Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1859/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalistica Ivana Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja LA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa odvjetnica Irena Blauhorn, Karlovac, Tuškanova 10, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 9, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-215/2021-20 od 13. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-215/2021-20 od 13. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.108,28 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to određeno u izreci prvostupanjske presude, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.789,99 eura, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima, podredno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu iznosa od 2.108,28 eura s pripadajućim kamatama na ime preplaćenih iznosa kredita sklopljenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF).

6. Presudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

7. U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje na temelju odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nesporno je među strankama da je 22. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 148-50-3988126 na temelju kojeg je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.359,93 CHF prema srednjem tečaju kreditora te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

9. Sporno je pitanje ništetnosti valutne klauzule u potrošačkom ugovoru o kreditu, te osnovanost tuženikova prigovora zastare.

10. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećim utvrđenjima:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredbom članka 81.st.2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik nije tužitelja upozorio na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita,

- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka D&S d.o.o. Karlovac, tužitelj radi ugovorene valutne klauzule preplatio u CHF iznos od 15.884,71 kn, odnosno 2.108,28 eura.

11. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio nepoštenima, dakle ništetnima, ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba, u iznosu od 2.108,28 eura eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

12. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, što nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Pravilno je otklonjen i prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, budući da je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđeno da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti također ništetna.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

15. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

16. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

19. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20. Kako iz provedenog vještačenja proizlazi visina tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

21. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 30. ožujka 2021. zastara nije nastupila.

22. Tuženik neosnovano navodi da je visinu troškova trebalo računati prema vrijednosti boda sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja pojedine radnje. O ovom je pitanju na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 14. lipnja 2024. prihvaćen zaključak da se primjenjuje vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, pa se tuženik upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

23. Na koncu, navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 1. rujna 2020. prihvaćeno je pravno shvaćanje da stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife.

24. Kako je prema odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24.) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda, ovaj sud se slaže da je pravilnom primjenom Tbr. 9. točka 3. Tarife prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove pristupa na ročište za objavu presude.

25. Zbog iznesenog tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a.

Split, 8. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić