Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1295/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja IO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Smoboru, poslovni broj 45 P- 168/2024-18 od 29. veljače 2024., 14. svibnja 2025.
p r e s u d i o je
1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Smoboru, poslovni broj 45 P-168/2024-18 od 29. veljače 2024.
2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između stranaka postupka od 06. svibnja 2008. sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, koja glasi da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora.” Točkom II izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 723,78 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati parnični trošak uz iznosu od 1.883,26 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).
3. U žalbi tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. 2008. da nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade te da je kasnije 2013. Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ br. 15/2014-dalje Pravilnik o naknadama) ograničena visina naknade koju je tuženik obračunavao sukladno tarifi. Tvrdi da je općepoznata činjenica uda banka naplaćuje naknadu za obradu kredita i da se iz samog naziva te odredbe može razumno shvatiti o kakvim se troškovima radi zbog čega da tuženik kao banka nije trebao određeno navesti troškove koje obuhvaća ta naknada već je po prirodi stvarno pruženih usluga mogao razumno shvatiti o kakvoj se naknadi radi. Tužitelj da je bio upoznat s visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu. Tvrdi da nijedna okolnost ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se i na zastaru tražbine i tvrdi da presuda ne sadrži razloge o neosnovanosti tog prigovora i da je pogrešno dosuđena zatezna kamata od dana isplate jer je tuženik savjestan stjecatelj. Tvrdi i da je sud prvog stupnja pogrešno dosudio zatezne kamate za vrijeme trajanja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ 53/20 i Odluke o produženju roka za trajanje posebnih okolnosti („Narodne novine 83/20).
5. Predlažu uvaženje žalbe.
6. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
7. Žalba nije osnovana.
8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i za povrat iznosa plaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.
10. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
11.Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženika kao kreditor 24. travnja 2008. sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 121.900,00 CHR u kunskoj protuvrijednosti, te da je u čl. 10. ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita, koja glasi: „Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade za iznos kredita, minimalno 200,00 kn “.
12. Ocjenjujući poštenost sporne ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu utvrdio da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao kreditora, da se o naknadi za obradu kredita u visini od 1% iznosa kredita nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je prednik tuženika, nepošteno i nezakonito primjenjivao i da je tužitelja kao drugu ugovornu stranu doveo u neravnopravan položaj i prouzročio znatnu neravnotežu na štetu potrošača.
13. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilnu prihvaća i ovaj sud.
14. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1% iznosa kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. U smislu odredbe čl. 81. st. 4 ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio.
15.Točno je da tuženik kao trgovac ima određene troškove prilikom obrade i odobravanja kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.
16. U odnosu na žalbene navode da je općepoznato na što se odnosi naknada treba kazati da je tuženik trebao tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi.
17. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.
18. Imajući u vidu da je tuženik sastavio spornu odredbu o naknadi za obradu i odobrenje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da ona ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, to svakako utječe na pravni položaj tužitelja, jer stvara značajnu neravnotežu na štetu tužitelja, koja je u suprotnosti sa načelom dobre vjere, a tuženik pritom ni na koji način nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da je predmetna odredba ništetna.
19. Visina plaćene naknade za obradu kredita pravilno je utvrđena u iznosu od 5.453,32 kn i to utvrđenje suda prvog stupnja tuženik određenim žalbenim tvrdnjama nije osporio.
20. Prigovor zastare pravilno je pobijanom presudom ocijenjen neosnovanim, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. . Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO/05) odnosno (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek pravomoćnošću ove presude kojom je pod toč. I. izreke utvrđena ništetnom odredba o čl. 10. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi u visini 1% od traženog iznosa kredita.
21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, dakle odgovoran je za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni je stjecatelj, pa tužitelj ostvaruje pravo na povrat isplaćenog od dana isplate te naknade plaćanja.
22. Za istaknuti je i da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/20.), a to iz razloga jer se taj Zakona ne odnosi na parnični postupak.
23. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio troškove postupka i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije ni odvedeno u pitanje.
24. Iz navedenih razloga, svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. izreke.
25. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).
U Rijeci, 14. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Tajana Polić
