Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-541/2023-4

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Mineral IGM d.o.o., Zapužane 102, OIB:42050807337, protiv tuženika ZO, nepoznatog prebivališta i boravišta, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po privremenom zastupniku Hrvoju Sladiću, odvjetniku iz Šibenika, radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-54/2019 od 10. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 15. svibnja 2025.,

r i j e š i o je

I. Usvaja se žalba tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pn-54/2019 od 10. veljače 2023. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 140.424,51 kn /18.637,54 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2017. pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.919,38 EURA uvećano za zakonske zatezne kamate precizirane kao u izreci, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenim žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji i pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Nije sporno da je presudom Općinskog suda u Zadru pod brojem K-288/04 od 1. listopada 2010. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru broj Kž-460/10 od 29. travnja 2011. tuženik proglašen krivim što je 14. siječnja 2004. u mjestu Zapužane u svojstvu vlasnika i poslodavca [obrt], zaposleniku MO, kojeg je rasporedio na obavljanje poslova postavljanja električnih instalacija u podzemnom tunelu drobiličnog postrojenja korisnika poduzeća „Strabag“, koje se nalazilo unutar pogona kamenoloma tehničko građevinskog kamena „Zapužane“ vlasništva TD IGM d.o.o. Benkovac, iako svjestan da se radi o poslovima s posebnim uvjetima rada i da mora poduzeti sve mjere zaštite jer u protivnom može ugroziti život i zdravlje zaposlenika, lakomisleno držeći da se to neće dogoditi, protivno odredbama članka 27. stavka 2., članka 34. stavka 1. i 2. i članka 44. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu, propustio prethodno utvrditi radnu i psihofizičku sposobnost spomenutog zaposlenika za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada, te ujedno kao zaposleniku koji nije bio osposobljen za rad na siguran način, nije niti osigurao rad pod nadzorom osposobljenog zaposlenika, pa upravo zbog ovakvih propusta kao i činjenice da je rad u tunelu, protivno Uputama za rad na postrojenju za drobljenje, obavljan u vrijeme dok je transporter bio u pogonu, oko 16,00 sati, u trenutku kada je oštećeni MO pokušao spojiti električne kablove u rasvjetna tijela po sredini stropa tunela iznad pokretne trake, pokretna traka zahvatila oštećenika na koju je isti pao, a potom ga povukla ispod ispusta bunkera - drobilice, pa je upravo uslijed prignječenja tijela i glave između nosive konstrukcije transportne trake i ispusta bunkera, oštećeni MO zadobio niz teških i po život opasnih tjelesnih ozljeda uslijed kojih je ubrzo preminuo, dakle, da je iz nehaja pri izvođenju pojedinih radova, postupajući protivno propisima, izazvao opasnost za život ljudi ili imovine većeg opsega, uslijed čega je prouzročena smrt jedne osobe, pa je, ovdje tuženik, počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti, opisano i kažnjivo po članku 271. stavku 4. u svezi s člankom 266. stavkom 2. i 1. KZ-a i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a prema istom je temeljem članka 67. stavka 1.,2. i 3. KZ- a primijenjena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora okrivljenom neće izvršiti ako u roku kušnje od četiri godine ne ponovi kakvo novo kazneno djelo. Isto tako utvrđeno je da je u predmetu Općinskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem P-2463/12 presudom od 12. srpnja 2013. godine naloženo ovdje strankama, tuženiku ZO i tuženiku Mineral IGM d.o.o., da solidarno plate tužiteljicama JO, UO i ĆO, svakoj iznos od po 133.260,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do konačne isplate, a rješenjem od 22. ožujka 2017. navedeni parnični postupak je obustavljen prema tužiteljici JO (ista je tijekom postupka preminula), koje odluke su u cijelosti potvrđene glede odluke o glavnoj stvari presudom Županijskog suda u Šibeniku pod poslovnim brojem Gž-1206/2016 od 5. lipnja 2017., dok je u odnosu na dosuđeni parnični trošak istom drugostupanjskom presudom preinačena navedena presuda prvostupanjskog suda na način da je spomenutim tužiteljicama dosuđen parnični trošak u iznosu od 15.502,00 kuna, s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od

5. lipnja 2017. do isplate.

6. Osim toga u parničnom postupku posebno je utvrđeno da je tuženik kao obrtnik ugovorio s tužiteljem izvođenje radova postavljanja elektroinstalacija u tunelu postrojenja – drobilice kamena te je dana kada se dogodio štetni događaj MO sam obavljao ugovorene radove u jutarnjoj smjeni kada postrojenje radi, iako je za vrijeme rada postrojenja zbog sigurnosnih razloga ulazak u tunel postrojenja bio zabranjen svima, a isti nije imao uvjerenje o zdravstvenom i psihofizičkom stanju u svezi obavljanja poslova s posebnim uvjetima rada, a koje je obavljao kritične zgode, te nije bio osposobljen za rad na siguran način, te je znao da ne smije ulaziti u pogon za drobljenje kamena dok su pokretne trake unutar tog pogona uključene. Isto tako utvrđeno je da je MO prilikom nezgode imao koncentraciju od 0,70 g/kg alkohola u krvi pa je doprinos istog nastanku štetnog događaja utvrđen u omjeru od 40% u odnosu na 60% doprinosa nastanku istom događaju od strane parničnih stranaka.

7. Kako je tužitelj s osnova naknade štete isplatio iznos od 257.717,88 kn od ukupnog iznosa od 390.977,88 kn, dok je tuženik uplatio iznos od 133.260,00 kn ili ukupno 48,25% od dugovane glavnice i parničnog troška, pri čemu je prema mišljenju suda izvršio uplatu u odnosu na utvrđeni omjer doprinosa za svojeg zaposlenika MO, isti sud je stava da, kako tuženik nesumnjivo odgovora za doprinos svog zaposlenika za naknadu štete, ali je i sam suodgovoran s tužiteljem za ukupno 60% štete, da to znači da je doprinos tuženika nastanku štete bar dvostruko veći u odnosu na doprinos tužitelja pa je sud sukladno odredbi čl. 1109. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) u svezi s čl. 223. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona), cijeneći težinu krivnje i posljedice koje su proizašle iz djelovanja tuženika kao poslodavca utvrdio da je udio tuženika u solidarnoj obvezi isplate iznosa pravnim slijednicima oštećenog 70% od ukupnog isplaćenog iznosa, te je sud usvojio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 140.424,51 kn za kojeg smatra da je tužitelj previše isplatio pravnim slijednicima poginulog kao solidarni obveznik.

8. U žalbi tuženik ističe da je sud bitne zaključke u pogledu omjera odgovornosti stranaka donio temeljem činjenica iz pravomoćnih presuda koje su naprijed navedene, zanemarivši pritom dokaze izvedene u ovom postupku, tvrdeći da navedene presude mogu biti samo polazna točka za odlučivanje, dok sve druge činjenice iz predmetnog postupak koje određuju je li tužbeni zahtjev osnovan ili neosnovan sud protivno odredbi čl. 8. ZPP-a nije uzeo u obzir, a to nije objasnio, pa da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Osim toga, brani tezu da je sud potpuno nekritički utvrdio da je odgovornost tuženika duplo veća od odgovornosti tužitelja jer su stranke postigle nagodbu na način da su dobrovoljno platili štetu nakon što su procijenili svoj dio odgovornosti u nastanku iste jer nitko tužitelja nije prisilio na plaćanje navedenog iznosa, već je on sam procijenio svoje izglede te izvršio uplatu. Pojašnjava da je sud potpuno zanemario da je oštećeni poginuo radeći u kamenolomu tužitelja te da je on bio u potpunosti zadužen za organizaciju i nadzor rada, a da je važna činjenica koja je utvrđena u ovom postupku ta da je MO ušao u kamenolom dok pokretna traka nije radila, pa smatra da isti nije imao šanse za preživljavanje u odnosu na organizaciju rada u kamenolomu i da zbog toga svu odgovornost treba snositi tužitelj. Osim toga ukazuje da je sud zanemario i znanost kao izvor prava te da je u konkretnoj situaciji sukladno odredbi čl. 1109. toč. 3. ZOO-a trebao presuditi temeljem načela pravičnosti jer bi u tom slučaju tužbeni zahtjev tužitelja bio odbijen kao neosnovan.

9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima i ovaj sud je stava da je prvostupanjska presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi u proturječju sa stanjem spisa, zbog čega ista ima nedostataka radi kojih ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste.

10. Naime, cijeneći da je tužbeni zahtjev tužitelja temeljen na odredbi čl. 1109. ZOO-a u svezi s regresom isplatitelja, a da se ta odredba primjenjuje u prosuđivanju međusobnih odnosa štetnika proizašlih iz isplate štete oštećenog, pa kako nije sporno da su stranke solidarno bile dužne pravnim slijednicima oštećenog temeljem naprijed navedenih sudskih odluka isplatiti štetu, te da je tužitelj isplatio na ime solidarne obveze veći iznos štete nego tuženik, potpuno je nejasno na osnovu čega prvostupanjski sud odgovornost tuženika za štetni događaj utvrđuje u omjeru od 70% u odnosu na omjer odgovornosti tužitelja od 30%, iako za takav zaključak nema uporišta u stanju spisa.

11. To stoga jer je primjenom odredbe čl. 1109. st. 2. ZOO-a propisano da koliko iznosi udio štete svakog pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja odnosno propuštanja, pa je sud pogrešno uzimajući u obzir samo matematički izračun omjera odgovornosti svih sudionika štetnog događaja koji je utvrđen u parničnom postupku, izračunao koliko bi iznosio udio tužitelja u isplaćenoj šteti, a koliko udio tuženika, pridodajući pritom matematičkom metodom omjer odgovornosti oštećenog utvrđen u parničnom postupku omjeru odgovornosti tuženika u svezi regresnog zahtjeva tužitelja, što je potpuno pogrešan pristup, jer je tijekom postupka trebalo utvrditi u odnosu na odgovornost stranaka ovog postupka koliki je udio obje stranke postupka u odnosu na ukupno isplaćenu štetu, obzirom na težinu njihove krivnje i težinu posljedica koje su proizašle iz njihovog postupanja odnosno propuštanja, a što prvostupanjski sud uopće nije cijenio niti analizirao kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, pa ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

12. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a usvajanjem žalbe tuženika ukinuti pobijanu presudu pod točkom I. izreke, a posljedično i u odnosu na odluku o troškovima postupka pod točkom II. i predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud ispraviti navedene nedostatke i manjkavosti, te će u nastavku postupku, cijeneći prije svega opseg poslova i radnih zadataka te stupanj konkretnih propusta stranaka u odnosu na proces rada u kamenolomu, utvrditi omjer odgovornosti za štetu za koju su solidarno odgovorni i tužitelj i tuženik, za što će dati jasne i okolnosne razloge koji imaju uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, sve primjenom odredbe čl. 1109. st. 2. ZOO-a, pritom ocjenjujući da li je osnovan prigovor tuženika da se u konkretnoj pravnoj stvari primjeni odredba čl. 1109. st. 3. ZOO-a i udio odgovornosti stranaka odredi po pravičnosti, kako bi ovaj sud po eventualno novoj žalbi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, a novom odlukom odlučit će i o troškovima cjelokupnog postupka.

U Varaždinu 15. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun