Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 140363333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović, iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 isplatiti tužitelju JB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] novčani iznos u visini od 138.750,14 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća iznosa od 30. siječnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 625,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 05. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 316-08/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 30. siječnja 2007. na iznos od 133.300,00 CHF, i to tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, OB, iz [adresa], kao sudužnik, te Vitalis d.o.o. sa sjedištem u [adresa], MBS: 040182664, kao založni dužnik, te tuženik, kao banka, koji da je solemniziran (potvrđen) kod javne bilježnice iz [adresa], Tanje Ferenc, Istarskog razvoda 17, broj: OU-93/07 od 30. siječnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu). Odredbom čl. 2. ugovora o kreditu da je ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 133.300,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima. Dalje da je čl. 2. st. 3. ugovoreno kako se kredit odobrava za kupovinu stana. Odredbom čl. 3. ugovora o kreditu ugovorena da je kamatna stopa od 3,88 % dekurzivno godišnje. Promjenjivost kamatne stope da je ugovorena čl. 4. st. 2. i st. 3. ugovora o kreditu na način da se nakon promjene kamatne stope ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, te da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Otplata kredita da je ugovorena odredbom čl. 4. na način da je rok otplate kredita 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Dalje da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 627,21 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu i da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Na kraju da su stranke odredbom čl. 21. st. 3. ugovora o kreditu ugovorile da potpisom ovog ugovora korisnik kredita, založni dužnik i sudužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina banke iz ovog ugovora. Predmetni ugovor da sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), i to odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Ugovorom o kreditu da je određena kamatna stopa kao promjenjiva. Odredbom čl. 6. st. 2. ugovora o kreditu da je ugovoreno da se nakon promjene kamatne stope ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Dalje, odredbom čl. 6. st. 3. da je ugovoreno da korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Posebno da se napominje da je predmetna odredba ugovora, koja da govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja da je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužitelj da prilikom ugovaranja nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Štoviše, ista ugovorna odredba da je sadržana u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke – fizičkih osoba da nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (NN 96/03) da određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani zakon da određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Citirani zakon da nadalje u čl. 87. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tim da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samo ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Također da je i čl. 272. (u vezi s čl. 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da je ugovor, odnosno, pojedina odredba, ništetna, ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu / obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija da je propisana ništetnost takve odredbe. Sud časti Hrvatske gospodarske komore, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, također da je odlučivao o identičnom pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija, te formirao stajalište, izraženo primjerice u pravomoćnoj odluci P-I-50/10 od 25. ožujka 2011., o nedopuštenosti takvog postupanja. Tako da je iz citirane presude vidljiv decidirani stav da jednostrano povećanje ugovorene kamate bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime da si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadnu zaradu. Posebno da se naglašava sentenca iz obrazloženja kako "bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kakvoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metodologija tog izračuna." Također da je konstatirano da se ovakvom praksom povrjeđuje i pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer da prilikom sklapanja ugovora "potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost ugovorene strope." Dakle, presudom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Navedena presuda potvrđena da je presudom VS-a posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. U predmetnoj presudi VS-a, između ostalog, navedeno da je kako u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju odredbe vezane uz promjenjivu kamatnu stopu nisu bile razumljive, jer da je formulacija ugovornih odredbi bila takva da potrošači nisu ni približno mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Tužitelj navodi da mu je kamatna stopa od 3,88 % već 04. prosinca 2008. došla do 6,20 %, odnosno, povećala da se više od 50 %. Slijedom svih iznesenih činjenica, evidentno da je da je tuženik s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju navedenom u presudi VTS-a sklopio ugovor o kreditu kojim da je nametnuo: nerazumljivu, nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj da kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Pri tome, naravno, ni u kojem slučaju da prilikom sklapanja ugovora nije dao naslutiti da će mu u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje da u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od tužitelja (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Osim ništetnosti promjenjive kamatne stope tj. cijene ugovora, tužitelj ističe kako je ništetna i valutna klauzula tj. predmet ugovora. Navedena da je odredba također nepoštena, a temeljem čl. 81. ZZP (96/03) tj. čl. 96. ZZP (79/07), a što da je čini ništetnom temeljem čl. 87. ZZP (96/03) tj. članka 102. ZZP (79/07). U presudi VTS-a posl. br. PŽ-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. vezano uz valutnu klauzulu u CHF, između ostalog da je navedeno kako: "Odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima." S obzirom na ponašanje i djelovanje banaka, između ostalih i ovdje tužene Addiko bank d.d. vezano uz valutnu klauzulu i informiranje klijenata, u presudi VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. da je zaključeno: "Stoga, bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njime nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj." Dalje, presudama suda EU u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 1917. da je navedeno kako čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Konkretno, korisnik kredita da mora s jedne strane biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji da će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj da ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U predmetnim presudama suda EU da je istaknuto da je CHF valuta podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu da potrošači – prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presuda u slučaju "franak" VTS i u tim predmetima izvedenih dokaza da jasno proizlazi da tuženik, ali ni preostali tuženici iz kolektivnog spora, ne samo da nisu potrošače upozoravali na rizik, već da su im preporučali zaduženje u CHF, kao "sigurnoj valuti" i sl. Dakle, jasno da je da su banke i vezano uz valutu u CHF počinile povredu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07, a što da čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem čl. 87. ZZP/03. Temeljem svega navedenog, a u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a, tužitelj predlaže da sud odluči o ništetnosti čl. 4. i 6. ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. U ovom da je slučaju potrebno navesti presudu VS-a posl. br. Rev-111/96, iz koje da proizlazi da su se tužitelj, kao prodavatelj i tuženik, kao kupac, dogovorili o predmetu i cijeni (bitni sastojci kupoprodajnog ugovora po zakonu). Tužitelj da je, međutim, tražio što bržu isplatu cijene, pri čemu da nije ništa precizirao, dok da je tuženik govorio o obročnoj otplati cijene kroz dvije rate (prvu kroz 8 dana, a drugu kroz tri mjeseca), neodređujući visinu rata. Dakle, o načinu isplate cijene tj. hoće li ona biti isplaćena odjednom ili u obrocima, ugovorne strane da nisu postigle suglasnost ni kod usmenih pregovora, ni kod dostavljanja nacrta pisanih ugovora od strane tuženika tužitelju. Stoga, VS da je utvrdio da, kada su stranke, iako suglasne o predmetu prodaje i cijeni, činile ovisnim sklapanje ugovora o prodaji postizanjem dogovora o načinu isplate cijene, tada da način isplate cijene čini bitni sastojak ugovora o prodaji (sastojak kojeg da su bitnim učinile stranke), pa kako da u tom smislu nije postignuta suglasnost strana, to da zaključuje da se ima smatrati da ugovor nije ni nastao. Dakle, nemoguće da je tvrditi kako bi stranke sklopile ugovor da se nisu složile o bitnim sastojcima ugovora odnosno predmetu ugovora tj. visini kredita s valutnom klauzulom u CHF i cijeni ugovora tj. promjenjivoj kamatnoj stopi. Samim tim da je jasno kako su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa bitni sastojci ugovora. Zbog svih navedenih razloga tužitelj smatra da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Dakle, temeljem čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ugovor da je ništetan kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Pored toga, čl. 271. st. 1. da je određeno da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Tužitelj navodi da je iz prethodno navedenog jasno kako je činidba bila neodrediva s obzirom na to da cijena tj. kamatna stopa kod predmetnog kredita nije bila odrediva. Cijena da je bitan sastojak ugovora koji da iz navedenog ugovora nije točno odrediv s obzirom na to da nisu ugovoreni točni podaci (odnosno parametri) prema kojima će se cijena odrediti, već da je ugovoreno da će banka jednostrano mijenjati kamatnu stopu. S obzirom na navedeno, vidljivo da je kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna, zbog čega da tužitelj smatra da je i navedeni ugovor o kreditu ništetan. Tužitelj da, u slučaju proglašenja ugovora ništetnim, temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima zahtijeva povrat svih uplaćenih sredstava po predmetnom ugovoru koje da je uplatio tuženiku, zajedno sa zateznim kamatama. Tuženik navodi da je dana 22. siječnja 2016. s tuženikom potpisao aneks uz ugovor o kreditu broj 316-08-2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: aneks). Aneksom, točnije čl. 2. da je utvrđeno da se aneks sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF iz st. 1. istog članka u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15). Odredba čl. 19.b ZIDZPK/15 da glasi: "Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur da podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno, valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kn s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur." Iz navedenog da je vidljivo kako je razlog konverzije bio izjednačavanje položaja korisnika kredita denominiranih u kn s valutnom klauzulom u CHF i korisnika kredita denominiranih u kn s valutnom klauzulom u eur. Potrebno da je navesti da cilj konverzije proizlazi i iz obrazloženja konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Zakona o konverziji) koji da glasi "osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u eur." Dakle, jasno da je da je donošenjem Zakona o konverziji zakonodavac imao namjeru izjednačavanja položaja dužnika. S obzirom na navedeni cilj i ništetne promjenjive kamatne stope i kod kredita denominiranih u kn s valutnom klauzulom u eur, potrebno da je, a radi ravnopravnog položaja, i dužnicima koji su izvršili konverziju omogućiti u najmanju ruku povrat preplaćenih sredstava do kojih da je došlo zbog jednostranih odluka banaka za podizanjem promjenjivih kamatnih stopa bez ikakvih obrazloženja, i do promjena nastalih uslijed rasta tečaja CHF. S obzirom na cilj tj. izjednačavanje položaja dužnika zakonodavac da nije uzeo u obzir kako je i u ugovorima o kreditima denominiranih u eur određivana istovjetna, nepoštena i time ništetna odredba kojom da su banke jednostrano povećavale promjenjivu kamatnu stopu bez unaprijed točno određenih kriterija. Osim toga, tužitelj smatra da je navedenom konverzijom do iznosa preplate došlo zbog promjene valute, a ne ništetne promjenjive kamatne stope. U slučaju da je zakonodavac imao namjeru utjecati na ništetnost promjenjive kamatne stope u CHF, to da je morao i zakonski odrediti, odnosno, proglasiti je valjanom, a on da to nije učinio, već da je samo omogućio primjenu (isto tako ništetne) promjenjive kamatne stope istovjetne one u eur kreditima. U svakom slučaju potrebno da je napomenuti da korisnici kredita koji su izvršili konverziju njome nisu obeštećeni, a pogotovo ne u potpunosti. U prilog tome da ide i činjenica da je glavnica tužitelja na dan konverzije u skladu s presudama VS-a i VTS-a tj. primjenom početnog tečaja CHF (4,517) na iznos preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. od 112.898,69 CHF preostala glavnica u kunama trebala iznositi 509.963,38 kn. Konverzijom da je kao preostala glavnica ugovora na dan 30. rujna 2015. određen iznos od 548.806,23 kn. Iz navedenog da je vidljivo da je konverzijom tužitelj tj. dužnik u nepovoljnijem položaju od dužnika koji nisu radili konverziju, i to za iznos od 38.842,85 kn, samo kod visine glavnice. Osim toga, tužitelju da je utvrđen višak uplata u iznosu od tek 19.803,75 kn, te da bi bilo besmisleno tvrditi da je on konverzijom obeštećen. Dalje, revizijom VS-a Rev-2868/18 da je odlučeno da dužnici koji su izvršili konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi. S obzirom da je zahtjev za povrat stečenog bez osnove izričito vezan uz ništetnost ugovornih odredbi, nesporno da je da je revizijom VS-a otvorena mogućnost da se financijskim vještačenjem odredi visina stečenog bez osnove od strane tuženika te naloži isplata određenog iznosa tužitelju. Nadalje, vezano uz tzv. konverziju, ŽS u Zadru da je u rješenju Gž 1365/2016-2 od 16. ožujka 2018. utvrdio kako: "Potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZPK, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kreditima same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF." Nadalje, tužitelj navodi kako u konverziji nije riješeno pitanje ni zateznih kamata na iznose stečene bez osnove na koje da oštećeni imaju pravo. Odredbom čl. 328. ZOO-a da je navedeno kako: "Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se." Iz navedene da je odredbe jasno da tužitelj imao pravo isticati nišetnost odredbe ugovora o kreditu unatoč aneksu, a sve iz razloga što da se šteta nastala konverzijom kredita nije u potpunosti nadoknadila. Nadalje, čl. 326. ZOO-a da je određeno kako ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. U ovom slučaju da se ne može ni tvrditi da je uzrok ništetnosti naknadno nestao s obzirom na preostali preplaćeni iznos. Osim toga, u ovom slučaju da nije pitanje o obnovi, a i da je, čl. 148. ZOO-a da je navedeno kako je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena. U ovom da je predmetu između ostalog jasno kako je prijašnja obveza bila ništetna. I posljednje, čl. 157. ZOO-a da je navedeno da je ništetna odredba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti. Dakle, jasno da je da i nakon konverzije postoji pravni interes tužitelja koji da je pravno osnovan, kao i određeni iznos stečenog bez osnove, a koji da će se točno utvrditi vještačenjem, kojeg da je tuženik dužan vratiti tužitelju. U slučaju da sud ne smatra da su ispunjeni uvjeti za proglašenje predmetnog ugovora ništetnim, tužitelj tvrdi da je iz razloga nedopuštenog povećanja ugovorene kamatne stope i promjene tečaja uplatio veći iznos od zakonito ugovorenog (i nakon konverzije), odnosno, tvrdi da je tuženik nepripadajuće stekao značajna novčana sredstva. Nadalje, u slučaju da sud ne utvrdi predmetni ugovor ništetnim, a budući da je banka stekla određena novčana sredstva temeljem ugovornih odredbi koje da su ništetne, tužitelj tvrdi da je tuženik dužan vratiti stečeno, sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate do isplate tužitelju. Tako da je tužitelj nakon što da je tuženik neosnovano podigao kamatnu stopu, te nakon povećanja tečaja CHF (aprecijacije CHF) plaćao mjesečno veće anuitete kako da će točno financijsko-knjigovodstveni vještak odrediti. Tužitelj da ponovno napominje da je pravomoćnim presudama VTS-a posl. br. Pž-7129/13, VS-a posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. i VTS-a posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. glavnica kredita tužitelja na dan izračuna trebala iznositi 509.963,38 kn. Konverzijom da je kao preostala glavnica ugovora određen iznos od 548.806,23 kn. Iz navedenog da je vidljivo da je konverzijom tužitelj tj. dužnik u nepovoljnijem položaju od dužnika koji nisu izvršili konverziju, i to za iznos od 38.842,85 kn, samo kod visine glavnice. Osim razlike u glavnici, tužitelj da je preplatio i veliki iznos razlike u anuitetima. Naime, uzevši u obzir početni anuitet u iznosu od 627,21 CHF i početni tečaj od 4,517 kn za CHF, jedini valjani iznos anuiteta da bi trebao iznositi 2.833,11 kn. S obzirom na broj anuiteta do izračuna konverzije u visini od 103, jasno da je da je tužitelj trebao otplatiti najviše 291.810,33 kn anuiteta. Iz izračuna konverzije da je vidljivo da je tužitelj do izračuna konverzije 30. rujna 2015. otplatio ukupno 56.364,70 eur, što da po tečajevima (7,346 eur i 7,638832 kn za eur) iz izračuna iznosi 414.055,09 kn, odnosno, 430.560,47 kn. Točan da će iznos biti vidljiv iz knjigovodstvene kartice odnosno specifikacije uplata za koje tužitelj predlaže da se zatraže od banke kako bi se imao točan iznos uplata izvršen u kn. Dakle, razlika između uplata i anuiteta koji da su trebali biti uplaćeni do 30. rujna 2015. da iznosi 122.244,76 kn do 138.750,14 kn u korist tužitelja. Zbog potrebe za financijskim vještačenjem te točnim određivanjem stečenog bez osnove, tužitelj da u tužbenom zahtjevu traži isplatu zatezne kamate od dana sklapanja ugovora o kreditu te da će taj dio tužbenog zahtjeva prilagoditi nakon financijskog vještačenja kada da će se odrediti točni iznosi stečenog bez osnove po datumima. S obzirom da je tuženik bio nepošten, a prema čl. 1115. ZOO-a, dužan da je uz stečeno bez osnove platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog iznosa. Tužitelj predlaže da prvim izračunom financijsko-knjigovodstveni vještak odredi preplatu, odnosno, razliku uplaćenih iznosa za anuitete te iznosa koje bi tužitelj uplatio za anuitete po početnom anuitetu do provedbe konverzije i to po početnom tečaju i kamatnoj stopi određenoj na dan isplate kredita tj. jedinom poznatom kamatnom stopom i tečajem tužitelju u vrijeme sklapanja kredita. Na kraju se predlaže da vještak za iznos određen kao višak, iz konverzije prema obavijesti o provedenoj konverziji tj. aneksu, umanji od zateznih kamata na prije navedene iznose preplate (odnosno od svakog smanjenja anuiteta). Oba izračuna da započinju od datuma prve uplate i traju do posljednje preplate. Isključivo na navedeni način da bi se izjednačio položaj dužnika koji su izvršili konverziju i onih koji nisu, a sve s obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem čl. 1115. ZOO-a, a sve s obzirom na to da je tuženik nepošteni stjecatelj. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 isplatiti tužitelju JB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] novčani iznos u visini od 138.750,14 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća iznosa od 30. siječnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno, kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. ZPP-a (NN 53/91 i dr.), a iz razloga kako da slijedi. Iz tužbe da, naime, proizlazi, da tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg da je sklopio s tuženikom, te vraćanje stečenog bez osnove, iako da su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima, i to s retroaktivnim učinkom, pa da stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što da su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom predmetu. Drugim riječima, tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa da mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik sklopili aneks uz ugovor o kreditu, kojim da su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK). Spomenuti zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom da je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u eur, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim da je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno da je načelo konverzije kredita koje da određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur. U tom smislu da se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje aneksa. ZIDZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija da je ništetnost predmet raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene, i to s ex tunc učinkom. Stoga, sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i da se smatra da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu da su je zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo prihvaćenjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje da je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenim kroz aneks, a koje da radi navedenog ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenim, i posljedično ništetnim, da je restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo da je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem aneksa, kojim da se upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg da je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu da su uključeni i iznos koje da sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija da je valutna klauzula (eur) dopuštena. Pritom, sklapanjem aneksa da nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu, već da su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim s retroaktivnim učinkom ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava da je pored dopuštene valutne klauzule u eur, aneksom ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji da tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno da je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, tužitelj predlaže sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije reguliran prihvaćenjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa. Kako da je zakonodovac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje da se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje da tužitelj traži ovom tužbom da je isti već ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen aneks, a koji da po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu nepostojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu, jer u čemu da bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja da ne postoji. Kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat da su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji da je predmet raspravljanja u ovom postupku da je, a kako da je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa. Naime, upravo da je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije, i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje da je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u eur. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što da je dodatno izvršeno kroz volju ugovornih, ovdje parničnih strana, sklapanjem aneksa. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita, jer da je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik da ne bi raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenog tužitelj da ne može tražiti povrat onog što da je uplatio do dana sklapanja aneksa. U tom smislu potrebno da je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u kn prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani da su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Sudu da se posebno skreće pozornost na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred USRH koji da je rješenjem broj: U-I-3685/15 i dr. od 04. travnja 2017. (NN 39/17) potvrdio suglasnost istog s Ustavom RH. Uz ostalo, u navedenom rješenju da se navodi da se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako da je USRH potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom RH, kao sistemskog propisa kojim da su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim da se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZIDZPK, za koji da je USRH utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, iako da istih nema jer da je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To da bi značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što da ne postoji, USRH u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom RH potvrdio ispravnost istog, a na kraju da tuženik trpi štetu, jer da, pored toga što da je tužitelja restituirao kroz konverziju, to da mora napraviti još jednom. Radi svega navedenog, predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih stranaka da je onaj koji proizlazi iz aneksa. Na navedenu okolnost, ali i okolnost da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, tuženik predlaže financijsko vještačenje. Tuženik ističe da tužiteljevi navodi o ništetnosti cijelog ugovora o kreditu nisu osnovani. Naime, sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, to da ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Navedeni stav da je zauzeo i sam VTS u postupku povodom kolektivne tužbe posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. str. 51. Opreza radi, ističe se prigovor zastare. Slijedom navedenog, predlaže se tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa. Predlaže se da sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi. Tuženik dalje navodi da je potrebno ukazati kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci da se ne mogu neposredno primjenjivati na pojedini ugovorni odnos, nego da se u tom odnosu tek treba dokazati jesu li utvrđenja iz navedene parnice primjenjiva i na koji način su primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava da se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji da se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav da je ovaj, tek da treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako da je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno da je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima da je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što da tuženik osporava. Navedenu argumentaciju da potvrđuje i recentna praksa hrvatskih sudova. Nadalje ukazuje se da Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., u odnosu na sklopljene sporazume o konverziji kakav da je Aneks uz Ugovor o kreditu kojega su sklopile parnične stranke, daje više nego jasan odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Pored navedenog, VSRH jasno da je isključio primjenu pravila o ništetnosti općeg obveznog prava, u prvom redu jer da prisilni propis čl. 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) propisuje da u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona, a drugo: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Tuženik smatra potrebnim ukazati na sljedeće: da su parnične stranke Aneksom uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje da su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu; da je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju da je propisao zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK, na koju da je okolnost tuženik i predložio provođenje financijskog vještačenja; da je tuženik višak raspodijelio kao preplatu, koju da je onda koristio za namirenje budućih anuiteta (dospjelih nakon provođenja konverzije); da je tražbina tužitelja iz ovog postupka stoga sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako da je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa da s obzirom na navedeno tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj da se iz donesene presude može nadati. S tim u vezi tuženik upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. posl. broj: Gos 1/2019-36 kojim da se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Dakle, argumentum a contrario kod onih konverzija koje su provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK pravni interes potrošača koji su zaključili sporazum o konverziji da se može isključiti, odnosno isti da ne postoji. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije kako da je navedeno u odgovoru na tužbu odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost da su sve uplate u kunama koje da je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja da su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, a isplatu kojih iznosa da tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, sporazumom ugovornih, ovdje parničnih stranaka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK, čime da je tužiteljeva tražbina prema tuženiku u cijelosti ispunjena. Štoviše, i recentna pravomoćna sudska praksa Županijskog suda u Varaždinu da potvrđuje kako su stranke sva međusobna prava i potraživanja koja proizlaze iz Ugovora o kreditu razriješile sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Sukladno gore navedenim tvrdnjama, razvidno da je kako je konzumiranjem konverzije, kao zakonskom intervencijom predviđene mjere restitucije i uspostave stranačke ravnoteže, tužitelj u potpunosti namiren. Iz navedenog razloga, na strani tužitelja da ne postoji pravni interes za vođenje ovoga postupka, stoga da tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu. Iako da su stranke u postupku sklapanjem Aneksa kojim da je provedena konverzija sporne odredbe Ugovora o kreditu zamijenile, tuženik da opreza radi navodi kako slijedi te da u nastavku nadopunjuje pravna izlaganja. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale da bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu da tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega da takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik da ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno da je bespredmetno. Tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima. Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, člankom 172. stavkom 2. navedenog zakona propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, člankom 173. propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama da je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, člankom 175. stavkom 2. određena da je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno da su definirani parametri koji da utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri da se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine da određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji da treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine da mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što da pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste da nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što da je tuženik i ispunio (kako da je gore obrazloženo). Tuženik da, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje da su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 1. siječnja 2014. godine, tuženik da je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita). S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. RB, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kako „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno.“ („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda da se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj da je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju da je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što da je istome pojašnjeno, te koja da će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik da je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje da je sve poštovao, stoga da mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok da o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji da je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi Ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje da iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što da znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud da uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako da i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. godine, navodi da osoba „(…) potpisala kako sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njezine stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga (…)“ . Navodi tužitelja da posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Također, Vrhovni sud RH i u presudi Revt-249/14-2 od dana 9. travnja 2015. godine da navodi da: „(…) korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora.“ Pri tome tuženik da ponovno jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok da tužitelj naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju da navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što da je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj da je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje da je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja da proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te da je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik da je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu da činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. Tuženik ističe i da su neosnovani navodi tužitelja da bi u Ugovoru o kreditu jedino bila izrijekom ugovorena kamatna stopa koja je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu. Naime, u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da je kako se tužitelju, kao korisniku kredita ugovorena kamatna stopa od 3,88% neće mijenjati do 30.6.2007.g. te kako da su ugovorne strane suglasne da se korisniku kredita 1.7.2007.g. promijeni kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a koja kamata da je u trenutku sklapanja bila javno objavljena na internetskim stranicama tuženika i dostupna u svim poslovnicama tuženika te iznosila 4,60%. Iz navedenog da je razvidno kako je tužitelj unaprijed bio upoznat i s ovim parametrom promjene kamatne stope te da je na isto povećanje pristao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj da je pristao da se od 1.7.2007.g. poveća kamatna stopa od 3,88 % koja da je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno znao da je da kamatna stopa od 3,88 % vrijedi samo za prvih šest mjeseci, te da će nakon tog razdoblja kamatna stopa iznositi 4,60 %. Slijedom navedenog, ukoliko bi sud odlučio provesti dokaz financijskim vještačenjem prije nego što je tužitelj dokazao osnov tužbe i tužbenog zahtjeva, isti da bi trebao odrediti zadatak vještaku na način da je kao početna kamatna stopa određena kamatna stopa od 4,60 %. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te da je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik da je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu da činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik se očituje kako slijedi. Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra da se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te da mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje da iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja, jer da je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj da se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što da se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji da se od dva dijela koja da moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji da se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji da logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji da se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje da mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji da se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Neživotno i pravno neuvjerljivo da je tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli da može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako da je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što da znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također da je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega da proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito da je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega da proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik da dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Također, na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja predlaže se saslušanje svjedoka JBM i DB. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio da je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula LB i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje da navodi da se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017.g. u predmetu Ruxandra LB i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem da navodi: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega da nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.g., točka 41. da zauzima stav u tom pravcu. Radi da se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji da se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama da je ili u devizama ili zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba da je i razumljiva jer da je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu da ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba da nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik ističe kako sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj da sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, VTSRH da ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te da priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno da proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018., u kojoj da je Sud Europske Unije naveo: „U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima”, čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev." Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, da treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva da je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što da je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama da su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu da se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno da je stoga očekivati da tužitelj, koji da je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna da je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila da je 2600% godišnje. Time što da je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar da je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara da je iznosila 938,2 %, a 1993. godine da je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji da proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Tako da je tuženik u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) „Kretanje tečaja u CHF i EUR“ naveo: „Od proljeća prošle godine, kada se po prvi put u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli put smo vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. […] Dakle, u posljednjih dvadesetak mjeseci kroz koje zajednički pratimo kretanje tečaja eura i švicarskog franka možemo reći da nije bilo većih, odnosno neočekivanih promjena u vrijednosti tečaja. No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k »starim« valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao »sigurno utočište« (safe-haven) - kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti eura). Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. […] Klijentima će uskoro na internetskoj stranici www.hypo-alpe-adria.hr biti dostupan kalkulator za ocjenu isplativosti financiranja putem kredita u švicarskom franku u odnosu na kredite u drugoj valuti.“, dok da je u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF“ naveo: „Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene u visini anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja“

Također, tuženik da je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. godine izričito naveo sljedeće: „Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.“ Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što da znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla: „U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je ZOO-om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je i osporenim člankom 22. ZOOa (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti) …. Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno. … Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. … Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ … Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).“ Tuženik ističe kako je nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. godine u predmetu Ruxandra Paula LB i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 iznio mišljenje: „…prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost.“ Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, a što da proizlazi i iz zahtjeva za kredit. Iz navedenog razloga tuženik ističe kako tuženik nije tužitelju sugerirao da sklopi ugovor o kreditu u valuti CHF, nego da je upravo tužitelj donio navedenu odluku i to nakon što da mu je tuženik ponudio i proizvod s valutnom klauzulom u EUR. Razumljivost valutne klauzule tužitelju da proizlazi i iz struke tužitelja. Naime, iz kreditnog zahtjeva da je vidljivo da je tužitelj po struci ekonomist, iz kojeg razloga da je morao biti svjestan dosega odredbe o valutnoj klauzuli, budući da to predstavlja pitanje iz njegove struke. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi tuženik ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno da bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo da bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što da navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu da je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom da se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što da tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila da je 9,45%. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, da dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te da predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Tuženik ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala da se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već da je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju da je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu da nije osnovan. Naime, sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, a što da tuženik osporava, isto da ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Navedeni stav zauzeo da je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u postupku povodom kolektivne tužbe posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine na str. 51. presude: „Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U svojoj replici, glede navoda tuženika kako su sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu "riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" tužitelj navodi kako su iste tvrdnje u potpunosti neosnovane. Naime, Aneksom Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik da nisu riješili svoje izvanugovorne odnose niti se tužitelj odrekao potraživanja glede stjecanja bez osnove od strane tuženika na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu. Pravo potrošača-tužitelja da jest utvrđenje nepoštenih ugovornih odredbi ništetnima, a u skladu s odredbom čl. 86 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju takvih, ništetnih ugovornih odredbi. Odricanje od prava koja da tužitelj ima glede utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnove, a sve kao potrošač, da nije moguće sukladno odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a koja da glasi: "Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štiti prava potrošača." Dakle, u potpunosti da je zakonski neutemeljena tvrdnja tuženika kako se tužitelj potpisom Aneksom Ugovora o kreditu odrekao svoga prava iz tužbenog zahtjeva. Tužitelj da se na tvrdnje tuženika o (ne)primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora očituje kako slijedi. Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede potrebe za provođenjem dokaznog postupka saslušanjem svjedoka i uvida u dostavljenu dokumentaciju tuženika glede kretanja tečaja i kamatnih stopa zbog odlučivanja o nepoštenosti odredbi o kojima je već odlučeno u kolektivnom postupku tužitelj navodi presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 2019. godine pod posl. br. Rev-3142/2018 u kojoj da je navedeno: " S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za

potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a." Dakle, sud da bi u pojedinačnom postupku glede nepoštenosti pa time i ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli trebao isključivo provjeriti jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu odluke iz kolektivnog postupka na način da utvrdi: da li je tužitelj potrošač te da li su u pitanju tuženik i ugovor obuhvaćeni kolektivnim postupkom. U slučaju da su odgovori potvrdni tada da je sud vezan odlukom iz kolektivnog postupka. Vezano uz pozivanje tuženika na mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u oglednom postupku, posl.br.: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine tužitelj navodi sljedeći dio mišljenja: „ Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.“ Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnom oglednom postupku da nije negativno odgovorio glede prava na povrat stečenog bez osnove. U detalje samog načina i visine povrata stečenog bez osnove Vrhovni sud Republike Hrvatske da nije ulazio u oglednom postupku, a sve s obzirom na to da je pitanje u oglednom postupku bila isključivo ništetnost Aneksa Ugovora o kreditu. Tužitelj da, vezano uz ponovne tvrdnje tuženika glede zastare potraživanja, ponavlja kako je presudom i rješenjem Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018., broj: Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. godine te nastupa nakon pet godina, iz čega da je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari ni vezano uz promjenjivu kamatnu stopu ni vezano uz valutnu klauzulu. Iz obrazloženja predmetne presude tužitelj da navodi sljedeće: „ Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Dakle, i u ovom da su dijelu tvrdnje tuženika u potpunosti neosnovane. Na kraju da se tužitelj očituje na tvrdnje tuženika u kojima da "tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri". Naime, same da su ugovorne odredbe sukladno kolektivnom postupku proglašene nepoštenima i to temeljem odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) iz razloga što da "suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača". Dakle, nejasno da je na čemu tuženik temelji svoje tvrdnje kako je postupao savjesno i u dobroj vjeri kada da je u kolektivnom postupku, a čija da se utvrđenja primjenjuju i u pojedinačnim sporovima, jasno određeno kako je tuženik postupao upravo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zbog navedenog razloga jasno da je kako zatezna kamata teče od svakog iznosa stečenog bez osnove sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima koja da navodi: "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva." Dakle, dostavljena sudska praksa od strane tuženika da je u potpunosti neprimjenjiva u predmetnom slučaju. Tužitelj da temeljem svega navedenoga u cijelosti ostaje kod tužbenog zahtjeva. Tužitelj dalje navodi kako niti tužitelj, a niti punomoćnik tužitelja, a tako niti sud nemaju dovoljno stručnog znanja za utvrđenje i razjašnjenje činjenice pojedinih preplata po svakom pojedinom anuitetu. Iz dokaznih prijedloga tužitelja da je vidljivo: koji je tužitelju iznos tuženik isplatio (iz Ugovora o kreditu i Specifikacije isplate kredita), kada su plaćeni anuiteti kredita (iz Popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. godine), koliko je iznosio svaki plaćeni anuiteta (iz Popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. godine), za koliko je preplaćen svaki anuitet (financijsko knjigovodstveno vještačenje). U svakom slučaju tužitelj da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu dana 23. siječnja 2007. godine, na iznos od 133.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina (360 jednakih anuiteta – 627,21 CHF), sa anuitetom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Ove da se činjenice mogu utvrditi uvidom u ugovor o kreditu, Izračun konverzije na dan 30.09. 2015. godine, Početni otplatni plan, Popisom uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. godine i saslušanjem tužitelja, a koje dokaze da je tužitelj predložio pribaviti od tuženika. Činjenica da jest da je tuženik po vlastitom nahođenju protupravno povisivao kamatnu stopu što da je dovelo do povećanja anuiteta za tužitelja. Ovu činjenicu moguće da je utvrditi iz cjelokupnog plana otplate, koji dokaz da je tužitelj predložio zatražiti od tuženika. S druge strane tužitelj da je u tužbi predložio provođenje vještačenja odnosno da razliku anuiteta izračuna vještak odgovarajuće struke. S obzirom na sve navedeno predlaže se sudu da radi utvrđenja činjenica, koje utvrđenje da za tužitelja i sud nije moguće zbog neposjedovanja stručnog znanja, provede predloženo vještačenje zajedno s uvidom u prije navedene dostavljene isprave. Nadalje, tužitelj predlaže sudu da isti upozna i vještaka s odredbom čl. 259. st. 2. Zakona o parničnom postupku sukladno kojoj da se na zahtjev vještaka mogu izvoditi novi dokazi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka. Konačno, tužitelj navodi i da se iz iste činjenične osnove predlaže i isplata ulaznih i izlaznih naknada vezanih za predmetni ugovor o kreditu.

4. U svojoj replici tuženik navodi da ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda i dokaznih prijedloga iznesenih tijekom postupka, a u nastavku postupka da osobito predlaže da se provedu slijedeći dokazi: financijsko - knjigovodstveno vještačenje na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, isplatu kojih tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15); saslušanje svjedoka bivšeg radnika tuženika – OBM, na adresi [adresa] i tužitelja; na okolnost pregovaranja i obaviještenosti o značenju spornih ugovornih odredbi; uvid u dokumentaciju koju da je tuženik dostavio tijekom postupka. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja, obzirom da za isto nema pravne osnove. Međutim, u slučaju da sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja, tuženik predlaže da se vještačenje odredi na način da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji da je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. S tim u vezi, tuženik ističe i kako je u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno kako se tužitelju, kao korisniku kredita ugovorena kamatna stopa od 3,88 % neće mijenjati do 30. lipnja 2007.g. te kako su ugovorne strane suglasne da se korisniku kredita 1. srpnja 2007.g. promijeni kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a koja kamata je u trenutku sklapanja bila javno objavljena na internetskim stranicama tuženika i dostupna u svim poslovnicama tuženika te iznosila 4,60 %. U tom smislu tuženik predlaže i da se vještačenje odredi na način da se za razdoblje od 1. srpnja 2007.g. kao početna kamatna stopa primijeni kamatna stopa od 4,60 %. Tuženik ustraje u navodima kako je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan iz razloga što da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu, a kojim da su promijenjene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako da nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena da je na način da je: početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji da se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako da je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te da su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje da se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što da su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako da se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj da i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom da nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja da se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što da za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013.g. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu da ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju da se odredbe ZIDZPK koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni da je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji da derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon, kako da je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. ocijenio da je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i da ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidaba, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što da će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači da neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji da je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., da:“…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, :„…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to da ništa ne mijenja na činjenici da su, kako da je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojim da su mu ti iznosi priznati. To da ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako da je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Prema tome, tužitelj koji da je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen da je time što da je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji da ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno, da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv da je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud da niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji da je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila da bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo da bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok da bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanje takvog prava tužitelju, bilo da bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik da podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primijenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje da je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer da se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju da DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Konačno, suvišno da je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., J (C-118/17, EU:C:2019:207), a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju da se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, može da se zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.” S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja da je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to da je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako da se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi da se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu da specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva da je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva, bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu da postoji pa da se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret da je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem da se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. dodatno da je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može da se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK, : „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz ranije citiranih odluka stoga da proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva da je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg da je izračunata konverzija, a koji da je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, a kako da je to i predmetnim vještačenjem potvrđeno da je konverzija pravilno provedena, navedeno da nije slučaj. Sve prije navedeno da proizlazi i iz priopćenja Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu o zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj 7. lipnja 2023.: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.„ S obzirom na gore navedeno, jasno da proizlazi kako je jedina odlučna činjenica koju je potrebno utvrditi u predmetnom postupku ta je li konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK. Tuženik ističe kako navedeno potvrđuje i recentna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.g. (dalje: presuda VSRH) koja da se dostavlja u prilogu. Naime, u gore navedenom sporu također da je predmet raspravljanja je li potrošač u potpunosti restituiran provedenom konverzijom Ugovora o kreditu, odnosno ima li pravo na povrat unatoč izvršenoj konverziji. Nižestupanjski sudovi da su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja na ime isplate navodno preplaćenih iznosa do provedene konverzije, dok da je VSRH povodom pravnog pitanja: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita koju je sud utvrdio ništetnom ?“, presudio na način da je usvojio reviziju kao osnovanu te je preinačio presudu drugostupanjskog suda na način da je tužitelj potrošač u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom, a pritom da je potvrđeno stajalište tuženika i u ovom predmetu. U presudi VSRH kao odgovor na gore navedeno pitanje, izraženo da je sljedeće pravno shvaćanje: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorene (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ U presudi VSRH da je potvrđena argumentacija koju da tuženik ističe i u ovom sporu poput: „21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe (…) Na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače strogo detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu (…) od odlučnog je značaja kako i da je potrošač (…) imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 24. (…) tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO (…). Naime, konverzija (…) imala je za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (…) jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.“ Navedeno pravno shvaćanje da potvrđuje i recentna sudska praksa drugostupanjskih sudova u istovrsnim predmetima. S obzirom na sve navedeno, jasno da je kako tužitelj nema pravo na povrat bilo kakvih navodno više plaćenih iznosa po osnovi navodno ništetnih odredaba Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK/15. Što se tiče svojstva potrošača, prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, UB protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“ U tom smislu, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok da tužitelju osporava svojstvo potrošača. Teret dokaza suprotnog da leži na tužitelju. Pritom tuženik ističe da nije dovoljno da se tužitelj, u vezi dokazivanje ove odlučne činjenice, puko pozove na činjenicu da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, pa da na toj činjenici stane svaka daljnja obveza dokazivanja pretpostavki primjene utvrđenja iz kolektivnog spora na tužitelja. To iz razloga što da bi se u slučaju prihvaćanja ovakvog stava tužitelja svatko mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora bez dokazivanja osnovnih uvjeta po kojem se osoba uopće i može pozivati na ta utvrđenja, a to da su: 1.) da tužitelj ima svojstvo prosječnog potrošača te 2.) da su sredstva predmetnog kredita kao i stvari kupljene sredstvima kredita korištene isključivo u potrošačke svrhe. Naime, potrošačko svojstvo osnovna da je pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivnog spora, a teret dokaza istog da jest na tužitelju budući da Zakon o zaštiti potrošača ne poznaje presumpciju prema kojoj je određena osoba potrošač dok se ne dokaže suprotno. U tom smislu da govori i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1519/2021 od 15.7.2021.g.: “Predmet zaštite po ZZP-u je zaštita od nepoštenih odredbi. Podnositelji nisu dokazali da su potrošači u smislu ZZP-a, a na njima je bio teret dokaza. Također nisu točno u tužbi ili tijekom postupka odredili koje su točno odredbe ugovora o kreditu nepoštene ili nejasne u smislu ZZP-a i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga je i taj prigovor odbijen u drugostupanjskoj presudi“. Pritom tuženik napominje i kako je tužitelj po zanimanju knjigovođa te da je stoga za očekivati da je mogao predvidjeti sve posljedice koje su iz predmetnog Ugovora o kreditu mogle za njega proizaći. Svako drugo tumačenje bilo da bi negacija zvanja i zanimanja tužitelja. Tuženik predlaže tužbu odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

5. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-08/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. siječnja 2007. (8-13) i aneks uz ugovor o kreditu broj: 316-08/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. (28-30). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-08/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. siječnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita, OB, kao sudužnik i Vitalis d.o.o., kao založni dužnik. Ugovor o kreditu je dana 30. siječnja 2007. potvrđen kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz [adresa] pod br. OU-93/07. Ugovor o kreditu u čl. 2., uz ostalo, sadrži odredbe koje glase: "Banka odobrava korisniku kreditu stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 133.300,00 CHF (stotinutridesettritisućetristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Kredit se odobrava za kupovinu stana." Ugovor o kreditu u čl. 3., uz ostalo, sadrži odredbu koja glasi: "Na iznos kredita iz čl. 2. ovog ugovora obračunavaju se kamate od 3,88 % (tricijelihosamdesetosam posto) dekurzivno godišnje." Ugovor o kreditu u čl. 4., sadrži odredbe koje glase: "Rok kredita iznosi 30 (trideset) godina i 0 (nula) mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit korišten. Kredit se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 627,21 CHF (šestodvadesetsedam švicarskih franaka i 21/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Ugovor o kreditu u čl. 6., uz ostalo, sadrži odredbe koje glase: "Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog ugovora 01.07.2007. (prvisrpnjadvijetisućesedme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade". Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Ugovor o kreditu u čl. 21. st. 3. sadrži odredbe koje glase: "Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita, založni dužnik i sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta za Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine banke iz ovog ugovora." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjeni kamatne stope po odluci banke i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj: 316-08/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. (dalje: aneks) utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i OB, kao sudužnik, sklopili aneks, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Aneks je potvrđen dana 22. siječnja 2016. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem OV-406/16.

Prema čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

Sve i uz pretpostavku ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iste ne povlače ništetnost i samog ugovora o kreditu, jer on može opstati bez takvih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja CHF prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu. Shodno tome, nema ni posljedica ništetnosti iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO).

Nadalje, sporno je da li je sklapanjem aneksa, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.

Aneks obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem aneksa kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa.

Aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja aneksa proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Aneksom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. ZOO-a koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem aneksa izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio aneks, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile aneks sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem aneksa ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, tužbeni zahtjev je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj uopće nije naveo činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Doduše, tužitelj je predložio određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj uplatio, pa te činjenice tužitelju moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama. Konačno, tužitelj je u tužbenom zahtjevu, kojim traži da mu se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, definirao tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Što se, pak, tiče tužiteljevog navoda da se iz iste činjenične osnove predlaže i isplata ulaznih i izlaznih naknada vezanih za ugovor o kreditu, iz činjenične osnove na koju se tužitelj poziva ne proizlazi osnovanost dijela tužbenog zahtjeva koji bi se odnosio na ove naknade. Naime, tužitelj uopće ne tvrdi (nije iznio činjenice u tom pravcu) da je uopće platio izlazne i ulazne naknade vezano za ugovor o kreditu, niti koliko su te naknade iznosile, kao ni zašto bi mu tuženik bio dužan isplatiti te naknade. Pritom se, ponovno ističe, da sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se tužitelj poziva.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

8. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23) i za PDV na ovu radnju 125,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 625,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 01. travnja 2020. i 06. svibnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluka kakva je donesena bila donesena i da tuženik nije podnio ove podneske. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 14. svibnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.