Poslovni broj Gž R-111/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Simiću odvjetnik iz Pule, protiv tuženika Opća bolnica Pula - Ospedale Generale di Pola, iz Pule, Santoriova ulica - Via Santorio Santorio 24A, OIB: 16089706543, zastupana po punomoćniku Ediju Slivaru, odvjetnik iz Pule, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Pr-127/2024-38 od 31. ožujka 2025. u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025. ,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola posl. broj Pr-127/2024-38 od 31. ožujka 2025. u točki I izreke za iznos od 403,50 eura (četristotrieuraipedesetcenti) sa zateznom kamatom koja teče:

o na iznos od 17,92 EUR od 16.svibnja 2015., do isplate,

o na iznos od 94,10 EUR od 16. srpnja 2015., do isplate,

o na iznos od 4,29 EUR od 16.kolovoza 2015., do isplate

o na iznos od 65,72 EUR od 16.rujna 2015., do isplate

o na iznos od 12,43 EUR od 16.listopada 2015., do isplate

o na iznos od 9,99 EUR od 16. studenoga 2015., do isplate,

o na iznos od 5,47 EUR od 16. veljače 2016., do isplate

o na iznos od 1,30 EUR od 16. ožujka 2016., do isplate

o na iznos od 5,47 EUR od 16. travnja 2016., do isplate

o na iznos od 5,22 EUR od 16.lipnja 2016., do isplate,

o na iznos od 2,44 EUR od 16. srpnja 2016., do isplate

o na iznos od 10,00 EUR od 16. kolovoza 2016.,do isplate,

o na iznos od 4,99 EUR od 16. rujna 2016., do isplate

o na iznos od 1,31 EUR od 16.listopada 2016., do isplate,

o na iznos od 1,31 EUR od 16. siječnja 2017., do isplate, o na iznos od 0,02 EUR od 16. veljače 2017., do isplate

o na iznos od 0,02 EUR od 16.travnja 2017., do isplate,

o na iznos od 31,89 EUR od 16. svibnja 2017., do isplate o na iznos od 1,28 EUR od 16. lipnja 2017., do isplate, o na iznos od 0,22 EUR od 16. rujna 2017., do isplate, o na iznos od 6,85 EUR od 16. studenoga 2017., do isplate, o na iznos od 4,19 EUR od 16. prosinca 2017., do isplate,

o na iznos od 1,76 EUR od 16. veljače 2018., do isplate, o na iznos od 5,86 EUR od 16. svibnja 2018., do isplate, o na iznos od 5,35 EUR od 16. lipnja 2018., do isplate, o na iznos od 1,46 EUR od 16. srpnja 2018., do isplate, o na iznos od 1,54 EUR od 16. listopada 2018., do isplate, o na iznos od 20,15 EUR od 16. studenoga 2018., do isplate, o na iznos od 9,41 EUR od 16. prosinca 2018., do isplate,

o na iznos od 2,41 EUR od 16. veljače 2019., do isplate, o na iznos od 4,77 EUR od 16. ožujka 2019., do isplate, o na iznos od 12,12 EUR od 16. travnja 2019., do isplate, o na iznos od 8,42 EUR od 16. svibnja 2019., do isplate, o na iznos od 5,79 EUR od 16. rujna 2019., do isplate, o na iznos od 16,33 EUR od 16. listopada 2019., do isplate, o na iznos od 0,64 EUR od 16. studenoga 2019., do isplate, o na iznos od 9,64 EUR od 16. prosinca 2019., do ispalte

o na iznos od 5,52 EUR od 16. siječnja 2020., do isplate,

kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 886,81 eur sa zateznom kamatom od 31. ožujka 2025. do isplate, te točki III izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Pr-127/2024-38 od 31. ožujka 2025. u toč. I izreke za iznos od 1.050,54 eur sa zateznom kamatom i dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.445,00 eur sa pripadajućim kamatama i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.050,54 (tisućupedeseteuraipedesetčetiricenta) eur sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku:

o na iznos od 67,53 EUR od 16. veljače 2016. do isplate, o na iznos od 16,08 EUR od 16. ožujka 2016. do isplate o na iznos od 25,36 EUR od 16. travnja 2016., do isplate o na iznos od 64,46 EUR od 16.lipnj 2016., do isplate,

o na iznos od 9,53 EUR od 16. srpnja 2016., do isplate o na iznos od 13,05 EUR od 16. kolovoza 2016.,do isplate, o na iznos od 123,31 EUR od 16. rujna 2016., do isplate o na iznos od 14,65 EUR od 16.studenoga 2016., do isplate,

o na iznos od 0,22 EUR od 16. veljače 2017., do isplate o na iznos od 0,03 EUR od 16.svibnja 2017., do isplate

o na iznos od 123,84 EUR od 16. srpnja 2017, do isplate

o na iznos od 53,76 EUR od 16. rujna 2017 do isplate,

o na iznos od 69,03 EUR od 16. prosinca 2017. do isplate, o na iznos od 7,57 EUR od 16. siječnja 2018. do isplate, o na iznos od 12,21 EUR od 16. veljače 2018 do isplate, o na iznos od 72,31 EUR od 16. svibnja 2018. do isplate, o na iznos od 145,62 EURA OD 16. srpnja 2018. do isplate o na iznos od 3,92 EUR od 16. rujna 2018. do isplate,

o na iznos od 0,35 EUR od 16. prosinca 2018. do isplate, o na iznos od 68,33 EUR od 16. veljače 2019. do isplate,

o na iznos od 3,53 EUR od 16. svibnja 2019. do isplate, o na iznos od 71,42 EUR od 16. rujna 2019. do isplate,

o na iznos od 11,33 EUR od 16. listopada 2019. do isplate, o na iznos od 2,40 EUR od 16. studenoga 2019. do isplate, o na iznos od 76,04 EUR od 16. siječnja 2020. do isplate,

kao neosnovan.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.445,00 eur sa zateznom kamatom kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak žalbenog dijela postupka u iznosu od 311,53 eur u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati bruto iznos od 1.454,04 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2.U točki II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u bruto iznosima navedenim u točki I izreke kao neosnovan.

3.U točki III izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

4.Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5.Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito što je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda uopće nema razloge, odnosno razlozi koji su navedeni o odlučnim činjenicama su nejasni ili proturječni, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju samih tih isprava i zapisnika.

6.Tuženik smatra da sud prvog stupnja na pogrešan način tumači odredbe Granskog ugovora, budući da je istim jasno određeno da se dodaci ne plaćaju na sate prekovremenog rada sve do travnja 2020., već se osnovna plaća uvećava za 50%. Navodi da je Vrhovni sud RH donio rješenje broj Rev-281/2021 od 27. travnja 2021. o primjeni odredaba kolektivnog ugovora i njegovih tumačenja, a koji sud nije primijenio. Navodi da sud krivo tumači kolektivni ugovor budući je za sate odrađene u prekovremenom radu izričito utvrđeno u čl. 51. st. 1. Kolektivnog ugovora za zdravstvo (2013) da se uvećanje za prekovremeni rad obračunava na osnovnu plaću. Također odredba KU izričito navodi da naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće te se uvećava osnovna plaća, što sud pogrešno tumači na način da se na naknadu za prekovremeni rad trebaju isplatiti svi dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom vremenu ili u redovnom mjesečnom fondu sati. Također navodi da izračun bruto satnice nije ispravan budući da se bruto satnica obračunava na ukupnu bruto plaću uvećanu i za dodatke za odgovornost i uvjete rada, što je suprotno odredbi čl. 51. GKU i sukladno odredbama Dodatka III KU, imajući u vidu da se opisani dodaci nisu trebali obračunavati i isplaćivati sukladno KU sve do travnja 2020. Tuženik osobito ističe kako vještak niti u jednom dijelu dopune nalaza i mišljenja ne navodi po kojoj osnovi tj. na koji članak KU ili zaključak Komisije se oslanja pri obračunu dodatka na prekovremeni rad, a koji je na snazi u utuženom periodu. Sve navedeno da je utvrđeno u Zaključku broj 59. i Zaključku broj 95., no vještak niti sud nisu opisane zaključke primijenili iako je bila njihova obveza. Uz navedeno tuženik je imao niz primjedbi koje vještak nije otklonio niti je sud uzeo u obzir primjedbe tuženika, ni utvrđenja KU i tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, a niti odluke Vrhovnog suda RH. Tuženik smatra da se plaća radnicima, ispravno obračunava, a osobito imajući u vidu da je na nivou RH sačinjen sustav obračun plaća – Centralni obračun plaća koji je obvezan u primjeni u svim tijelima koja su korisnici sredstava iz državnog proračuna. S obzirom na obvezujući karakter tumačenja kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje kolektivnih ugovora koje predstavlja sastavni dio kolektivnog ugovora, navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik u cijelom utuženom razdoblju pogrešno računao mjesečni fond radnih sati, propuštajući taj fond umanjiti za dane blagdana u tom mjesecu.

7.Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8.Odgovor na žalbu nije podnesen.

9.Žalba je osnovana.

10.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće, a koja potraživanja tužiteljica, na radnom mjestu medicinske sestre , temelji na činjeničnoj osnovi iz koje proizlazi da je tuženik pogrešno obračunavao mjesečni fond radnih sati, a posljedično tome prekovremeni rad i na određene sate prekovremenog rada nije plaćao dodatke za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život I zdravlje ljudi, posljedično tome naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora.

11.U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je tužiteljica u utuženom razdoblju od 1. travnja 2015. do 31. prosinca 2020. bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre,

-da je tužiteljica radila ovisno o potrebama posla u turnusima, subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i prekovremeno o čemu je tuženik vodio evidenciju,

-da se Zajedničko povjerenstvo za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja u Zaključku broj 153. neosnovano poziva na Zakon o blagdanima i neradnim danima iako tim Zakonom nije propisano da se rad blagdanom uračunava u redovnu mjesečnu satnicu,

-da je redovni mjesečni fond radnih sati definiran kao umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati rada dnevno,

-da je prekovremeni rad svaki sat duži od mjesečnog fonda radnih sati,

-da je pravilo da se na dan blagdana ne radi jer su to neradni dani pa se oni kao takvi ne mogu uračunavati u redovnu mjesečnu satnicu niti u redovan fond mjesečnih radnih sati,

-da je financijski vještak dipl. oec. Marin Rameša u osnovnom nalazu i mišljenju od 6. studenog 2020. izračunao da razlika bruto plaće u kunama nastala zbog pogrešne primjene odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Temeljnog Kolektivnog ugovora za javne službenike i namještenike, odnosno zakonskih akata i Zaključaka zajedničke komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, iznosi 10.955,43 kn bruto s tim da se manje isplaćeni sati prekovremenog rada odnose na sate koje je tužiteljica odradila preko mjesečnog fonda sati u mjesecima u kojima je bio jedan ili više državnih praznika koji su padali u dane od ponedjeljka do petka,

-da je vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 1. veljače 2022. sačinio izračun sukladno Zaključku 148, a počevši od prosinca 2015. prema Zaključku 153., na koji način je utvrdio razliku bruto plaće po svim osnovama u iznosu od 3.040,15 kn bruto ( 403,50 eura), i to za manje isplaćenu plaću za prekovremeni rad u iznosu od 1.032,09 kn, za manje isplaćene dodatke za sate prekovremenog rada u iznosu od 1.451,82 kn, za manje isplaćenu naknadu za godišnji odmor u iznosu od 245, 11 kn i za manje isplaćeno bolovanje u iznosu od 311,13 kn,

-da je vještak prema nalogu suda, a sukladno prijedlogu tužiteljice, izvršio uvid u platne i evidencijske liste nekoliko nasumično odabranih djelatnika Opće bolnice Pula koji ne rade u turnusima (djelatnici odjela računovodstva) radi izračuna efektivnog redovnog mjesečnog fonda sati, iz istih je vidljivo da im se je efektivni fond sati, dakle broj sati koji su dužni u pojedinom mjesecu odraditi, računao na način da je ukupni broj dana u mjesecu pomnožen sa osam, te umanjen za sate subota, nedjelja i blagdana koji su padali u inače radne dane, upravo na način kako stoji u zaključku 148. , a koji način izračuna, kod navedenih djelatnika je jednako primjenjivao u razdoblju i prije i nakon donošenja zaključka 153.,

-da je vještak također naveo da ukoliko bi se efektivni mjesečni fond sati na isti način računao i za tužiteljicu onda bi razlike plaća bile prema osnovnom nalazu,

-da je vještak u usmenoj dopuni nalaza od 13. rujna 2024. naveo da je u svim svojim osnovnim i dopunskim nalazima primjenjivao i zaključak 148. i zaključak 153., a razlika između njih je u tome što u zaključku 148. su uključeni blagdani, a u zaključku 153. nema blagdana, te je uspoređivao rad medicinskog osoblja koje radi samo jutarnju smjenu i ne rade blagdane i radnika koji rade u turnusima i rade na blagdane, utvrđeno da postoji razlika i ona je objašnjena u dopuni nalaza.

12.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljici pripada pravo na isplatu za cijelo utuženo razdoblje primjenom Zaključka broj 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2013. jer redovni mjesečni fond radnih sati kod tuženika nije bio jednak za sve radnike obzirom da je tuženik radnicima koji nisu radili na blagdan priznavao i te neradne i neodrađene dane kao radne i odrađene dane, uračunavajući ih u redovni mjesečni fond radnih sati jednako kao tužiteljici koja je za blagdan radila te za iste neradne dane isplaćivao plaću zajedno sa pripadajućim dodacima, a takav način izračuna kod navedenih djelatnika primjenjivao i nakon donošenja Zaključka 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora iz 2013., a što je sve suprotno zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnih ugovora broj 148. i 153. koji izrijekom određuju da mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti bez obzira radili samo u prvoj smjeni, smjenskom radu ili turnusu ili dežurstvu ili pripravnosti, a sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno.

13.Naime, sud prvog stupnja svoj zaključak o visini novčane tražbine tužiteljice temelji na činjenicama da je nakon uvida u platne i evidencijske liste nekoliko nasumično odabranih djelatnika tuženika koji ne rade u turnusima utvrdio da je efektivni mjesečni fond sati, dakle, broj sati koji su bili dužni odraditi u pojedinom mjesecu tuženik računao na način da je ukupan broj dana u mjesecu pomnožio sa osam te umanjio za sate odrađene subotom nedjeljom i blagdanom koji su padali u inače radne dane upravo na način kao stoji u zaključku broj 148. dakle da mjesečni fond radnih sati kod tuženika nije bio jedak za sve radnike. Pri tome, nadalje, zaključuje da je tuženik prilikom obračuna plaće postupao suprotno zaključcima komisije broj 148. i 153., pa posljedično tome nije prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke od 1. veljače 2022.

14.Navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja dijelom kao pravilno prihvaća i ovaj sud.

15.Naime, Zakonom o radu propisano je da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu (čl. 90. st. 1. ZR) i da radnik za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, ima pravo na povećanu plaću (čl. 94. ZR). Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13, 96/15, 29/18 – dalje KU/13 i KU/18) je ugovoreno da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti posla radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 53. st. 1 i 2. KU/13 odnosno čl. 45. st. 1. i 2. KU/18 ); da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća (čl. 53. st. 3. KU/13, odnosno čl. 45. st. 3. KU/18 ); da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, te se po tom osnovu plaća uvećava 50% (čl. 51. KU/13 odnosno čl. 49. KU/18); da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću (čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 ); da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi zdravstveni radnici ostvaruju dodatak na plaću (čl. 59.a KU/13 odnosno čl. 58. KU/18 ).

16.Prema navedenim zakonskim i ugovornim odredbama, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja tužiteljici za utuženo razdoblje pripada pravo na isplatu dodatka za otežane uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te dodatka za prekovremeni rad budući isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu navedenih dodataka jer tužiteljica kad radi i u prekovremenom radu, radi u otežanim uvjetima rada, te ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi a s tim u vezi i uvećanu naknadu za godišnji odmor.

17.Također, odredbom čl. 58. KU/13 odnosno čl. 56 KU/18 propisano je da se položajni dodaci ne mogu kumulirati s dodacima iz čl. 57. odnosno čl. 55 Kolektivnog ugovora kojim su propisani dodaci, odnosno uvećanja plaća s osnova posebnih uvjeta rada, dok kolektivnim ugovorom nije izričito propisano mogu li se uvećanja plaća za prekovremeni rad kumulirati s uvećanjem plaće s osnove prekovremenog rada kao i s uvećanjem zbog otežanih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

18.S obzirom na navedeno, može se zaključiti da se uvećanja iz čl. 51. KU/13, odnosno 49 KU/18 među kojima je i uvećanje za prekovremeni rad, mogu kumulirati s uvećanjem plaće s osnova posebnih uvjeta rada i s dodatkom za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, medicinskim sestrama jer, da su stranke imale namjeru isključiti kumulaciju, one bi izrijekom ugovorile nemogućnost kumuliranja ove dvije osnove, kao što su to učinile s dodacima iz čl. 58. KU/13, odnoso 56 KU/18.

19.Isto tako, odredba čl. 53 KU/13, odnosno 51. KU/18 ne isključuje isplatu dodatka za otežane uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost. Naime, isključenje kumulacije iz navedenog članka odnosi se na položajni dodatak, što ovdje nije predmet spora.

20.Konačno, prekovremeni rad se obavlja kao i rad u redovnim uvjetima, u uvjetima iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, kao i u otežanim uvjetima, pa po prirodi stvari, ukoliko kumuliranje samim ugovorom nije isključeno, valjalo bi zaključiti da se na odrađene prekovremene sate kumuliraju i dodaci iz čl. 57. i čl. 59.a KU/13, odnosno čl. 55. i 58. KU/18.

21.U odnosu na navedeno na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 koja je održana 9. prosinca 2019. zauzeto je pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog 6 Poslovni broj Gž R-1741/2021-3 ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15 – dalje KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljude iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu".

22.Navedeno pravno shvaćanje primjenjivo je i na razdoblje važenja Kolektivnog ugovora 29/18 jer Kolektivni ugovor 29/18 je sklopljen 26. ožujka 2018. i primjenjuje se od 1. ožujka 2018., sadrži identične odredbe kao Kolektivni ugovor 143/13, odnosno odredba čl. 55. Kolektivnog ugovora 29/18 sadržajno je ista kao i odredba čl. 57. Kolektivnog ugovora 143/13, dok je odredba čl. 58. Kolektivnog ugovora 29/18, sadržajno ista kao i odredba čl. 59.a Kolektivnog ugovora 143/13.

23.Nije osnovan ni žalbeni navod tuženika kojim ističe da je bolnica javna ustanova te da se stoga obračun i isplata plaće zaposlenicima tuženika vrši putem Centraliziranog obračuna plaća (COP) koji se vodi pri Financijskoj agenciji jer je poslodavac sukladno čl. 7. ZR-a dužan za obavljeni rad radniku isplatiti plaću, pa činjenica da istu obračunava putem COP ne oslobađa tuženika od obveze za isplatu plaće za izvršeni rad.

24.Međutim, pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju na utuženo razdoblje ne primjenjuje Zaključak Zajedničkog povjerenstva broj 153. glede načina utvrđivanja mjesečnog fonda radnih sati.

25.Glede navedenog pravnog pitanja stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, pa tako i u odluci broj Rev-872/2021-2 od 31. kolovoza 2021. u kojoj iznosi slijedeće pravno shvaćanje: "Prema shvaćanju ovog suda, s obzirom na odredbu čl. 19. st. 6. KU/13 prema kojoj tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je u primjeni KU/13 vezan tumačenjem Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13 (tako i u odlukama poslovni broj Revr- 630/17, Revr-676/2013, Revr793/13, Revr-1515/2013 i dr.) pri tome nije isključena mogućnost da sud prema općim odredbama obveznog prava otkloni i primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili slično.

26.Odredbu čl. 51. st. 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje dva puta je tumačilo. Tako su na 23. sjednici održanoj 1. srpnja 2015., s obzirom na veliki broj upita vezanih uz mjesečni broj radnih sati kada blagdan pada u radni dan, članovi Povjerenstva odlučili na sve upite odgovoriti općenitim tumačenjem te su donijeli Zaključak broj 148. prema kojem u bitnom redovni mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati.

27.Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na sjednici 21. prosinca 2015. donijelo je Zaključak broj 153. kojim je stavljen izvan snage Zaključak broj 148. te je navedeno da redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati.

28.Ovaj sud ne nalazi da bi obzirom na opće odredbe obveznog prava trebalo otkloniti primjenu navedenog tumačenja kao sastavnog djela KU/13 te se Zaključak broj 153. u bitnom razlikuje od Zaključka broj 148. prema načinu obračuna redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

29.Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 na 30. Sjednici donijelo je Zaključak broj 169. kojim je navedeno da Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana donošenja iste.

30.Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenja odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148. prema kojemu mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati primjenjuje od stupanja na snagu.

31.Budući da je tumačenje broj 148. izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem broj 153. dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i osam sati, od dana izmjene tumačenja dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje.

32.Dakle, Zaključak broj 153. u bitnom se razlikuje od Zaključka broj 148. u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati, dok je prema ranijem Zaključku broj 148. redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja i blagdana) i osam sati. Kako Zaključak broj 153. o tumačenju odredbe čl. 51. st. 10. KU/13 koji se primjenjuje od 21. prosinca 2015. nije stavljen izvan snage odnosno Zaključak broj 17. od 21. studenog 2018. istovjetno propisuje način utvrđivanja redovnog mjesečnog fonda radnih sati, o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata manje isplaćene plaće za razdoblje 21. prosinca 2015. do 30. studenoga 2018. treba odlučiti primjenom Zaključka broj 153., odnosno Zaključka broj 17.

33.S obzirom na obvezujući karakter tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje kolektivnog ugovora koji predstavlja sastavni dio kolektivnog ugovora (čl. 16. st. 6. KU/18) osnovana je tvrdnja tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik u razdoblju od 21. prosinca 2015. do 30. studenoga 2018. pogrešno računao mjesečni fond radnih sati i propustio taj fond umanjiti za dane blagdana.

34.Odredbama čl. 51. KU/13, odnosno 49. KU/18, je određeno da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

35.Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenski rad, i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati se uvećavaju u postocima navedenim u čl. 52. KU/13, odnosno 50. KU/18.

36.Ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbi čl. 51. st. 9. KU/13, odnosno 49. KU/19.

37.Imajući u vidu naprijed navedeno, a obzirom da tužiteljica tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.454,01 eur temelji na djelomično neosnovanoj tvrdnji o pogrešno obračunatim mjesečnim fondovima radih sati kroz cijelo utuženo razdoblje, a time i postojanju razlike između tako utvrđenih fondova sati i utvrđenih mjesečnih odrađenih fondova sati, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je za to cijelo utuženo razdoblje, neovisno o različitim tumačenjem izračuna mjesečnog fonda sati prema navedenim Zaključcima, tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio u cijelosti osnovanim.

38.Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 1. veljače 2022. proizlazi da je vještak sačinio izračun sukladno Zaključku 148, a počevši od prosinca 2015. prema Zaključku 153., na koji način je utvrdio razliku bruto plaće po svim osnovama u iznosu od 3.040,15 kn bruto ( 403,50 eura), i to za manje isplaćenu plaću za prekovremeni rad u iznosu od 1.032,09 kn, za manje isplaćene dodatke za sate prekovremenog rada u iznosu od 1.451,82 kn, za manje isplaćenu naknadu za godišnji odmor u iznosu od 245, 11 kn i za manje isplaćeno bolovanje u iznosu od 311,13 kn, pri čemu su pojedinačni mjesečni iznosi vidljivi iz Tablice 2.

39.Obzirom na ishod ovog žalbenog postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. i 155. ZPP-a. S obzirom na uspjeh tužiteljice u postupku, koji sada iznosi 27,75 % ( tražila 1.454,04 eur, suđeno 403,50 eur ) tužiteljici razmjerno tome pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 555,00 eura, budući da je puni iznos tog troška 2.000,00 eura. Tužiteljici je priznat u cijelosti trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur, pa ukupan trošak tužiteljice u prvostupanjskom postupku iznosi 886,81 eur.

41.Tuženik je djelomično uspio sa svojom žalbom ( pobija 1.454,04 eura, uspjeh 1.050,04 eura pa mu je valjalo djelomično priznati trošak žalbenog dijela postupka (u omjeru od 72,25%) za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 10. t. 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 234,81 eura ( puni iznos 325,00 eura ) i pristojbe na žalbu u iznosu od 76,72 eura ( puni iznos 106,18 ), dakle ukupno 311,53 eura. U preostalom dijelu je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

42.Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. i 373.toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 7. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan