Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-70/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama OM i JM, dipl. pravnicama u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, protiv tuženika Hidroelektra mehanizacija d.d. u stečaju, OIB: 96667257878, iz Zagreba, Radnička cesta 204, kao pravnog sljedbenika Hidroelektra niskogradnja d.d. Zagreb, zastupanog po stečajnom upravitelju Damiru Katiću, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2225/2016-22 od 27. travnja 2018., na sjednici vijeća 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2225/2016-22 od 27. travnja 2018. u točki II izreke, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 8.493,50 eura, te u točkama III i IV izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke II izreke u odnosu na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu razlike plaće od 8.493,50 eura na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je prvi tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio da mu tuženik isplati iznos od 109.641,32 kn/14.551,90 eura[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose pobliže opisane u točki I izreke presude. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 63.994,24 kn/8.493,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose pobliže opisane u toj točki izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku na ime jednokratnog dodatka za plaću za 2012., 2013. i 2014. isplatiti neto iznos od 5.400,00 kn/716,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.600,00 kn/212,36 eura.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja u točkama II, III i IV izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. i 155/23 -dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od siječnja 2014. do siječnja 2015. u bruto iznosu od 8.493,50 eura te jednokratnog dodatka na plaću za 2012., 2013. i 2014. u iznosu od po 238,90 eura po svakoj godini, s kamatama.

5.1. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 1. rujna 2006. na radnom mjestu rukovoditelj referade pravnih poslova,

- da su člankom 2. Ugovora o radu stranke ugovorile da tužitelju pripada plaća u iznosu od 7.000,00 kn bruto mjesečno te naknade plaće i materijalna prava sukladno odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika o plaćama. Istim člankom stranke da su ugovorile da su u ugovoreni iznos plaće uključeni u paušalnom iznosu svi dodaci i stimulacije predviđeni Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o plaćama, te paušalni iznos prekovremenog rada, kao i da direktor može ugovorenu plaću u pojedinom mjesecu iznimno uvećati ili umanjiti zavisno od rezultata rada zaposlenika i od uspješnosti poslovanja,

- da je u spornom razdoblju tužitelju isplaćena niža plaća na temelju Odluka generalnog direktora,

- da tužitelju nije isplaćivan jednokratni dodatak na plaću u utuženom razdoblju (čl. 49. KU), također primjenom Odluke generalnog direktora,

- da je tužitelj Odlukom o privremenom prekidu rada tuženika od 13. siječnja 2014. stavljen na tzv. čekanje, na kojem je bio od 27. siječnja do 31. siječnja 2014., u kojem razdoblju mu je isplaćena minimalna plaća, osim u svibnju, lipnju, srpnju i kolovozu 2014., kada mu nije isplaćena plaća.

- da je tužitelju otkazan Ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom od 2. ožujka 2015.

5.2. Nadalje, sud prvog stupnja uvidom u Pravilnik o plaćama (dalje: Pravilnik) te u Odluke generalnog direktora tuženika u spornom razdoblju utvrđuje da je odredbom čl. 5. st. 4. Pravilnika određeno da generalni direktor može razmjerno smanjiti masu plaća, pa time i svaku pojedinu plaću bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu te da će radnicima čija bi plaća takvim smanjenjem pala ispod minimalne plaće u tom mjesecu biti isplaćen zaštitni dodatak do iznosa minimalne plaće (čl.5). Također, utvrđuje da je odredbom čl. 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 04/02, 56/02, 91/03, 120/03, 93/04, 97/05, 75/05, 104/05, 133/06, 81/07, 11/08 i 20/08 –dalje KU) propisano pravo radnika na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje koji se isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu.

5.3. Prvostupanjski sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da je opravdano na temelju Odluka generalnog direktora umanjivao plaću radnicima, uključujući i tužitelju, s obzirom na zauzeto shvaćanje da je ugovor o radu građansko pravni ugovor iz kojeg proizlaze prava i obveze za obje ugovorne strane, pri čemu zaključuje da iz predmetnog ugovora o radu ne proizlazi pravo ili ovlaštenje poslodavca kao stranke ugovora da jednostrano umanjuje plaću tužitelja pozivom na odredbu čl. 5. Pravilnika o plaćama. Vezano za navedeni čl. 5. Pravilnika o plaćama sud prvog stupnja izražava i pravni stav da temelj za umanjenje plaće radnika nikako ne mogu biti negativni rezultati poslovanja poslodavca, da je to isključivo njegov rizik kojeg ne može prebacivati na radnika.

5.4. U odnosu na razdoblje kada je tužitelj bio na čekanju (od 27. siječnja 2014. pa nadalje), sud prvog stupnja smatra da je tuženik navedenu odluku donio iako ista nije predviđena Zakonom o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje:ZR/09), a da se institut čekanja prestao nalaziti u propisima koji reguliraju radnopravne odnose još 1995., zbog čega se na taj period treba primijeniti odredba čl. 87 st. 3 ZR/09 kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Pri tome je stajalište suda prvog stupnja da tužitelj nije odgovoran za okolnost da je upućen na čekanje odnosno da je odlukom poslodavca prekinuo rad, zbog čega mu je tuženik bio dužan i u tom razdoblju isplaćivati plaću neovisno je li tužitelj u tom razdoblju obavljao rad. Zbog toga smatra da činjenica da tužitelj navedenu odluku poslodavca nije osporavao u pogledu prava na isplatu naknade plaće, ne predstavlja pravno relevantnu okolnost.

5.5. Visinu tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utvrđuje na temelju rezultata financijskog vještačenja prema varijanti kojom je izračunata razlika plaće kao razlika između isplaćivane plaće i ugovorene plaće od 7.000,00 kn bruto temeljem ugovora o radu od 1. rujna 2006. u iznosu od 63.994,24 kn, pa je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u tom iznosu sa zateznim kamatama pozivom na čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje:ZOO).

6. Pored toga, primjenom odredbe čl. 49 KU-a sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 5.400,00 kn za razdoblje od 2012. do 2014. (1.800,00 kn godišnje).

7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka.

8. Nije osnovan ni žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u dijelu odluke o isplati zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu u kojem dijelu je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

9. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o njegovom ovlaštenju da ugovorenu plaću tužitelja umanji, sve to pozivom na odredbu čl. 2. ugovora o radu od 1. rujna 2006. te pozivom na odredbu čl. 5. njegovog Pravilnika o plaćama.

9.1. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tuženik na temelju odluka generalnog direktora nije mogao umanjiti bruto plaću tužitelja, jer takva odluka predstavlja jednostranu odluku poslodavca, na koju tužitelj nije dao svoj izričiti pristanak. Unatoč tome što je odredbom čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama, na koju odredbu se tuženik pozivao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbi, regulirano da generalni direktor tuženika u određenim okolnostima (ako su troškovi veći od ostvarene realizacije) može razmjerno smanjiti masu plaća pa time i svaku pojedinu plaću, to navedenim odlukama direktora ne mijenja karakter - da se radi o jednostranoj odluci tuženika važnoj za položaj radnika. Ovaj sud drugog stupnja prihvaća mogućnost da se poslodavac nađe u takvoj situaciji da u nekom razdoblju svojeg poslovanja ne ostvaruje pozitivne poslovne rezultate, koji onda uvjetuju i nepovoljnu financijsku situaciju, no to je poslodavčev rizik vezan uz njegovu odluku da se bavi određenom djelatnošću, i koji rizik on ne može prebacivati na svoje radnike, pa mu stoga to ne daje pravo da jednostrano bez pregovaranja s drugom ugovornom stranom mijenja odnosno umanjuje plaću radnika.

9.2. Pri tome treba razmotriti i odredbe KU– prije svega odredbe kojima je regulirano pitanje osnovne plaće (čl. 39.) kao plaće za normalan radni učinak, pitanje pozitivne stimulacije (čl. 42.) i odredbu čl. 93. st. 2. kojom je propisano da ako je pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca neko pravo utvrđeno u manjem opsegu od prava koje proizlazi iz KU-a, primjenjuju se odredbe KU-a. Dakle, temeljem navedenih odredbi KU tuženik nije imao pravo jednostrano umanjiti plaću tužitelja, niti obračunati plaću u manjem iznosu od onog na koji tužitelj ima pravo primjenom odredbi toga kolektivnog ugovora.

9.3. U opravdanju umanjenja plaće tužitelja tuženik neosnovano ističe da je na to imao pravo i stoga što mu je tužitelj dao izričiti pristanak u odredbi čl. 2. ugovora o radu, u kojoj je navedeno da „direktor može ugovorenu plaću u pojedinom mjesecu iznimno uvećati ili umanjiti, zavisno od rezultata rada zaposlenika i od uspješnosti poslovanja društva“. Naime, prethodno je istaknuto da vezivanje mogućnosti umanjenja plaće radnika uz poslovne rezultate poslodavca, predstavlja nedopušteno prebacivanja poslodavčeva rizika obavljanja neke djelatnosti na teret radnika pa stoga ne proizvodi nikakve pravne učinke.

9.4. Daljnjim žalbenim navodima tuženik neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kojim je utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće do visine njegove ugovorene plaće i za vrijeme privremenog prekida rada na koji je upućen Odlukom poslodavca 13. siječnja 2014. Iz citirane Odluke proizlazi da je donesena na temelju čl. 87. ZR/09 i čl. 50. Pravilnika o radu tuženika, pri čemu je tuženik odredio da radnik prima plaću za to vrijeme u visini najniže osnovne plaće u društvu, što je suprotno čl. 53. KU kojom je određeno da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme kada ne radi zbog prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran kao npr. u slučaju nedostatka sirovina, pogonske energije i slično, u visini osnovne plaće. Pri tom je pogrešno shvaćanje tuženika da bi tužitelj mogao ostvarivati ovu razliku plaće samo da je pobijao Odluku poslodavca o privremenom prekidu rada jer se radi o novčanoj tražbini radnika za čije ostvarenje tužitelj nije trebao prethodno ostvarivati zaštitu svog prava iz radnog odnosa sukladno čl. 129. st. 3. ZR/09, kraj činjenice da mu je naknada plaće u visini njegove osnovne plaće zagarantirana Kolektivnim ugovorom.

10. Konačno, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2012., 2013. i 2014. te nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o neosnovanosti tog dijela zahtjeva tužitelja jer tuženik jednostranom odlukom od 27. travnja 2009. nije mogao anulirati primjenu odredbe čl. 49. KU na način da tužitelju neće isplatiti jednokratni dodatak na plaću.

11. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22,114/23) kao i odredbi čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09,146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) te relevantne odredbe Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 1/20, 74/20, 138/20, 1/21, 102/22, 112/22, 156/22, 1/23, 3/23, 56/23, 143/23, 16/25), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja.

12. Pravilno je prvostupanjski sud u cijelosti odmjerio troškove postupka tužitelju s osnove predujma troškova za vještačenje u iznosu od 1.600,00 kn/212,36 eura jer je taj trošak bio nužan (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

13. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

14. Presuda suda prvog stupnja u toč. I izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 15. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović