Poslovni broj Gž-1210/2025-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, protiv prvotuženice PZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotuženika NZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trećetuženice IZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], četvrtotuženice TZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi kao zakonski nasljednici iza pok. BZ, svi zastupani po punomoćniku odvjetniku Dejanu Đeriću iz Bjelovara, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-40/2024-57 od 14. ožujka 2025., dana 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-40/2024-57 od 14. ožujka 2025.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da na dan 10. veljače 2024. postoji tražbina tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo obrane, OIB: 664861822714, prema tuženicima PZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], GZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i TZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svima kao zakonskim nasljednicima iza pok. BZ, u iznosu od 22.891,70 EUR, koji je isplaćen BZ na temelju Presude Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu broj P-669/2011-28 od 17. prosinca 2012., potvrđene Presudom Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1897/2013-2 od 28. svibnja 2013., koje su ukinute Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-142/2014-2 od 8. veljače 2017.

II. Utvrđuje se da na dan 10. veljače 2024. postoji tražbina tuženika PZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], NZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i TZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao zakonskih nasljednika iza pok. BZ, prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, Ministarstvu obrane, OIB: 664861822714, na temelju pravomoćne i ovršne Presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici broj Gž R-63/2023-2 od 4. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena Presuda Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-1539/2021-36 od 30. siječnja 2023., u iznosu od 14.193,92 EUR.

III. Prebijaju se tražbine tužiteljice i tuženika iz točke I. i II. izreke ove presude te se sudi:

Nalaže se tuženicima PZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], GZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i TZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svima kao zakonskim nasljednicima iza pok. BZ, da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, za Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, solidarno isplate iznos od 8.697,78 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2024. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženicima PZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], GZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i TZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, za Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.808,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 14. ožujka 2025. do ispate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žale se tuženici zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22,155/23 - dalje u tekstu: ZPP), te predlažu da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, te da se tužiteljicu obveže tuženicima naknaditi parnične troškove.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode, te predložila da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem odredbe članka 354.st.2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dok tuženici na ostale postupovne povrede posebno ne ukazuju.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa kojega je isplatila predniku tuženika BZ na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu posl.broj P-669/2011-28 od 17. prosinca 2012., potvrđenom presudom Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici posl. broj Gž-1897/2013-2 od 28. svibnja 2013., koje su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-142/2014-2 od 8. veljače 2017., čime je otpala osnova za isplatu utuženog iznosa pa ga tužiteljica potražuje po pravilima o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), kao i prigovor prijeboja za iznos od 14.193,92 EUR koji je tužiteljica dužna platiti tuženicima prema odluci Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici posl. broj Gž R-63/2023-2 od 4. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici posl.broj Pr- 1539/2021-36 od 30. siječnja 2023.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno:

- da je presudom Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu posl.broj P-669/2011-28 od 17. prosinca 2012., potvrđenom presudom Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici posl. broj Gž-1897/2013-2 od 28. svibnja 2013., naloženo ovdje tužiteljici da BZ isplati bruto iznos od 128.982,76 kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškove postupka u iznosu od 18.000,00 kn,

- da je predmet spora u tom postupku bila isplata plaće za prekovremene sate rada ostvarene radom u obavljanju dežurstva, stražarske službe i na terenu u razdoblju od rujna 2007. do listopada 2009.,

- da je radi namirenja tražbine koja mu je dosuđena citiranom pravomoćnom presudom BZ pokrenuo ovršni postupak podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu te je njegova tražbina na temelju citirane ovršne isprave namirena u cijelosti,

- da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revr- 142/2014-2 od 8. veljače 2017. ukinute citirane odluke - presuda Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu posl.broj P-669/2011-28 od 17. prosinca 2012. i presuda Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici posl. broj Gž- 1897/2013-2 od 28. svibnja 2013., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je u nastavku postupka u predmetu prvostupanjskog suda posl.broj Pr-1539/2021, nakon ukidne revizijske odluke, Općinski sud u Koprivnici donio presudu i rješenje posl.broj Pr-1539/2021-36 od 30. siječnja 2023., koja je djelomice potvrđena i djelomice preinačena presudom Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici posl. broj. Gž R-63/2023-2 od 4. svibnja 2023. i to potvrđena u dosuđujućem dijelu kojim je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane da tužiteljima PZ, mlljt. IZ, mlljt. TZ i NZ isplati iznos od 8.607,20 eura (64.851,00 kn) bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice te je preinačena u dijelu o troškovima postupka na način da je tuženici naloženo platiti tužiteljima parnične troškove u iznosu 2.821,15 eura (21.255,93 kn),

- da je BZ umro **.**.2016. te je iza njega proveden ostavinski postupak u kojemu su njegovim nasljednicima proglašeni supruga PZ, te djeca mlljt. IZ, mlljt. TZ i mlljt. NZ, kojima je ostavinska imovina pripala svakom u 1/4 dijela.

8. Sporna je među strankama osnova tužbe. Naime, tuženici smatraju da nisu dužni vratiti iznos koji je BZ isplaćen na temelju presude Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu posl.broj P-669/2011-28 od 17. prosinca 2012., koja je ukinuta povodom revizije, pri čemu se pozivaju na praksu Europskog suda za ljudska prava, odnosno na pravni stav iz presude Solomun protiv Republike Hrvatske broj 679/11 od 2. travnja 2015.. Tuženici smatraju da tužiteljici nisu dužni vratiti iznos koji je naplaćen po pravomoćnoj ukinutoj presudi jer bi im vraćanjem naplaćenog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva.

9. Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio :

- da tužiteljičina tražbina prema tuženicima na dan izjave o prijeboju - 10. veljače 2024. na temelju presude Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu posl.broj P-669/2011-28 od 17. prosinca 2012. iznosi 22.891,70 EUR,

- da tražbina tuženika prema tužiteljici na dan prijeboja 10. veljače 2024. prema presudi Općinskog suda u Koprivnici posl.broj Pr-1539/2021-36 od 30. siječnja 2023., koja je djelomice potvrđena i djelomice preinačena presudom Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici posl. broj. Gž R-63/2023- 2 od 4. svibnja 2023. iznosi 14.193,92 EUR,

- da nakon izvršenog prijeboja međusobnih tražbina stranaka sa stanjem na dan 10. veljače 2024. (dan izjave o prijeboju), utvrđena preostala tražbina tužiteljice prema tuženicima iznosi 8.697,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 10. veljače 2024. do isplate.

10. Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud naložio tuženicima kao solidarnim dužnicima da tužiteljici isplate navedeni iznos, kako je to presuđeno u točki III. izreke pobijane presude.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženicima naložio isplatu navedenog iznosa sa zateznom kamatom. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

12. Tuženici u žalbi ustraju u tvrdnji da je donošenjem pobijane presude povrijeđeno njihovo konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva, kao i pravo na pošteno suđenje. Pritom ističu da je u potpuno istoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u predmetu Revr-1035/2012-2 od 27. listopada 2015. u povodu potpuno istog materijalnopravnog pitanja ovdje tužiteljice, odbacio njezinu reviziju, te da činjenica što je ovdje tužiteljica i u predmetu suda prvog stupnja broj P-669/2011 podnijela reviziju istog sadržaja, a u povodu koje je VSRH donio drugačiju odluku, ne može ići na njihovu štetu jer njihov prednik nije bio dužan pretpostavljati da će u njegovom predmetu doći do promjene pravnog stava i to u istoj pravnoj situaciji u kakvoj je VSRH već donio odluku i zauzeo stav koji ide u njegovu korist. Stoga ističu da je u ovoj pravnoj stvari sud trebao primijeniti stav izražen u odluci Solomun protiv Republike Hrvatske.

13. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (br. 679/11) proizlazi da odluke domaćih tijela, kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda traži vraćanje onoga što je već isplaćeno, predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje miješanje je pravno utemeljeno, jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima i usmjerene na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je Europski sud za ljudska prava zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. U tom predmetu posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje, a sve jer Europski sud za ljudska prava nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.

13.1. Dakle, iz odluka Europskog suda za ljudska prava, a vezano za institut povrata stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, a što je u konkretnome slučaj, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

13.2. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo ispitati predstavlja li vraćanje onoga što je već isplaćeno miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

14. Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prigovor tuženika iznesen u tom pravcu otklonio, budući da je u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti koji je podnijelo Državno odvjetništvo, a radi se o pravnom lijeku koji je mogao podnijeti samo državni organ, a ne i svaka stranka u postupku, a koje je prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava imalo puno diskrecijsko pravo o odlučivanju o korištenju ili ne korištenju tog pravnog sredstva, čime se otvorilo pitanje o jednakosti stranaka u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje izvan snage pravomoćne presude nepovoljne po nju.

14.1. U ovom predmetu je Vrhovni sud ukinuo nižestupanjske presude i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku.

14.2. Osim toga, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom razmatranju istih činjenica, dok u ovom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice, već je u svojoj odluci naveo da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice.

15. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi kako je prednik tuženika zahtjev za izravnu naplatu podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, slijedom čega na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Naime, reviziju kao izvanredni pravni lijek može izjaviti svaka stranka u postupku, radi čega se ne bi moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom čl. 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom čl. 6. Konvencije, posebno što postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava.

15. Legitimno očekivanje prednika tuženika da je ono što je primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo bilo bi tek onda kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse, pa se stoga tuženik ne može staviti u povoljniji položaj u odnosu na tužiteljicu, kao i druge pojedince, koji poznavajući principe nacionalnog zakonodavstva u duhu vladavine prave nisu izvršili odluke nižih sudova ili su vratili ono što su primili po principu stjecanja bez osnova.

16. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako je upravo u javnom, odnosno općem interesu zajednice bilo obvezati tuženike na vraćanje onoga što je njihov prednik primio na temelju ranijih presuda štiteći time raniji interes i imovinu tužiteljice.

17. Budući da je isplatom po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta, otpala pravna osnova po kojoj je imovina tužitelja prešla u imovinu tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio primjenom čl. 1111. ZOO.

18. U odnosu na žalbene navode kojima tuženici ističu da je donošenjem odluke o plaćanju procesne kamate narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže i proporcionalnosti, da je visina tog potraživanja protivna moralu društva jer kamata za obračunato razdoblje višestruko premašuje iznos koji bi tuženici legalno mogli ostvariti na ime kamata na temelju oročenja, da nisu svojom krivnjom dovedeni u predmetnu pravnu poziciju prema kojoj se od njih sada traži da plate kamatu veću nego što bi je legalno mogli ostvariti štednjom u Republici Hrvatskoj, te da stoga nije na njima da snose taj rizik i trpe štetu u vidu plaćanja kamata preko tog iznosa jer im je time nametnut prekomjeran i nesrazmjeran teret, treba reći da je prestankom pravne osnove za prijelaz imovine ovdje tužitelja u imovinu ovdje tuženika nastala obveza tuženika na povrat svih iznosa koje je ovdje tužitelj naplatio od tužitelja, te da je time prestala i savjesnost tuženika.

19. Glede žalbenih navoda kojima tuženici ističu da tužiteljica ne vraća i ne traži vraćanje više naplaćenih bruto iznosa od proračunskih stjecatelja, treba reći da eventualni zahtjevi tužiteljice za vraćanjem plaćenih iznosa poreza, prireza i doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala prema primateljima tih uplata, nije predmet ovog postupka te da navedena okolnost nije od odlučujućeg značaja za ishod spornog odnosa među strankama.

20. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 2., u vezi s člankom 155. st. 1. i 2. ZPP), pa tuženici neosnovano osporavaju odluku o parničnom trošku.

21. Slijedom navedenoga trebalo je na temelju odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Splitu 15. svibnja  2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ankica Matić