Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-78/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danku Kovaču, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Kutini broj P-310/2023-30 od 22. studenog 2023., na sjednici vijeća 15. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini broj P-310/2023-30 od 22. studenog 2023.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9011399988 kojeg su 24. svibnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojima je otplata anuiteta istog vezana za promjenu tečaja valute CHF, pod toč. II izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 629,60 EUR sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke, dok je pod toč. III izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.824,90 EUR sa zateznom kamatom od 22. studenog 2023. do isplate.

2. Pravovremenom, dopuštenom i potpunom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je otplata anuiteta vezana uz promjenu tečaja valute CFH i zahtjev za isplatu iznosa od 629,60 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, a koje je tužitelj platio temeljem ništetne ugovorne odredbe.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu bile sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je između tužitelja i tuženice sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kreditu za kupnju vozila 15.447,89 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 60 mjeseci, te da je odredbom čl. 6. tog Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja;

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu polovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., iz čijeg sadržaja jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojima su iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu CHF ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a za koja utvrđenja je prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP) koji se na ovaj predmet koji je započeo 15. travnja 2021. primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.), s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona i u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19; dalje u tekstu: ZZP/14);

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo i financije Jasmine Fijačko proizlazi da razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno platio i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi 629,60 EUR / 4.743,72 kn, pri čemu se iznos od 446,08 EUR / 3.360,99 kn odnosi na rast tečaja u odnosu na datum korištenja kredita, a iznos od 183,52 EUR / 1.382,73 kn se odnosi na pad tečaja u odnosu na dan korištenja kredita;

- da potrošač plaćanjem anuiteta po nižem tečaju CHF nije stjecatelj već je to tuženica kao kreditor, zbog čega sud nije uzeo u obzir tražbinu tuženice s osnova nižeg tečaja jer nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnova, time da je za nepoštenost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF isključivo odgovorna tuženica kao kreditor, time da tuženica u konkretnom slučaju nije ni postavila prigovor radi prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev;

- da je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa do podnošenja predmetne tužbe 15. travnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO).

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, što je utvrđeno točkom I. izreke presude, te je imajući u vidu precizirani tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 14. ožujka 2022. kojim s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj potraživao od tuženice iznos od 629,60 EUR / 4.743,72 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene novčane iznose, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, obvezao tuženicu pod toč. II izreke isplatiti tužitelju navedeni iznos na ime vraćanja stečenog bez osnove, primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom na utvrđene pojedinačne iznose primjenom odredbe čl. 1115. istog Zakona.

8. Tuženica u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, te da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja, odnosno u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Podsjeća da je dužnost suda, prije zaključenja prethodnog postupka, upozoriti stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza radi dokazivanja ne(osnovanosti) merituma, odnosno dužnost suda da iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.

9. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je tuženica, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. U konkretnom slučaju, tuženica je radi utvrđivanja da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, u odgovoru na tužbu predložila samo dokaz uvidom u Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, pa se stoga tuženica neosnovano u žalbi poziva na načelo otvorenog pravosuđenja i dužnost suda da upozori stranke na potrebu predlaganja određenih dokaza, ovo tim više što je tijekom cijelog postupka bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku (odvjetniku). Kako dakle tuženica nije dokazala da je o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarala s tužiteljem niti da je tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba konkretnog Ugovora o kreditu, te imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07; dalje u tekstu: ZZP/07), iako je i pravilnom primjenom odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. i 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu trebalo jednako odlučiti, kao i temeljem odredbi čl. 3. i 7. ZOO, osnovano zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, kraj činjenice da ista tijekom postupka nije dokazala okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud nije ponovno trebao provoditi test poštenosti niti utvrđivati da je ugovaranje te odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

12. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužitelja jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju financijske vještakinje, a istovremeno je zanemario njezine prigovore da je nalaz i mišljenje pogrešno sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, te prigovore o negativnim tečajnim razlikama. Neosnovano tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještaku da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj (pri čemu ističe da nije imala u ponudi kreditni proizvod u HRK), jer je jedino o početnom tečaju tužitelj bio informiran. Kod toga valja istaknuti da nije sporno da Zakon o obveznim odnosima dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu te ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe.

12.1. Također, neosnovani su i protivni utvrđenom činjeničnom stanju žalbeni navodi tuženice da je kod utvrđene razlike sud trebao uzeti u obzir i manje isplaćene iznose, te isto ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđene visine zahtjeva. Ovo iz razloga što tuženica tijekom postupka nije istaknula prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili pak protutužbeni zahtjev, pa sud nije bio dužan umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblja kada je tečaj kune bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita a niti s obzirom na isto utvrđivati negativne tečajne razlike.

12.2. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi, a polazeći od Objedinjenog pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10), pa do podnošenja predmetne tužbe 14. travnja 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO.

13. Također, protivno žalbenim navodima tuženice, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO od dana kada je tuženici platio mjesečne anuitete, jer se tuženica na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe.

14. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o troškovima postupka (točka III. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tuženica u žalbi sadržajno uopće ne pobija odluku o troškovima (istaknula je samo da bi odluka o trošku bila drugačija da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba parničnog postupka i materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan).

15. Kako je žalba tuženice neosnovana, to je odbijen i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP).

Varaždin, 15. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun