REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-5518/2024-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Blaženki Butigan Matić u pravnoj stvari tužiteljice EV, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. ožujka 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice KV, odvjetničkog vježbenika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o je:

I./ Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320 isplatiti tužiteljici EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 260.504,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose i to na iznos od: - 10,92 EUR od dana 1.1.2009. do isplate,

- 15,22 EUR od dana 1.2.2009. do isplate,

- 3,43 EUR od dana 7.1.2010. do isplate,

- 17,69 EUR od dana 8.2.2010. do isplate,

- 17,02 EUR od dana 2.3.2010. do isplate,

- 35,54 EUR od dana 15.4.2010. do isplate,

- 53,22 EUR od dana 10.5.2010. do isplate,

- 67,27 EUR od dana 8.6.2010. do isplate,

- 101,96 EUR od dana 7.7.2010. do isplate,

- 79,32 EUR od dana 4.8.2010. do isplate,

- 161,20 EUR od dana 10.9.2010. do isplate,

-125,31 EUR od dana 1.10.2010. do isplate,

- 99,89 EUR od dana 1.11.2010. do isplate,

- 170,10 EUR od dana 1.12.2010. do isplate,

- 205,90 EUR od dana 1.1.2011. do isplate,

- 179,11 EUR od dana 1.2.2011. do isplate,

P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

- 187,37 EUR od dana 1.3.2011. do isplate,

- 164,93 EUR od dana 1.4.2011. do isplate,

- 199,03 EUR od dana 13.5.2011. do isplate,

- 234,32 EUR od dana 1.6.2011. do isplate,

- 312,83 EUR od dana 26.7.2011. do isplate,

- 251,74 EUR od dana 3.10.2011. do isplate,

- 232,10 EUR od dana 17.11.2011. do isplate,

- 232,10 EUR od dana 17.11.2011. do isplate,

- 227,36 EUR od dana 17.11.2011. do isplate,

- 251,20 EUR od dana 21.12.2011. do isplate,

- 256,69 EUR od dana 1.1.2012. do isplate,

- 274,79 EUR od dana 1.3.2012. do isplate,

- 271,64 EUR od dana 9.3.2012. do isplate,

- 263,74 EUR od dana 1.4.2012. do isplate,

- 267,37 EUR od dana 1.5.2012. do isplate,

- 275,22 EUR od dana 13.6.2012. do isplate,

- 266,57 EUR od dana 25.7.2012. do isplate,

- 268,19 EUR od dana 1.8.2012. do isplate,

- 236,70 EUR od dana 17.9.2012. do isplate,

- 260,89 EUR od dana 17.10.2012. do isplate,

- 269,00 EUR od dana 16.11.2012. do isplate,

- 268,90 EUR od dana 9.1.2013. do isplate,

- 235,13 EUR od dana 21.1.2013. do isplate,

- 249,23 EUR od dana 8.3.2013. do isplate,

- 269,39 EUR od dana 8.4.2013. do isplate,

- 265,79 EUR od dana 22.4.2013. do isplate,

- 230,52 EUR od dana 16.5.2013. do isplate,

- 231,83 EUR od dana 20.6.2013. do isplate,

- 228,34 EUR od dana 25.7.2013. do isplate,

- 240,24 EUR od dana 27.8.2013. do isplate,

- 246,47 EUR od dana 18.9.2013. do isplate,

- 25.562,11 EUR od dana 18.9.2013. do isplate,

sve to do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320 da tužiteljici EV, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka od 13.676,25 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

kamatama koje teku od dana 15. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

IV./ Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici s osnova preplaćenih i povlaštenih anuiteta koja iznosi 20.653,19 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 119,86 kn od 11.02.2005. pa do isplate,

- 22,22 kn od 02.03.2005. pa do isplate,

- 185,93 kn od 02.04.2005. pa do isplate,

- 169,41 kn od 02.05.2005. pa do isplate,

- 187,10 kn od 02.06.2005. pa do isplate,

- 302,13 kn od 02.07.2005. pa do isplate,

- 302,13 kn od 02.08.2005. pa do isplate,

- 162,39 kn od 02.09.2005. pa do isplate,

- 192,80 kn od 02.10.2005. pa do isplate,

- 203,18 kn od 02.11.2005. pa do isplate,

- 194,26 kn od 03.12.2005. pa do isplate,

- 231,24 kn od 04.01.2006. pa do isplate,

- 263,40 kn od 08.02.2006. pa do isplate,

- 302,42 kn od 08.03.2006. pa do isplate,

- 368,49 kn od 13.04.2006. pa do isplate,

- 370,98 kn od 02.05.2006. pa do isplate,

- 372,98 kn od 06.06.2006. pa do isplate,

- 399,77 kn od 06.07.2006. pa do isplate,

- 391,59 kn od 05.08.2006. pa do isplate,

- 358,26 kn od 06.09.2006. pa do isplate,

- 350,07 kn od 06.10.2006. pa do isplate,

- 392,32 kn od 07.11.2006. pa do isplate,

- 382,67 kn od 06.12.2006. pa do isplate,

- 456,27 kn od 02.01.2007. pa do isplate,

- 506,33 kn od 02.02.2007. pa do isplate,

- 453,27 kn od 07.03.2007. pa do isplate,

- 496,66 kn od 02.04.2007. pa do isplate,

- 623,41 kn od 02.05.2007. pa do isplate,

- 654,40 kn od 06.06.2007. pa do isplate,

- 715,79 kn od 07.07.2007. pa do isplate,

- 682,75 kn od 07.08.2007. pa do isplate,

- 648,99 kn od 07.09.2007. pa do isplate,

- 722,79 kn od 02.10.2007. pa do isplate,

- 724,85 kn od 02.11.2007. pa do isplate,

- 666,09 kn od 02.12.2007. pa do isplate,

- 672,52 kn od 02.01.2008. pa do isplate,

- 546,67 kn od 02.02.2008. pa do isplate,

- 463,21 kn od 02.03.2008. pa do isplate,

- 420,97 kn od 05.04.2008. pa do isplate,

- 645,75 kn od 08.05.2008. pa do isplate,

- 562,58 kn od 06.06.2008. pa do isplate,

P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

- 604,39 kn od 05.07.2008. pa do isplate,

- 714,17 kn od 07.08.2008. pa do isplate,

- 660,50 kn od 06.09.2008. pa do isplate,

- 457,97 kn od 10.10.2008. pa do isplate,

- 168,32 kn od 06.11.2008. pa do isplate,

- 311,24 kn od 05.12.2008. pa do isplate,

- 78,91 kn od 20.03.2009. pa do isplate,

- 4,26 kn od 04.04.2009. pa do isplate,

- 8,09 kn od 08.05.2009. pa do isplate,

- 37,83 kn od 06.06.2009. pa do isplate,

- 111,61 kn od 07.07.2009. pa do isplate,

- 163,14 kn od 08.08.2009. pa do isplate,

- 47,95 kn od 02.09.2008. pa do isplate,

- 143,06 kn od 08.10.2009. pa do isplate,

- 147,25 kn od 02.11.2009. pa do isplate,

- 105,85 kn od 09.12.2009. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.siječnja 2008. pa do 31.07.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V./ Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici s osnova razlike u depozitu koja iznosi 2.470,26 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 25,84 kn od 08.01.2010. pa do isplate,

- 133,25 kn od 09.02.2010. pa do isplate,

- 128,27 kn od 03.03.2010. pa do isplate,

- 269,45 kn od 16.04.2010. pa do isplate,

- 403,15 kn od 11.05.2010. pa do isplate,

- 506,86 kn od 09.06.2010. pa do isplate,

- 768,23 kn od 08.07.2010. pa do isplate,

- 235,21 kn od 26.09.2013. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 17.06.2020. navodi da je dana 19.11.2004.g. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102122009, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 221.666,67 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u točkama I. i II. ove tužbe, tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je dana 18.09.2013.g. prijevremenom otplatom, podmirio u cijelosti sve iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: 1. tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 67.974,34 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužitelj na dan konačne otplate kredita 18.09.2013.g.. preplatio od strane tuženika nezakonito više obračunat kunski iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan plaćanja) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula – iznos od 193.050,70 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 18.09.2013.g.. do isplate. Tužiteljica u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju temeljem koje se mogu izračunati iznosi i razdoblja povećanih anuiteta u kunama te iznosi preostale glavnice na dan konačne otplate kredita. Kako bi se svi činjenični navodi tužiteljice temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj također predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti: Kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konačne otplate 18.09.2013.g., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, te koliki je kunski iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konačne otplate 18.09.2013.g., P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

tužitelj preplatio svojom uplatom u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.

2. Konačnom specifikacijom tužbenog zahtjeva u podnesku od 20.01.2025. po provedenom vještačenju tužiteljica potražuje od tuženika sa osniva ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 34.5741,83 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje od siječnja 2009. do rujna 2013. kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu broj 5102122009 od 19. studenog 2004. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 09.06.2020. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: o Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenice Banke gđe. GV, koja je kao savjetnica ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, kao i saslušanje službenice Banke gđe. LV, kao neposredno nadređene savjetnici. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. OV (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. OV svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijesiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 22.166,67. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 08.12.2004. godine) depozit od CHF 22.166,67 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 108.248,72 (CHF 22.166,67 x 4,883 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu i to dana: 25.09.2013. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 180,79 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 1.119,04, a da je isplaćen po tečaju na dan 08.12.2004. godine vrijedio bi kn 882,87 – razlika u iznosu od kn 236,17), 07.07.2010. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.556,69 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 8.370,17, a da je isplaćen po tečaju na dan 08.12.2004. godine vrijedio bi kn 7.601,94 – razlika u iznosu od kn 768,23),- 08.06.2010. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.556,69 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 8.108,80, a da je isplaćen po tečaju na dan 08.12.2004. godine vrijedio bi kn 7.601,94

– razlika u iznosu od kn 506,86), 10.05.2010. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.565,05 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 8.045,92, a da je isplaćen po tečaju na dan 08.12.2004. godine vrijedio bi kn 7.642,77 – razlika u iznosu od kn 403,15), 15.04.2010. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.566,56 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 7.919,59, a da je isplaćen po tečaju na dan 08.12.2004. godine vrijedio bi kn 7.650,14 – razlika u iznosu od kn 269,45), 02.03.2010. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.556,69 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 7.730,21, a da je isplaćen po tečaju na dan 08.12.2004. godine vrijedio bi kn 7.601,94 – razlika u iznosu od kn 128,27), 08.02.2010. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.556,69 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 7.735,19, a da je isplaćen po tečaju na dan 08.12.2004. godine vrijedio bi kn 7.601,94 – razlika u iznosu od kn 133,25), 07.01.2010. godine kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 1.556,69 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 7.627,78 , a da je isplaćen po tečaju na dan 08.12.2004. godine vrijedio bi kn 7.601,94 – razlika u iznosu od kn 25,84). Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 2.471,22, pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta 4. Podneskom od 14.09.2021. tuženik je naveo da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 20.653,19 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznos za razdoblje od veljače 2005. do prosinca 2009, te sa osnove razlike u depozitu od 2.470,26 kn za razdoblje od siječnja 2010. do rujna 2013.

5. U podnesku od 18.10.2021. tužiteljica je istaknula kako je prigovor radi prebijanja u cijelosti neosnovan, te da je nastupila zastara.

6. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu P-2792/20- 27 od 23.02.2025. kojim ej usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 260.504,08 kn sa zateznom kamatom ona pojedine iznose od 01.01.2009. do 18.09.2023., zajedno sa parničnim troškom od 52.05,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao i sa procesno pravnim prigovorom prijeboja da su utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 20.653,19 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznos za razdoblje od veljače 2005. do prosinca 2009, P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

te sa osnove razlike u depozitu od 2.470,26 kn za razdoblje od siječnja 2010 2005. do rujna 2013.

7. Županijski sud u Dubrovniku rješenjem Gž-389/2022 od 07.08.2024. ukinuo je prethodno navedenu presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju istog rješenja stoji Ispitujući presudu u pobijanom dijelu u smislu članka 365. stavak 2. ZPP u granicama žalbenih razloga kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju osnovano ukazuje žalitelj. Tuženik je još u odgovoru na tužbu isticao da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u mogućnosti kako bi informirao potrošače pa je tako tužiteljica bila obaviještena o riziku intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, te da je tužiteljici u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a na te okolnosti je predložio saslušanje tužitelja i svjedoka (zaposlenica tuženika GV i LV). Prvostupanjski sud predložene svjedoke nije saslušao pa u tom dijelu prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Tuženik ima pravo pokušati dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu i da je potrošač bio potpuno informiran o svim o rizicima fluktuacije tečaja CHF, čak i u situaciji kada ima mjesta primjeni utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Odluka Ustavnog suda broj: U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022). Ako tuženiku ne bi bilo omogućeno dokazivanje da su tužiteljici kao određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na tuženiku teret dokazivanja tih okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredbi zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, niti u kolektivnoj parnici (koja se odnosi općenito na potrošače), niti u pojedinačnoj parnici (vezanoj za konkretnog tužitelja kao potrošača). Takav pristup nesumnjivo je u suprotnosti s pravom na pravično suđenje i načelom ravnopravnosti procesnih oružja stranaka. Stoga je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak kako bi se utvrdile sve relevantne činjenice sukladno ovoj drugostupanjskog odluci te pravnim shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u ranije citiranoj odluci.

8. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku ugovora od 19.11.2004. (list 10-13 spisa), presliku prometa po partiji kredita (list 14-35 spisa), presliku obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu i promjeni kamatne stope (list 36-45 spisa), presliku dopisa od 13.05.2019. (list 46 spisa), presliku otplatnog plana (list 46- 52 spisa), reklamni materijal tuženika (list 70-77 spisa), brošuru tuženika o stambenim kreditima (list 79-93 spisa), izjavu ĐV (list 94 spisa), presudu od 09.07.2020. (list 96-100 spisa), izvod prometa po računu (list 103 spisa), presliku priopćenja javnosti od 16. ožujka 2015. (list 104-125 spisa), presliku sudske prakse list 142-158 spisa), vještvo dipl. oecc. MV (list 257-269 spisa), te saslušao tužiteljicu (list 435-436 spisa), dok je tuženik na ročištu od 20.01.2025. povukao prijedlog za saslušanjem svjedoka JV i NV.

9. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

10. Među strankama nije sporno da su iste dana 19.11.2004. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102122009 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 221.666,67 CHF uz redovnu kamatu od 4,99% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora u svrhu kupnje stana.

11. Čl. 6. stranke ugovaraju rok vraćanja kredita 240 mjeseci, u mjesečnim anuitetima od po 1.461,68 CHF, a čl. 7. povrat obveza iz navedenog ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke, a daje korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u nastalog uslijed promjene tečaja, time da potpisom korisnik kredita potvrđuje da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim uvjetima promjene tečaja.

12. Među strankama je također nesporno kako je tužiteljica isti Ugovor ispunila u cijelosti, da je sa tuženikom ugovorila da će plaćati promjenjivu kamatnu stopu, a sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, a da će se povrat obveza iz navedenog ugovora obračunat po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke.

13. U ovom postupku tužiteljica tvrdi kako je ništetna odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren povrat obveza iz navedenog ugovora po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke. Sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, imajući u vidu da tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača, te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

14. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor zaključila u poslovnici tuženika u Bujama, a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od cca 221.000,00 CHF za kupnju stana. U cijelosti sam otplatila predmetni kredit. U banci joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, shvatila je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivala takav skok anuiteta. Prvotno joj je rata iznosila 6.000,00 kn, a kasnije 9.000,00 kn. Nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njezini osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko joj nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Zaprimala je obavijesti o promjeni kamatne stope. Stan koristi isključivo uza stanovanje. Nije bila vlasnik obrta niti tvrtke, odnosno imala je tvrtku kratko vrijeme od rujna 2008 do srpnja 2011. Stan je prodala 2013. Poslovna djelatnost tvrtke obavljala se u Podsusedu, Humova 3, u iznajmljenom prostoru. Poslovna djelatnost nije imala nikakve veze sa stanom.

15. Prije svega valja reći da tuženik neosnovano ističe da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

takav prigovor.“ Tužiteljica osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C- 774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužiteljice kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. – Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. – Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. – Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza (saslušanje tužitelje i druge dokaze), niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

16. Sama činjenica da je tužiteljica potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je tužiteljici isplaćen kredit za kupnju stana, a iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršio upravo tužitelj.

17. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen 13.10.2008., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužiteljica na spomenute odluke pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).

20. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužiteljici bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.

21. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF.

22. Radi utvrđenja činjenice kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužiteljica preplatila svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konačne otplate 18.09.2013.g., u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, koliki je kunski iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

konačne otplate 18.09.2013.g., tužiteljica preplatio svojom uplatom u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, te na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01. veljače 2005. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. III. odgovora na tužbu ovaj sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oecc MV iz čijeg vještva proizlazi kako su Erste & Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i EV kao korisnik kredita zaključili su dana 19.11.2014. godine Ugovor o kreditu (list: 10-13) broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102122009 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 221.666,67 CHF. Člankom 8. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 4,990% godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Ugovoreni rok otplate iznosi 240 mjeseci. Iznos anuiteta = 1.461,68 CHF Člankom 7. Ugovora ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan plaćanja. Člankom 11. Ugovora ugovoren je depozit u visini 10,000% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 22.166,67 CHF. Sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 308.761,24 CHF od čega je otplata glavnice 221.666,67 CHF i kamata 87.094,57 CHF. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita (08.12.2004. g.). Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 47.253,20 HRK. Razlika u iznosu prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan isplate kredita u odnosu na prijevremenu otplatu prema otplatnom planu Banke: iznosi 192.597,69 kn. Razlika u iznosu depozita primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita, izrađen na temelju dokumentacije: - Izvod prometa po računu (list 102-103 spisa), Razlika iznosa depozita zbog promjene tečaja, Datum korištenja depozita, Iskorišteni iznos depozita, Srednji tečaj Kreditora na dan korištenja depozita, Iskorišteni iznos depozita (HRK) po srednjem tečaju Banke na dan korištenja depozita. Razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.883,83 kn.

23. U svom mišljenju vještak u konačnici navodi kako ukupna razlika s osnove valutne kluzule između anuiteta prema prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 67.906,39 kn. Razlika u iznosu prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan isplate kredita u odnosu na prijevremenu otplatu prema otplatnom planu Banke: Razlika u iznosu prijevremene otplate po tečaju na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 192.597,69 kn. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

iznosi -20.653,19 kn. Pozitivne i negativne razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi - 1.883,83 kn.

24. Na navedeno vještvo tužitelj nije imao prigovora, dok je tuženik u podnesku od 14.09.2021. naveo nema primjedbi na sam matematički izračun naveden u nalazu i mišljenju vještaka, no i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te u tom smislu upućuje na odgovor na tužbu kao i sve dosadašnje navode te se ovim podneskom dodatno očituje kako tuženik ovim podneskom specificira prigovor radi prijeboja iz odgovora na tužbu od dana 2. listopada 2020. godine sukladno predmetnom nalazu i mišljenju. Tuženik ističe kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. U prilog navedenome govori i recentna sudska praksa Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. godine. Prema navedenoj odluci drugostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju nastalu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćnih anuiteta kredita i to bez obzira je li tuženik postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja, a sve pozivajući se upravo na učinke gore navedene odredbe čl. 323. st. 1. ZOOa. Da je prilikom izračuna preplate tužitelja potrebno uračunati i manje plaćene iznose navodi i Županijski sud u Bjelovaru u presudu poslovnog broja Gž- 718/2021 od 8. srpnja 2021. godine u kojoj navodi: „…s tim da vještak na str. 9 pisanog nalaza i mišljenja napominje kako je iz priložene tablice vidljivo da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi kroz određene mjesece uplaćivao manje od obveze koliko je ona iznosila na dan sklapanja ugovora, tj. bez primjene ništetnih odredbi, te da je on vršio prebijanje manje plaćenog u pojedinim mjesecima sa preplatama u pojedinim mjesecima. Pravilna primjena materijalnog prava podrazumijeva upravo ovakav izračun. Ovo stoga što se ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju pa se obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe. Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, potrebno je visinu preplate izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima, što je vještak učinio, ali samo u odnosu na jedinstvenu glavnicu, ali ne i u odnosu na svaki njezin dio koji dospijeva u različito vrijeme.“ Slijedom navedenoga, i u ovome pojedinačnom slučaju, potraživanje tužitelja treba umanji za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i primjene kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre.

25. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio navedeno vještvo kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te imajući u vidu da navedeno vještvo stranke nisu imale prigovora u pogledu matematičkog izračuna visine dugovanja.

26. U odnosu na prigovor tuženika koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužiteljica plaćala niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega nje primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud, te ovaj sud iz navedenih razloga nije uzeo u obzir izračun negativnih razlika, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 11.02.2005., do zaključno 09.12.2005. i postavljanja prigovora radi prebijanja 14.09.2021. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice.

27. Dakle neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja jer ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi - 20.653,19 kn, te da pozitivne i negativne razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi - 1.883,83 kn, ovo iz razloga što sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti , pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene ( stare ) odredbe, kao što je podnošenje zahtijeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU , kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s člankom 6. Stavkom 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi ( vidjeti osobito presude u predmetima C-618/10, odnosno C-70/17 i C179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepošteni odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače ( presuda od **.**.2016. ZV i dr C154/15, C-307/15 i C-308/15). Tako je Sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

28. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

29. Istaknuti prigovor zastare je osnovan budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 2. 2005. do zaključno 02.12.2009., odnosno 26.09.2013. do 09.01.2010. do postavljanja prigovora radi prebijanja 02.10.2020. nastupila zastara, a zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti pri čemu je za naglasiti i da tuženika ne štiti kolektivna P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice, pa je slijedom svega navedenog u pogledu prigovora radi prebijanja utvrdio kako ne postaje tražbine tuženika prema tužiteljici te odlučio kao u izreci ove presude pod točkom III i IV.

30. Kako je, dakle, pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, tj. korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i valutu kredita iskazanu u švicarskom franku to joj je dužan vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111 ZOO-a.

31. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod točkom I. izreke presude u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa u visini od 34.574,83 EUR s osnova uplaćenih mjesečnih anuiteta za utuženo vremensko razdoblje od 01. rujna 2009. do 18. rujna 2013. s osnova nepoštene i ništetne ugovorne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

32. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

33. U odnosu na zastaru tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 17.06.2020., to je tuženikov prigovor zastare dijelu neosnovan.

34. Budući da je u sporu uspjela u cijelosti kako u pogledu tužbenog, tako i u pogledu prigovora radi prijebijanja to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 23.07.2020. 100,00 EUR, za sastav podneska od 13.10.2020. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 03.11.2020. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 01.06. 2021. iznos od 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 30.08.2021. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 18.10.2021. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 17.01.2022. 1.000,00 EUR, za pristup na ročište 20.01.2025. 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 20.01.2025. 1.000,00 EUR i za pristup na ročište 11.03.2025.1.000,00 EUR, ukupno 10.100,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 37/05, 59/07 i 148/09), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 265,45 EUR i presudu u iznosu od 265,45 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZSP).

28. Tužitelju je nadalje dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.

29. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

30. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 13.676,25 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu P o s l . b r . 8 3 P -

5 5 1 8 / 2 0 2 4 - 4 0

parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i III.

31. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN broj 78/15), a počev od donošenja ove presude, tj. 15. svibnja 2025. do isplate.

U Zagrebu, dana 15. svibnja 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.