Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-609/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vladanu Zečeviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika RČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-945/2019-50 od 02. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-945/2019-50 od 02. kolovoza 2022.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati iznos od 75.000,00 eur s pripadajućim kamatama, kao i njegov (tužiteljev) zahtjev za naknadom parničnog troška.

2.Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 75.000,00 eur.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj, kao zajmodavatelj, i tuženik, kao zajmoprimatelj, potpisali Ugovor o privremenom beskamatnom zajmu u [adresa], u [adresa], 30. studenog 2016. na iznos od 75.000,00 eura i s rokom vraćanja do 30. studenog 2017., a svjedok tog Ugovora da je bio UČ. Iako tužitelj u tužbi navodi da se u ovom postupku primjenjuje talijansko pravo pozivajući se na Uredbu br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008., prvostupanjski sud utvrđuje da je prema članku 4. Uredbe mjerodavno pravo države u kojoj ugovorna strana koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajeno boravište, a kako tuženik ima prebivalište i boravište u [adresa], to da znači da se u ovom slučaju ima primijeniti hrvatsko pravo.

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj na račun društva VinoHranaUmjetnost j.d.o.o. uplatio iznos od 30.000,00 eur, te iznose od 20.000,00 eur, 35.000,00 eur i 10.000,00 eur. Prvostupanjski sud utvrđuje, povezujući potvrde o navedenim transakcijama s iskazima stranaka i svjedoka AČ, da je navedeni iznos bio potreban za kupnju dodatnih licenci u Indiji za uvoz i izvoz vina jer da su stranke dogovorile posao vezan s uvozom i izvozom vina u Indiju za što je trebalo pribaviti licence (dozvole). Nadalje, sam tužitelj da je iskazao da je predmetni Ugovor sklopljen radi njegove dodatne sigurnosti i zaštite kako bi mu se vratio uloženi novac. Prije nego što je odlučio dati novac od tuženika da je tražio da mu jamči da je posao u redu, pa je sam sačinio izjavu na engleskom jeziku i poslao je tuženiku. Prvostupanjski sud utvrđuje da je Ugovor o zajmu bila isprava kojom je tuženik trebao jamčiti tužitelju da će posao s vinom biti siguran što da proizlazi i iz iskaza svjedoka AČ koji da je iskazao da je razlog sklapanja predmetnog Ugovora bio taj što je tuženik vršio pritisak jer mu je trebao novac za dozvole (licence) za prodaju vina u Indiji. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetni Ugovor o zajmu prikrivao ugovor o osiguranju novčane tražbine kojim se tužitelj želio osigurati za slučaj da mu se uloženi novac ne vrati kroz poslovanje. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu članka 285. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) i utvrđuje da predmetni Ugovor o zajmu, kao prividan ugovor, nema učinka između ugovornih strana, odnosno parničnih stranaka, pa je odbio tužbeni zahtjev.

7. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu. Pri tome nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tužitelj ukazuje u žabi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja.

8.1. Tužitelj u žalbi, u bitnome, osporava utvrđeno činjenično stanje uz obrazloženje da predmetni Ugovor o zajmu nije niti na koji način povezan s poslovnim pothvatom parničnih stranaka u društvu VinoHranaUmjetnost j.d.o.o., već da je u konkretnom slučaju riječ o pozajmici između dvije fizičke osobe. Ti žalbeni navodi nisu osnovani jer drugačije proizlazi iz iskaza stranaka i svjedoka AČ.

8.2. Parnične stranke stupile su u kontakt upravo vezano uz ulaganja u društvo VinoHranaUmjetnost j.d.o.o. i sav njihov kontakt bio je vezan isključivo i jedino uz navedeno društvo preko kojeg su namjeravali izvoziti vino u Indiju. Uostalom, to su spomenule u iskazima obje parnične stranke i svjedok AČ, a da predmetni Ugovor o zajmu nije povezan s poslovnim pothvatom parničnih stranaka u društvu VinoHranaUmjetnost j.d.o.o., ne bi to nitko niti spominjao. Tako je svjedok AČ kao razlog sklapanja predmetnog Ugovora naveo „da je tuženik vršio pritisak jer je trebao dozvolu za prodaju vina u Indiji“, a na pitanje na koji način je tuženik vršio pritisak da bi dobio pozajmicu odgovorio je da „on nije prijetio nego je govorio da ako damo novce u nekom određenom roku taj indijski partner će srediti te dozvole (licence)“, a da je „u dokumentu kojeg su tada sastavili pisalo da ukoliko ne bi došlo do početka realizacije prodaje, da je tada tuženik dužan vratiti iznos od 75.000,00 eur“. Tužitelj je iskazao da „nije želio samo dati novac, već je želio sudjelovati, te mu je ponuđeno da uđe u firmu VinoHranaUmjetnost j.d.o.o.“, a „tuženik da mu je naznačio dokumentaciju iz koje je proizlazilo da ako se ne plati 75.000,00 eur, da će se licenca izgubiti“. Prije nego što je odlučio dati novac, da je tražio od tuženika da mu jamči da je posao u redu „jer nije želio samo tako baciti novac“, „a tuženik da mu je trebao dati poslovne udjele u firmi gdje je izvjesni Š bio direktor“. Iz tuženikovog iskaza proizlazi da je sa svjedokom AČ i s tužiteljem dogovorio da kupe dodatne tri licence za izvoz vina u dodatne tri države u Indiji koje su licence koštale 75.000,00 eura, a izvoz vina da se radio preko njegove indijske firme.

8.3. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je Ugovor o zajmu prividan pravni posao jer tuženik nije primio iznos od 75.000,00 eur, već je taj iznos tužitelj uložio u društvo VinoHranaUmjetnost j.d.o.o., koje je onda taj iznos prebacilo na račun konzultanta u Indiji radi pribave tri licence za izvoz vina u Indiju. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio, prvenstveno iz iskaza tužitelja, da je s tim prividnim ugovorom tužitelj htio osigurati svoje ulaganje u iznosu od 75.000,00 eur u društvo VinoHranaUmjetnost j.d.o.o., odnosno osigurati se za slučaj da se uloženi novac ne vrati kroz poslovanje, kako mu je obećao tuženik.

8.4. Slijedom iznesenog, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da predmetni Ugovor o zajmu nije prividan i da nema nikakve veze s poslovanjem društva VinoHranaUmjetnost j.d.o.o., već da je to ugovor između dvije fizičke osobe. Kako je predmetni Ugovor prividan, one ne proizvodi učinke, pa je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.

9. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin