Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-2185/2019-49

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti, u pravnoj stvari tužiteljice AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Bojan Zustović, odvjetnik u Pazinu, protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem ureda u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 03. travnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice te punomoćnika tuženika, dana 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3205009095/05, broj kreditne partije 7102768094, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Davora Dušića, iz Rovinja, pod posl. br. OU-542/05 dana 29.06.2005.:

- ništetnom odredba iz članka 1., članka 2. i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),

- ništetnom odredba iz članka 2. u dijelu u kojem je redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- ništetnom odredba iz članka 7. u dijelu u kojem je propisano da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, kao i da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj Banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici

AE, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati:

a) novčani iznos od 9.381,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 62,81 EUR od dana 1.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 63,18 EUR od dana 3.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 63,39 EUR od dana 1.1.2008. pa do isplate,

- na iznos od 64,24 EUR od dana 3.2.2008. pa do isplate,

- na iznos od 122,22 EUR od dana 1.3.2008. pa do isplate,

- na iznos od 123,96 EUR od dana 1.4.2008. pa do isplate,

- na iznos od 120,78 EUR od dana 3.5.2008. pa do isplate,

- na iznos od 120,33 EUR od dana 6.6.2008. pa do isplate,

- na iznos od 120,34 EUR od dana 3.7.2008. pa do isplate,

- na iznos od 118,95 EUR od dana 1.8.2008. pa do isplate,

- na iznos od 119,30 EUR od dana 2.9.2008. pa do isplate,

- na iznos od 119,96 EUR od dana 1.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 128,19 EUR od dana 1.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 124,38 EUR od dana 1.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 129,56 EUR od dana 9.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 132,63 EUR od dana 1.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 134,21 EUR od dana 1.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 132,16 EUR od dana 1.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 131,75 EUR od dana 4.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 130,17 EUR od dana 3.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 127,91 EUR od dana 3.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 173,39 EUR od dana 1.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 174,46 EUR od dana 1.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 174,52 EUR od dana 1.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 173,46 EUR od dana 3.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 175,15 EUR od dana 1.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 177,44 EUR od dana 2.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 179,84 EUR od dana 1.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 179,59 EUR od dana 1.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 182,76 EUR od dana 1.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 183,12 EUR od dana 6.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 185,13 EUR od dana 4.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 195,29 EUR od dana 1.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 193,28 EUR od dana 1.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 200,63 EUR od dana 1.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 198,18 EUR od dana 5.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 194,03 EUR od dana 2.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 118,97 EUR od dana 1.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 123,79 EUR od dana 1.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 121,55 EUR od dana 1.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 122,44 EUR od dana 1.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 121,49 EUR od dana 1.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 121,00 EUR od dana 1.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 128,32 EUR od dana 1.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 130,39 EUR od dana 1.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 106,80 EUR od dana 1.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 105,98 EUR od dana 1.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 102,45 EUR od dana 1.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 101,67 EUR od dana 2.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 101,20 EUR od dana 1.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 101,96 EUR od dana 1.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,61 EUR od dana 1.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,88 EUR od dana 1.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,00 EUR od dana 1.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,18 EUR od dana 2.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,83 EUR od dana 1.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,05 EUR od dana 1.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103,17 EUR od dana 1.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 102,42 EUR od dana 2.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 101,33 EUR od dana 6.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 102,63 EUR od dana 3.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 102,87 EUR od dana 3.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 102,53 EUR od dana 1.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 100,12 EUR od dana 1.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 102,16 EUR od dana 1.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 102,12 EUR od dana 1.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 101,27 EUR od dana 1.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,78 EUR od dana 1.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,65 EUR od dana 1.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 99,45 EUR od dana 1.8.2013. pa do isplate,

- na iznos od 100,02 EUR od dana 1.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 101,54 EUR od dana 1.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 100,51 EUR od dana 1.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 101,05 EUR od dana 1.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 101,39 EUR od dana 1.1.2014. pa do isplate,

b) novčani iznos od 10.203,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 5,22 EUR od dana 1.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,12 EUR od dana 9.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,92 EUR od dana 1.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 30,58 EUR od dana 1.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,23 EUR od dana 1.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,63 EUR od dana 4.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,23 EUR od dana 3.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,95 EUR od dana 3.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,02 EUR od dana 1.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,35 EUR od dana 1.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,61 EUR od dana 1.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR od dana 3.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,70 EUR od dana 1.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,68 EUR od dana 2.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,04 EUR od dana 1.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,41 EUR od dana 1.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,07 EUR od dana 1.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,26 EUR od dana 6.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,46 EUR od dana 4.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 73,22 EUR od dana 1.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 67,31 EUR od dana 1.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 89,62 EUR od dana 1.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 82,39 EUR od dana 5.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 70,05 EUR od dana 2.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 97,33 EUR od dana 1.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 123,22 EUR od dana 1.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 111,58 EUR od dana 1.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 116,62 EUR od dana 1.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 111,93 EUR od dana 1.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 109,61 EUR od dana 1.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 148,82 EUR od dana 1.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 160,26 EUR od dana 1.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 193,94 EUR od dana 1.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 188,73 EUR od dana 1.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 164,80 EUR od dana 1.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 159,94 EUR od dana 2.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 157,10 EUR od dana 1.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 162,79 EUR od dana 1.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 174,51 EUR od dana 1.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 176,92 EUR od dana 1.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 171,35 EUR od dana 1.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 172,97 EUR od dana 2.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 177,96 EUR od dana 1.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 173,03 EUR od dana 1.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 174,32 EUR od dana 1.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 169,65 EUR od dana 2.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 162,61 EUR od dana 6.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 172,06 EUR od dana 3.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 174,30 EUR od dana 3.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 172,44 EUR od dana 1.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 156,18 EUR od dana 1.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 170,87 EUR od dana 1.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 171,25 EUR od dana 1.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 165,84 EUR od dana 1.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 148,99 EUR od dana 1.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 148,55 EUR od dana 1.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 154,83 EUR od dana 1.8.2013. pa do isplate,

- na iznos od 159,37 EUR od dana 1.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 170,60 EUR od dana 1.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 163,94 EUR od dana 1.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 168,32 EUR od dana 1.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 171,31 EUR od dana 1.1.2014. pa do isplate,

- na iznos od 163,14 EUR od dana 1.2.2014. pa do isplate,

- na iznos od 167,80 EUR od dana 1.3.2014. pa do isplate,

- na iznos od 164,08 EUR od dana 30.4.2014. pa do isplate,

- na iznos od 161,12 EUR od dana 1.5.2014. pa do isplate,

- na iznos od 159,46 EUR od dana 1.6.2014. pa do isplate,

- na iznos od 160,19 EUR od dana 1.7.2014. pa do isplate,

- na iznos od 165,58 EUR od dana 2.8.2014. pa do isplate,

- na iznos od 171,09 EUR od dana 1.9.2014. pa do isplate,

- na iznos od 170,64 EUR od dana 1.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 173,38 EUR od dana 3.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 175,89 EUR od dana 3.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 175,77 EUR od dana 5.1.2015. pa do isplate,

- na iznos od 177,95 EUR od dana 2.2.2015. pa do isplate,

- na iznos od 177,97 EUR od dana 1.3.2015. pa do isplate,

- na iznos od 177,97 EUR od dana 1.4.2015. pa do isplate,

- na iznos od 177,97 EUR od dana 6.5.2015. pa do isplate,

- na iznos od 177,97 EUR od dana 9.6.2015. pa do isplate,

- na iznos od 177,97 EUR od dana 2.7.2015. pa do isplate,

- na iznos od 177,97 EUR od dana 2.8.2015. pa do isplate,

- na iznos od 177,97 EUR od dana 1.9.2015. pa do isplate,

a koje sve zakonske zatezne kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj Banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici

AE, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati:

c) novčani iznos od 8.268,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30.09.2015. pa do isplate,

d) novčani iznos od 235,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30.09.2015. pa do isplate,

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim u cijelosti Dodatak ugovoru o kreditu broj 3205009095/2016, broj računa 7102768094, koji je zaključen između parničnih stranaka i solemniziran kod javnog bilježnika Rina Zujića, iz Rovinja, pod brojem OV- 401/16 dana 21.01.2016."

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj Banci d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici AE, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.940,89 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2019. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim određenih odredbi ugovora o namjenskom kreditu sklopljen između stranaka 29. lipnja 2005. a koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i posljedično tome potražuje isplatu iznosa od 146.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Također, traži utvrđenje ništetnim u cijelosti Dodatka ugovoru o kreditu sklopljen između stranaka 21.01.2016. U tužbi tvrdi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu za kupnju kuće u iznosu od 170.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB. Čl. 2. predmetnog ugovora da je ugovorena redovna kamata koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje, te da se tijekom postojanja obveze po predmetnom ugovoru može promijeniti u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Čl. 3. ugovoren je poček otplate kredita od 12 mjeseci računajući od dana korištenja kredita, čl. 7. Ugovora da je propisano da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 890,62 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica tvrdi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Tuženik da je za vrijeme trajanja ugovora u više navrata jednostrano povećavao kamatnu stopu te da je došlo do povećanja mjesečnih anuiteta kredita. Tužiteljica se poziva na presudu VSRH posl. br. Revt-249/14-2 od 09.04.2015. kojom je potvrđena presuda VTSRH posl. br. Pž- 7129/13-14 od 13.06.2014. te da je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne. Dalje se poziva i na presudu VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. kojom da je presuđeno da je tuženik u utuženom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima a koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Dalje ističe da je bila prisiljena de faktom potpisati Dodatak ugovoru jer je na taj način barem donekle otklonjena nezakonitost u postupanju banaka i tužiteljici je olakšano plaćanje mjesečnih anuiteta. Tužiteljica tvrdi da prilikom konverzije joj nisu uračunate zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos, a na koje da tužiteljica ima pravo. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 326. st. 1. i 329. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Podneskom od 30. rujna 2020. tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev na način da je pored već postavljenih zatražila i isplatu iznosa od 25.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime više uplaćenog zbog nezakonitog povećanja kamatne stope i nezakonite primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od 01.10.2015. nadalje, a po provedenom vještačenju da će precizirati tužbeni zahtjev.

1.2. Podneskom od 14.lipnja 2023. tužiteljica je vezano za isplatu potraživala iznos od 33.180,57 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

1.3. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 18. prosinca 2024. tužiteljica u odnosu na isplatu potražuje novčane iznose kako je to opisano u izreci ove presude (dio odbijajuće).

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava iskazanu vrijednost predmeta spora u tužbi, ističe da je tužbeni zahtjev za isplatu paušalnog iznosa od 146.500,00 kn neuredan te predlaže da se takav zahtjev odbaci. Dalje osporava istinitost tvrdnji tužitelja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te ističe prigovor zastare u pogledu bilo kojeg iznosa dospjelog prije 14. lipnja 2014. Ističe da je tužba podnijeta tek 17. lipnja 2019., a presuda u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 (VTSRH Pž- 7129/13) da je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. Dalje ističe da ne postoji pravna osnova tužiteljevog zahtjeva te se poziva na Rješenje VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od 04.03.2020. a koje je obvezujuće pravno shvaćanje za niže sudove. S obzirom da je provedena konverzija tužitelj da nema pravo na bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno intenciji zakonodavstva, a tuženik da je morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija da se odnosi i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope tako da je izvršena promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazum o raspolaganju preplatom. Dalje ističe da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Preplata prilikom konverzije da je uzeta u obzir kako je propisano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK/15). Tuženik se poziva na određenu sudsku praksu VSRH i Županijskih sudova u RH te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

2.1. Podneskom od 07. listopada 2020. tuženik opetovano ističe da tužitelj zbog provedene konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu prema tuženiku te se poziva na više odluka Županijskih sudova i na odluku Vrhovnog suda RH u oglednom sporu posl. br. Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020.

2.2. Podneskom od 03. ožujka 2023. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja te se ponovno poziva na određenu sudsku praksu više Županijskih sudova kao i međunarodnu sudsku praksu te je istakao prigovor zastare na sve preinačene iznose.

3. Na pripremnom ročištu sud je, povodom prigovora tuženika, utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 35.000,00 eura te je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od 14. lipnja 2023.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu (6-11), ispis efektivne kamatne stope (12-26), u Dodatak ugovoru o kreditu (27-35), dopis tuženika (36, 56), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (37, 58- 63, 64-67), obavijest o izračunu efekata konverzije (38), tečajnu listu (39-40), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (68), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (238), promet po kreditu (239-248), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (487-506) i dopuna nalaza i mišljenja (536-542, 554-556) te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

4.1. Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza, dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.

5. Rješenjem ovog suda posl.br. P-2185/2019-10 od 03. veljače 2021. godine određen je prekid postupka dok pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koju je podnio VSRH u predmetu posl. br. Rev- 1042/2017 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

5.1. Rješenjem ovog suda posl.br. P-2185/2019-11 od 29. rujna 2021. godine. nastavljen je postupak te je ponovno određen prekid postupka dok pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji se vodi pod br. C-567/2020 koji je podnio Općinski građanski sud u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-9883/2019 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

5.2. Rješenjem ovog suda posl.br. P-2185/2019-12 od 30. lipnja 2022. nastavljen je postupak.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice, specificiran (u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev) nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, je djelomično osnovan.

7. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan kako je to opisano u izreci ove presude.

8. Tužitelj je, nakon provedenog vještačenja, uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka na način kako je to opisano u izreci ove Presude (djelom odbijajuće).

9. Tuženik se protivio i tužbenom zahtjevu tužitelja preciziranog nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, protivio se preinaci te je istakao i prigovor zastare. Tuženik je ustrajao na svim iznijetim prigovorima te je istakao da s obzirom na recentne odluke Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH o konvertiranim ugovorima o kreditu, po kojima je zauzeto jasno stajalište da korisnici kredita koji su izvršili konverziju nemaju pravo na isplatu. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

10. Nakon zaključenja prethodnog postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev, kojim zbog preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te na ime nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji, kao i na ime manjka u konverziji na dan 30. rujna 2015. zahtijeva da se tuženiku naloži da isplati tužitelju novčane iznose navedene u izreci ove presude.

11. Sud je dopustio preinaku tužbe odnosno tužbenog zahtjeva tužitelja, nakon provedenog vještačenja, pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u zaključku od 26. studenog 2021. u kojem se navodi: "U predmetnima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem." Provedenim vještačenjem i preinakom tužbe tužitelj nije tražio ništa dodatno, po nekoj drugoj činjeničnoj ili pravnoj osnovi, osim po osnovi po kojoj je postavio i tužbeni zahtjev u tužbi. Zato je sud prihvatio preinaku.

12. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 13. lipnja 2019. godine (preporučenom pošiljkom, a na sud je stigla 17.06.2019.) do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

13. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja preciziranom nakon provedenog vještačenja, jer je sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine (posl. br. Su-IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopušteno odlučivati o tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

14. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu i to onih dijelova koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja koji su se događali za vrijeme otplate kredita te isplata zbog nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji i zbog utvrđenog manjka u konverziji. A predmet spora je i da li je Dodatak Ugovoru o kreditu kojom je provedena konverzija od 21. siječnja 2016. ništetan. Tužitelj u pogledu ništetnosti poziva se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

15. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 29. lipnja 2005. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za iznos od 170.000,00 CHF, kao stambeni kredit za kupnju kuće, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., te na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje,

- da je ugovoren poček otplate kredita 12 mjeseci, da rok otplate iznosi 31 godinu u koji je uključen period počeka otplate kredita, da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva 20.06.2037., da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, da će se otplata kredita vršiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 890,62 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, da se radi osiguranja tražbine kreditora založni dužnik EE i VE založili cijeli suvlasnički dio nekretnine upisne u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica], te je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 18. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 30.06.2005. do 01.10.2007. 4,50%, od 01.10.2007. do 01.02.2008. 5,15%, od 01.02.2008. do 01.07.2009. 5,80 %, od 01.07.2009. do 01.11.2010. 6,30 %, od 01.11.2010. do 01.07.2011. 5,50%, od 01.07.2011. do 01.01.2014. 5,25%, od 01.01.2014. do 30.09.2015. 3,23%.

16. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 29. lipnja 2005. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te cijeli Dodatak Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. protivni pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetni,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, te pravo na isplatu nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji i utvrđenog manjka, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja

- da li je tužitelj aktivno legitimiran

17. Prigovor tuženika da je tužba podnijeta 17. lipnja 2019. nije osnovan iz razloga jer je tužiteljica tužbu podnijela preporučenom pošiljkom predanoj na pošti 13. lipnja 2019., a u sudu je zaprimljena 17. lipnja 2019. Iz navedenog razloga neosnovan je prigovor tuženika da je istekao 5-godinšnji zastarni rok od pravomoćnosti presude u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 (VTSRH Pž-7129/13 koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.).

18. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Prigovor zastare nije osnovan u odnosu na isplatu po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na potraživanje po osnovi ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne kaluzule.

18.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 13. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

19. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 29.06.2005. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužiteljica kao korisnica kredita s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 170.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Prema članku 6. Ugovora o kreditu isti je odobren za kupnju kuće. Prema članku 3. s počekom otplate kredita 12 mjeseci, na rok otplate od 31 godinu. U članku 2. ugovorena je kamata na način da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje. Člankom 7. ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 890,62 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, tj. ugovorena je valutna klauzula kojom se tužitelj obvezao na povrat novčanih obveza iz predmetnog ugovora u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio Ugovora.

20. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 21.01.2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i VE i EE kao založni dužnici s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane. Navedenim Dodatkom koji je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZIDZPK) provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Člankom 4. Dodatka ugovoreno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. tog Dodatka iznosi 149.077,71 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015. iznosi 1.040.677,50 HRK. Na dan 30.09.2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima 254 mjeseci. U članku 5. ugovoreno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s Otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30.09.2015. Njihova razlika, na temelju Zakona predstavlja manje uplaćeni iznos koji na dan 30.09.2015. iznosi 1.777,21 HRK.

21. Tužiteljica je iskazala: "Kredit koji je predmet ove rasprave podigla sam u lipnju 2005. godine u iznosu od 170.000,00 CHF na rok od 30 godina u svrhu kupnje kuće kako bi riješili stambeno pitanje ja, moj muž i naša djeca. Prije toga, živjeli smo u sastavu roditeljske kuće mog supruga. Predmetni kredit je u cijelosti iskorišten za kupnju kuće i okućnice koja je bila vrlo mala i neprimjerena za stanovanje tako da smo sa predmetnim kreditom kupili predmetnu kuću i započeli obnovu do faze roh bau. Kako kuća još nije bila gotova za življenje u njoj, putem europskih fondova smo zatražili sredstva te je u konačnici zgotovili. Rate kredita su u početku bile kako je i ugovoreno i prezentirano od strane banke. Međutim, kasnije su rate kredita porasle i kako bi mogli nastaviti otplaćivanje rata kredita bili smo prisiljeni iznajmljivati cijelu kuću, a mi smo bili prisiljeni ponovno otići živjeti kod muževih roditelja. Kada sam se obratila banci za podizanje kredita u banci mi je predočeno koliko bi iznosile rate kredita ako kredit podignemo u eurima, a koliko u CHF, i nakon takvog predočenja, a i banka nam je ukazala da je kredit u CHF najpovoljniji kredit i zato smo se odlučili za kredit u CHF. Rate kredita isplaćivala sam isključivo ja odnosno rate kredita su isplaćivane sa mog računa. U početku koliko se sjećam rate sam isplaćivala neposredno sama, a kasnije kroz neko razdoblje sam ih isplaćivala preko trajnog naloga. Od strane banke mi nije ukazano na postojanje rizika koji se i desio. Ja sam znala što znači valutna klauzula. Ja sam iskreno znala što znači promjenjiva kamatna stopa, a sada pogotovo znam. Ja se ne sjećam da smo mi pitali koliko nam može varirati rata kredita s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i na valutnu klauzulu, niti se sjećam da su nam u banci nešto vezano za toga rekli. Mi smo tj. i ja pročitali Ugovor o kreditu. Ja nisam sigurna, ali iskreno se ne sjećam da li smo se raspitivali i o kreditu kod drugih banaka, vjerojatno jesmo, ali nisam sigurna. Niti ja, niti moj suprug nismo imali ni obrt, ni trgovačko društvo. Ja sam sama otplaćivala kredit, pomagao mi je i suprug, jer je među nama bio skladan odnos. Dodatak Ugovoru o kreditu radi konverzije smo potpisali jer nam se smanjila glavnica i rata kredita, pa nam je bilo lakše otplaćivati i zato smo pristali na sklapanje Dodatka o konverziji. Prilikom konverzije mi se nismo odrekli nikakvih naših prava."

21.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo vezano za ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope odnosno o ugovorenoj valutnoj klauzuli odnosno da nisu objašnjeni parametri i metoda izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate kao ni u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Nije upozorena o rizicima vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Također, iz njezinog iskaza proizlazi da se tužiteljica nije odrekla prava na eventualna potraživanja po osnovi ništetnosti određenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Dalje iz njezinog iskaza proizlazi da je sve rate kredita isplaćivala sama u početku neposredno, a kasnije putem trajnog naloga. Predmetni kredit iskorišten je za namjenu za koju je kredit i podignut i u druge svrhe nije iskorišten.

22. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-

III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/15, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. A Vrhovni sud RH ima i zakonsku i ustavnu zadaću da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

23. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

24. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

25. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

26. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz tužiteljice, a koji je iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr.,) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

27. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne, pa se ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

28. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 29. lipnja 2005. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. odnosno od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

29. Pojedini potrošači, (a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično), mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako obvezivala i ovaj sud.

30. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. Nesporno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

32. Pravilo je da kod ništetnih ugovora, s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu.

33. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra TE i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

34. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ŠE i CE od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

35. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužiteljica na isto pristala i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu GE protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

36. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

37. Sklapanjem Dodatka ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

38. Nadalje, navedenim Dodatkom – ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedene Radnje, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

39. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Radnja), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

40. Recentna odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

41. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

42. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

43. Nesporno je utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača. Predmetni kredit bio je stambeni kredit i utrošen baš za tu svrhu, za kupnju kuće.

44. Neosnovan je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje da je Dodatak ugovoru o kreditu od 21. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija, ništetan, budući da je predmetnim Dodatkom provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK,a koji Zakon je prošao test ustavnosti. VSRH je u rješenju Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. utvrdio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U istom rješenju se navodi i "Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogo brojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz Eur-e". Tužiteljica nije dokazala da bi Dodatak ugovora o kreditu od 21. siječnja 2016. u vrijeme sklapanja bi bio sklopljen bez prave volje stranaka odnosno da bi isti bio ništetan. A i rješenje VSRH posl. br. Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., između ostalog navodi da "ne može se podredno govoriti i o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog sklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako VSRH u odluci br. Rev-1049/06 od 08. studenog 2006.) što ovdje nije slučaj". Iz navedenog se može zaključiti da prilikom sklapanja predmetnog Dodatka nije postojao nesporazum između ugovornih strana koji je propisan čl. 282. ZOO-a.

45. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec. 45.1. Vještak je dana 04. ožujka 2024. godine izradio nalaz i mišljenje u kojem je nakon obrade cjelokupne dokumentacije, te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ovog postupka, rekapitulirao sve obrađeno te dao zaključno mišljenje u kojem je naveo:

- pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatila iznos od 9.381,26 €

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 10.203,30 €

- nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 8.268,07 € . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije

- tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegla iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 235,88 € na dan 30.09.2015.

- točke mišljenja od 1 do 4 predstavljaju i stanje po stavkama duga na dan provedbe konverzije 30.09.2015, a pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, uz obuhvaćene efekte konverzije. Dakle obeštećenje do nivoa jednaka onome kada bi bile ništetne promjene kamatne stope i primjena valutne klauzule CHF, nije ostvareno konverzijom već bi se ostvarilo uz povrat iznosa po točkama 1 do 4.

46. Tužiteljica je podneskom od 08. travnja 2024. godine predložila dopunu nalaza i mišljenja u kojoj će vještak obračunati preplatu tužiteljice nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. (ovjeren 21. siječnja 2016.) odnosno nakon provedene konverzije pa do zaključno lipnja 2023. i to po mjesecima u utuženom razdoblju, sve s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci banke i ništetnosti valutne klauzule u CHF valuti. Tužiteljica traži da vještak dostavi još jedan obračun preplate tako da izračuna koliko tužiteljica nakon provedene konverzije plaća kredit više, po mjesecima, nego što bi ga plaćala uz primjenu početno ugovorene kamatne stope i početno ugovorenog tečaja u CHF valuti.

47. Po prijedlogu tužiteljice vještak je dopunio nalaz i mišljenje te je dao sljedeće mišljenje:

- nakon konverzije, tužiteljica je preplatila za razdoblje 18.01.2016 – 30.06.2023. na ime anuiteta, iznos od 2.790,27 €

- nije moguće paralelno potraživati iznos iz točke 3 i točke 6, budući da bi došlo do udvostručenja potraživanja.

48. Vještak je podneskom od 11. prosinca 2024. zbog omaške u pisanju u nalazu i mišljenju od 04. ožujka 2024. u tablicama 5 i 6 ispravio datum 22.04.2013. na način da je ispravno datum 09.01.2009.

49. Tužiteljica se podneskom od 18.12.2024. očitovala na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 13. studenog 2024. te je istog prihvatila u cijelosti kao i mišljenje vještaka iz nalaza i mišljenja od 04. ožujka 2024. Tako je tužiteljica istim podneskom precizirala tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka, glede isplate, kako je to opisano u izreci ove presude.

50. Tuženik se podneskom od 20. ožujka 2025. protivio preinaci tužbe odnosno tužbenog zahtjeva tužitelja, osporava sve istaknute tužbene zahtjeve tužitelja te ustraje u svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Tuženik se poziva na više odluka Vrhovnog suda, među kojima je i presuda posl. br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. u kojoj sud navodi da korisnik kredita koji je prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK/15 zaključenjem dodatka ugovora o kreditu, nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračunu konverzije kredita iz čl. 19.c ZIDZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate. Nadalje, tuženik se poziva i na druge presude i rješenja VSRH kao i presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. i Gž-1006/2022-2 od 16. studenog 2023. U odnosu na "razliku konvertirane glavnice" istakao je prigovor zastare jer da je konverzija izvršena 30. rujna 2015., a dodatak da je sklopljen 18. siječnja 2016., a tužitelj da je zahtjev postavio 17. prosinca 2024., nakon proteka 5-godišnjeg roka. Konačno navodi da zahtjev tužitelja glede tijeka zateznih kamata nije jasan te da vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

51. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja te dopune vještačenja.

52. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza i mišljenja, jer su isti izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljivi, potpuni, objektivni i obrazloženi te izrađeni u skladu s pravilima struke, i zato je iste sud prihvatio kao vjerodostojne i točne i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

53. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,50 %, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je da su dijelovi odredbi Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i na promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

54. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredaba predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

55. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

56. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Radnji ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 29. lipnja 2005. godine.

57. Tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 8.268,07 eura i isplatu iznosa od 235,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30.09.2015. pa do isplate tj. isplatu razlike glavnice na dan 30.09.2015. (8.268,07 eura – umanjena glavnica prilikom konverzije i 235,88 eura – utvrđeni manjak) nije osnovan. Naime, o visini glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu temeljem ZIDZPK/15 od 21.01.2016. ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u postupku tzv. kolektivnom sporu potrošača, pa slijedom toga za zaključiti je da tužiteljici ne pripada pravo na tu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove, s obzirom da tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog Dodatka nije stekao bez osnove već je upravo temeljem navedenog pravnog posla tj. sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 21.01.2016. kojim su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodnog ugovorenog osnovnog ugovora o kreditu od 29.06.2005.

58. Tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnim u cijelosti Dodatka ugovoru o kreditu od 21.01.2016., kojim je provedena konverzija, nije osnovan jer je predmetnim dodatkom provedena konverzija suikladno odredbama ZIDZPK, a koji Zakon je prošao test ustavnosti. VSRH je u rješenju Gos-1/2019 od 04.03.2020. utvrdio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK NN 102/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U istom rješenju se navodi i "Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR- e." Tužiteljica nije dokazala da bi Dodatak ugovora o kreditu od 21.01.2016. u vrijeme sklapanja bio sklopljen bez prave volje stranaka odnosno da bi isti bio ništetan. A i rješenje VSRH posl. br. Gos-1/2019 od 04.03.2020., između ostalog navodi da "ne može se podredno govoriti i o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog sklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako VSRH u odluci br. Rev-1049/06 od 08. studenog 2006.) što ovdje nije slučaj."

59. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužiteljica je zatražila naknadu parničnog troška za sastav tužbe, za sastav podneska od 30.09.2020., 12.10.2020., 13.06.2023., 24.08.2023., 08.04.2024. i 17.12.2024. te za zastupanje na ročištu 22.10.2020., 04.09.2023. i 03.04.2025. za svaku radnju po 500,00 eura te trošak financijskog vještačenja 700,00 eura i troška sudske pristojbe na tubu 240,89 eura odnosno sveukupno 7.190,89 eura.

59.1. Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podneska od 30.09.2020., 13.06.2023., 08.04.2024. i 17.12.2024. te za zastupanje na ročištu 22.10.2020., 04.09.2023. i 03.04.2025. za svaku radnju po 500,00 eura plus PDV u iznosu od 1.000,00 eura te trošak financijskog vještačenja 700,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu 240,89 eura, odnosno sveukupno 5.940,89 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 12.10.2020. i 24.08.2023. jer su isti bili nepotrebni i nisu bili nužni.

59.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.t.4., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa) te na T.br. 1. Tarife o sudskim pristojbama.

60. Tuženiku parnični trošak nije priznat. Tužiteljici je priznat parnični trošak u cijelosti jer za dio tužbenog zahtjeva u kojemu nije uspjela, nisu nastali posebni troškovi ni za jednu stranu, pa zato tuženiku nije priznat parnični trošak, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

61. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 14. svibnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte