P-3847/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja KT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika tužitelja Gorana Gašparona, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika TT, odvjetničke vježbenice, a po objavi presude 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu br. 20048/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 19.04.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu prilikom isplate i odobravanja kredita prema aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima, dok se u preostalom dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbe kojom se Korisnik kredita se obvezuje platiti i ostale naknade prema aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju KT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 187,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20.4.2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju KT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 332,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 14. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 605,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 14. svibnja 2025. do isplate.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 187,40 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 19.04.2006. tužitelj sa HVB Splitska banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 20048/06 sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 38.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrjedećem za EUR na dan korištenja kredita. Tuženik je pravni slijednik Splitske banke d.d. koja je pravni slijednik SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. ,a koja je pravni slijednik HVB Splitske banke d.d., a koja je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu posl. broj Tt-18/9778-3 pripojena tuženiku. Primjenom sporne ugovorne odredbe o troškovima za obradu kredita tužitelj je doveden u neravnopravan položaj obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvom naplatom troškova (naknade) tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja pa ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu jednokratnih troškova obrade kredita. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača te odredbu čl. 270, čl. 272, čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 187,40 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi kako je tužitelj svoje tužbene zahtjeve postavio na način da novčanom zahtjevu za isplatu prethodni deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti (deklaratorni preambul). Podnosi prigovor protiv postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP. Smatra kako se deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjeva na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula). Tužitelj nije potrošač i stoga se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora. Napominje kako su zastarjele sve tužiteljeve eventualne tražbine prema tuženiku po uplatama koje su izvršene prije proteka 24. lipnja 2019. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) nije ništetna. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je zaista i platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno odnosi li se predmetna uplata na čl. 8. Ugovora o kreditu. Navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba: pisana velikim podebljanim slovima i stoga je uočljiva u samom Ugovoru o kreditu, pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše, ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga je predmetna odredba jasna i razumljiva, sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 5- 19 spisa), pregleda prometa po kreditu tužitelja za razdoblje od 28.4.2006. do 30.11.2018. (stranica 20-36 spisa), promet po računu (stranica 40-43 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 20048/06 (stranica 44-48 spisa), proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa prednikom tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. dana 19.4.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 20048/06. Nije sporno niti da je člankom 8. Ugovora o kreditu prednik tuženika obvezao tužitelja na plaćanje ostalih naknada prema njegovim aktima koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Sporno je da li je ta naknada naplaćena. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna. Sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporan je i status potrošača tužitelja.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu određeno je, između ostalog, i kako je korisnik kredita dužan platiti i ostale naknade prema aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima.

7. Predmetna jednokratna naknada (nazvana "provizija po kreditu") je naplaćena 28.4.2006. u iznosu od 1.411,99 kn, a visina iste proizlazi iz Pregleda prometa po kreditu tužitelja za razdoblje od 28.4.2006. do 30.11.2018.

8. Člankom 18. Ugovora o kreditu određeno je da su Ugovorne strane, na ovaj pravni posao, prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja, pravilnika o odobravanju kredita građanima, te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana, osim onih odredbi koje su ovim Ugovorom izričito isključene ili odredbi čija priroda onemogućava primjenu na isti. Prihvat primjene naznačenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja. Tužitelj je iskazao kako je on kod tadašnje HVB Splitska banka d.d. 2006. ishodio ugovor o kreditu kako bi kupio stan u [adresa] na adresi [adresa], na kojoj adresi i danas živi sa sinom i suprugom. Stan koji je kupio korišten je za osobne potrebe odnosno za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji u njemu. Poslovnica navedene banke u kojoj je pregovarao je bila na Ravnicama u Albrechtovoj ulici, ne sjeća se da bi mu u poslovnici tadašnje banke išta govorili vezano za plaćanje ulazne naknade i njezine visine odnosno i ako jest, on na to nije obraćao pažnju. U toj poslovnici je općenito dogovarao iznos rate kredita, visinu kamatne stope te općenito da li je moguće ili nije moguće ishoditi kredit u njegovom slučaju. On tu odredbu o ulaznoj naknadi nije niti uočio dok nije vidio da mu je određeni iznos s osnova toga ustegnut od iznosa kredita koji mu je isplaćen. Ne sjeća se da bi mu itko u banci spominjao za što bi banka koristila sredstva ostvarena plaćanjem ulazne naknade. Na pitanje da li je pročitao ugovor o kreditu, odgovara kako pretpostavlja da nije, čim nije uočio spornu odredbu. Na daljnje pitanje čime se bavio u vrijeme podizanja ugovora o kreditu, odgovara kako je neposredno prije sklapanja ugovora o kreditu imao tvrtku čiji je bio osnivač, a koja se bavila trgovinom. Na daljnje pitanje da li je cijeli iznos kredita išao u svrhu uplate kupoprodajne cijene za stan odgovara kako jest.

9.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza navedenog tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Članak 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 8. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno je korisnik kredita dužan platiti i ostale naknade prema aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za odobravanje kredita (u konkretnom slučaju na pregledu prometa po kreditu nazvana "provizija po kreditu"), jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

12. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 8. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti i ostale naknade prema aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima pa tako i naknadu za odobravanje kredita (u konkretnom slučaju na pregledu prometa po kreditu nazvana "provizija po kreditu"), koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 1.411,99 kuna te je i naplaćena u istom iznosu nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 85. ZZP, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni koje je naknade i s koje osnova dužan platiti te visinu tih naknada. Stoga u takvom ugovornom odnosu tuženik može proizvoljno odrediti vrstu naknada koje će tužitelju naplatiti, a visina tih naknada ovisi o odlukama, odnosno aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima, što nedvojbeno ukazuje da se nije pojedinačno pregovaralo o toj odredbi. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi iz Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi i na obvezu plaćanja naknade za odobravanje kredita i visinu te naknade. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Suprotno stajalištu tuženika, tužitelj kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, u svezi odredbe čl. 322. ZOO. Ovo i iz razloga jer je tuženik osporio u cijelosti pravnu osnovu tužbe. Pritom valja ukazati da okolnost što je tužitelj na postavljeno mu pitanje da li je pročitao ugovor o kreditu odgovorio kako pretpostavlja da nije, čim nije uočio spornu odredbi ne utječe na naprijed navedena utvrđenja suda jer i da je ugovor pročitao, sud bi došao do jednakih utvrđenja, imajući u vidu posebice sadržaj navedene odredbe koja iz iznijetih razloga nije jasno napisana te preostali dio iskaza tužitelja.

13. U preostalom dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbe kojom se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti temeljem Ugovora "ostale" naknade prema aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan jer je predmet tužbe i raspravljanje o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada prilikom isplate i odobravanja kredita, dok se o "ostalim" naknadama koje se Korisnik kredita obvezao Kreditoru platiti temeljem Ugovora sukladno aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima u ovom postupku nije raspravljalo, niti se takve naknade navode u činjeničnom supstratu tužbe pa je u tom (preostalom dijelu) dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (toč. I. izreke).

14. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi koja podrazumijeva naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik može proizvoljno odrediti vrstu naknada koje će tužitelju naplatiti, a visina tih naknada ovisi o odlukama, odnosno aktima Kreditora koji uređuju upravljanje kreditima, naknadama i troškovima, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te članka 87. stavak 1. ZZP sud odlučio kao u točki I. izreke presude (tako i u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 13 Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

15. Temeljem članka 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa od 1.411,99 kuna, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1., u svezi čl. 183. st. 1. ZOO. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

16. Prigovor zastare nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

17. U odnosu na navode tuženika kako tužitelj nije dokazao da je da je zaista i platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno odnosi li se predmetna uplata na čl. 8. Ugovora o kreditu, valja napomenuti kako iz Pregleda prometa po kreditu tužitelja za razdoblje od 28.4.2006. do 30.11.2018. (a koji dokument je sačinjen po samom tuženiku) proizlazi kako je predmetna naknada (nazvana "provizija po kreditu") naplaćena 28.4.2006. u iznosu od 1.411,99 kn pa je stoga neosnovano i paušalno tuženikovo osporavanje da bi tužitelj doista i platio tu naknadu. Okolnost da je ta naknada u Pregledu prometa po kreditu tužitelja za razdoblje od 28.4.2006. do 30.11.2018., a koji dokument je sačinjen po samom tuženiku naznačena kao "provizija po kreditu" je bez utjecaja na navedena utvrđenja suda obzirom da je nedvojbeno utvrđeno da se radi o naknadi za odobravanje kredita koja se naplaćuje prilikom isplate kredita, tim više jer je ta naknada uplaćena istoga dana kada je tužitelju isplaćen kredit, odnosno 28.4.2006.

18. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji stana, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti namijenjen kupnji stana u [adresa], na kojoj adresi tužitelj ima prijavljeno i prebivalište od 2003., a kako to proizlazi iz podataka jedinstvenog registra osoba MUP-a dostupnog putem aplikacije e spis. Tužitelj je isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. U slučaju kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana pretpostavka je da će se u tom pravnom poslu (u konkretnom slučaju u ugovoru o kreditu) navesti da se taj pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog, i zbog određenih pravnih posljedica (primjerice, visina stope zatezne kamate je različita za pravne i fizičke osobe), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, a u konkretnom slučaju navedeno se nije ostvarilo. Iz iznijetih razloga je irelevantno što je tužitelj neposredno prije sklapanja ugovora o kreditu imao tvrtku čiji je bio osnivač, a koja se bavila trgovinom, a kako to proizlazi iz njegovog iskaza. Dakle, tužitelj je ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

19. Imajući u vidu da je tuženik osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti (deklaratorni dio tužbenog zahtjeva) i isplate iznosa od 187,40 EUR (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva). U konkretnom slučaju radi se samo o vrijednosti predmeta spora za zahtjev koji glasi na isplatu odnosno 187,40 EUR jer doista u ovoj situaciji u smislu čl. 35. i 40. ZPP deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu pa se njegova vrijednost ne uzima u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu. Stoga ovaj sud smatra da je naznačena vrijednost predmeta spora u tužbi od strane tužitelja u iznosu od 851,01 EUR doista suviše visoko naznačena, kako to ispravno prigovara tuženik pa je stoga odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 187,40 EUR i odlučio kao u izreci rješenja (tako i Žs u Zagrebu u Gž-1939/2023-2 od 9. travnja 2024.).

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužitelju je s obzirom na naprijed utvrđenu vrijednost predmeta spora priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 2.9.2024. i 10.2.2025 u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1.) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 6.11.2024. i 7.4.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude. S preostalim dijelom zahtjeva tužitelj je odbijen (toč. IV. izreke).

U Zagrebu, 14. svibnja 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu-13,27 EUR

2. tuženiku po punomoćniku