REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-293/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića, kao izvjestitelja i člana vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić iz Splita, kao punomoćnicima, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, [adresa], OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, kao punomoćnicima, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-971/2020-21 od 14. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-971/2020-21 od 14. veljače 2025., u točki I., II., III. i V. izreke.

II. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. djelomično se prihvaća, te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-971/2020-21 od 14. veljače 2025., u točki IV. izreke, i sudi:

Odbija se tužiteljica MA s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: „Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužiteljici MA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana, isplatiti iznos od 10.903,07 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

III. Nalaže se tužiteljici MA da tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 199,94 eura, u roku 15 dana, dok se dok se tuženik odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 7103073996 od 12. travnja 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 200.076,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, u dijelu, u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 200.076,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovitom kamatom sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.017,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 7103073996 od 12. travnja 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7. stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovite kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici MA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 20.579,86 eura sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, sve u roku od 15 dana,.

IV. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužiteljici MA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana, isplatiti iznos od 10.903,07 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.693,63 eura sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.142,53 eura.

2.1. U sadržaju žalbe tuženik prije svega ističe da je da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužitelj ima status potrošača isključivo na temelju uvida u predmetni Ugovor o kreditu i na temelju iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 2. srpnja 2024., i to iz razloga što se status potrošača ne presumira nego da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici, a slijedom toga da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na tužiteljicu primijenio odredbe o zaštiti potrošača, zatim da je odlučna činjenica koju je isti sud trebao uzeti u obzir prilikom donošenja pobijane odluke da su tužiteljica i tuženik dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je odredbom čl. 19.b ZID ZPK propisano da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.2. Osim navedenog tuženik ističe da je tijekom postupka učinjeno nespornim (očitovanje vještaka iz nalaza i mišljenja) da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno zakonskim odredbama, s tim da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK bio u obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka, a da je tužiteljica odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti promašenim navode prvostupanjskog suda kada smatra da odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, kao i da je navedeno stajalište tuženika u skladu s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., te odlukama C-81/19 i C-243/20, odnosno da iz navedenih odluka proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti obzirom da je zakonodavac u konkretnom slučaju uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.3. Tuženik, također, smatra da tužitelji koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK nemaju pravni interes za podnošenje tužbi radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu i isplate, te je napomenuo da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj: Gos-1/2019 isključio pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, kao i da je Vrhovni sud RH na sjednici od 20. prosinca 2022. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem potrošači koji su proveli konverziju imaju pravo samo na zatezne kamate na utvrđenu preplatu iz konverzije.

2.4. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da obrazloženje ne sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi nejasni i u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokaznim postupkom, kao i da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbama članka 8. i 338. ZPP-a iz razloga što u obrazloženju nije naveo sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima, te što odluku nije donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

2.5. Osim navedenog da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena jer je tuženik prije donošenja ZID ZPK (NN 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, a da je nesporno da je tuženik o svakoj promjeni kamatne stope o tome pravovremeno obavijestio korisnika kredita pa da se ne može smatrati da bi tužiteljici odredba o kamatnoj stopi bila nerazumljiva, nejasna ili neuočljiva. Također da je pogrešno zaključeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna prije svega iz razloga što je prema shvaćanju Suda EU u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti obzirom da je ista dopuštena sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), kao i zbog toga što se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i uz primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, a da nije proveo kontradiktoran postupak u kojem bi utvrdio da li je tužiteljica bila odgovarajuće informirana u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita na način da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, i to na način da je odbio izvesti predložene personalne dokaze. Nastavno da je pogrešno zaključio da u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara potraživanja iz razloga što pokretanje kolektivnog spora, u kontekstu članka 241. ZOO-a u vezi sa člankom 128. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužiteljicu, kao i da je pogrešno zaključio da je tužiteljica ovlaštena potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta iz razloga što je tuženik pošteni stjecatelj pa da tužiteljici pripadaju zatezne od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita ili od dana podnošenja zahtjeva, a osobito da tužiteljici ne pripadaju zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/20).

2.6. Tuženik osobito osporava da bi tužiteljica imala pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 10.903,07 eura s osnova razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30.rujna 2015. kada je provedena konverzija iz razloga što je tužiteljica pristala na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je od strane tuženika sastavljen sukladno zakonskim odredbama, te da su na taj način sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje, odnosno da navedeni iznos ne predstavlja iznos koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu, nego da je taj iznos posljedica Dodatka Ugovora o kreditu od 4. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija, koju konverziju da tužiteljica tijekom postupka nije sporila, a niti valjanost odredbi Dodatka Ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos kredita u valuti EUR. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelovima u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatom iznosa od 20.579,86 eura s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 10.903,07 eura s osnova razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbama članka 8. i 338. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, te je donio presudu na temelju dokaza za koje je ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 12. travnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103073996, a kojim ugovorom je tuženik odobrio i stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 200.076,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, i to za kupnju stana i s rokom otplate od 28 godina i šest mjeseci, da je ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,40% godišnje i da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.017,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja iznosa anuiteta, s tim da anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, a da za slučaj izmjene redovite kamatne stope korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitet u skladu sa svojom Odlukom o kamatnim stopama i da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Nadalje nije sporno da su stranke 27. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu:ZID ZPK).

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužiteljica ima status potrošača, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužiteljici s tih osnova pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa, kao i s osnova nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana, te da li je nastupila zastara potraživanja i od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

9. Prvostupanjski sud je prije svega cijeneći iskaz tužiteljice, te priloženi Ugovor o kreditu i vlasnički list, pravilno utvrdio da je u članku 6. predmetnog Ugovora o kreditu označena kupnja stana kao namjena tog pravnog posla, a da iz priloženih vlasničkih listova proizlazi kako se tužiteljica upisala kao vlasnica stana u [adresa], na temelju ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog 26. travnja 2006., kao i da je njezina adresa prebivališta upravo na toj adresi, dok tuženik nasuprot tome nije priložio dokaz kojim bi osporio navedena utvrđenja, te je pravilno zaključio da tužiteljica u smislu odredbe članka 3. stavka 1. ZZP-a ima status potrošača.

10. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 502.c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, te je izveo dokaze predložene po tužiteljici i tuženiku za koje je u smislu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je tako saslušao i tužiteljicu, dok tuženik tijekom postupka nije ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi da su tužiteljici pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima.

12. Cijeneći iskaz tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da nije imala posebnih saznanja o ugovorima banaka koji se vezuju uz valutu CHF nego da je imala samo uopćena saznanja da se radi o stabilnoj valuti stabilne države, da se za sklapanje predmetnog ugovora ponuđenog prema načelu "uzmi ili ostavi" odlučila jer je ponuda tuženika bila povoljnija i jer je kod tuženika bila vlasnica tekućeg računa, zatim da prilikom razgovora sa službenicima tuženika nije dobila posebne upute o valuti CHF i njezinom kretanju na tržištu, nego da je samo zaključila da su uvjeti kreditiranja povoljniji u CHF nego u odnosu na druge valute, a što se tiče promjenjive kamatne stope da je znala da će u tijeku otplate kredita ona biti viša ili niža, ali da nije znala po kojim parametrima će se ista mijenjati.

13. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužiteljice, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, a da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužiteljica nije mogla utjecati na njegov sadržaj, kao i da je iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, te da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je određena u visini od 4,40 %, a da pri tome nisu navedeni kriteriji na temelju kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, kao i da tuženik tijekom postupka nije ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi suprotno iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž- 6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

13.1. Naime, iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Zbog navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i II. izreke potvrditi.

14. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužiteljica kao korisnica kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

15. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

16. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze ŠA iz Centra za vještačenja d.o.o. iz Splita, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrdio da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 14.123,24 eura, a zbog promjene kamatne stope iznos od 6.456,62 eura, a što iznosi ukupno 20.579,86 eura. Nadalje je utvrđeno da je Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđena nedospjela glavnica koja je na dan stvarne provedbe konverzije iznosila 105.616,78 eura (809.709,99 kn), te da prema raspoloživim podatcima, a pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate Ugovora u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa niti tečaj u odnosu na početni, da bi preostala nedospjela glavnica tužiteljice na dan 29. siječnja 2016. iznosila 727.560,78 kn, a što predstavlja razliku od 10.903,07 eura (82.149,21 kn) u odnosu na glavnicu utvrđenu provedbom konverzije u iznosu od 809.709,99 kn.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno dosudio tužiteljici zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/2020), budući se prema članku 1. navedenog Zakona propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, tako da se isti Zakon ne odnosi na tijek zateznih kamata u ovoj pravnoj stvari. Prvostupanjski sud je, također, pravilno utvrdio da je tuženik u smislu članka 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja mjesečnih iznosa jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnih, iznosa.

18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

19. Imajući u vidu sve izneseno, te da je tužiteljica tužbenim zahtjevom, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka, zatražila isplatu iznosa od 20.579,86 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a usvojio taj dio tužbenog zahtjeva, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki III. izreke potvrditi.

20. Međutim, osnovano se u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 10.903,07 eura s osnova razlike nedospjele glavnice obzirom da taj iznos ne predstavlja iznos koji je tužiteljica preplatila s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu, nego da je taj iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija na način da je sukladno odredbama ZID ZPK utvrđena neotplaćena (nedospjela) glavnica u EUR, kamatna stopa i način otplate kredita.

20.1. Naime, tužiteljica tijekom postupka nije osporavala valjanost navedenog Dodatka Ugovora o kreditu kojim je utvrđena neotplaćena (nedospjela) glavnica u EUR, a kojim Dodatkom se obvezala platiti glavnicu koja je prema nalazu i mišljenju vještaka na dan stvarne provedbe konverzije iznosila 105.616,78 eura (809.709,99 kn), i to u mjesečnim anuitetima koji su dospijevali nakon sklapanja Dodatka, te imajući u vidu da je i Vrhovni sud RH u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ovaj sud je mišljenja da tužiteljica u konkretnom slučaju nema pravo na razliku između neotplaćene glavnice koja je utvrđena početnim otplatnim planom na temelju sklopljenog osnovnog Ugovora o kreditu i na neotplaćenu glavnicu koja je utvrđena Dodatkom Ugovora o kreditu, zbog čega je valjalo pobijanu presudu u točki IV. preinačiti i odbiti tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražila isplatu iznosa od 10.903,07 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova razlike nedospjele glavnice, te odlučiti kao u točki II. izreke.

21. Iako je ovaj sud preinačio pobijanu presudu i djelomično odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom, tužiteljica i nadalje ima pravo na cjelokupne troškove postupka budući je i nakon preinačenja presude uspjela u cijelosti sa deklaratornim tužbenim zahtjevima, a djelomično sa restitucijskim zahtjevima, i to u omjeru od 82,50%, te da iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužiteljici kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a odluku o troškovima sadržanu u točki V. izreke pobijane presude potvrditi.

22. Imajući u vidu da je tuženik uspio u žalbenom postupku u omjeru od 17,50%, te da sukladno Tbr. 10. toč.1. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) ima pravo na troškove sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 781,25 eura, što sa zatraženom pristojbom na žalbu u iznosu od 361,28 eura, iznosi ukupno 1.142,53 eura, ovaj sud je tuženiku dosudio troškove žalbenog postupka u iznosu od 199,94 eura (17,50% od 1.142,53 eura), dok ga je odbio s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

23. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi, 15. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić