Poslovni broj P-1129/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Kralja Tomislava 85A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji tog suda Mirti Tomac Podobnik, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HD (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupane po pun Borjani Jovanović, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika B2 kapital d.o.o., iz [adresa], OIB:57509775367, zastupanog po pun Antoneli Sesar, odvjetnici iz Rijeke, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon održane glavne rasprave dana 01. travnja 2025. godine, u prisutnosti pun tužiteljice i pun tuženika, dana 14. svibnja 2025. godine, javno objaviviši,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tuženika B2 KAPITAL d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 57509775367 protiv tužiteljice HD s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je zahtjev podnesen Fini dana 21. srpnja 2020. godine temeljem zadužnice izdane od strane tužiteljice od dana 27. srpnja 2005. godine, ovjerene po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke dana 3. kolovoza 2005. godine pod brojem OV-17675/2005, kao sredstvo osiguranja plaćanja po Ugovoru o kreditu broj 301- 142/2005, a zaprimljen kod Financijske agencije dana 21. srpnja 2020. godine, te se ukidaju provedene ovršne radnje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava s računa tužiteljice i obustavlja postupak izravne naplate.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 10.187,33 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14. svibnja 2025. godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica sa zatraženim iznosom troškova postupka preko dosuđenog u točci II. izreke ove presude.

Obrazloženje:

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 11. prosinca 2020. tužiteljica, u bitnome, navodi da je dana 29. rujna 2020. godine u poštanskom sandučiću pronašla obavijest Financijske agencije, RC Rijeka uz koju obavijest joj je dostavljen primjerak zahtjeva za izravnu naplatu tuženika, te je u zakonskom roku, dana 6. listopada 2020. godine podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a sve sukladno odredbama članka 50., podredno članka 53. Ovršnog zakona u vezi s odredbama članaka 206 i 210. Ovršnog zakona. Zaključkom posl. br. Ovr-315/2020 od dana 3. prosinca 2020. godine sud ju je uputio da u roku od 15 dana od primitka predmetnog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a. Tuženik je dana 21. srpnja 2020. godine protiv tužiteljice podnio zahtjev za izravnu naplatu podnio Financijskoj agenciji temeljem zadužnice izdane od strane tužiteljice dana 27. srpnja 2005. godine, ovjerene po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke dana 3. kolovoza 2005. godine pod brojem OV-17675/2005, a koja je zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja plaćanja po Ugovoru o kreditu broj 301-142/2005. Ugovor o kreditu broj 301-142/2005, za koji je izdana zadužnica na temelju koje je tuženik protiv tužiteljice podnio zahtjev za izravnu naplatu, sklopljen je dana 20. srpnja 2005. godine između tadašnje HYPO ALPE-ADRIA BANK D.D. (današnji Addiko Bank d.d.) i tadašnjeg obrta tužiteljice " [obrt]", MBO: [matični broj osiguranika] te tužiteljice i MD kao založnih dužnika. Predmetni ugovor sklopljen je na vrijeme do dana 1. ožujka 2007. godine te je posljednji anuitet (rata) kredita dospio dana 1. ožujka 2007. godine. Napominje se da je upravo to navedeno i u spornoj zadužnici, koju je kao osnovu za izravnu naplatu protiv tužiteljice podnio tužitelj. Odredbom članka 360. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima a koji se primjenjuje na predmetni ugovor o kreditu i obvezni odnos između ugovornih strana propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom članka 361. stavka 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a odredbom članka 362. istog zakona da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Neovisno o tome što se u konkretnom slučaju može govoriti i o karakteru anuiteta spornog kredita u smislu povremenih potraživanja, koja zastarijevaju u zastarnom roku od 3 godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, ističe se da je odredbom članka 371. ZOO propisan je opći zastarni rok od 5 godina, a koji se zastarni rok nesporno primjenjuje u konkretnom slučaju. Dakle, ukoliko je posljednji anuitet spornog kredita s osnova prednje citiranog ugovora dospio na naplatu dana 1. ožujka 2007. godine, to je cjelokupno potraživanje s osnova istog ugovora zastarjelo najkasnije dana 1. ožujka 2012. godine. Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije dana 1. siječnja 2011. godine, što je u konkretnom i slučaj jer je zadužnica ovjerena 3. kolovoza 2005. godine) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina. Međutim, čak i da se ne primjenjuje gore navedeno po svim propisima o zastari potraživanja temeljem ovršnih isprava također bi navodno potraživanje tuženika s osnova citirane zadužnice bilo u zastari. Naime, zastarni rok u slučaju postojanja ovršne isprave od 10 godina također je već protekao i to još dana 3. kolovoza 2015. godine. Dakle, jasno je da je navodno potraživanje tuženika, radi namirenja kojeg je isti podnio spornu zadužnicu na naplatu zastarjelo, pa tuženik nema apsolutno nikakvog temelja za pokretanje izravne naplate i time ovrhe po računima tužiteljice s osnova zadužnice izdane od strane tužiteljice dana 27. srpnja 2005. godine. Slijedom navedenog, predložila je da sud po provedenom postupku donese odluku na način pobliže opisan u izreci ove presude.

2. U svome odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tužitelj se u tužbi poziva na zastaru te tvrdi da je ovrhovoditelj Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice izdane od tužiteljice dana 27. srpnja 2005. godine, ovjerene po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke dana 03. kolovoza 2005. godine pod brojem OV-17675/2005, koja zadužnica je izdana kao sredstvo osiguranja plaćanja po ugovoru o kreditu broj 301-142/2005. Dalje, tužitelj ističe da je predmetni Ugovor o kreditu bio sklopljen u trajanju do 01. ožujka 2007. godine, te obzirom da je zastarjevanje počelo teći prvog dana nakon dana od kad je isti imao pravo zahtjevati naplatu, da je temeljem čl. 371. Zakona o obveznim odnosima nastupio opći zastarni rok od 5 godina dana 01. ožujka 2012. godine, a koji da se zastarni rok nesporno primijenjuje u konkretnom slučaju. Temeljem svega, tužitelj drži da nema osnova za pokretanje izravne naplate po računu tužitelja radi namirenja. Navodi tužitelja u cijelosti su neosnovani obzirom da tužitelj pobija postojanje prava tuženika, koje proizlazi iz zadužnice, putem instituta zastare ugovora o kreditu. Naime, potraživanje iz ugovora o kreditu trenutno je predmet ovršnog postupka koji se vodi na Općinskom sudu u Rijeci pod posl. br.:

Ovr-4609/2018 i to po prijedlogu ovdje tuženika protiv ovdje tužitelja radi naplate dugovanja. Dakle, potraživanje koje proizlazi iz navedenog ugovora o kreditu nije i ne može biti u zastari, a sve kako je u tijeku sudski postupak, odnosno zastarijevanje je nedvojbeno prekinuto. Isto tako, tuženik drži potrebnim ukazati na činjenicu da je ugovor o kreditu broj 301- 142/2005 raskinut od strane Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (dalje: Banka) još 19. rujna 2006. godine, a sve kako Korisnik kredita nije plaćao anuitete sukladno preuzetim obvezama. Banka je već 29. studenog 2006. godine podnijela prijedlog za ovrhu temeljem kojega je i doneseno rješenje o ovrsi posl. br.:

Ovr-376/06 od dana 17. svibnja 2007. godine. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je nastupio prekid zastare, kao i činjenica da tužitelj pogrešno ističe datum 01. ožujka 2007. godine kao eventualni početak tijeka zastare. Budući da, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, u slučaju prekida zastarijevanja rok zastare počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, to nema govora o nastupanju zastare potraživanja tuženika u konkretnom slučaju kako to neosnovano navodi tužitelj. Slijedom prednje navedenog, jasno je da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, a iz čega nedvojbeno proizlazi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Stoga, tuženik predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže ga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležeću spisu i to u: obavijest Financijske agencije (list 6 spisa), zahtjev za izravnu naplatu (list 7 do 10 spisa), zadužnicu (list 11 do 12 spisa), sporazum o prijenosu sredstava osiguranja (list 13 do 20 spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 21 do 26 spisa), ugovor o kreditu (list 27 do 36 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (list 37 spisa), raskid ugovora o kreditu (list 52 spisa), prijedlog za ovrhu i rješenje (list 53 do 55 spisa), zk izvadak (list 61 do 64 spisa). Tijekom postupka izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Ovr-4609/2018, te ovosudni spis posl.br. Ovr-315/2020. Sud nije izvodio dokaz saslušanje svjedoka MD, niti tužiteljice kao parnične stranke obzirom je pun tužitelja povukao predmetne dokazne prijedloge na ročištu od 01. travnja 2025. godine.

4. Uvidom u obavijest Financijske agencije (list 6 spisa) je utvrđeno da se istim obavještava ovdje tužiteljica da je u Financijsku agenciju zaprimljena osnova za plaćanje iz čl. 3 st. 1 t. 1 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima kojom je sukladno odredbi čl. 209 st. 1 Ovršnog zakona zatražena naplate novčane tražbine na teret njenih računa i novčanih sredstava.

5. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu (list 7 do 10 spisa) je utvrđeno da je isti 20. srpnja 2020. godine podnio ovdje tuženik kao ovrhovoditelj, protiv ovdje tužiteljice kao ovršenice, na temelju zadužnice javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, OV-17675/2005, od 27. srpnja 2005. godine.

6. Uvidom u zadužnicu (list 11 do 12 spisa) je utvrđeno da istom ovdje tužiteljica sukladno čl. 183 Ovršnog zakona daje suglasnost da se radi naplate tražbine Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. i to iznosa od 54.000,00 EUR-a u kunama računajući po srednjem tečaju Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. na dan plaćanja koja tražbina sukladno Ugovoru o kreditu br. 301-142/2005 zaključenim s korisnikom kredita trgovačkim obrtom " [obrt]" u vlasništvu HD dospijeva u mjesečnim anuitetima s dospijećem zadnjeg anuiteta dana 01. ožujka 2007. godine, sve sa pripadajućom promjenjivom kamatom danom kada Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. dostavi ovu zadužnicu zapljene svi račun kunski i devizni koji su na njeno ime otvoreni ili budu otvoreni te da ta pravna osoba danom kada im bude dostavljena zadužnica je ovlaštena plijeniti takve račune do iznosa navedenog u zadužnici te novac ovih računa u skladu s izjavom o zadužnici izravno isplati vjerovniku Hypo Alpe – Adria- Bank d.d.. Ova isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po svim računima dužnika i prenosi se na Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. radi naplate uz uvjet javnobilježničke ovjere. Javni bilježnik Velibor Panjković, iz Rijeke potvrdio je da je HD u njegovoj nazočnosti vlastoručno potpisala pismeno, pod br. OV-17675/05, u Rijeci, dana 03. kolovoza 2005. godine.

7. Uvidom u sporazum o prijenosu sredstava osiguranja (list 13 do 20 spisa) je utvrđeno da su isti Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. kao cedent i H – ABDUCO d.o.o. kao cesionar zaključili dana 13. lipnja 2014. godine. Čl. 2 istoga je utvrđeno da je cedent u trenutku sklapanja ugovora o ustupu imao nenamirena novčana potraživanja prema dužniku trgovački obrt [obrt], vlasništvo HD, temeljem Ugovora o kreditu br. 301-142/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tradžbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ovjerenog od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića, iz Rijeke pod brojem OU-2016/2005. Nadalje da su radi osiguranja tražbine u korist cedenta zasnovana odnosno dana slijedeća sredstva osiguranja, založno pravo upisano kod Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Z- 595/05, bjanko mjenica Republike Hrvatske serijski brojevi AO1611531, A01611532, A01611738 i A01611739, obične zadužnice T.O. ABRA vlasništvo ovdje tužiteljice ovjereno od strane javnog bilježnika pod posl. brojevima OV-17676/2005, OV- 17677/2005, obična zadužnica HD ovjerena od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića, iz Rijeke, pod posl. br. OV-17675/2005, vinkulirana polica osiguranja Croatia osiguranja d.d. broj 075140046959, te sporazumne strane sukladno utvrđuju da je stupanjem na snagu ugovora o ustupu cesionar postao isključivi nositelj tražbine i sporednih prava, kao i da su sva sredstva osiguranja sukladno čl. 81 Zakona o obveznim odnosima prešla na cesionara zajedno s tražbinom. Predmetni sporazum solemniziran je po javnom bilježniku Mladenu Matošu, iz Zagreba br. OV-7344/14, dana 13. lipnja 2014. godine.

8. Uvidom u ugovor o ustupu tražbine (list 21 do 26 spisa) je utvrđeno H – ABDUCO d.o.o. kao cedent i B2 kapital d.o.o. kao cesionar zaključili u Zagrebu, dana 17. prosinca 2014. godine. Čl. 2 istoga utvrđeno je da cedent u ima nenamirene novčane tražbine prema dužniku HD kao vlasnice trgovačkog obrta [obrt] a temeljem ugovora o kreditu br. 301-142/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, ovjerenog od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića, iz Rijeke pod brojem OU-2016/2005. Nadalje da su radi osiguranja tražbine u korist cedenta zasnovana odnosno dana slijedeća sredstva osiguranja, založno pravo upisano kod Općinskog suda u Crikvenici, posl. br. Z-595/05, bjanko mjenica Republike Hrvatske serijski brojevi AO1611531, A01611532, A01611738 i A01611739, obične zadužnice cesusa ovjereno od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića, iz Rijeke pod posl. brojevima OV-17676/2005 OV-17677/2005, obična zadužnica HD ovjerena od strane javnog bilježnika Velibora Panjkovića , iz Rijeke, pod posl. br. OV-17675/2005, vinkulirana polica osiguranja Croatia osiguranja d.d. broj 075140046959, sporazumne strane sukladno utvrđuju da se ovim ugovorom sve tražbine prenose na cesionara s danom 18. rujna 2014. godine koji isti ustup neopozivo i bezuvjetno prihvaća te time postaje isključivi vlasnik i nositelj kako svih tražbina tako i svih s njima povezanih sporednih prava i prava po osnovi svih sredstva osiguranja. Čl. 4 određeno je da ugovorne strane utvrđuju da su sva prava po osnovi sredstva osiguranja prenesena na cesionara zajedno s tražbinom. Cedent potpisom ovog ugovora izričito izjavljuje da sukladno čl. 214 st 4 Ovršnog zakona prenosi na cesionara sva prava po zadužnicama navedenim u ovom ugovoru. Potpise stranaka potvrdio je dana 19. svibnja 2015. godine javni bilježnik Mladen Matoš, iz Zagreba broj OV-5766/15.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 301-142/05 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 27 do 36 spisa) je utvrđeno da je isti sklopljen između Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. kao banke i T. O Abra vlasništvo HD kao korisnika kredita, te HD kao založnog dužnika i jamca platca, te MD kao založnog dužnika na iznos od 54.000,00 EUR-a, prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. važećeg na dan korištenja kredita. Čl. 9 su stranke utvrdile instrumente osiguranja potraživanja banke po osnovi odobrenog kredita između ostalog i jednu običnu zadužnicu potpisanu od strane jamca platca HD i ovjerenu od strane javnog bilježnika. Predmetni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, dana 03. kolovoza 2005. godine, broj OU-2016/2005.

10. Uvidom u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje OV-17675/05, po zadužnici, datum primitka 21. srpnja 2020. godine (list 37 spisa) je utvrđeno da ovdje tužiteljica kao ovršenica duguje iznos tuženiku od 886.638,26 kuna.

11. Uvidom u raskid ugovora o kreditu od dana 19. rujna 2006. godine (list 52 spisa) je utvrđeno da se istim Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. obraća ovdje tužiteljici, te navodi da je dana 20. srpnja 2005, godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 301-142/05 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama za iznos kredita u iznosu od 54.000,00 EUR-a. Saldo nepodmirenog duga na dana 01. kolovoza 2006. godine iznosi 358.922,13 EUR-a, te zbog nepridržavanja obveza iz čl. 4 st. 1 al. 3 navedenog ugovora tj. kašnjenja s plaćanjem anuiteta više od 30 dana, obavještava se ovdje tužiteljica da raskidaju ugovor o kreditu, te će se pokrenuti postupak naplate cjelokupnog potraživanja, aktiviranjem instrumenata osiguranja koje banka ima u posjedu.

12. Uvidom u prijedlog za ovrhu i rješenje (list 53 do 55 spisa) je utvrđeno da je Hypo Alpe – Adria- Bank d.d kao ovrhovoditelj dana 18. prosinca 2006. godine, Općinskom sudu u Crikvenici podnijela prijedlog protiv ovršenika HD i MD, ovrhom na nekretnini, a temeljem ovršne javnobilježničke isprave Ugovora o kreditu broj 301-142/05 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj OU-2016/2005 od 03. kolovoza 2005. godine. Odlučujući po predmetnom prijedlog za ovrhu Općinski sud u Crikvenici je dana 17. svibnja 2007. godine donio rješenje o ovrsi posl.br. Ovr- 376/06.

13. Uvidom u zk izvadak (list 61 do 64 spisa) je utvrđeno da je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], upisana k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvor površine 77 čhv, te su na istome kao suvlasnici upisani ovdje tužiteljice, te MD svaki u ½ dijela. Na istoj postoji upisano založno pravo u korist Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. pod Z-55/05, uknjižba ustupanja založnog prava temeljem Ugovor u ustupu tražbine od 17. prosinca 2014. godine u korist ovdje tuženika upisano pod Z-22704/16. Isto tako zabilježena je ovrha Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-4609/18, upisano pod Z- 597/19.

14. Uvidom u predmet Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-4609/18 je utvrđeno da je dana 18. listopada 2018. godine ovdje tuženik podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika HD, ovdje tužiteljice te MD, a sve temeljem ovršne isprave Ugovora o kreditu broj 301-142/05 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama.

15. Uvidom u spis Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Ovr-315/20 je razvidno da je dana 06. listopada 2020. godine ovdje tužiteljica kao ovršenica podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim protiv ovdje tuženika kao ovrhovoditelja. Sud je dana 03. prosinca 2020. godine donio zaključak kojim se ovršenica upućuje da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga čl. 50 st 1 t 11 Ovršnog zakona.

16. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljnjem tekstu ZPP), ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

17. Među strankama je sporno da li je tuženik ovlašten pokrenuti postupak izravne naplate s osnova zadužnice izdane od strane tužiteljice dana 27. srpnja 2005. godine, ovjerene po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću, iz Rijeke dana 3. kolovoza 2005. godine pod brojem OV-17675/2005, a koja je zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja plaćanja po Ugovoru o kreditu broj 301-142/2005, a za koju zadužnicu tužiteljica tvrdi da je u zastari.

18. Prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari sud poklonio vjeru ispravama, u koje je izvršio uvid. To stoga što su te isprave sukladne međusobno, a njihovu vjerodostojnost, štoviše, niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju, kao i stoga što su te isprave sukladne međusobno.

19. Odredbom čl. 214. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, nastavno ZOO-a) je određeno da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok je u stavku 2 određeno da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Nadalje, odredbom čl. 183 Ovršnog zakona (NN br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, dalje: OZ) je određeno da dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni određeni njegov račun kod banke ili druge pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa te da se novčana sredstva s toga računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplaćuju vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 19. studenog 2018. na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika prije 1. siječnja 2011. primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, a na tražbine iz zadužnice koje su solemnizirane primjenjuje se zastarni rok od 10 godina propisan odredbom čl. 233. ZOO-a. Iz ovjere javnog bilježnika ( list 12 spisa) na zadužnici jasno je vidljivo da se ne radi o tome da je kod javnog bilježnika solemnizirana zadužnica, već je samo ovjeren potpis ovdje tužiteljice. Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Stoga se rokovi početka zastare zadužnice koja je izdana u svrhu osnovnog pravnog posla računaju od dana dospijeća potraživanja iz osnovnog pravnog posla koji se osigurava zadužnicom odnosno od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (u tom smislu i Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017.) Dakle, tijek zastare ne računa se od dana izdavanja zadužnice, već od dana dospijeća tražbine iz Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju temeljem otkaza kredita pravnog prednika tuženika Hypo Alpe – Adria- Bank d.d. od dana 19. rujna 2006. godine upravo od toga dana započinje teći zastara za naplatu tražbine temeljem zadužnice, jer tek od tada ovrhovoditelj ima pravo tražiti ispunjenje tražbine obzirom na neuredno izvršenje obveze dužnika iz zaključenog Ugovora o kreditu. Sukladno odredbi čl. 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a kako tražbina vjerovnika, ovdje tuženika proizlazi iz Ugovora o kreditu osiguranom instrumentom plaćanja običnom zadužnicom, svaka radnja vjerovnika u smislu naplate njegove tražbine dovodi do prekida tijeka zastare. Iz ovršnih postupaka razvidno je da su isti vođeni radi ovrhe na nekretninama i to temeljem ovršne isprave Ugovora o kreditu br. 301-142/2005, od 20. srpnja 2005. godine sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj OU-2016/2005 od 03. kolovoza 2005. godine, a ne povodom naplate potraživanja iz obične zadužnice koju je izdala tužiteljica. Tuženik je bio dužan dokazati u postupku da je aktivirao zadužnicu nakon otkaza Ugovora o kreditu, a kako to nije učinio, osnovano se tužiteljica poziva na zastaru, obzirom da je početak tijeka zastare bio 20. rujna 2006., a tuženik je 20. srpnja 2020. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu protiv ovdje tužiteljice, dakle po proteku roka od pet godina iz čl. 225 ZOO-a. Osnovano stoga ističe tužiteljica prigovor zastare te se tuženik više ne može naplatiti iz ovog instrumenta osiguranja, već svoje potraživanje može ostvariti u okviru ovršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci, te je slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke.

20. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, a dosuđeni trošak odnosi se na trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosima od po 663,61 EUR-a, dok se preostalome dijelu odnosi na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova odvjetnika. Tužiteljici je tako priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.772,00 EUR-a, te trošak zastupanja na ročištima od dana 13. srpnja 2022. godine, 22. studenoga 2022. godine i 01. travnja 2025. godine u iznosima od po 1.772,00 EUR-a, što uvećano za iznos PDV-a iznosi 8.860,00 EUR-a, što uvećano za troškove sudskih pristojbi ukupno iznosi 10.187,22 EUR-a, te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

21. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka u zatraženom iznosu od 1.772,00 obzirom nije utvrđeno na koji se to točno podnesak odnosi, kao niti sastav prijedloga za proglašenje ovrhe nedopuštenom i pristojbe koje se odnose na isti, to stoga što predetni zahtevi također nisu precizirani a niti su isti bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155 st. 1 ZPP-a, te je imajući u vidu sve navedeno valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

U Crikvenici, 14. svibnja 2025. godine.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.