Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-386/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u parničnom predmetu tužitelja RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Borki Mihović, odvjetnici iz Daruvara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj 24 P-758/2023-63 od 11. siječnja 2024., 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru – Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj 24 P-758/2023-63 od 11. siječnja 2024. u točki I izreke do iznosa od 2.458,31 eur sa zateznim kamatama i u točki II i III izreke.

2. Preinačuje se citirana presuda u točki I izreke za iznos od 2,37eur sa zateznim kamatama na iznos od 1,91 eur od 20. rujna 2006. i na iznos od 0,46 eur 01. studenog 2006. te se odbija zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa, kao neosnovan.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj glavnica švicarski franak, isplati iznos od 2.460,68 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju za iznos do 118,48 eur sa zateznom kamatom. Točkom III izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.179,40 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke dok je točkom IV izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

2. Protiv točke I do III izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije proveo sve predložene dokaze te da nije saslušao čak ni parnične stranke. Nastavno tvrdi da tužitelj nije dokazao da bi sadržaj predmetnog ugovora o kreditu bio istovrstan sadržaju ugovora o kreditu iz kolektivne tužbe pa da bi presuda u tom sporu imala izravan učinak na ovaj predmet, kao i da sud prvog stupnja nije utvrdio je li odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva ni da li je tužitelj potrošač. Tvrdi da je tužitelj naknadnim uređenjem tužbenog zahtjeva izvršio preinaku tužbe kao i da je zastara nastupila po proteku roka od tri godine te da je veliki dio tražbine već bio u zastari u vrijeme prekida postupka povodom kolektivne tužbe. Zaključno navodi da su pogrešno dosuđene zatezne kamate od dana isplate jer da tuženik nije nepošten.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Prije svega treba kazati da se tuženik neosnovano u žalbi poziva na pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja u dijelu ništatnosti (po prethodnom pitanju) promjenjive kamatne stope jer se pobijanom presudom odlučuje o zahtjevu za isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a ne o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8.Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Pobijana presuda je razumljiva i neproturječna i može se ispitati.

9.Nije povrijedio ni odredbu o preinaci tužbe iz članka 190. ZPP-a ni počinio relativno bitnu povredu postupka iz članak 354. stavak 1. ZPP-a jer se potraživanje temelji na istoj činjeničnoj osnovi i takva prešutno prihvaćena preinaka je moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP).

10. Opravdano prvostupanjski sud nije udovoljio ni zahtjevu tuženika za prebijanjem njegove tražbine po osnovi negativne razlike s tražbinom tužitelja i pravilno je utvrdio da se procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupaka, a ne na glavnoj raspravi.

11. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

12. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 05. travnja 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Suprotno navodima iz žalbe, tužitelj je imao status potrošača jer je, u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

16. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužitelj nije bio upoznat s rizicima konkretnog ugovora jer tuženik u ovom predmetu nije predlagao relevantne dokaze na okolnosti da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, u smislu da bi tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane.

17. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

18. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju.

19. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje ZOO). Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 10. lipnja 2019., nije istekao rok zastare od pet godina. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

20. Međutim, pravilno tvrdi žalitelj da je u zastari tražbina u iznosu od 2,37 eura (1,91 od 20. rujna 2006 i 0,46 od 01. studenog 2006.) jer je glede te tražbine do podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, 04. travnja 2012., protekao rok zastare od pet godina iz članka 225. ZOO-a te je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva, odnosno potvrditi pobijanu presudu u preostalom dijelu glavne tražbine.

21. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

22. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u točki III izreke presude kada je tužitelju koji je uspio u sporu (kroz žalbenu fazu postupka u pretežnom dijelu) dosudio troškove postupka i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje.

23. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. i 2 izreke.

24. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio tek sa neznatnim dijelom zahtjeva (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP-a) i odlučeno kao u točki 3. izreke.

25. Nepobijani dio točke IV izreke presude ostaje neizmijenjen.

U Rijeci, 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić