REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-7765/24-8

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 14. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 33-032-03054-3 od 09. lipnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja UZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Međimurske banke d.d. iz Čakovca, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 2,00% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju UZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 192,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. lipnja 2006. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 09. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.519,69 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj s prednikom tuženika Međimurskom bankom d.d. kao kreditorom i trgovcem dana 09. lipnja 2006. godine sklopio Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 33-032-03054-3, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 10.000,00 eura. Naime odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu određena je obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade u visini od 2,00% od iznosa kredita, koja je ugovorena na način koji je protivan zakonu. Nastavno punomoćnik tužitelja je ističući da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditiranju, jer je tužitelj potrošač, naglasio da predmetni Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je prednik tuženika kao kreditor unaprijed sastavio te se o spornoj odredbi među ugovornim strankama nije pojedinačno pregovaralo, a ujedno kreditor nije prije, niti u vrijeme sklapanja Ugovora tužitelja informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade, odnosno nije informirao tužitelja o tome na što se ta naknada odnosi i zašto ista iznosi upravo tih fiksnih, paušalnih 2% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega te kakva je struktura tih troškova, a niti su tužitelju bili uručeni drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je uglavljivanjem i nametanjem navedene neodređene i netransparentne ugovorne odredbe, na koju tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana nije imao utjecaj, prednik tuženika, kreditor postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelu dužnosti suradnje, načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, a posebice načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelu zabrane zloupotrebe prava te je navedena ugovorna odredba sukladno odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena, a time i ništetna. S obzirom da je temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe prednik tuženika tužitelju dana 09. lipnja 2006. godine naplatio naknadu u iznosu od 200,00 eura, 2% od iznosa kredita, što je tada predstavljalo iznos od 1.450,18 kuna, punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 5. predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 33-032-03054-3 od 09. lipnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Međimurske banke d.d. iz Čakovca, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 2% od iznosa kredita te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 192,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. lipnja 2006. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, jer se ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, kao i odredbama Zakona o potrošačkom zajmu, odnosno odredbi članka 2. stavka 1. točke 7. Zakona o potrošačkom zajmu kojim je propisano da ukupni troškovi kredita za potrošače uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je odredbama Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, koji je donesen temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izrijekom dopuštena i predviđena i naknada za obradu kredita, koji vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade ovisno o vrsti kredita, što je u skladu i odredbama Direktive 2008/48/EEZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. godine. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. godine propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i / ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tog Zakona, a predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen 2006. godine i ne odnosi se na stambeni kredit. Nadalje punomoćnik tuženika je istaknuo da predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna, jer ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa samim time nema niti ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a osim toga ta ugovorna odredba nije nejasna / neodređena, jer je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao, a ujedno kreditor, prednik tuženika niti nije morao u samom Ugovoru o kreditu navesti što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza prednika tuženik, kao što to nije niti danas, a na što ukazuje i odluka Suda EU C- 621/17. Inače činjenica da se o nekoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža, već tu značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, s time da je tužitelj pristao platiti tu naknadu za obradu kredita, koja predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je naknada za obradu kredita plaćena 2006. godine, a tužba je podnesena 2004. godine, pa je očito da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima još od 2011. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok, pa samim tim tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti, s obzirom da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je navodeći kako nije sporna visina tužbenog zahtjeva na ime naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, ali je osporio označenu vrijednost predmeta spora kao suviše visoko određenu, jer je tužitelj postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu na iznos od 192,47 eura, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 33-032-03054-3 od 09. lipnja 2006. godine (stranica 6-9 spisa), u presliku rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Tt-12/2575-2 od 23. studenog 2012. godine (stranica 10 spisa), u presliku djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranica 11-21 spisa), u presliku plana otplate kredita 33032030543 proporcionalnom metodom (stranica 22- 26 spisa), u presliku potvrde o plasmanu kredita od 09. lipnja 2006. godine (stranica 27 spisa), u presliku rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom od 30. studenog 2022. godine s potvrdom pravomoćnosti (stranica 28-29 spisa), u presliku Općih uvjeta poslovanja s građanima (stranica 37-45 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 51-90 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 93-94 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i prednik tuženika Međimurska banka d.d. dana 09. lipnja 2006. godine sklopili Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita nenamjenski kredit u iznosu od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 120 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećim na dan plaćanja, koja je naplaćena dana 09. lipnja 2006. godine u iznosu od 1.450,18 kuna, a što je razvidno i iz preslike potvrde o plasmanu kredita od 09. lipnja 2006. godine (stranica 27 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u visini od 2% od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužitelja (stranica 93-94 spisa), koji je u bitnom istaknuo da prije potpisivanja ugovora nije bilo govora o plaćanju naknade za kredit, a kada je prije potpisivanja ugovora o kreditu, koji mu je ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi“, vidio da mora platiti naknadu od 2,00% i kada je pitao zašto to mora platiti dobio je odgovor da „to tako banka traži, da je to politika banke“, nisu mu objasnili što konkretno plaća tom naknadom, koja je naplaćena od iznosa kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv, a proizlazi i iz dostavljene dokumentacije. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita podmirio životne potrebe, odnosno iskoristio je ta sredstava za plaćanje najma stana u kojem je živio sa suprugom, kao i za druge osnovne životne potrebe, pa tako i za lijekove za sebe i suprugu, a tada je bio djelatna vojna osoba. S obzirom da je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač.

8. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita koja se naplaćuje prije ili istovremeno s plasmanom kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećim na dan plaćanja nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, na način da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je ta naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je prednik tuženika, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, prednik tuženika, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

11. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu prednik tuženika koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 2,00 % od iznosa kredita, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je prednik tuženika, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je utvrdivši da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 2,00% od iznosa kredita nepoštena, a time i ništetna te vodeći računa da je visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 192,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. lipnja 2006. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

13. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora kao previsoko određenom navodeći da se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 192,47 eura, sud je rješenjem od 26. ožujka 2025. godine sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.519,69 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 192,47 eura, a što ukupno iznosi 1.519,09 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.000,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 31. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 06. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.). Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 14. svibnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče suda, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

17. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 09. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 14. svibnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 14. svibnja 2025. godine