REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-169/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zorana Živković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženog Grada Crikvenice, Ulica kralja Tomislava 85, OIB: 81687755716, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude poslovni broj: Pn-202/2019-38 od 27. studenog 2024., Općinskog suda u Crikvenici, u sjednici održanoj 15. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana protiv odluke sadržane u točki I. izreke (kojim je odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka) pa se u tom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj: Pn- 202/2019-38 od 27. studenog 2024.

II. Žalba se djelomično prihvaća protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki II. izreke prvostupanjske presude pa se ta odluka preinačuje tako da se tužiteljici nalaže tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 500,00 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu - za iznos od 1.447,12 eura - odbija tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev postavljen protiv tuženika Grada Crikvenice radi isplate iznosa od 19.689,42 eura/148.350,00 kuna sa zateznim kamatama od 4. srpnja 2016. do isplate te je odbijen i njezin zahtjev za naknadu troškova postupka a njoj naloženo naknaditi tuženiku takve troškove u iznosu od 1.947,12 eura u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tužiteljica smatrajući kako je presudom povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u građanskim stvarima iz članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i to u dva aspekta: pravo na obrazloženu odluku – ne davanjem odgovora na odlučnu tvrdnju tužiteljice koja bi, da je uzeta u obzir sama, imala za ishod drukčije presuđenje i pravo na pristup sudu zajedno s pravom na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola broja 1. uz Konvenciju (članak 48. Ustava). Dodaje kako iz postojeće i stabilne sudske prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da bivši vlasnici mogu potraživati eventualno neisplaćenu naknadu za zemljište kojim je oduzeto te u tu svrhu pokrenuti parnični postupak pred nadležnim sudovima na temelju općih propisa te da takvo stajalište slijedi i Vrhovni sud u relevantnim odlukama a u ostvarenju zahtjeva za isplatu naknade zbog faktičnog izvlaštenja u praksi Vrhovnog suda pojavila su se dva relevantna pitanja: prvo o primjeni instituta naknade štete/stjecanja bez osnove na pitanje zahtjeva za naknadu zbog faktičnog izvlaštenja i drugo – o računanju početka tijeka zastarnog roka na naknadu zbog faktičnog izvlaštenja.

2.1. Kako je u ovom sporu sporno kada je započeo teći zastarni rok prava na naknadu zbog faktičnog izvlaštenja tužiteljica se u tom smislu poziva na praksu Europskog suda u predmetnu Osmani protiv Albanije i predlaže da žalbeni sud odgovarajuće primijeni zaključke Europskog suda. Smatra kako je pobijana presuda protivna stajalištima iskazanima u navedenim odlukama jer sud nije utvrdio trenutak i nije dao razloge za pitanje od kada počinje teći zastarni rok za naknadu zbog faktičnog izvlaštenja a to je po mišljenju tužiteljice bilo 4. srpnja 2016. kada je tuženik betonirao cijelu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 58 m2 i dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 71 m2, ukupne površine 129 m2, ističući i kako je tuženik 2009. godine htio evidentirati promjenu načina uporabe tih katastarskih čestica (predmet spora), ali u tome nije uspio zbog poduzimanja odgovarajućih pravnih radnji tužiteljice. Također smatra kako prvostupanjski sud nije odgovorio na prethodno pitanje može li se nekretnina tužiteljice kvalificirati kao ona "koju svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim Zakonom o cestama i drugim propisima", već je sporno i nije dostatno obrazloženo da nekretninu tužiteljice "svatko može slobodno koristiti" kad se koristi kao prilaz nekolicini kuća što tužiteljica nikad nije osporavala, ali je osporavala te to i dalje čini da se "koristi na način i pod uvjetima određenim Zakonom o cestama i drugim propisima", odnosno drugim riječima zakonito.

2.2. Tužiteljica ustraje na svim iznijetim prigovorima i predlaže da ih žalbeni sud uzme u obzir te pobijanu presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice EČ protiv tuženika Grada Crikvenice radi isplate iznosa od 19.689,42 eura/148.350,00 kuna sa zateznim kamatama od 4. srpnja 2016. do isplate, po osnovi naknade protiv njezine volje oduzimanja nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u ukupnoj površini 129 m2, smatrajući kako je tuženik postupio protivno odredbi članka 105. stavka 5. Zakona o cestama koji propisuje da vlasnik izvlaštene nekretnine radi građenja, rekonstrukcije održavanja nerazvrstanih cesta ima pravo na novčanu naknadu sukladno zakonu kojim je uređeno izvlaštenje.

6. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti jer je prvostupanjski sud prihvatio tuženikov prigovor zastare smatrajući kako iz provedenih dokaza proizlazi činjenica da se [adresa] u [adresa], dio kojeg predstavljaju i sporne nekretnine, koristila za promet vozilima i pješice i još od najranije 2003. godini jer su kuće tamo već bile izgrađene pa je cesta već tada i od tada bila u prometu, što proizlazi iz iskaza same tužiteljice i iskaza saslušanih svjedoka tako je nesmetano korištena kao prometnica, kako za kolni prilaz kućama koje se nalaze na tom području, tako i kao svima dostupan javni put za kolni i pješački promet te da je slijedom toga i prije asfaltiranja od strane tuženika ta cesta konkludentnim radnjama stekla svojstvo javnog dobra u općoj uporabi.

7. Iako je točno da je sporni dio površine 129 m2 asfaltiran 4. srpnja 2016., prvostupanjski sud ocjenjuje kako zastara ne teče tek od tada, već da je počela teći još od najkasnije 2007. godine kada je već sporna površina nesporno korištena kao prometnica i stekla svojstvo javnog dobra u općoj uporabi, što znači da u to vrijeme već tužiteljica nije bila vlasnica te površine koja je 2019. godine asfaltirana jer je u to vrijeme već bila u naravi javni put tj. dio nerazvrstane ceste koji nije bio ni u posjedu tužiteljice, tako da navedenim asfaltiranjem ta površina nije oduzeta tužiteljici niti joj je tim činom mogla nastati šteta a to znači da se nije radilo ni o protupravnoj radnji s obzirom na to da je asfaltirana nekretnina koja je već od ranije bila u naravi javni put, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete tužiteljici i bilo kakvu isplatu iz razloga što je osnovan tuženikov prigovor zastare jer je tužba podnesena po proteku roka od pet godina od izgradnje ceste kao vremena dospjelosti navedene naknade, dakle općeg zastarnog roka iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tužiteljičinoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 6., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u pogledu glavne stvari i pripadajućih zateznih kamata zakonita i pravilna pa tužiteljičina žalba slijedom toga neosnovana, osim u pogledu dijela odluke o troškovima postupka sadržane u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude kojom je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.947,12 eura.

9. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP, niti je tužiteljici povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.

10. U pogledu odluke o glavnoj stvari nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

11. Što se tiče činjeničnog stanja, nije zapravo ni sporno da dijelovi tužiteljičinih nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (zapravo cijela kč. [katastarska čestica] površine 58 m2 i dio kč. [katastarska čestica] površine 71 m2) predstavljaju dio [adresa] u [adresa] na području Grada Crikvenice, da je preostali dio te ulice već ranije asfaltiran i da se radi najmanje o pristupnoj cesti do stambenih građevina (privatnih kuća) koja se već dugi niz godina koristi za promet pa je tako korišten i sporni dio koji nije bio asfaltiran a tužiteljica navodi da nije bio asfaltiran jer se ona tome protivila pa uspjela to sačuvati od asfaltiranja sve do 2016. godine dok tuženik to na prijevaru nije asfaltirao.

11.1. Tužiteljica naime i sama potvrđuje da je i sporni dio korišten za promet, ali "da ona nije mogla tamo stajati i braniti svoj dio za promet jer ne živi tamo a prije je bilo tako da su ljudi gradili kuće i probijali ceste" (iskaz kao parnične stranke – stranica 34 spisa).

12. Radi se stoga o nerazvrstanoj cesti po definiciji iz članka 98. stavka 1. Zakona o cestama ("Narodne novine" 84/2011., 18/2013. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 148/2013., 92/2014., 110/2019., 144/2021. i 114/2022. – dalje: ZC), dakle o cesti koja se koristi za promet vozilima i koju svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim ZC i drugim propisima a koja nije razvrstana kao javna cesta u smislu ZC.

12.1. Tužiteljica je, kao što je već navedeno, u iskazu kao parnična stranka navela kako su "ljudi gradili kuće i probijali ceste a ona nije mogla ljudima braniti svoj dio za promet jer ne živi tamo" a u žalbi se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-6/2022 od 7. studenog 2023. iz koje proizlazi kako nekretnina stječe karakter nerazvrstane ceste od trenutka kada postane dostupna svima za korištenje (promet), dakle općom uporabom, a ne u trenutku kada su samo pojedine osobe putem prava služnosti imale mogućnost njezina korištenja te da se svojstvo ceste stječe izgradnjom, asfaltiranjem i opremanjem ceste pa zastarni rok teče od trenutka kada cesta kao javna prometnica postane dostupna svima, a ne samo ograničenom broju korisnika koji su imali služnost puta.

12.2. Iako u konkretnom slučaju dio ceste ([adresa] u [adresa]) koji se proteže preko tužiteljičinih nekretnina nije bio asfaltiran sve do 2016. godine, očito je bio sastavni dio te ceste kojim su po naravi stvari morali proći svi koji su se vozilima kretali i po preostalom dijelu te ulice koja je već ranije asfaltirana pa se u ovom slučaju ne bi moglo smatrati da je svojstvo ceste stečeno tek 2016. kada je asfaltiran i preostali dio jer neasfaltiranost toga dijela nije sprječavala promet vozilima.

12.3. Nije od značaja ni tužiteljičina tvrdnja o relativno ograničenom broju korisnika – vlasnika koji su tamo izgradili kuće, jer intenzitet prometa i krug korisnika doista ovisi o potrebama, ali to ne znači da se ne radi o cesti koju svatko može slobodno koristiti.

12.4. Osim toga, tužiteljica nije dokazala (nije ni tvrdila) da je bilo tko od vlasnika kuća tražio od nje dopuštenje za prolaz niti je njezino dopuštenje traženo prilikom izdavanja dozvola za građenje, što također upućuje na zaključak da se cesta u cjelini, uključujući i sporni dio, već dugo godina koristi kao cesta za promet vozilima i koju svatko može slobodno koristiti pa da se slijedom toga radi o nerazvrstanoj cesti kako je definirana u članku 98. stavku 1.ZC.

13. Jasno je stoga da tužiteljica već više godina (od 2009. svakako, što priznaje i sama) nije objektivno mogla s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju tih nekretnina u posjed pa, iako je njezino zemljište oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne ulazeći u ocjenu očite tuženikove nesavjesnosti u postupanju s obzirom na to da tužiteljici nije isplatio naknadu a sada se u parnici poziva i na zastaru, nastupila je zastara zahtjeva za naknadu jer je tužba podnesena 4. srpnja 2019. a zastara je počela teći najkasnije 2009. godine.

13.1. Protekao je stoga opći zastarni rok iz članka 225. ZOO/05 koji iznosi pet godina.

13.2. Nije od utjecaja okolnost što je 2009. tužiteljica (kako sama navodi) osujetila tuženikov pokušaj evidentiranja promjene načina uporabe tih nekretnina, uzimajući u obzir objektivno stanje koje je bilo takvo da su te nekretnine i dalje jednako nesmetano korištene za promet vozilima kao javno dobro dostupno svima.

13.2.1. To u situaciji kada je tužiteljica znala da se i njezine nekretnine koriste za promet kao sastavni dio [adresa] u [adresa], naime ne znači da je tužiteljica tek naknadno saznala za objektivnu promjenu namjene odnosno da bi zastarni rok počeo teći tek od trenutka kada je tuženik asfaltirao i dio ceste koji zahvaća tužiteljičine nekretnine, niti samo asfaltiranje predstavlja štetnu radnju s obzirom na to da je još prije toga prestalo pravo vlasništva na tim nekretninama jer cesta ne može biti predmetom prava vlasništva u punom smislu a tužiteljica još od najkasnije 2009. ne može mirno uživati pravo vlasništva jer je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi i kao takvo se upisuje u zemljišnu knjigu i to kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave (članak 131. ZC).

14. Tužiteljica nije dokazala ni da je došlo do prekida zastare u smislu da je tuženik priznao dug za isplatu ili bilo što isplatio.

15. Kako je tuženik istakao prigovor zastare, prvostupanjski sud nije imao druge mogućnosti osim odbiti tužbeni zahtjev jer se zbog zastare ugasio tužiteljičin zahtjev za isplatu, što naravno ne znači da tuženik bez obzira na to ne bi mogao tužiteljici ipak platiti naknadu za oduzeto zemljište kao svoju naturalnu obvezu.

16. Tuženik je međutim prigovor zastare podno tek na kraju posljednjeg ročišta održanog 13. studenog 2024. nakon čega je prvostupanjski sud odbio i tužiteljičin prijedlog za izvođenje dokaza radi utvrđivanja visine naknade, dok su svi ostali dokazi do tada već bili izvedeni i ukazivali na osnovanost tužbenog zahtjeva.

16.1. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako se tuženik na taj način ponio krajnje nelojalno prema protivnoj stranci i sudu jer nije bilo nikakve zapreke da takav prigovor iznese već u odgovoru na tužbu pa su svi ostali tuženikovi troškovi, osim sastavljanja odgovora na tužbu zastupanja na prvom ročištu, bili nesvrsishodni te time i nepotrebni u smislu članka 155. stavka 1. ZPP a ti troškovi iznose 400,00 eura (200,00 eura po radnji kako je tuženik i tražio) a s porezom na dodanu vrijednost (po stopi od 25%) ukupno 500,00 eura pa je na taj način valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke prvostupanjske presude.

17. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 373. točke 3.

ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 15. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić