Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-856/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate rješavajući žalbu tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 7 P-181/2019-42 od 13. veljače 2024., 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 7 P-181/2019-42 od 13. veljače 2024 u dijelu točke I, II i III izreke te točke VI izreke do iznosa od 2.198,69 eur.

2. Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke VI izreke za iznos od 72,73 eur te se odbija zahtjev tužitelja za isplatu troškova postupka u tom iznosu.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

r j e š i o j e

Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 02. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojemu je iskazana u valuti Švicarski franak, a koja glasi: iznos odobrenog kredita, kunska protuvrijednost od 23.272,61 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita". Točkom II izreke utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 02. lipnja 2005. sklopljenog između stranaka postupka vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 5,490% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.628,93 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke utvrđeno je da je neosnovano prijebojno potraživanje tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 242,29 eur sa zateznim kamatama. Točkom V izreke utvrđeno je nepostojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 49,98 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom VI izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.271,42 eur sa zateznom kamatom, kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv točke I., II., III i VI izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je potrebno razmotriti da li postoje razlozi za izuzeće suca koji vodi postupak. Nastavno tvrdi da sud nije pravilno utvrdio status potrošača Tvrdi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer da je tužitelj bio informiran dostavom otplatnog plana te da je nejasno na temelju čega je sud prvog stupnja izveo utvrđenje o ništetnosti. Nastavno tvrdi da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli isključene od primjene Direktive glede ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti. Prvostupanjski sud da se pozvao na odluku iz kolektivne tužbe i da nije posebno utvrđivao razloge ništetnosti u konkretnom predmetu primjenom načela kontradiktornosti. Tvrdi da je iskazom svjedokinje djelatnice banke potvrđeno da je tužitelj bile dostavljene sve obavijesti o kreditima. Osporava i odluku suda u dijelu neosnovanosti prigovora zastare i tvrdi da zastara teče od izvršenih uplata i da se ne prekida podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Tuženik je u žalbi podnio i zahtjev za izuzeće svih sudaca koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku pa je ovaj žalbeni sud prije svega odbacio takav zahtjev, primjenom odredbe čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP-a, utvrđujući da nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Sud je u pobijanoj presudi naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio na čemu temelji utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i predmetna presuda nije proturječna.

9. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi pojedinačno pregovarao s tužiteljem i informirao ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Sadržajem iskaza saslušanih svjedoka nije utvrđeno da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. Pri tom treba kazati da bi za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na eur-o zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eur i tuženik je o tome trebao obavijestiti tužitelja, a on tijekom postupka nije ni činjenično tvrdio da bi o tome obavijestio tužitelja, a to nije potvrđeno ni iskazom svjedokinje, djelatnice tuženika.

11. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

12. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika i točkom 2. izreke utvrđeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi članka 502. a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP- a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Iz predmetnog proizlazi da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a st. 1. ZPP-a.

14. Točno je da je u odredbi članka 502. c ZPP-a/14 koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, napisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i injenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo. Stoga termin "naknada štete" z odredbe članka 502.c ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe, olakšanja i ubrzanjaparničnih postupaka obeštećenja potrošača.

15. Tvrdnja da se Direktiva ne primjenjuje na ovaj predmet utvrđivanja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije odlučna jer prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

16. Iz navedenih razloga neosnovane su sve žalbene tvrdnje kojima se osporava predmetno utvrđenje suda prvog stupnja.

17. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer ta tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje ZOO). Zastara počinje teći, a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i ovdje tuženika postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u donosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i po ni jednoj osnovi rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 07. svibnja 2019. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

18. Zbog ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravilno je sud prvog stupnja utvrdio razliku pretplate u visini razlike između isplaćenog po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (koja je ostala važeća) i promjenjivim kamata te po osnovi valutne klauzule i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje.

19. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u točki IV izreke presude kada je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu vrijednosti boda nije opravdan jer je odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom Tbr. 50. Tarife/22 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja na sve poduzete radnje u postupku odlučio primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, dakle u konkretnom slučaju prema Tarifi/22 kojom je u Tbr 50 propisana vrijednost boda u iznosu od 15,00 kn, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troška za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude iz tbr 9. točka 3. Tarife jer je to opravdani trošak postupka koji tužitelju pripada, u smislu odredbe članka 155. stavak 1. u vezi s člankom 335. stavak 9. ZPP-a.

21. Međutim, djelomično je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1., u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, kada je tužitelju u okviru parničnih troškova priznao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 72,73 eur jer iz stanja spisa proizlazi da njegova pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) odredbom članka 6. kojega su i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi.

22.Stoga je valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu glavnog zahtjeva i troškova postupka do iznosa od 2.198,69 eur, odnosno preinačiti i odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 72,73 eur-a te primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki 1. i 2 izreke.

23. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) i odlučeno kao u točki 3. izreke.

24. Nepobijani dio točke IV i V izreke presude ostaje neizmijenjen.

U Rijeci, 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić