REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-33/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika DĆ zbog počinjenja u stanju neubrojivosti protupravnog djela iz članka 139. stavka 2. u vezi s člankom 24. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 29. travnja 2022. broj K- 562/21. i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi od 14. studenog 2023. broj Kž-129/2022-13, u sjednici Vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika DĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 29. travnja 2022. broj K-562/21. i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi od 14. studenog 2023. broj Kž-129/2022-13, na temelju članka 554. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 132/2020. i 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZKP-20.) utvrđeno je da je DĆ u neubrojivom stanju počinio protupravno djelo iz članka 139. stavka 2. u vezi s člankom 24. KZ/11. te mu je, na temelju članka 554. stavka 1. ZKP-20. i članka 51. stavka 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“ broj 76/2014.), određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik DĆ je po branitelju, odvjetniku Davoru Ukaloviću u skladu s člankom 515. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/2022.; dalje: ZKP-22.) podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog povrede prva na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-20. te povrede prava na obranu u skladu s člankom 517. stavkom 3. (očito se misli na članak 517. stavak 1. točku 3.) ZKP-22. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se osuđeniku ukine izrečena kazna, odnosno eventualno izrekne blaža mjera na način da se liječenje u zatvorenoj psihijatrijskoj ustanovi zamjeni liječenjem na slobodi, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP-24.) prvostupanjski sud je dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 29. travnja 2024. broj Ksm-DO-57/2024. podnijelo odgovor na zahtjev smatrajući ga neosnovanim.

3.1. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju te se osuđenik osobno očitavao na odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da je "donošenjem pobijanih presuda grubo prekršen čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku … nije vođeno računa i odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koje su u predmetnom slučaju lex specialis, te kako je došlo do povrede prava okrivljenika na obranu sukladno čl. 517 st. 3. Zakona o kaznenom postupku". Pri tome, po iznošenju argumenta za takve tvrdnje navodi da je "sve iznad navedeno dovelo do povrede ustavnog prava na pravično suđenje jer je sud bio dužan odlučiti o vapajima okrivljenika u pravično vođenom postupku, u kojem se moralo poštovati okrivljenikovo Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje" te da mu je "povrijeđeno pravo na jednakost oružja stranaka u postupku kao aspekt prava na pravično suđenje, štovanje i pravnu zaštitu osobnog, obiteljskog života i dostojanstava, ugleda i časti", kao i da je "nezakonito zatvaranje okrivljenika dovelo (je) do povrede ustavnog prava na slobodu i osobnost". Prema tome, osuđenik zahtjev podnosi iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 1. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-22. te iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 3. ZKP-22.

6. Obrazlažući takav stav, podnositelj u zahtjevu ustraje na tvrdnjama iz žalbe o nepravilnosti odluke o odbijanju prijedloga obrane za provođenjem kontrolnog vještačenja. Tako, osporavajući utvrđenja iznesena u prvostupanjskoj presudi (da je neubrojivost okrivljenika bila sporna činjenica, da nije utvrđeno postojanje nejasnoća, nelogičnosti i proturječja u vještačenju, da je vještak određen od suda prije određivanja istražnog zatvora odnosno da je riječ o pukoj koincidenciji da je zaposlenik ustanove u kojoj okrivljenik boravi, da je prema liječničkom nalazu okrivljenikova bolest bila u remisiji, a da je vještak promijenio mišljenje tijekom rasprave i predložio da se odredi prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu), ističe da je njegova bolest bila u remisiji pa da u konkretnom predmetu nije bilo razloga za određivanje istražnog zatvora kao ni za njegov smještaj u psihijatrijsku ustanovu.

7. U cilju potkrijepe takvih tvrdnji, podnositelj u zahtjevu, ponavljajući argumente na kojima je temeljio prijedlog za provođenje kontrolnog vještačenja, upire da se mišljenje vještaka dr. Denisa Sabljara razlikuje od mišljenja i vještačenja koje je ranije provodila dr. med. Vera Klarić, specijalist psihijatar, te od nalaza iz 2018. u kojem dr. med. Branka Damjanić, specijalist psihijatar, iskazuje da je okrivljenik u remisiji, dakle, da je u odsustvu svih simptoma psihoze, a koju činjenicu da je vještak dr. Denis Sabljar u više navrata iskazao u ovom kaznenom postupku.

8. S istim ciljem osuđenik u zahtjevu upire i na to da se prema članku 5. stavku 1. točki e) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) i Preporuci Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o psihijatriji i ljudskim pravima od 12. travnja 1994. lišenje slobode na osnovi duševnog oboljenja uvijek mora usko tumačiti te da se prisilnom smještaju pribjegava samo u iznimnim slučajevima. Također, upire i na presudu Europskog suda za ljudska prava Varbanov protiv Bugarske u kojoj su navedeni uvjeti koji moraju biti ispunjeni za pritvaranje osobe zbog duševnog oboljenja, smatrajući da oni ovdje nisu zadovoljeni.

9. Pored navedenog, osuđenik u zahtjevu upire i na propust prvostupanjskog suda da utvrdi činjenicu je li poduzimanjem protupravne radnje kod oštećenika nastupilo stanje ugroženosti.

10. Tako postavljeni razlozi u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pokazuju da se pravomoćna presuda zapravo pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na činjenice i okolnosti relevantne za utvrđenje postojanja protupravnog djela. To je uostalom vidljivo i iz tvrdnje osuđenika u zahtjevu da je "prvostupanjski sud nekritički prihvaćao dokaze provedene tijekom prvostupanjskog postupka" te da "prvostupanjski sud olako prihvaća iskaz oštećenog i svjedoka, a s druge strane zanemaruje bit djela za koje se okrivljenik tereti" dodajući da "prvostupanjski sud temelji svoju odluku isključivo na iskazu oštećenika i svjedokinje koji imaju motiv za kažnjavanje okrivljenika te paušalnom, površnom i nonšalantnom vještačenju" pa da je "donošenjem pobijane presude povrijeđeno optuženičino pravo na nepristrano suđenje te načelo in dubio pro reo, kao temeljnih načela kaznenog postupka".

11. No, takvi prigovori u skladu s odredbama članka 515. i članka 517. stavka 1. ZKP-22. ne mogu biti predmetom ocjenjivanja ovdje podnesenog izvanrednog pravnog lijeka kako to jasno proizlazi iz članka 517. stavka 1. ZKP-22. Ocjenu dokazne snage pojedinih dokaza daju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka. Dopustiti preispitivanje činjeničnog stanja u okviru zahtjeva značilo bi dopustiti trećestupanjsko odlučivanje tamo gdje ono zakonom nije predviđeno. Stoga zahtjev osuđenika u tom dijelu nije osnovan.

12. U odnosu na daljnje tvrdnje iz zahtjeva kojima osuđenik upirući na nepravičnost postupka ističe da od dana njegovog zatvaranja u psihijatrijsku bolnicu Ugljan 8. ožujka 2022. sud nije niti jednom do donošenja pravomoćne presude preispitivao takvu odluku niti provjeravao zdravstveno stanje okrivljenika, treba reći da je osuđeniku istražni zatvor određen 8. ožujka 2022., nakon čega je nakon samo mjesec dana donesena prvostupanjska presuda (29. travnja 2022.) te je osuđeniku i produljen istražni zatvor iz osnove u članku 551. ZKP-22. Budući da je riječ o tzv. obligatornom istražnom zatvoru kod kojega se ne primjenjuju rokovi maksimalnog trajanja, nema govora ni o povredi prava na obranu osuđenika, kako se to neosnovano tvrdi u zahtjevu.

13. Nepravičnost se, po mišljenju podnositelja zahtjeva, ogleda i u proizvoljnosti presude. Naime, osuđenik u zahtjevu tvrdi i da mu "nisu dani razlozi, a niti obrazloženje o nedozvoljavanju kontrolnog psihijatrijskog vještačenja, a što je onda rezultiralo nezakonitim lišenjem slobode iz razloga što se zatvaranje i presuda temelje isključivo na mišljenju vještaka", čime zapravo upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-22. zbog koje se u skladu s odredbom članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-22. ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

14. Pritom, treba reći da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014.; dalje: Ustav), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022 od 30. studenog 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava D Tommaso protiv Italije (Vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Također, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). No, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

15. Nema dvojbe da su tijekom ovog postupka bile ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti. Ostvareno je pravo stranaka da budu nazočne radnjama u postupku i saslušane prije donošenja odluke te pravo stranaka da u postupku poduzimanju sve radnje koje može poduzimati i njezin protivnik. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke jer je odluka utemeljena na zakonitim dokazima izvedenim na raspravi u kontradiktornom postupku. U konačnici, i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoju odluku (pa i u dijelu odbijanja dokaznih prijedloga obrane) raščlanjujući utvrđeno činjenično stanje, temeljeći ga, uz iskaz oštećenika, i na drugim izvedenim dokazima te ih dovodeći međusobno u vezu. Ti i tako izneseni razlozi su dostatni i razumni. Proizvoljnom se presudom, naime, prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske, može smatrati ona odluka "... koja utječe na pravičnost konkretnog postupka, a pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error)..." (v. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4951/2014 od 10. ožujka 2020. u kojoj se taj sud poziva i na predmete ESLJP-a Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., presuda od 15. studenoga 2007.; i Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [Vv], br. 22251/08, § 62., presuda od 5. veljače 2015.). O tome ovdje očito nije riječ.

16. Pored toga, vezano uz osuđenikov prigovor odbijanja dokaznog prijedloga, treba reći da ni ZKP ni članak 9. Ustava, a niti članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.; dalje: Konvencija) ne nalažu sudu dužnost izvesti sve dokaze koje stranke predlože. Prvostupanjski sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza i tada mora dati razloge za takvo postupanje. Drugostupanjski sud je, ovisno o žalbenim navodima, te razloge dužan provjeriti, odnosno ocijeniti je li odbijanje dokaza bilo opravdano. Upravo su tako ovdje postupili prvostupanjski i drugostupanjski sud. Stoga, okolnost da je navedeni dokazni prijedlog obrane odbijen, sama za sebe, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

17. Slijedom naprijed iznesenih razloga, tvrdnje osuđenika o povredi prava na pravično suđenje nisu osnovane pa su neosnovane i daljnje tvrdnje iz zahtjeva o povredi pravila in dubio pro reo koje osuđenik, očito, samo posljedično veže uz povredu prava na pravično suđenje.

18. Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-24., odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dražen Tripalo