Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-195/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenih JK, JKO i ŠKO, zbog kaznenog djela iz čl. 232. st. 1., 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Kov-229/2024-7 od 18. ožujka 2025., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba oštećenog kao tužitelja ŠK.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvoga stupnja je na temelju čl. 344. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. – dalje: ZKP) odbačena optužnica oštećenika kao tužitelja ŠK od 20. svibnja 2024., protiv okrivljenih JK, JKO i ŠKO, zbog kaznenog djela iz čl. 232. st. 1., 2. i 3. KZ/11.

1.1. Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP oštećenik kao tužitelj je obvezan na naknadu troška kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP u paušalnom iznosu od 100,00 (sto) eura u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Protiv tog rješenja je oštećenik kao tužitelj ŠK po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku, pravovremeno podnio žalbu "iz svih zakonom predviđenih razloga, a osobito zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda", s prijedlogom da se usvoji žalba, ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Iako se žalitelj izrijekom žali iz svih žalbenih razloga, sadržajem žalbe upućuje na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP u vidu nepravilne primjene odredbe čl. 344. st. 2. ZKP u odnosu na oštećenika kao tužitelja, a posljedično tome smatra ostvarenim i povrede čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine, Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: Konvencije), kao i čl. 3., čl. 14. i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/9.7, 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14, dalje: Ustava) te bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP u vidu teške povrede prava na pravično suđenje.

5. Naime, žalitelj obrazlaže da je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu broj KP-DO-491/2021-9 od 2. veljače 2022. odbačena njegova kaznena prijava protiv osumnjičenih JK, JKO i ŠKO zbog kaznenog djela iz čl. 232. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11, nakon čega je pravodobno preuzeo kazneni progon podnošenjem prijedloga za provođenje dokaznih radnji koji je sadržavao i dokazni prijedlog za prvim ispitivanjem osumnjičenica, a koji prijedlog je odbijen rješenjem suca istrage Županijskog suda u Varaždinu broj Kir- 123/2022-5 od 4. siječnja 2023., dok je njegova žalba na to rješenje odbijena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Kv II-17/2023 od 18. siječnja 2023. Smatra da je opisanim postupanjem suda kojim se odbijaju dokazni prijedlozi, a potom odbacuje optužnica zbog toga što navedeni dokazni prijedlozi nisu provedeni, oštećenik kao tužitelj nerazmjerno onemogućen u svom ustavnom pravu na pristup sudu i da je došlo do povrede oštećenikovog "prava na sud", a time i do povrede njegovih ustavnih prava i to načela jednakosti svih pred zakonom iz čl. 14. Ustava, prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava, povrede načela vladavine prava iz čl. 3. Ustava te "prava na sud" iz čl. 6. st. 1. Konvencije. Ističe da je oštećenik kao tužitelj u ovakvom slučaju u nejednakom položaju u odnosu na državnog odvjetnika koji je "mogao, ali nije htio, provesti predmetne dokazne radnje, a oštećenik ih želi provesti, ali ne može" i da za razliku od oštećenika kao tužitelja, državni odvjetnik može uvijek ispitati okrivljenika. Kao dokaz ispravnosti svojeg stajališta žalitelj se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4681/2013 od 19. studenog 2015. u kojoj je zauzet stav da je odbačajem privatne tužbe iz razloga što prethodno nije ispitan okrivljenik, privatni tužitelj lišen prava na pristup sudu jer u postupcima po privatnoj tužbi ne postoji procesna radnja prethodnog ispitivanja okrivljenika iz čl. 341. st. 3. ZKP te bi doslovnim tumačenjem te odredbe privatni tužitelj bio faktično onemogućen u podnošenju privatne tužbe. Žalitelj smatra da bi tako trebalo postupiti i u slučaju kad oštećenik kao tužitelj podnosi optužnicu smatrajući da bi uvjet za odbačaj optužnice oštećenika kao tužitelja bio jedino u slučaju da isti nije pravodobno podnio prijedlog sucu istrage za provođenjem dokaznih radnji. Žalitelj nadalje naglašava da bi odredbe ZKP koje propisuju formalne pretpostavke za podizanje optužnice trebalo tumačiti na način koji omogućava žrtvi kaznenog dijela preuzimanje kaznenog progona s daljnjom tvrdnjom da intencija zakonodavca nije onemogućiti prava žrtve na preuzimanjem kaznenog progona odbijanjem provođenja dokaznih radnji od strane suca istrage jer bi tad to bilo propisano u čl. 55. ZKP ili nekom drugom članku. Prema zaključnom stavu žalitelja "nametnuto ograničenje u podizanju optužnice" i u slučaju kad je oštećenik pravodobno i u svemu postupio prema uputi o preuzimanju kaznenog progona, istog onemogućava u pravu na pristup sudu na način da je narušena sama bit tog prava te takvo ograničenje nije razmjerno legitimnom cilju, budući da okrivljenici mogu svoju obranu iznijeti i nakon podnesene optužnice.

6. Iznijetim razlozima žalitelj nije doveo u pitanje pravilnost odluke suda prvog stupnja. Prije svega valja istaknuti da je odredbom čl. 341. st. 4. ZKP ispitivanje okrivljenika prije podizanja optužnice propisana kao jedna od temeljnih procesnih pretpostavki za podizanje optužnice, osim kada se radi o suđenju o odsutnosti, a kako je to pravilno navedeno u pobijanom rješenju. Dakle, radi se o jasnoj i nedvosmislenoj odredbi koja uređuje postupanje optužbe znatno kasnije u odnosu na čl. 55. ZKP te se odredba čl. 341. st. 4. i čl. 55. međusobno ne isključuju niti daju prostora polemiziranju u smislu žalbenih navoda.

6.1. Navedeno iz razloga jer se jedno od temeljenih načela kaznenog procesnog prava sastoji u tome da je pokretanje kaznenog postupka protiv neke osobe neodvojivo vezano za ocjenu postojanja određenog stupnja izvjesnosti počinjenja djela, koja se kreće, ovisno o fazi postupka, od sumnje, osnova sumnje do postojanja osnovane sumnje da je neka osoba počinila kazneno djelo. Upravo se kroz standard „osnovane sumnje“ građanima jamči da će nadležna tijela prije odluke o provođenju postupka, istrage ili istraživanja, ocijeniti postoje li podaci i dokazi koje opravdavaju vođenje kaznenog postupka protiv neke osobe. Takvo postupanje znači da su i u najranijim fazama kaznenog postupka nadležna tijela, ne samo ovlaštena, nego i obvezna procijeniti postoji li osnovana sumnja o kaznenom djelu te tek ukoliko ista postoji moguće je odrediti provođenje istrage/istraživanja odlukom državnog odvjetnika ili suca istrage kada se radi o postupanju povodom prijedloga oštećenika kao tužitelja. Iako se u ovoj fazi postupka ne ispituje pravilnost odluke suca istrage, u smislu inzistiranja žalitelja na neprihvatljivosti primjene odredbe čl. 341. st. 4. ZKP na oštećenika kao tužitelja, istom valja ukazati i na odredbu čl. 213.c ZKP, kojom je propisano da će sudac istrage naložiti provođenje dokaznih radnji koje su svrhovite za odlučivanje o podizanju optužnice ako prihvati prijedlog oštećenika kao tužitelja iz st. 1. iste odredbe. Prema navedenom, bitan materijalno-pravni uvjet za provođenje dokaznih radnji predloženih od strane oštećenika kao tužitelja je postojanje osnovane sumnje da je osumnjičenik u odnosu na kojeg je preuzet kazneni progon počinio kazneno djelo. Ako taj osnovni uvjet nije ispunjen, što sudac istrage ima ovlast zaključiti i na temelju uvida u državnoodvjetnički spis u kojem je postupano po kaznenoj prijavi oštećenika kao tužitelja, sudac istrage rješenjem odbija prijedlog za provođenje istrage ili za provođenje dokaznih radnji.

6.2. Dakle, stajalište žalitelja prema kojem bi državni odvjetnik ili sudac istrage uvijek trebali provesti radnju prvog ispitivanja osumnjičenika kako bi oštećenik kao tužitelj mogao podići optužnicu je bez realne podloge, kako u ZKP, tako i u Ustavu i u Konvenciji. Time što što je u konkretnom slučaju negativno odlučeno o kaznenoj prijavi oštećenika od strane državnog odvjetništva, a potom i od strane suca istrage o prijedlogu za provođenje dokaznih radnji te drugostupanjskog vijeća o žalbi i suda prvog stupnja o optužnici, oštećenik kao tužitelj nije bio uskraćen ili ograničen niti u jednom svojem pravu koja su propisana za pojedine faze postupanja. Njegovi podnesci ispitivani su sukladno propisanim ovlaštenjima te je pravomoćno utvrđeno da za daljnje postupanje ne postoji relevantan stupanj osnovane sumnje, zbog čega je i odbijen prijedlog za prvim ispitivanjem osumnjičenica. Posljedično tome nisu postojale niti zakonske pretpostavke za podnošenje optužnice jer podizanje optužnice podrazumijeva postojanje osnovane sumnje što vrijedi jednako i za oštećenika kao tužitelja i za optuženika. Također suprotno mišljenju žalitelja, postupanje s privatnom tužbom po pitanju ispitivanja osumnjičenika ni u kom slučaju nije primjenjivo na oštećenika kao tužitelja jer se radi o potpuno različitom postupanju tijekom kojeg je oštećenik kao tužitelj već imao mogućnosti korištenja svojih prava prije podnošenja optužnice, za razliku od privatnog tužitelja prije podnošenja privatne tužbe.

7. Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25, dalje: ZKP-25) odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, s time da je pobijano rješenje ispitano i u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP-25, pri čemu osim onih na koje se ukazuje žalbom nisu uočene niti bilo koje druge povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović