku plaće do iznosa od 191.911,95 kn bruto, sa zateznim kamatama prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje:ZOO), izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na bruto razliku plaće.

9. Naime, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće od 74.911,95 kn budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22,114/23) kao i odredbi čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09,146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) te relevantne odredbe Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 74/20, 138/20, 1/21, 102/22, 112/22, 156/22, 1/23, 3/23, 56/23, 143/23, 16/25), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

10. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2011., 2012. i 2013. te nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o neosnovanosti tog dijela zahtjeva tužitelja jer tuženik jednostranom odlukom od 27. travnja 2009. nije mogao anulirati primjenu odredbe čl. 49. KU na način da tužitelju neće isplatiti jednokratni dodatak na plaću.

11. S druge strane, tuženik osnovano prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava u odnosu na odmjeravanje tužitelju novčane protuvrijednosti dara u naravi (400,00 kn). Naime, prema čl. 49. st. 2. KU radnik ima pravo na dar u naravi u iznosu od 400,00 kn godišnje, dakle sadržaj obveze tuženika jest predaja dara u naravi pa sud u smislu čl. 166. st. 1. ZOO-a može tuženika obvezati samo na izvršenje činidbe na koju je obvezan prema sadržaju građanskopravnog odnosa iz kojega je proizašla predmetna obveza, a to je predaja dara u naravi. Zbog toga je zahtjev tužitelja za isplatu dara u naravi pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan.

12. Pravilno je prvostupanjski sud u cijelosti odmjerio troškove postupka tužitelju s osnove predujma troškova za vještačenje u iznosu od 2.500,00 kn/331,81 euro jer je taj trošak bio nužan (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

13. Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

14. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke za nepobijani iznos od 2.403,03 eura (18.105,66 kn) sa zateznim kamatama ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 15. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović