Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3288/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o., iz Koprivnice, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 162/2024-58 od 26. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-162/2024-58 od 26. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.868,67 EUR na ime preplate zbog ništetne odredbe u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa (točka I. izreke), te iznos od 7.225,79 EUR na ime preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose po stopi pobliže navedenoj u točki I. i II. izreke.

1.1. Nadalje, utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u cijelosti u iznosu od 1.877,29 EUR.

1.2. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.936,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja 26. rujna 2024. do isplate, po stopi pobliže citiranoj u točki IV. izreke pobijane presude, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženik isplati novčani iznos od 1.868,67 EUR po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu novčanog iznosa od 7.225,79 EUR po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u švicarskim francima, odnosno zahtjev na utvrđenje da ne postoji potraživanje tužene istaknuto radi prebijanja za iznos od 1.877,29 EUR.

6. U tijeku postupka među strankama nije bilo sporno:

- da su tužena kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 17. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012101672, kojim se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 102.915,08 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je to ugovoreno u članku 1. Ugovora;

- da je među strankama sklopljen I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj 90112101672 dana 24. siječnja 2011., kojim su stranke ugovorile prijevremenu djelomičnu otplatu iz osnovnog ugovora o kreditu produženjem roka otplate kredita;

- da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012101672 dana 22. prosinca 2015.;

- da je ovim dodatkom ugovora izvršena konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način propisan Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15).

7. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbe odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora kreditu br. 9012101672, od 17. studenog 2006., o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se tužiteljica može u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018.;

- da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti obzirom na presude Suda Europske unije broj C-81/2019, od 09.07.2020. godine i broj: C-243/2020 od 21.12.2021. godine;

- da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora bili informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li tužitelj koji je proveo konverziju kredita ima pravo na obeštećenje;

- sporno je da li je nastupila zastara za novčano potraživanje tužitelja;

- da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano, odnosno sporna je visina tužbenog traženja.

8. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

9. Stoga, sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koje tuženik ističe u žalbi.

11. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

12. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio i materijalno pravo.

13. U tužbi se navodi da je tužitelj s tuženikom 17. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012101672 kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 102.915,08 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a ugovorena je otplata u 360 jednakih mjesečnih anuiteta te je u čl. 4. ugovorena kamatna stopa u visini od 4,35% godišnje promjenjiva prema odluci tuženika.

14. Tužitelj navodi da je tijekom otplate kredita tuženik jednostrano u više navrata mijenjao kamatnu stopu s početno ugovorene 4,35% na više i to na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je način promjene kamatne stope od strane tuženika ništetan i nepošten jer je tuženik kamatnu stopu mijenjao jednostrano bez da je o navedenom pregovarao s tužiteljem i bez jasnih parametara. Navodi da mu je tuženik propustio objasniti razloge i mehanizam promjene kamatne stope pa tužitelju nije bilo moguće predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze te kao potrošač na iste nije mogao ni pristati.

15. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te navodi da te sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj s obzirom da je postupak vođen sukladno čl. 502.a ZPP-a.

16. U tužbi se navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu radi čega je bez valjane pravne osnove stekao za sada neodređeni novčani iznos.

17. Tužitelj navodi da je sklopljen aneks ugovora 22. prosinca 2015. tzv. konverzija Ugovora o kreditu kojim je promijenjena valutna klauzula kredita iz valute CHF u valutu EUR i tom prilikom u retroaktivnom izračunu kredita primijenjene su kamatne stope veće i od kamatnih stopa koje je tuženik jednostranim odlukama povećavao. Navodi da je tuženik nepošteni stjecatelj u trenutku stjecanja pojedinih iznosa preplaćenih kamata.

18. Podneskom od 14. lipnja 2019. (list 13) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u pogledu novčanog iznosa radi isplate te od tuženika traži isplatu iznosa od 28.127,15 kn, a u obrazloženju navodi da mu je 13. lipnja 2019. tuženik dostavio traženu dokumentaciju te je tužitelj pribavio izračun ukupnog iznosa koji je tuženik stekao bez osnove na temelju nepoštene ugovorne odredbe zbog nepoštenog povećanja kamatnih stopa iz kojih proizlazi da je tuženik bez osnove stekao 44.454,88 kn te da je tuženik 30. rujna 2015. odnosno s danom učinka Dodatka ugovoru tužitelju uračunao navedeni iznos, a nije mu uračunao zakonske zatezne kamate u iznosu od 28.127,15 kn i taj iznos tužitelj potražuje od tuženika.

19. Podneskom od 21. studenoga 2019. tužitelj je naveo da je došlo do pogreške u pisanju te da ispravlja tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika platež iznosa od ukupno 55.255,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

20. Tužitelj podneskom od 21. kolovoza 2020. navodi da s osnova preplate kamate uslijed povećanja kamatne stope od tuženika traži platež iznosa od 24.092,06 kn te da potražuje iznos od 33.879,20 kn od čega: iznos od 6.521,41 kn predstavlja tečajnu razliku plaćene glavnice, iznos od 21.405,91 kn tečajnu razliku početno ugovorene kamate i iznos od 5.951,88 kn predstavlja tečajnu razliku plaćene kamate.

21. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu i to u dijelu kojim se ugovora način rješavanja kamatne stope (dio odredbe članka 8.) i u dijelu kojim se ugovora valutna klauzula u CHF (dio odredbe članka 7.) što je sud utvrdio kao prethodno pitanje te obvezao tuženu na isplatu gore navedenih iznosa.

21.1. Naime, prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama, br. 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP, postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti će se prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ovaj) vode se i dovršavaju po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

21.2. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

22.3. Žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije mogao primjenom čl. 502.c ZPP-a tužiteljima dosuditi sporne iznose, jer oni ne predstavljaju naknadu štete već zahtjev za isplatu, neosnovani su jer pod pojmom „naknada štete“ iz čl. 502. c. ZPP-a do njegovih izmjena iz 2019. treba podrazumijevati i iznose koje po osnovi vraćanja stečenog bez osnove tužitelji u ovom postupku potražuju. Zbog toga sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a kada o prethodno navedenome nije dao razloge.

22.4. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. ZPP-a (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

22.5. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22.6. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je u ovakvim parnicama riječ o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Slijedom navedenoga, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da je sud u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

23. Nadalje, presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

23.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, dalje: ZOO/05).

24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/2014 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

25. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio odluku broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak). Slijedom svega prethodno navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

26.1. Pri tome treba istaknuti da je i presudom Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

27. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelji nisu bili u dovoljnoj mjeri informirani o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelje prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljima nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ih je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

27.1. Tužitelji su morali u cijelosti biti informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

27.2. Prema članku 84. ZSP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

27.3. Člankom 295. ZOO-a, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

28. Prema odredbi članka 59. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

28.1. Odredbom članka 26. st. 3. ZOO-a, propisano je da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

28.2. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika. Dakle, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

28.3. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelji, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelje, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljima, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

28.4. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

29. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

29.1. Tužiteljima je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

29.2. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

29.3. Isto tako, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

29.4. Tuženik nije dokazao da je tužitelje upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da su tužitelji bili upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

29.5. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelja ima obvezu vratiti banci i cijena.

30. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće.

30.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

30.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

30.3. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

30.4. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. Osim svega navedenog, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

31.1. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

31.2. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

31.3. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

31.4. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

32. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

32.1. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

33. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

34. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

34.1. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

34.2. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

35. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

35.1. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

36. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 JE protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

36.1. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

36.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu JE protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

37. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

37.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati da tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma.

37.2. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., tužitelji su još uvijek otplaćivali sporni kredit, te je za njih zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe.

38. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO/05-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

39. Nadalje, budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 9012101672, od 17. studenog 2006., o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci tuženika od tužitelja naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 1.868,67 eura sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč.I. tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 1.868,67 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod toč.I. izreke ove presude.

40. Isto tako, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 9012101672, od 17. studenog 2006., koje se odnose na valutnu klauzulu odnosno promjenu tečaja od tužiteljice naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 1.868,67 eura sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč.I. tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 7.225,79 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod toč.II. izreke ove presude.

41. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 1.868,67 eura iz toč.I. presude, te novčanog iznosa od 7.225,79 eura iz toč.II. presude, bio nesavjestan, sud je temeljem čl.1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

42. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja kojim je zatražio da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 1.877,29 eura.

43. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja sud prvog stupnja je osnovano smatrao da odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (članak 1111. -1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, a osim toga da nikakva imovina nije prešla u imovinu tužitelja bez pravne osnove.

44. Osim toga, čl.323.st.2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, slijedom čega tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, niti u tom smjeru isticati prigovor radi prijeboja, slijedom čega je temeljem čl.338.st.3. ZPP-a u svezi s čl.323.st.2. ZOO/05 odlučeno kao u toč. III. izreke pobijane presude.

45. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 37/22 i 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa).

46. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini prplate umanjene za iznos koji je tužiteljima priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

47. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljima iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

48. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

49. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

50. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji (Aneksom) pravilnim obračunom prema odredbama ZOO-a, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju.

51. U odnosu na žalbene navode tuženika da su tužitelji dovedeni u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji jer da je dva puta ostvario korist, treba istaknuti da tomu nije tako. Ovo iz razloga što je vještak oduzeo od ukupnog iznosa koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi onaj dio koji tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos. Ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno niej od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

52. Slijedom navedenog, prvostupanjska je presuda potvrđena a žalba tuženika odbijena kao neosnovana, kao i odluka o troškovima postupka, sve sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

53. Suđeno je stoga, kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 15. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić