Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1433/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-854/2020-23 od 23. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-854/2020-23 od 23. lipnja 2022. potvrđuje u točkama I., II., III., odbijajućem dijelu točke IV. izreke za iznos od 89,04 eura[1] / 670,87 kuna s kamatama (preko iznosa od 155,53 eura / 1.171,87 kn do pobijanog iznosa od 244,57 eura / 1.842,72 kn) i točki V. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se pobijani odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke citirane presude za iznos od 155,53 eura /1.171,87 kn s kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi i daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 155,53 eura /1.171,87 kn s kamatama.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 13,27 eura /100,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 782,01 eura / 5.892,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose (točka I. izreke), isplatiti tužitelju iznos od 10.738,66 eura / 80.910,43 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose (točka II. izreke) i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.711,29 eura / 12.893,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. lipnja 2022. do isplate (točka III. izreke). Odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 306,78 eura / 2.311,47 kn sa kamatama (točka IV. izreke), te je u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka V. izreke).

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku za iznos od 244,57 eura / 1.842,72 kn s kamatama, ne konkretizirajući žalbene razloge, a iz sadržaja žalbe razvidno je da istu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, uz obvezu tuženika na naknadu troška žalbenog postupka.

4. Tuženik presudu pobija u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I., II. i III. izreke), te točki V. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troška žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 782,01 eura / 5.892,08 kn s kamatama na ime razlike s osnove promjenjive kamatne stope i iznosa od 10.738,66 eura / 80.910,43 kn s kamatama s osnove valutne klauzule.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

9. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

9.1. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocijenio izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a izveo i ocijenio dokaze osnovom kojih je utvrdio odlučne činjenice, a presuda je izrađena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a. Stoga u donošenju pobijane presude nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8., čl. 220. i čl. 338. ZPP-a, što se neosnovano ističe u žalbi.

10. U odnosu na žalbeni razlog za eventualnim izuzećem sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF, za navesti je da je Predsjednik Županijskog suda u Rijeci rješenjem broj: 29 Su-74/2025-2 od 4. travnja 2025. odbio zahtjev za izuzeće drugostupanjskog žalbenog vijeća kao neosnovan.

11. Na žalbene navode tuženika kojima predlaže ovome drugostupanjskom sudu podnijeti zahtjev za tumačenje prava Sudu Europske unije i predlaže postaviti pitanja koja je konkretizirao tijekom postupka valja odgovoriti da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje zahtjeva za tumačenje europskog prava navedenom Sudu niti za postavljanje prethodnih pitanja. Prema praksi Suda Europske unije kada protiv odluke nacionalnog suda nema pravnog lijeka, taj je sud načelno dužan uputiti prethodno pitanje tom sudu ako se u predmetu koji je pred njim u tijeku pojavi pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Unije. Nacionalni sud posljednje instance može se osloboditi te obveze ako su ispunjene ove pretpostavke: 1) ako utvrdi da odgovor na postavljeno pitanje nije relevantan, 2) da je predmetna odredba prava Unije već bila predmet tumačenja Suda ili 3) da je pravilno tumačenje prava Unije tako očito da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji. Kada je riječ o relevantnosti zahtjeva za prethodnu odluku, sudovi posljednje instance imaju istu diskrecijsku ovlast kao i svi drugi nacionalni sudovi što se tiče odlučivanja je li im za donošenje vlastite odluke nužna odluka o određenom pitanju prava Unije. Stoga ti sudovi nisu dužni postaviti prethodno pitanje o tumačenju prava Unije koje se pred njima pojavilo ako pitanje nije bitno, to jest u slučaju kada odgovor na to pitanje, ne bi mogao imati nikakav utjecaj na rješavanje spora. Ne samo da u takvom slučaju nacionalni sudovi nisu dužni uputiti zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije, nego je relevantnost zahtjeva nužan preduvjet za njegovu dopuštenost. Drugim riječima, ako odgovor Suda Europske unije neće imati bitan utjecaj na končan ishod postupka, taj će se sud oglasiti nenadležnim i neće donijeti odluku o zahtjevu nacionalnog suda.

Pozivajući se na svoju raniju praksu, i to na presudu Cilfit i kasnije presude, Sud Europske unije obrazlažući funkcioniranje mehanizma prethodnog postupka, navodi da su funkcija nacionalnih sudova i Suda Europske unije jasno razgraničene i samo je nacionalni sud ovlašten utvrditi i ocijeniti činjenice iz glavnog postupka te tumačiti i primijeniti nacionalno pravo. Isto tako, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu.

11.1. Obzirom na sve navedeno, a imajući u vidu i da tuženik u prijedlogu obrazlaže kako odredba o valutnoj klauzuli nije niti mogla biti predmetom ispitivanja nedopuštenosti na način kako je to bila prema presudama nacionalnih sudova u kolektivnom postupku, čime zapravo pokušava u ovom parničnom postupku preispitivati pravilnost i zakonitost pravomoćnih odluka, a što nije dopušteno, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da relevantnost pitanja za koje tuženik ukazuje da bi ovaj sud trebao uputiti prethodno pitanje Sudu Europske unije nije takva da bi, uz sve naprijed navedeno u odnosu na primjenu materijalnog prava, uključujući i primjenu relevantnog prava Unije, odgovor na njih imao pravno odlučnog značaja na odluku u ovom konkretnom predmetu.

12. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj broj [broj kredita] od 13. lipnja 2007. i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor , na temelju kojeg ugovora je tuženik isplatio tužitelju iznos od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika uz promjenjivu kamatnu stopu koja je određena u skladu s odlukama tuženika;

-da je kao prethodno pitanje raspravljeno o valjanosti dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je utvrđeno da su iste ništetne pozivom na odredbu iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/03);

-da je cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, učinak presude u postupku vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, te odredbu čl. 502 c. ZPP-a, sud vezan za utvrđenja iz navedene parnice poslovni broj P-1401/2012, pa kako je iz sadržaja čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu razvidno da je kamatna stopa ugovorena promjenjiva, sukladno odluci banke bez ikakvih parametara i kriterija po kojima će se ista mijenjati, to da se radi upravo o odredbi koja je bila predmetom spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i koja je u tom dijelu ništetna; povrh toga, da se ne radi o drugačijoj odredbi, u kojem slučaju nije bilo mjesta za eventualnim izvođenjem personalnih dokaza, a kako se radi upravo o odredbi koja odgovara predmetu spora iz kolektivnog spora, utvrđuje da nema razloga za izvođenjem ikakvih dokaza na tu okolnost;

-isto tako, u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, da se radi o klauzuli kakva je bila predmetom spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kako je to izraženo u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018;

-da zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi pet godina, koji u ovom slučaju nije nastupio, računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu podnesena 3. lipnja 2019., a u odnosu na valutnu klauzulu 6. srpnja 2020.;

-da je o zahtjevu tužitelja za isplatom zatraženih iznosa odlučeno provedenim knjigovodstvenim vještačenjem;

13. U odnosu na meritum spora ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu prethodnog pitanja pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje pitanje je sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog spora, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/07) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje: ZZP/14), te čl. 502.c ZPP-a.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

15. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

16. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

16.1. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd- 2507/2022 od 14. lipnja 2022).

16.2. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO), kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29).

17. Na žalbene navode vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koju u žalbi ukazuje tuženik, za navesti je da navedena presuda ni u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te ni u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

18.Tuženik u žalbi izdvaja i dijelove obrazloženja presude C-452/18 koji ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, zanemarujući stajališta suda o prethodnim pitanjima u povodu kojih je donesena presuda. Naime, u presudi broj C- 452/18, Sud Europske unije izjašnjavao se o mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima iz Direktive 93/13.

19. Zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak znači da potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 I i Ć Rabai; C186/16 O; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance; ).

20.Tuženik ustraje u tvrdnji da je tužitelj u dovoljnoj mjeri informiran o svim parametrima kredita, o riziku ugovaranja valutne klauzule u valuti švicarski franak, informacijama o promjeni kamatne stope i otplatnim planom. Međutim, informacija za koju tuženik tvrdi da je tužitelj upoznat, ne sadrži obavijest da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu, i da Hrvatska narodna banka ne poduzima mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što to čini u odnosu na tečaj eura. Pri tome, kada se ima u vidu da tuženik ističe da je promjena kamatne stope uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj, da tvrdnje tuženika kako je u reklamnom materijalu i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, a ne isključivo ponudu kredita u CHF, da ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače, pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca, isticao da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tužitelj kredita, pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od šest godina prije 2004., navedenim se tvrdnjama tuženika ne dokazuje da bi tužitelja obavijestio o konkretnim rizicima vezanim uz valutu CHF,odnosno tužitelju razjasnio metodologiju utvrđivanja visine kamatne stope, već takvi navodi predstavljaju ponovljeni navod tuženika iz kolektivnog spora kojim se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je konkretan slučaj, u biti traži novo preispitivanje koncepta "valute utočišta" koje su sudovi primijenili u kolektivnom sporu kako bi ocijenili primjerenost sadržaja obavijesti koje su banke davale općim ili tržišnim komunikacijama o kreditima u švicarskom franku, te su sadržaj obavijesti ocijenili nedostatnim. Stoga ponavljanje takvih navoda u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je ovaj predmet, negira samu bit dokaznog prijedloga o tome da je zaposlenik banke prije sklapanja ugovora potrošaču mogao dati odgovarajuće obavijesti o specifičnim rizicima kreditnog zaduženja u švicarskom franku ( tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-III-530/2021 od 27. rujna 2023.).

20.1. S obzirom na izloženo, ni okolnost da nije proveden dokaz saslušanjem svjedokinje ĆA, koja da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke, jer imenovana nije osobno sudjelovala u vođenju pregovora i sklapanju predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem.

21. Okolnost da nije saslušan tužitelj, također nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude, budući da bi tužitelj u svom iskazu zasigurno ustrajao kod činjeničnih navoda tužbe da nije bio informiran o svim parametrima predmetnog kredita.

22. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kroz rješavanje prethodnog pitanja utvrđene nepoštenim, odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., čl. 83., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

23.Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, koji iznos je utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

24. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ponavlja u žalbi, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

25. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbi u ovoj pravnoj stvari tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu ) pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 3. lipnja 2019. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i 6. srpnja 2020. u odnosu na valutnu klauzulu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

26. Neosnovano tuženik žalbom osporava tijek zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

27. Pravilna je i odluka o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu, kako po osnovi, tako i visini, donesena u primjeni odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

28. U odnosu na odbijajući dio odluke o parničnom trošku, pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 3. rujna 2020., kojim se ponavljaju prethodno izloženi činjenični navodi.

29. Međutim, osnovano se žalbenim navodima tužitelja ističe da mu je za sastav tužbe koja je podnesena u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, 3. lipnja 2019. pod poslovnim brojem P-504/2019, a koji predmet je spojen s predmetom poslovni broj P- 854/2020 na pripremnom ročištu održanom 12. ožujka 2025., za sastav te tužbe trebalo priznati parnični trošak u iznosu od 99,54 eura / 750,00 kn (vrijednost predmeta spora u tužbi je označena iznosom od 7.677,44 kn), PDV u iznosu od 24,89 eura / 187,50 kn, ukupno 124,43 eura / 937,50 kn prema Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 - dalje Tarifa) te za sastav podneska od 18. veljače 2021., kojim se očitovao prema rješenju suda od 7. prosinca 2020. (list 377 spisa) za provođenjem financijskog vještačenja, naknada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife u iznosu od 31,11 eura / 234,37 kn s PDV-om , ukupno 155,53 eura / 1.171,87 kn.

30. Tužitelj je odbijajući dio odluke o parničnom trošku pobijao za iznos od 244,57 eura / 1.842,72 kn s kamatama (nepobijani je iznos od 62,21 eura / 468,75 kn na ime troška pristupa ročištu za objavu presude, kojem ročištu punomoćnik tužitelja nije pristupio), te je u odnosu na pobijani iznos uspio iznosom od 155,53 eura / 1.171,87 kn, odnosno u omjeru od 64 %. Potpuni trošak sastava žalbe, a prema vrijednosti predmeta spora ožalbenog iznosa od 244,57 eura iznosi 20,74 eura / 156,25 kn s PDV-om prema Tbr. 10. toč. 5. Tarife. Od tog iznosa tužitelju pripada s obzirom na uspjeh u žalbenom postupku od 64 % iznos od 13,27 eura / 100,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan. Pri tome za dodati je da tužitelj nije dokazao da bi platio sudsku pristojbu na žalbu, odnosno da bi imao taj trošak.

31. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368 st. 1. i čl. 373. toč.3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

32. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

33. U preostalom dijelu (odbijajući dio točke IV. izreke za iznos od 62,21 eura / 468,75 kn; preko pobijanog iznosa od 244,57 eura / 1.842,72 kn do iznosa od 306,78 eura / 2.311,47 kn s kamatama) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 15. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović