REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl. br. P-657/2022-55
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 03. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 14. svibnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. 1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3207036070, kreditna partija broj: 7103223197 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.07.2006.god., a koja glasi: « … u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.… » zatim « u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora » te u odredbi čl.7.2. koja glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora … », pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
2. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:
"… kao i sve kasnije izmjene te odluke…".
II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3207036070, kreditna partija broj: 7103223197 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.07.2006.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. », u odredbi čl.2.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. » te u odredbi čl.7.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.226,69 eura/61.983,79 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 40,73 € / 306,90 kn od 11.12.2007 do isplate,
na iznos od 40,59 € / 305,83 kn od 18.12.2007 do isplate,
na iznos od 41,24 € / 310,74 kn od 24.1.2008 do isplate,
na iznos od 41,78 € / 314,78 kn od 1.3.2008 do isplate,
na iznos od 79,54 € / 599,29 kn od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 78,44 € / 590,98 kn od 26.4.2008 do isplate,
na iznos od 77,00 € / 580,12 kn od 14.5.2008 do isplate,
na iznos od 77,24 € / 581,94 kn od 12.6.2008 do isplate,
na iznos od 76,70 € / 577,86 kn od 12.7.2008 do isplate,
na iznos od 76,36 € / 575,35 kn od 13.8.2008 do isplate,
na iznos od 76,87 € / 579,20 kn od 7.10.2008 do isplate,
na iznos od 80,64 € / 607,55 kn od 21.10.2008 do isplate,
na iznos od 81,64 € / 615,08 kn od 11.11.2008 do isplate,
na iznos od 79,12 € / 596,16 kn od 11.12.2008 do isplate,
na iznos od 83,85 € / 631,77 kn od 13.1.2009 do isplate,
na iznos od 84,53 € / 636,89 kn od 11.2.2009 do isplate,
na iznos od 86,84 € / 654,28 kn od 11.3.2009 do isplate,
na iznos od 83,44 € / 628,71 kn od 11.4.2009 do isplate,
na iznos od 83,37 € / 628,13 kn od 12.5.2009 do isplate,
na iznos od 82,75 € / 623,49 kn od 11.6.2009 do isplate,
na iznos od 82,80 € / 623,89 kn od 16.7.2009 do isplate,
na iznos od 111,15 € / 837,43 kn od 11.8.2009 do isplate,
na iznos od 111,94 € / 843,41 kn od 11.9.2009 do isplate,
na iznos od 110,63 € / 833,57 kn od 13.10.2009 do isplate,
na iznos od 111,39 € / 839,25 kn od 11.11.2009 do isplate,
na iznos od 111,51 € / 840,14 kn od 11.12.2009 do isplate,
na iznos od 113,88 € / 858,05 kn od 12.1.2010 do isplate,
na iznos od 115,47 € / 869,99 kn od 11.2.2010 do isplate,
na iznos od 114,83 € / 865,20 kn od 11.3.2010 do isplate,
na iznos od 112,58 € / 848,27 kn od 23.10.2010 do isplate,
na iznos od 114,43 € / 862,16 kn od 16.11.2010 do isplate,
na iznos od 79,79 € / 601,21 kn od 16.12.2010 do isplate,
na iznos od 80,01 € / 602,81 kn od 16.1.2011 do isplate,
na iznos od 79,01 € / 595,33 kn od 16.2.2011 do isplate,
na iznos od 79,60 € / 599,71 kn od 20.3.2011 do isplate,
na iznos od 79,56 € / 599,48 kn od 16.4.2011 do isplate,
na iznos od 81,32 € / 612,73 kn od 16.5.2011 do isplate,
na iznos od 85,08 € / 641,07 kn od 18.6.2011 do isplate,
na iznos od 89,37 € / 673,33 kn od 16.7.2011 do isplate,
na iznos od 69,27 € / 521,94 kn od 16.8.2013 do isplate,
na iznos od 69,91 € / 526,75 kn od 16.9.2013 do isplate,
na iznos od 70,31 € / 529,72 kn od 16.10.2013 do isplate,
na iznos od 70,48 € / 531,06 kn od 16.11.2013 do isplate,
na iznos od 71,05 € / 535,30 kn od 24.12.2013 do isplate,
na iznos od 70,40 € / 530,45 kn od 16.1.2014 do isplate,
na iznos od 3,52 € / 26,49 kn od 16.2.2014 do isplate,
na iznos od 3,52 € / 26,54 kn od 16.3.2014 do isplate,
na iznos od 3,49 € / 26,33 kn od 16.4.2014 do isplate,
na iznos od 3,47 € / 26,11 kn od 16.5.2014 do isplate,
na iznos od 3,46 € / 26,09 kn od 16.6.2014 do isplate,
na iznos od 3,48 € / 26,19 kn od 29.7.2014 do isplate,
na iznos od 3,49 € / 26,26 kn od 30.8.2014 do isplate,
na iznos od 3,48 € / 26,21 kn od 18.9.2014 do isplate,
na iznos od 3,50 € / 26,36 kn od 29.10.2014 do isplate,
na iznos od 3,51 € / 26,41 kn od 25.11.2014 do isplate,
na iznos od 3,50 € / 26,38 kn od 16.12.2014 do isplate,
na iznos od 3,50 € / 26,34 kn od 16.1.2015 do isplate,
na iznos od 3,49 € / 26,26 kn od 17.2.2015 do isplate,
na iznos od 3,48 € / 26,20 kn od 17.3.2015 do isplate,
na iznos od 3,47 € / 26,14 kn od 16.4.2015 do isplate,
na iznos od 3,47 € / 26,14 kn od 16.5.2015 do isplate,
na iznos od 3,46 € / 26,07 kn od 16.6.2015 do isplate,
na iznos od 3,45 € / 26,01 kn od 16.7.2015 do isplate,
na iznos od 3,44 € / 25,94 kn od 16.8.2015 do isplate,
na iznos od 3,43 € / 25,82 kn od 16.9.2015 do isplate,
na iznos od 3,42 € / 25,75 kn od 11.10.2006 do isplate,
na iznos od 0,86 € / 6,48 kn od 12.12.2006 do isplate,
na iznos od 1,11 € / 8,35 kn od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 6,04 € / 45,52 kn od 21.10.2008 do isplate,
na iznos od 10,27 € / 77,39 kn od 11.11.2008 do isplate,
na iznos od 19,59 € / 147,59 kn od 13.1.2009 do isplate,
na iznos od 22,52 € / 169,68 kn od 11.2.2009 do isplate,
na iznos od 32,17 € / 242,40 kn od 11.3.2009 do isplate,
na iznos od 18,14 € / 136,71 kn od 11.4.2009 do isplate,
na iznos od 17,91 € / 134,91 kn od 12.5.2009 do isplate,
na iznos od 15,42 € / 116,18 kn od 11.6.2009 do isplate,
na iznos od 15,72 € / 118,46 kn od 16.7.2009 do isplate,
na iznos od 12,87 € / 97,00 kn od 11.8.2009 do isplate,
na iznos od 15,31 € / 115,33 kn od 11.9.2009 do isplate,
na iznos od 11,43 € / 86,10 kn od 13.10.2009 do isplate,
na iznos od 13,78 € / 103,81 kn od 11.11.2009 do isplate,
na iznos od 14,21 € / 107,10 kn od 11.12.2009 do isplate,
na iznos od 21,47 € / 161,73 kn od 12.1.2010 do isplate,
na iznos od 26,31 € / 198,23 kn od 11.2.2010 do isplate,
na iznos od 24,47 € / 184,39 kn od 11.3.2010 do isplate,
na iznos od 59,23 € / 446,25 kn od 23.10.2010 do isplate,
na iznos od 65,77 € / 495,58 kn od 16.11.2010 do isplate,
na iznos od 81,95 € / 617,45 kn od 16.12.2010 do isplate,
na iznos od 83,25 € / 627,28 kn od 16.1.2011 do isplate,
na iznos od 78,08 € / 588,28 kn od 16.2.2011 do isplate,
na iznos od 81,39 € / 613,24 kn od 20.3.2011 do isplate,
na iznos od 81,39 € / 613,25 kn od 16.4.2011 do isplate,
na iznos od 90,97 € / 685,38 kn od 16.5.2011 do isplate,
na iznos od 111,31 € / 838,69 kn od 18.6.2011 do isplate,
na iznos od 134,47 € / 1.013,13 kn od 16.7.2011 do isplate,
na iznos od 115,03 € / 866,69 kn od 16.8.2013 do isplate,
na iznos od 119,69 € / 901,79 kn od 16.9.2013 do isplate,
na iznos od 122,71 € / 924,56 kn od 16.10.2013 do isplate,
na iznos od 124,19 € / 935,68 kn od 16.11.2013 do isplate,
na iznos od 128,33 € / 966,87 kn od 24.12.2013 do isplate,
na iznos od 124,16 € / 935,45 kn od 16.1.2014 do isplate,
na iznos od 120,20 € / 905,62 kn od 16.2.2014 do isplate,
na iznos od 123,21 € / 928,32 kn od 16.3.2014 do isplate,
na iznos od 120,59 € / 908,59 kn od 16.4.2014 do isplate,
na iznos od 116,83 € / 880,27 kn od 16.5.2014 do isplate,
na iznos od 117,65 € / 886,40 kn od 16.6.2014 do isplate,
na iznos od 120,39 € / 907,09 kn od 29.7.2014 do isplate,
na iznos od 122,69 € / 924,43 kn od 30.8.2014 do isplate,
na iznos od 122,96 € / 926,42 kn od 18.9.2014 do isplate,
na iznos od 125,63 € / 946,58 kn od 29.10.2014 do isplate,
na iznos od 128,64 € / 969,27 kn od 25.11.2014 do isplate,
na iznos od 129,24 € / 973,79 kn od 16.12.2014 do isplate,
na iznos od 129,73 € / 977,46 kn od 16.1.2015 do isplate,
na iznos od 129,49 € / 975,61 kn od 17.2.2015 do isplate,
na iznos od 129,49 € / 975,63 kn od 17.3.2015 do isplate,
na iznos od 129,49 € / 975,64 kn od 16.4.2015 do isplate,
na iznos od 129,49 € / 975,64 kn od 16.5.2015 do isplate,
na iznos od 129,49 € / 975,66 kn od 16.6.2015 do isplate,
na iznos od 129,49 € / 975,68 kn od 16.7.2015 do isplate,
na iznos od 129,50 € / 975,69 kn od 16.8.2015 do isplate,
na iznos od 129,50 € / 975,73 kn od 16.9.2015 do isplate
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 6.016,22 EUR/45.329,17 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.369,19 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika kojom traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika dana 24.07.2006. godine, a koje se odnose na ugovorenu promjenu kamatne stope, ugovorenu valutnu klauzulu švicarskog franka kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF te isplatu određenog novčanog iznosa po osnovi ništetnosti tako ugovorenih odredbi. Dalje navodi da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 114.100,00 CHF, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika, ali u vrijeme zaključenja ugovora ugovorne strane da nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni paramteri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom VTSRH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu i kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom VTSRH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom da je utvrđeno da su banke, među kojima je i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, pa su takve odredbe ništetne. Dalje tvrdi da je između stranaka sklopljen dodatak ugovoru o kreditu 11.01.2016. kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 8. Dodatka da je navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 70.971,58 eura / 541.513,15 kn. Dalje ističe da s obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF na dan 30.09.2015. prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 106.335,92 CHF / 491.271,94 kn. Preostala neotplaćena glavnica kredita da je znatno manja nego što je prikazano u Dodatku ugovora. Tužitelj tvrdi da ima pravo na povrat od tuženika novčanih sredstva koje je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to razliku stvarno uplaćenog i onog što je trebalo biti uplaćeno prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan solemnizacije ugovora i do 30.09.2015. i nakon tog datuma, s time da tužbom traži preplatu do 30.09.2015.Tužitelj se poziva i na Direktivu 93/13, na presude Europskog suda C-154/15, C-307/15 i C-308/15, kao i na odluku VSRH 2868/2018 od 12. veljače 2019. te na odredbe čl. 81., 82. , 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) i odredbe čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Zbog ugovorenih ništetnih odredbi kojom se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF, kao i načina promjene kamatne stope tužitelj smatra da je do 30.09.2015. preplatio za iznos od 54.844,31 kn, zato je u tužbenom zahtjevu za isplatu zatražio navedeni iznos.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Prvenstveno ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama o potrošačkom kreditiranju (dalje: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 , dalje: ZID ZPK), sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu 11.01.2016. Tom prilikom da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Tuženik se poziva na odredbu čl. 19.d ZIDZPK/15 te da je postupio po toj odredbi. Konverzija kredita da je izvršena na temelju očitovanja volje tužitelja i nakon što je tužitelj dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke tužitelj da je prihvatio konverziju, a sam izračun konverzije da je zakonodavac propisao. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu da je sklopljen tužiteljevim prihvatom konverzije i tim Dodatkom, isključivo po izboru tužitelja, ugovorne strane da su riješile svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Ukoliko je tužitelj smatrao da mu nisu prihvatljivi zakonom propisani uvjeti konverzije, on da ih nije trebao prihvatiti. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvaćanja konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tuženik osporava tužiteljeve tvrdnje glede preplate po osnovi promjena CHF tečaja budući da je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir kako je to propisano ZIDZPK/15. Tuženik osporava i tvrdnje tužitelja da bi tužitelj na ime primjene valutne klauzule i na ime povećanja kamatne stope preplatio glavnicu jer da ti iznosi predstavljaju preostalu razliku između neotplaćene CHF glavnice obračunate na dan konverzije i neotplaćene CHF glavnice kakva bi bila prema početnom otplatnom planu. Zato predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.
2.1. Podneskom od 27.10.2020. tuženik i nadalje osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, poziva se na rješenje VSRH u oglednom sporu posl .br. Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020. te da pravna shvaćanja iznijeta u tom rješenju obvezuju niže sudove u istovrsnim predmetima. Dalje se poziva na više odluka sudske prakse Županijskih sudova iz kojih da se može zaključiti da su neosnovani zahtjevi tužitelja kako u deklaratornom tužbenom zahtjevu tako i u kondemnatornom tužbenom zahtjevu s osnove navodne preplate uslijed navodno nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
3. Podneskom od 10.11.2020. tužitelj ističe da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja, i dalje ustraje na tvrdnjama da su nepoštene i ništetne odredbe u osnovnom ugovoru o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te je i tužitelj ukazao na više pravomoćnih odluka Županijskih sudova te je u odnosu na isplatu precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od ukupno 55.612,59 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose mjesečno od listopada 2006. do 01. rujna 2015. Također potražuje i isplatu iznosa od 37.812,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.
4. Podneskom od 28.06.2022. tuženik se protivi preinaci tužbe, a ukoliko sud dopusti preinaku istakao je prigovor zastare. Tuženik ustraje na osporavanju svih tužbenih zahtjeva tužitelja te svim prigovorima istaknutim od strane tuženika. I dalje se poziva na sudsku praksu više Županijskih sudova prema kojima da tužitelj nema pravo na isplatu budući da je sklopio konverziju. Također osporava da bi tužitelj imao status potrošača, a također je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da pojedine anuitete je plaćala treća osoba (PJ, Raiffeisenbank Austria d.d.). Također osporava početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate budući da tužitelj do podnošenja tužbe nije ukazivao na ništetnost ugovornih odredbi na koje ukazuje u tužbi. I podneskom od 09.12.2022. tuženik ukazuje na sudsku praksu kroz više presuda Županijskih sudova te naglašava da se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem.
5. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je precizirao kondemnatorni tužbeni zahtjev kako je to opisano u t. III izreke ove presude, zatim i kako je to opisano (odbijajuće) u t. IV izreke ove presude.
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: dopis tuženika (promjene kamatne stope) (6), dodatak ugovoru o kreditu (7-16), promet po kreditu (17-23), efektivnu kamatnu stopu (24-32), ugovor o namjenskom kreditu (33-39), obavijest o izračunu efekta konverzije (40), Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu (41-44), zahtjev i izjavu tužitelja (45-48), opomenu pred tužbu (49), tečajnu listu (50), izračun konverzije na dan 30.09.2015. (66-76), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (174-192), podnesak vještaka (331-332), te su saslušani svjedokinja PJ i tužitelj kao parnična stranka.
6.1. Druge dokaze sud nije provodio jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom postupku.
7. Rješenjem poslovni broj: P-1737/2019-12 od 12. studenog 2020. određen je prekid postupka u ovom postupku dok se pravomoćno završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja 2020. godine podnio Vrhovni sud RH u predmetu Rev-1042/2017.
7.1. Rješenjem posl. br. P-1737/2019-13 od 20. lipnja 2022. nastavljen je postupak.
8. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Naime, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 24.07.2006. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i za isplatu iznosa od 8.226,69 eura na ime ništetnosti dijelova odredbi po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule je osnovan dok je u preostalom dijelu kojim traži isplatu iznosa od 6.016,22 eura na ime razlike glavnice neosnovan.
9. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj od 24.07.2006. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i ZJ i HJ kao založni dužnici s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 114.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Prema članku 6. Ugovora o kreditu isti je odobren za kupnju stana. Prema članku 3. na rok otplate od 30 godina. U članku 2. ugovorena je kamata na način da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje. Člankom 7. ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 572,03 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, tj. ugovorena je valutna klauzula kojom se tužitelj obvezao na povrat novčanih obveza iz predmetnog ugovora u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio Ugovora.
10. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 11.01.2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te PJ kao založni dužnik s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane. Navedenim Dodatkom koji je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZIDZPK) provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Člankom 4. Dodatka ugovoreno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. tog Dodatka iznosi 109.217,45 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015. iznosi 762.422,12 HRK. Na dan 30.09.2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima 282 mjeseci. U članku 5. ugovoreno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s Otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30.09.2015. Njihova razlika, na temelju Zakona predstavlja manje uplaćeni iznos koji na dan 30.09.2015. iznosi 7.517,14 kuna.
11. Svjedokinja ĆJL, supruga tužitelja, iskazala je da je s tužiteljem sklopila brak 2007. godine, da joj je poznato da je predmetni kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja konkretno za kupnju stana, a u kojem stanu i danas živi zajedno sa njom i njihovom zajedničkom djecom. S obzirom na znatan rast rata kredita, u jednom momentu tužiteljeva plaća nije bila dostatna za podmirenje rate kredita, pa je ona kao njegova najbliža, a ujedno i supruga, sa svog računa vršila uplate određenih anuiteta kako ne bi došli u situaciju i imali teže posljedice u smislu raskida ugovora i sl. Predmetni kredit iskorišten je isključivo za kupnju stana i u druge svrhe nije korišten. To što je ona otplaćivala određene rate kredita, suprug joj je nadoknadio, te ona nema nikakva potraživanja u tom smislu prema tuženiku.
11.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da tužitelj ima status potrošača budući da je iznos kredita iskorišten isključivo u svrhu za koju je i podignut tj. za kupnju stana u kojem i danas živi tužitelj sa svojom obitelji tj. ženom i djecom. Nadalje iz iskaza svjedokinje proizlazi da je tužitelj uredno aktivno legitimiran te da je upravo ona kao supruga, u njegovo ime, vršila isplate određenih rata, a u tom smislu ona nije bila treća osoba već je član obitelji, supruga tužitelja, koja nema nikakvih potraživanja prema tuženiku ni prema banci. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje jer je iskazivala sigurno, uvjerljivo, a u konačnosti i sukladno sa drugim materijalnim dokazima u spisu.
12. Tužitelj je iskazao: "Predmetni kredit sam podigao 2006. godine isključivo u svrhu rješavanja stambenog pitanja. Radilo se o iznosu od cca 70.000,00 eura, na rok od 30 godina. Kada kažem 70.000,00 eura to je protuvrijednost. Ja sam se obratio banci sa zamolbom za podizanje kredita za kupnju stana. Od strane banke sam usmjeren, te su poseban naglasak stavili na kredit u CHF valuti jer da je to najstabilnija valuta i da ću ako uzmem taj kredit imati najpovoljniju kamatu i da će mi rate kredita biti najpovoljnije. Nakon takvog objašnjenja odlučio sam se na kredit u CHF tj. na predmetni kredit. U banci mi nikako nije objašnjeno da bi mogao nastati takav rizik kakav je u stvarnosti i nastao. Bio sam upoznat da će kamatna stopa biti promjenjiva, ali naglašeno mi je u manjoj mjeri, svakako ne u tolikoj mjeri kako se u stvarnosti i desilo. Od strane banke nisu mi objašnjavani nikakvi parametri, niti izračuni kako bi se moguće mogli vršiti izračuni zbog promjena kamatnih stopa. Kada mi je ukazano na valutnu klauzulu u CHF naglasak od strane banke bio je da je ta valuta stabilna i najstabilnija. U početku rata kredita je iznosila oko 2.600,00 kn, što mi je u početku bilo prihvatljivo, a kasnije je rata kredita dostigla i iznos od preko 4.000,00 kn. Kod javnog bilježnika prilikom potpisivanja ništa posebno nam nije objašnjavano vezano za kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Sa tuženikom sam sklopio Aneks ugovora kojim je izvršena konverzija iz razloga kako bi se odmaknuo od nestabilnosti valute CHF i kako bi mi rata kredita bila manja, a i stabilnija. Prilikom konverzije se je utvrdilo da sam ja banci još dužan, pa sam morao još nešto i doplatiti. Radilo se o iznosu od cca 1.000,00 eura. Ja sam pročitao Ugovor o kreditu. Na upit da li mi je Ugovor bio jasan iskazujem da meni je bilo jasno kada sam podigao kredit da kredit trebam i vratiti. Na upit da li mi je koja odredba bila nejasna iskazujem da ugovori o kreditu su pisani tako stručnim jezikom koji nije jasan prosječnom čovjeku. U momentu potpisivanja Ugovora ja nisam imao nikakvih pitanja prema banci, jer je meni tada jedino bilo važno da realiziram kredit radi rješavanja stambenog pitanja. Ja nisam imao utjecaja, niti mogućnosti izmijeniti bilo koju odredbu Ugovora o kreditu osim rok i iznos. Ja sam primao obavijest od banke o promjeni kamatne stope. Prilikom primanja obavijesti obraćao sam se banci kod osobnog bankara radi izmjena kamatne stope, a pisanog prigovora nisam nikada dao jer to nije imalo smisla. Predmetni kredit sam u cijelosti otplatio ove 2024. godine. U vrijeme podizanja kredita, a niti tijekom otplate kredita do 2017. godine nisam imao u vlasništvu nikakvu tvrtku niti drugu poslovnu djelatnost. 2017. otvorio sam vlastitu tvrtku za projektiranje. Trgovačko društvo Ex primo bilo je u mom suvlasništvu, ali predmetni kredit nije ni na koji način iskorišten za to društvo. Sada na mojoj adresi gdje živim u [adresa] je sjedište moje tvrtke koju imam od 2017., a zove se Fabris inženjering d.o.o. Predmetni stan nije nikada iznajmljivan, korišten je isključivo za stanovanje mene i moje obitelji, supruge i dvoje djece."
12.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, sa njim kao korisnikom kredita, nije pojedinačno pregovaralo vezano za ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope odnosno o ugovorenoj valutnoj klauzuli odnosno da mu nisu objašnjeni parametri i metoda izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate kao ni u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Također, iz njegovog iskaza proizlazi da se on nije odrekao prava na eventualna potraživanja po osnovi ništetnosti određenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nadalje, iz iskaza tuženika proizlazi da su se sredstva iz kredita koristila isključivo u svrhu za koju je kredit odobren tj. za kupnju stana, a ne u neke druge poslovne svrhe.
13. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 24.07.2006. godine i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Posljedično tome predmet spora je i isplata zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta, kao i isplata po osnovi razlike glavnice, a koji zahtjev je tužitelj postavio nakon provedenog financijskog vještačenja. U tužbi tužitelj nije naveo činjenice u odnosu na zahtjev za isplatu razlike glavnice, niti je takav zahtjev postavio. Predmet odlučivanja je i prigovor tuženika radi zastare, kao i prigovor da tužitelj nema status potrošača.
14. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl. br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl. br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, te Presudu i Rješenje Vrhovnog suda RH od 20. ožujka 2018. posl. br. Revt- 249/14, te posl.br. Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine.
15. Tužitelj je tužbom tražio donošenje presude za utvrđenje ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu sklopljen 24.07.2006. a koje su sadržane u čl. 2., čl. 7. toč. 2., zatim za utvrđenjem ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržane u ugovoru o kreditu od 24.07.2006. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, a koje su sadržane u odredbi čl. 1., čl. 2. toč. 1. i čl. 7. toč. 1. te konačno isplatu ukupnog iznosa od 54.844,31 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
15.1. Tužitelj je nakon što se tuženik upustio u raspravljanje preinačio tužbu te je povećao tužbeni zahtjev za isplatu na 55.612,59 kuna na ime ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te za isplatu iznosa od 37.812,03 kune, na ime razlike glavnice prilikom konverzije. Tuženik se protivio preinaci tužbe odnosno tužbenog zahtjeva za isplatu kako je tužitelj predložio podneskom od 10.11.2020.
15.2. Za preinake koje je tužitelj izvršio tuženik se izričito protivio. Temeljem odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. istog članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. A prema stavku 3. nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Sud je dopustio preinaku tužbe, jer smatra da je to svrsishodno za rješenje odnosa između stranaka.
16. Tužitelj je, nakon provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev zatražio isplatu iznosa od 8.226,69 eura po osnovi preplate kamatne stope i po osnovi preplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te iznosa od 6.016,22 eura po osnovi razlike glavnice zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
17. Tuženik se protivio i tako preinačenoj tužbi nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
18. Sud je prihvatio raspravljati o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužitelja podnijetom nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, jer je sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine (posl. br. Su- IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima preinaka tužbe dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
18.1. Naime, prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. istog članka iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
18.2. U konkretnom slučaju do preinake je došlo nakon financijskog vještačenja, pa se radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Zato je sud dopustio ovu preinaku u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, sud smatra da je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja, a što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one navedenoj u tužbi, pa se stoga sukladno čl. 191. st. 2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci (za isplatu) ne može protiviti. A ukazuje se i na Zaključak VSRH od 26. studenog 2021. godine.
19. Između stranaka je nesporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i ZJ i HJ kao založni dužnici te tuženik kao kreditor dana 24.07.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 114.100,00 CHF, stambeni kredit za kupnju stana, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate,
- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, te na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, na rok od 30 godina jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 572,03 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,
- da je sklopljen Dodatak uz Ugovor o namjenskom kreditu 18.02.2008. (kojim je ugovoreno založno pravo u korist tuženika na nekretninama založnih dužnika te druge odredbe vezane za provedbu založnog prava i eventualno ostvarenje),
- da je sklopljen Dodatak uz Ugovor o kreditu 11.01.2016. (kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur).
- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 28.08.2006. do 01.07.2007. 4,50%, 01.10.2007. do 01.02.2008. 5,15%, 01.02.2008. do 01.07.2009. 5,80%, 01.07.2009. do 01.05.2010. 6,30%, 01.05.2010. do 01.11.2010. 6,05%, 01.11.2010. do 01.07.2011. 5,50%, 01.07.2011. do 01.06.2012. 5,25%, 01.06.2012. do 30.09.2015. 3,23%.
20. Između stranaka je sporno:
- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,
- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora, te isplatu razlike glavnice (kod konverzije),
- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,
- da li je aktivna legitimacija tužitelja uredna
- da li tužitelj ima status potrošača.
21. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Prigovor zastare nije osnovan.
21.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 11. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.
22. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-
III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/15, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. A Vrhovni sud RH ima i zakonsku i ustavnu zadaću da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.
23. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
24. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
25. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.
26. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz tužitelja, a koji je iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr.,) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).
27. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne, pa se ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.
28. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 24. kolovoza 2006. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. odnosno od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.
29. Pojedini potrošači, (a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično), mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako obvezivala i ovaj sud.
30. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
31. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
32. Pravilo je da kod ništetnih ugovora, s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu.
33. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i o ugovorenoj valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra MJ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
34. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 LJ i TJ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud (a tužitelj se pozvao na pravomoćne presude donijete u tzv. "kolektivnom sporu") ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.
35. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ĐJ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen.
Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu - konverzije, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.
36. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
37. Sklapanjem Dodatka ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
38. Nadalje, navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
39. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.
40. Recentna odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
41. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
42. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
43. Nesporno je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Prema članku Zakona o zaštiti potrošača potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U članku 2. Direktive broj 93/13 od 05.04.2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je nastupao kao slabija stranka u svojstvu fizičke osobe, a predmetni kredit iskorišten je isključivo za kupnju stana za vlastitu obitelj u kojem i dan danas živi sa obitelji i u druge svrhe ga nije koristio, zato ima svojstvo potrošača.
44. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije DJ, dipl. oec. vlasniku [obrt], [obrt].
44.1. Vještak je dana 17.11.2023. godine izradio nalaz i mišljenje u kojem je izvršio izračun visine potraživanja prema početnom otplatnom planu u CHF prema Ugovoru o kreditu, zatim prema otplatnom planu u CHF prema obračunu banke, zatim razliku plaćenoga zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule, razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan, tečajne razlike u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj, zatim je izvršio analizu konverzije, usporedbu sa kunskim kreditom te dao konačno mišljenje:
1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 3.808,05 € / 28.691,59 kn.
2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 4.418,64 € / 33.292,20 kn.
3. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 5.018,52 € / 37.812,03 kn. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.
4. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 997,70 € / 7.517,14 kn na dan 30.09.2015.
5. REKAPITULACIJA - Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točke 3 i 4 mišljenja), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30.rujna.2015.. iznosi 14.242,91 €/ 107.312,96 kn od čega:
- 3.808,05 € / 28.691,59 kn preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog iznosa pa do isplate,
- 4.418,64 € / 33.292,20 kn preplate po valutnoj klauzuli na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te
- 5.018,52 € / 37.812,03 kn razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate.
- 997,70 € / 7.517,14 kn manjka na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate.
6. Provedbom konverzije, a uzevši pri tome u obzir sve efekte provedene konverzije, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), a razlikuje se za iznose navedene pod točkom 5.
45. Podneskom od 18.12.2023. tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, jer da je vještak odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita već da je uzimao u obzir samo slučajeve kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Dalje ističe da je financijski pravilno izračunati preplate / manje plaćeno prema tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na iznose obračunate samo primjenom tečaja na dan isplate kredita. Smatra da je vještak uzeo u obzir samo one činjenice koje idu u korist tužitelja, a ne i onih koje idu u korist tuženika. Do promjene tečaja da nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, HNB-a. Matematički, rezultat da je pozitivan za tuženika jer je tužitelj platio manje nego je dužan primjenom tečaja na dan isplate kredita. U odnosu na preplatu po osnovi "neosnovano uvećane glavnice u konverziji" tuženik se poziva na odredbu čl. 19.c toč. 8. ZIDZPK/15. Tuženik tvrdi da se radi o nedospjeloj glavnici koja u cijelosti dospjeva tek 2037.g. i zato da se ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani tuženika.
46. Tužitelj je podneskom od 08.01.2024. prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je prema istome precizirao tužbeni zahtjev kako je to opisano u toč. I., II., III., izreke ove presude, te kako je to odbijajuće opisano u toč. IV. izreke ove presude.
47. Tuženik je podneskom od 25.10.2024. naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja od 08.01.2024. Zatim da je tužbeni zahtjev u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima iz presude i rješenja VSRH posl. br. Rev-586/19-14 od 21.12.2022. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva, osim što se istoj protivi, ista kao je i prigovor zastare na sve preinačene iznose te se pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-123/2024-5 od 27.05.2024.
48. Vještak je pozvan da se očituje na prigovore tuženika na dani nalaz i mišljenje te se vještak u podnesku od 18.01.2025. očitovao navodeći da je iz zadanog mu zadatka razvidno da se tražila preplata, odnosno okolnosti kada je riječ o rastu valute. Zbog činjeničnog stanja da je kroz nalaz u Tablici 7. iskazao upravo pregled manje plaćenoga na ime tečajnih razlika te informativno prikazao navedene potplate u nalazu, zato mu nije jasno što je tuženik mislio kada je rekao da je vještak ignorirao činjenice. Konačno u svemu da je postupio po nalogu suda te iskazao tužiteljevu preplatu po svakom pojedinom anuitetu, kada je preplata temeljem kamate ili valute kao takva postojala. U cijelosti je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja.
49. Sud je prihvatio raspravljati o kondemnatornom tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja (sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine).
50. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje tj. izračun vještaka od 17.11.2023. i očitovanje od 18.01.2025., jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, te je razumljiv, potpun, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva.
51. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,50% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je da su dijelovi odredbi Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i na promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
52. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredaba predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.
53. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.
54. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 24.07.2006.
55. Tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 6.016,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. do isplate tj. isplatu razlike glavnice koja prema nalazu vještaka na dan konverzije iznosi 6.016,22 eura, nije osnovan. Naime, o visini glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu temeljem ZIDZPK/2015 od 11.01.2016. ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u postupku tzv. kolektivnom sporu potrošača, pa slijedom toga za zaključiti je da tužitelju ne pripada pravo na tu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove, s obzirom da tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog dodatka nije stekao bez osnove već je upravo temeljem navedenog pravnog posla – sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu 11.01.2016. kojim su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog ugovora o kreditu od 24.07.2006.
56. Neosnovan je zahtjev tužitelja kojim traži da "…kao i sve kasnije izmjene te odluke…" ne proizvode nikakve pravne učinke, tj. da su ništetne. Naime, u tom dijelu odredbe nije sadržana ni kamatna stopa ni valutna klauzula u smislu ništetne odredbe, a tužitelj niti ne tvrdi u postupku da bi postojali neki drugi razlozi ništetnosti niti se mogu kao takvi izvesti po službenoj dužnosti.
57. Dakle tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa samo po osnovi ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali ne i za iznos od 6.016,22 eura kako je to obrazloženo u t. 55. obrazloženja ove presude.
58. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška za opomenu pred tužbu 100,00 eura, za sastav tužbe od 10. lipnja 2019., za sastav podnesaka od dana 10.11.2020., 27.03.2023., 08.01.2024., 17.01.2024., 02.11.2024., 02.04.2025., za ročišta 03.04.2023., 18.01.2024., 04.11.2024., 03.04.2025. za svaku radnju po 500,00 eura, za ročište – objavu 100,00 eura plus PDV 25% za sve radnje, zatim za sudske pristojbe na tužbu i presudu 400,00 eura, za financijsko vještačenje 700,00 eura, za materijalni trošak 75,00 eura, za izbivanje iz pisarnice 450,00 eura te troškovi prijevoza ([adresa] – [adresa]) 244,00 eura odnosno sveukupno 8.994,00 eura.
58.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 10.11.2020., 08.01.2024. te za zastupanje na ročištima 03.04.2023., 04.11.2024. i 03.04.2025. za svaku radnju po 500,00 eura plus PDV u iznosu od 750,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu 119,19 eura te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, a što sveukupno iznosi 4.369,19 eura.
58.2. Tužitelju nije priznat trošak za sastav ostalih podnesaka kao i za opomenu pred tužbu budući da isti nisu bili nužni za meritorno odlučivanje u ovom postupku. Tužitelju nije priznat trošak za ročište na kojem je objavljena presuda jer na istom nije prisustvovao pun. tužitelja. Tužitelju nije priznat trošak za financijsko vještačenje iznad dosuđenog budući da trošak financijskog vještačenja je iznosio upravo onoliko koliko je tužitelju i priznato. Tužitelju nisu priznati niti ostali troškovi (materijalni trošak, izbivanje iz pisarnice i troškovi prijevoza) budući da trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda. U sjedištu ovog suda ima odvjetnika koji su mogli zastupati tužitelja u parnici zato se tužitelju ne mogu priznati troškovi dolaska punomoćnika iz drugog mjesta već samo oni troškovi koji bi pripadali nekom od odvjetnika iz sjedišta suda. Parnični troškovi dosuđuju se stranci, a ne njezinu punomoćniku, a tužitelju nisu nastali troškovi puta na relaciji [adresa], jer živi na području nadležnosti ove stalne službe.
58.3. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.t.1, 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.
59. Tuženiku parnični trošak nije priznat. Tužitelju je priznat parnični trošak u cijelosti, jer za dio tužbenog zahtjeva u kojemu tužitelj nije uspio, nisu nastali posebni troškovi ni za jednu stranu, pa zato tuženiku nije priznat parnični trošak, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.
60. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.
U Poreču – Parenzo 14. svibnja 2025.
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.
