Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], FB

Poslovni broj: P-791/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari 1.tužiteljice IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2.tužitelja ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oba zastupana po punomoćnici Bojani Marčelan,odvjetnici iz Varaždina protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz OD Kožul i Petrinović d.o.o.,odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 4.travnja 2025. u nazočnosti 1.tužiteljice uz punomoćnika, dana 15.svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 146-320/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljen dana 20.08.2005. godine između I-tužiteljice LB iz [adresa] kao korisnika kredita i založnog dužnika, II- tužitelja ŽB iz [adresa] kao sudužnika i založnog dužnika i tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Podružnica Čakovec, Matice hrvatske 6 ( danas: Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 ) kao kreditora , solemniziran u javnobilježničkom uredu Jasenke Crnčec iz Čakovca, dana 30.08.2005. godine pod brojem OU-1316/05, i to:

- dio odredbe čl. 6. koji glasi:

" ... sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..... Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća pisanu primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune."

- dio odredbe čl. 3. II., drugi odlomak koji glasi: „ obračunatim po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke "

- dio odredbe čl. 3. II., treći odlomak koji glasi: „ a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljima IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i BB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana o pravomoćnosti presude isplati na jednake dijelove iznos od 10.940,97 Eur na ime preplate kreditne obveze s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope i razlike anuiteta radi promjene tečaja, te razlike stvarne i konvertirane glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od dospijeća pojedinih iznosa pa do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini kamatne stope, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom na:

- iznos od 6,98 EUR od dana 29.02.2008. godine pa do isplate

- iznos od 42,27 EUR od dana 31.03.2008. godine pa do isplate

- iznos od 42,27 EUR od dana 30.04.2008. godine pa do isplate

- iznos od 42,27 EUR od dana 02.06.2008. godine pa do isplate

- iznos od 42,27 EUR od dana 30.06.2008. godine pa do isplate

- iznos od 42,27 EUR od dana 31.07.2008. godine pa do isplate

- iznos od 42,27 EUR od dana 01.09.2008. godine pa do isplate

- iznos od 42,27 EUR od dana 01.10.2008. godine pa do isplate

- iznos od 44,19 EUR od dana 31.10.2008. godine pa do isplate

- iznos od 42,27 EUR od dana 02.12.2008. godine pa do isplate

- iznos od 52,26 EUR od dana 31.12.2008. godine pa do isplate

- iznos od 55,61 EUR od dana 02.02.2009. godine pa do isplate

- iznos od 56,95 EUR od dana 02.03.2009. godine pa do isplate

- iznos od 53,27 EUR od dana 31.03.2009. godine pa do isplate

- iznos od 53,97 EUR od dana 30.04.2009. godine pa do isplate

- iznos od 48,35 EUR od dana 01.06.2009. godine pa do isplate

- iznos od 46,61 EUR od dana 30.06.2009. godine pa do isplate

- iznos od 46,61 EUR od dana 31.07.2009. godine pa do isplate

- iznos od 47,49 EUR od dana 31.08.2009. godine pa do isplate

- iznos od 47,30 EUR od dana 30.09.2009. godine pa do isplate

- iznos od 46,61 EUR od dana 02.11.2009. godine pa do isplate

- iznos od 49,24 EUR od dana 30.11.2009. godine pa do isplate

- iznos od 52,56 EUR od dana 31.12.2009. godine pa do isplate

- iznos od 57,28 EUR od dana 01.02.2010. godine pa do isplate

- iznos od 56,19 EUR od dana 01.03.2010. godine pa do isplate

- iznos od 62,60 EUR od dana 31.03.2010. godine pa do isplate

- iznos od 61,39 EUR od dana 30.04.2010. godine pa do isplate

- iznos od 63,75 EUR od dana 31.05.2010. godine pa do isplate

- iznos od 84,26 EUR od dana 30.06.2010. godine pa do isplate

- iznos od 80,04 EUR od dana 02.08.2010. godine pa do isplate

- iznos od 92,94 EUR od dana 31.08.2010. godine pa do isplate

- iznos od 88,48 EUR od dana 30.09.2010. godine pa do isplate

- iznos od 81,31 EUR od dana 02.11.2010. godine pa do isplate

- iznos od 96,43 EUR od dana 30.11.2010. godine pa do isplate

- iznos od 109,92 EUR od dana 31.12.2010. godine pa do isplate

- iznos od 96,51 EUR od dana 31.01.2011. godine pa do isplate

- iznos od 101,67 EUR od dana 28.02.2011. godine pa do isplate

- iznos od 95,68 EUR od dana 31.03.2011. godine pa do isplate

- iznos od 96,77 EUR od dana 30.04.2011. godine pa do isplate

- iznos od 122,11 EUR od dana 31.05.2011. godine pa do isplate

- iznos od 124,58 EUR od dana 30.06.2011. godine pa do isplate

- iznos od 145,75 EUR od dana 01.08.2011. godine pa do isplate

- iznos od 134,87 EUR od dana 31.08.2011. godine pa do isplate

- iznos od 122,97 EUR od dana 30.09.2011. godine pa do isplate

- iznos od 110,51 EUR od dana 31.10.2011. godine pa do isplate

- iznos od 109,62 EUR od dana 30.11.2011. godine pa do isplate

- iznos od 115,13 EUR od dana 31.12.2011. godine pa do isplate

- iznos od 119,93 EUR od dana 31.01.2012. godine pa do isplate

- iznos od 120,57 EUR od dana 29.02.2012. godine pa do isplate

- iznos od 117,25 EUR od dana 31.03.2012. godine pa do isplate

- iznos od 119,49 EUR od dana 30.04.2012. godine pa do isplate

- iznos od 121,03 EUR od dana 31.05.2012. godine pa do isplate

- iznos od 118,44 EUR od dana 30.06.2012. godine pa do isplate

- iznos od 119,12 EUR od dana 31.07.2012. godine pa do isplate

- iznos od 117,19 EUR od dana 31.08.2012. godine pa do isplate

- iznos od 113,06 EUR od dana 01.10.2012. godine pa do isplate

- iznos od 117,52 EUR od dana 31.10.2012. godine pa do isplate

- iznos od 119,66 EUR od dana 30.11.2012. godine pa do isplate

- iznos od 118,10 EUR od dana 31.12.2012. godine pa do isplate

- iznos od 109,69 EUR od dana 31.01.2013. godine pa do isplate

- iznos od 116,84 EUR od dana 28.02.2013. godine pa do isplate

- iznos od 117,46 EUR od dana 02.04.2013. godine pa do isplate

- iznos od 114,66 EUR od dana 30.04.2013. godine pa do isplate

- iznos od 105,95 EUR od dana 31.05.2013. godine pa do isplate

- iznos od 105,73 EUR od dana 01.07.2013. godine pa do isplate

- iznos od 107,87 EUR od dana 31.07.2013. godine pa do isplate

- iznos od 111,30 EUR od dana 31.08.2013. godine pa do isplate

- iznos od 116,05 EUR od dana 30.09.2013. godine pa do isplate

- iznos od 113,60 EUR od dana 31.10.2013. godine pa do isplate

- iznos od 115,33 EUR od dana 30.11.2013. godine pa do isplate

- iznos od 117,30 EUR od dana 31.12.2013. godine pa do isplate

- iznos od 76,77 EUR od dana 31.01.2014. godine pa do isplate

- iznos od 79,06 EUR od dana 28.02.2014. godine pa do isplate

- iznos od 78,31 EUR od dana 31.03.2014. godine pa do isplate

- iznos od 75,77 EUR od dana 30.04.2014. godine pa do isplate

- iznos od 74,96 EUR od dana 31.05.2014. godine pa do isplate

- iznos od 75,32 EUR od dana 30.06.2014. godine pa do isplate

- iznos od 78,21 EUR od dana 31.07.2014. godine pa do isplate

- iznos od 80,63 EUR od dana 01.09.2014. godine pa do isplate

- iznos od 80,13 EUR od dana 30.09.2014. godine pa do isplate

- iznos od 82,23 EUR od dana 31.10.2014. godine pa do isplate

- iznos od 83,65 EUR od dana 01.12.2014. godine pa do isplate

- iznos od 82,81 EUR od dana 31.12.2014. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 31.01.2015. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 28.02.2015. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 31.03.2015. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 30.04.2015. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 01.06.2015. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 30.06.2015. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 31.07.2015. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 31.08.2015. godine pa do isplate

- iznos od 83,04 EUR od dana 30.09.2015. godine pa do isplate

- iznos od 3.115,30 EUR od dana 01.10.2015. godine pa do isplate

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljima na jednake dijelove isplati troškove ovog postupka u iznosu od 3.326,01 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 30.8.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 146-320/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini , a kojim je povodom tužena odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici iznos od 64.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita. 2.tužitelj je potpisao ugovor kao sudužnik i založni dužnik. Ugovorom o kreditu ugovorena je kamatna stopa od 3,99 % godišnje , time da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Ugovor o kreditu je tipski obrazac tužene i niti o jednoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Kredit je konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, te je u otplati. Kreditna obveza koja je u vrijeme ugovaranja kredita iznosila 1.900,00 kuna, povisila se tijekom otplate kredita i na iznos od 2.900,00 kuna. Do povećanja iznosa kreditne obveze došlo je zbog nepošteno ugovorenih odredbi o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli.

2. Tužitelji se pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/2012 od 4.7.2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014., presudu VS RH broj: Revt-249/2014 od 9.4.2015., presudu Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018., na odredbe čl.81.st.1., 2. i 3. , na odredbu čl.84. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03), te na odredbe čl. 322.st.1., 270.st.1., 324.st.1., 323.st.1., 1111. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelji navode da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu imali saznanja o valutnom riziku koji za njih predstavlja konkretno ugovorena valutna klauzula CHF iako im je sam pojam valutne klauzule bio poznat. Nadalje, tužitelji navode da su dana 2.2.2016. sklopili Aneks predmetnog ugovora o kreditu temeljem čl.19.a. do 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju kako bi se provela konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Kod sklapanja Aneksa ugovora tužitelji nisu imali mogućnost nikakvog pregovaranja. Tužitelji navode da se ništetne ugovorne odredbe ne mogu nadomještati Aneksom sa retrogradnim učinkom. Tužena je Aneksom nudila otplatu kredita po kamatnoj stopi znatno većoj od one koja bi bila na početku ugovornog odnosa , a tužitelji su potpisivanjem Aneksa olakšali svoju životnu situaciju za razdoblje nakon potpisivanja istog. Šteta koja je nastala tužiteljima sklapanjem ništavog osnovnog ugovora nije sanirana sklapanjem Aneksa. Stoga su ništavi i Aneksi ugovora od 2.2.2016. Podneskom od 14.6.2023. tužitelji su dopunili tužbeni zahtjev na način da su potraživali isplatu razliku konvertirane stvarne glavnice u iznosu od 7.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 30.9.2015. , pa do isplate, a slijedom čega u točci II. tužbenog zahtjeva potražuju ukupan iznos od 10.142,09 eura, s time da navode da će tužbeni zahtjev uskladiti s nalazom i mišljenjem vještaka. Tužitelji su podneskom od 15.1.2025. sredili tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještaka od 13.1.2025.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporavao osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva , te je istakao prigovor zastare potraživanja. Navodi da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Navedenim zakonom određeno je načelo konverzije kredita koja određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditima denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR-o. Tuženik smatra da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u predmetni ugovor o kreditu i solemnizaciju istog ( list 12 – 21 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi ( list 22 spisa), otplatni plan (list 23-30 spisa), Aneks predmetnog ugovora o kreditu uz solemnizaciju istog (list 31-35 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 41-47 spisa), podnesak tuženika s prilozima (list 50 – 53 spisa), podnesak tužitelja od 30.8.2019. kojim sređuje tužbeni zahtjev uz nalaz vještaka (list 55 -78 spisa), podnesak tuženika od 28.10.2019. s prilozima (list 80-93 spisa), podnesak tužitelja kojim se očituje na odgovor na tužbu s prilozima ( list 97 -123 spisa), podnesak tuženika s prilozima (list 124 -264 spisa), podnesak tužitelja od 20.2.2020. s prilozima (list 268-314 spisa), ovosudno rješenje od 10.kolovoza 2020. (list 316-317 spisa), podnesak tužitelja od 3.9.2020. (list 320-323 spisa), ovosudno rješenje od 20.travnja 2021. o prekidu postupka (list 324-326 spisa), rješenje o nastavku postupka od 18.svibnja 2023. ( list 327-328 spisa), podnesak tužitelja kojim dopunjuje tužbeni zahtjev ( list 330 spisa), podnesak tužitelja od 22.8.2023. uz priloge (list 333-336 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mikac Matije, stalnog sudskog vještaka za financije i vrijednosne papire (list 345-358 spisa), podnesak tužiteljice kojim sređuje tužbeni zahtjev od 15.11.2023. (list 365-370 spisa), podnesak tuženika od 18.12.2023. (list 373-380 spisa), podnesak tužitelja od 22.4.2024. sa prilozima (list 381-437 spisa), podnesak tužitelja od 16.5.2024. ( list 438 spisa), podnesak tuženika od 18.6.2024. (list 445-447 spisa), podnesak tuženika od 17.7.2024. (list 448-449 spisa), podnesak tuženika od 26.9.2024. (list 455-456 spisa), podnesak tužitelja od 2.10.2024. (list 457 spisa), podnesak tuženika od 9.10.2024. (list 460-461, te 462-463 spisa), očitovanje vještaka od 13.1.2025. (list 476-482 spisa), podnesak tužitelja od 15.1.2025. (list 485-487 spisa), podnesak tuženika od 27.1.2025. sa prilozima ( list 490-503 spisa), podnesak tuženika od 26.3.2025. s prilozima (list 506-519 spisa), te su saslušani tužitelji u svrhu dokazivanja.

5. Tuženik je podneskom od 15.svibnja 2024. odustao od prijedloga saslušanja svjedoka FBP i OB, te je podneskom od 17.srpnja 2024. odustao od saslušanja bivšeg djelatnika tuženika UB i saslušanja javnog bilježnika Jasenke Crnčec.

6. 1.tužiteljica je izjavila da su predmetni kredit uzeli radi kupnje kuće s obzirom da su bili podstanari, a željeli su živjeti u vlastitom prostoru. Po cijeni im je bila odgovarajuća kuća u [adresa], te su po dolasku u banku tražili kredit od 50.000,00 eura. Po medijima su bile učestale reklame od strane Addiko , odnosno Hypo banke da nude najpovoljnije kredite, odlučili su se uzeti kredit u Hypo banci. Tražila je kredit u vrijednosti kuće u eurima , a djelatnica banke im je prezentirala da bi za kredit s rokom trajanja od 20 godina u eurima rata bila 500,00 kuna mjesečno viša odnosno da bi iznosila 2.300,00 kuna mjesečno dok bi rata kredita u CHF za 500,00 kuna bila mjesečno manja. Ponudila im je kredit u CHF , kazala je da se radi o najpovoljnijoj opciji i nije kazala da postoji bilo kakav rizik vezan uz franak. Nije spominjala termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači. Isto tako nije prezentirala koju valutu u RH štiti HNB. Radilo se o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, no djelatnica banke nije objasnila o čemu ovisi promjena kamatne stope , te nije predočila niti uručila Odluku banke u kojoj bi bili navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Kako se radilo o kreditu s valutnom klauzulom , to je za nju značilo da će kredit pratiti kretanje predmetne valute, te je mislila da rata kredita maksimalno može rasti 200,00 do 300,00 kuna, s obzirom na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a što je bio iznos koji su oni mogli mjesečno podnijeti. Kada su došli sklopiti Ugovor o kreditu, ugovor je bio gotov , sastavljen od strane banke, to je bila njihova špranjca, te nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Pročitala je ugovor i bilo joj je sve jasno odnosno znala je koliko iznosi rata koju može plaćati. Javni bilježnik iznio je samo osnovne postavke odnosno iznos kredita, trajanje kredita i visinu rate. Prilikom potpisa ugovora kod javnog bilježnika nije bio nazočan nitko iz banke. Uz ugovor o kreditu dobila je otplatni plan u kojem su bile iznijete mjesečne rate kredita od oko 1.800,00 kuna mjesečno. Nakon toga rate su porasle na 2.200,00 kuna mjesečno i na kraju na iznos od 2.900,00 kuna mjesečno. Iskazala je da misli da nije išla u banku pitati za razlog povećanja rate kredita. Kredit je plaćala putem plaće. Misli da ju je djelatnik banke telefonom obavijestio da može doći sklopiti ugovor o konverziji kredita. Kad je došla u banku bilo joj je rečeno da ukoliko sklopi Aneks da će joj rata kredita biti manja za oko 400,00 kuna mjesečno. Nije joj prezentirano na koji način je banka vršila izračun konverzije. Prihvatila je konverziju jer je ista bila povoljnija za njih time da im nije bilo rečeno da bi se bilo čega odricali ukoliko sklope Aneks o konverziji. Misli da joj je bila obračuna preplata u iznosu od oko 5.000,00 kuna, te su joj za iznos preplate smanjili nekoliko budućih rata. Kredit još otplaćuje, i sadašnja rata iznosi 293,00 eura mjesečno. Kuća koju su kupili služi isključivo za stanovanje , nikad je nisu iznajmljivali niti je u istoj bio poslovni prostor. Kada je sklapala ugovor o kreditu nije imala obrt ni firmu. Tužbu su zajednički podnijeli ona i suprug jer se radi o zajedničkom novcu, o obiteljskom ulaganju.

6.1. 2.tužitelj je iskazao da je slušao iskaz svoje supruge , te da istome nema što za dodati.

7. Stalni sudski vještak za ekonomiju Mikac Matija je u svom nalazu od 9.listopada 2023. naveo da

- je tužiteljica u periodu od stavljanja kredita u korištenje do 30.9.2015. ukupno na ime promjenjivih kamatnih stopa i promjena po tečaju CHF/HRK platila 57.338,31 HRK više u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja.

- kada se uzme u obzir preplata iz konverzije koju je banka na dan 30.9.2015. priznala korisnici i istom se zatvore utvrđene preplate uključujući zakonske zatezne kamate iz početnih mjeseci otplate tada ostatak nepodmirenih preplata do 30.9.2015. iznosi 7.230,55 eura,

- da je razlika između konvertiranog iznosa glavnice i glavnice prema početnim uvjetima 3.115,30 eura,

- da iz nalaza vještaka od 13.1.2025. koji je sačinjen uz izuzeće negativnih razlika proizlazi da je uz isključenje negativnih iznosa koji proizlaze iz otplate po tečaju nižem od početnog ostatak preplate korisnice do datuma konverzije uz izvršen prijeboj s utvrđenom preplatom iz konverzije ukupno 7.825,67 eura,

- da razlika konvertirane glavnice i glavnice prema početnim uvjetima iznosi 3.115,30 eura.

8. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 19.7.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

9. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

10. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 64.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 3,99 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

12. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

13. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

14. Tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže utvrđenje ništetnosti i isplatu, smatrajući da su tužitelji postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž- 6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

16. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

17. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

18. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

19. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

20. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

21. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

23. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

24. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

27. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

29. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

30. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

31. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

32. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

34. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 5.6. 2019.god.

35. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

36. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

37. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

38. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 5. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

39. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

40. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 5. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

41. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

42. Tužitelji su u svom iskazu ostali kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

43. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

44. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

45. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

46. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

47. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

48. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

49. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

50. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

51. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

52. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

53. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

54. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

55. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

56. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

57. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

58. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

59. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

60. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

61. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

62. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

63. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

64. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

65. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

66. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

67. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

68. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

69. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

70. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

71. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksom od 2.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

72. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

73. Kamatna stopa određena Aneksom od 2.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

74. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 2.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

75. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

76. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

77. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

78. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

79. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

80. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

81. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

82. Ovaj sud smatra da se tužitelji sklapanjem Aneksa nisu odrekli tih prava, niti su dali, niti su mogli dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Aneksom o konverziji nisu odrekli svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti su pristali na isto, a čak da su i dali takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelji nisu bili informirani niti su mogli znati čime bi se takvim odricanjem odrekli.

83. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

84. Dakle, tužitelji imaju prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

85. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

86. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

87. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

88. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

89. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

90. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

91. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

92. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ista pristala na konverziju kredita, s obzirom da joj je rata kredita po osnovnom ugovoru o kreditu porasla od iznosa od 1.800,00 kuna mjesečno na 2.900,00 kuna mjesečno, da joj je prezentirano da ukoliko sklopi Aneks da će rata kredita biti manja za oko 400,00 kuna mjesečno, time da ista iznosi 293,00 eura a da će se konverzijom utvrditi i preplata kredita , a za koji iznos će se smanjiti nekoliko budućih rata.

93. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

94. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

95. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

96. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

97. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

98. Tužitelji su sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka precizirali tužbeni zahtjev podneskom od 15.1.2025.

99. Tuženik je u cijelosti prigovarao nalazu i mišljenju vještaka u odnosu na kojeg je isticao prigovore pravne prirode, te se ujedno i protivio preinaci tužbe tužitelja koja je dostavljena sudu nakon što su tužitelji primili nalaz i mišljenje vještaka i sukladno istome sredili tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik je podneskom od 26.9.2024. tražio dopunu financijskog vještačenja sukladno istaknutim prigovorima u dosadašnjem tijeku postupka, a razvidno je da su isti prigovori pravne prirode. Dana 13.1.2025. vještak je dostavio dopunu nalaza i mišljenja na način da je sačinio nalaz uz izuzeće negativnih razlika, te je tužiteljica sukladno navedenoj dopuni vještačkog nalaza specificirao tužbeni zahtjev, dok se tuženik nije očitovao na dopunu nalaza i mišljenja, već se podneskom od 27.1.2025. protivio preinaci odnosno povišenju tužbenog zahtjeva za isplatu.

100. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

101. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

102. Ovaj sud je sukladno odredbi čl. 190. st.3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kojom je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja uskladila ( povećala) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka jer ga bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što je u skladu sa zaključkom predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH, broj:

Su-IV-162/2021 od 26.studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

103. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

104. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

105. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

106. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

107. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 220,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 29.8.2019., 20.12.2019., 15.11.2023., 15.1.2021. u iznosu od 220,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), sastav podneska od 14.2.2020., 2.9.2020., 22.8.2023., 22.4.2024. (Tbr.8.3. Tarife) u iznosu od 110,00 za svaki podnesak, sastav podneska od 14.6.2023. ( Tbr.8.4. Tarife) u iznosu od 55,00 eura, zastupanje na ročištu dana 13.2.2020., 23.7.2024., 28.11.2024., 4.4.2025. . ( Tbr.9/1) u iznosu od 220,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, što ukupno iznosi 2.475,00 eura, čemu treba dodati PDV sukladno Tbr. 46. Tarife u iznosu od 618,75 eura, troškove financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 165,90 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura što ukupno iznosi 3.326,01 euro. Tužiteljima nisu priznati troškovi preliminarnog vještačenja s obzirom da isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka.

108. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 15.svibnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelji po pun.

2. tuženik po pun.