Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1493/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966636, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-675/2023-48 od 14. lipnja 2024., 14. svibnja 2025.
p r e s u d i o je
1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovanau i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-675/2023-48 od 14. lipnja 2024. u točkama I i II te u točki III izreke za iznos od 2.963,23 eur sa zateznim kamatama kao i u usvajajućem dijelu točke IV izreke za iznos od 2. 265,45 eur sa zateznim kamatama.
2. Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke 3. izreke za iznos od 4 eur-a sa zateznim kamatama na iznos od 1,15 od 30. rujna 2005., 1,16 eur od 31. listopada 2005., na iznos od 1,48 eur od 30. studenog 2005. i na iznos od 0,21 eur od 31. prosinca 2005. do isplate te u usvajajućem dijelu točke IV izreke za iznos od 142,01 eur sa zateznim kamatama te se odbija zahtjev za isplatu i naknadu troškova postupka u tom dijelu.
3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. i 9. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog i solemniziranog 11. kolovoza 2005. kod javnog bilježnika Mirodara Kovač pod brojem OU-14652005, kojim se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno jednostranoj Odluci Kreditora i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te kojima je određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, te da će se sve uplate po kreditu valutirati s datumom odobrenja Banke. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 219,00 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn u iznosu od 2.967,23 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.407,46 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog ukupnog iznosa od 3.122,07 eura. Rješenjem suda dopuštena je preinaka tužbe predložena podneskom od 8. studeni 2021.
2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).
3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud prvog stupnja da se pozvao na utvrđenje iz presude povodom kolektivne tužbe, a takvo utvrđenje da se može primijeniti tek u parnicama radi naknade štete ne i u parnicama radi isplate stečenog bez osnove. Sud prvog stupnja da nije u ovom konkretnom predmetu utvrđivao nerazumljivost odredbi o kamatnim stopama i valutnoj klauzuli te da nije obrazložio na kojim bitnim činjenicama temelji utvrđenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tvrdi da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi protivna načelu savjesnosti i poštenja već je sud dužan to utvrđivati u svakom konkretnom slučaju. Osporava i odluku suda u dijelu neosnovanosti prigovora zastare i tvrdi da zastara teče od izvršenih uplata i da je tuženik pošten stjecatelj. Zaključno navodi da je u svakom slučaju zastara nastupila za tražbine dospijete pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu 04. travnja 2012.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Sud je u pobijanoj presudi naveo sve odlučne razloge i obrazložio na čemu temelji utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i predmetna presuda nije proturječna. Tužitelj potražuje isplatu po odredbama o stjecanju bez osnove, a ne po odredbama o naknadi štete i pravilno je sud prvog stupnja osnovanost tražbine za isplatom temeljio na odredbama o stjecanju bez osnove. Osim toga tuženik u ovom konkretnom predmetu nije dokazao punu obaviještenost tužitelja kao potrošača o sadržaju ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao ni o rizicima koje nosi odredbe o valutnoj klauzuli pa je opravdano sud prvog stupnja kroz utvrđenje iz ovog predmeta kao i primjenom utvrđenja iz kolektivne tužbe udovoljio tužbenom zahtjevu.
8. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi pojedinačno pregovarao s tužiteljem i informirao ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Sadržajem iskaza saslušanih svjedoka nije utvrđeno da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
9. Pri tom treba kazati da bi za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na eur-o zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eur i tuženik je o tome trebao obavijestiti tužitelja, a on tijekom postupka pa ni sada u žalbi nije ni činjenično ne tvrdi da bi o tome obavijestio tužitelja.
10. Osim toga, a protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.
11. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika i točkom 2. izreke utvrđeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
12. Prema odredbi članka 502. a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP- a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12. Iz predmetnog proizlazi da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a st. 1. ZPP-a.
13. Točno je da je u odredbi članka 502. c ZPP-a/14 koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, napisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete "riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo. Stoga termin "naknada štete" iz odredbe članka 502.c ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe, olakšanja i ubrzanjaparničnih postupaka obeštećenja potrošača.
14. Iz navedenih razloga neosnovane su sve žalbene tvrdnje kojima se osporava predmetno utvrđenje suda prvog stupnja.
15. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne jer tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje ZOO). Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i ovdje tuženika postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u donosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i po ni jednoj osnovi rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 10. lipnja 2019. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.
16. Zbog ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi pravilno je sud prvog stupnja utvrdio razliku pretplate u visini razlike između isplaćenog po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (koja je ostala važeća) i promjenjivim kamata te po osnovi valutne klauzule i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje.
17.Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
18. Međutim, pravilno tvrdi žalitelj da je u zastari tražbina iz točke III izreke u iznosu od 4 eura, (1,15 od 30. rujna 2005., 1,16 eura od 31. listopada 2005., 1,48 eura od 30. studenog 2005. i 0,21 eura od 31. prosinca 2005.) jer je od dospijeća te tražbine da podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, 04. travnja 2012., protekao rok zastare od pet godina iz članka 225. ZOO-a.
19. Stoga je valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu glavnog zahtjeva iz točke III izreke za iznos od 2.963,23 eur sa zateznim kamatama od dospijećem najstarije tražbine od 31. listopada 2008, pa nastavno po mjesecima, odnosno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev za isplatom 4,00 eur sa zateznim kamatama na iznos od 1,15 eur od 30. rujna 2005., 1,16 eur od 31. listopada 2005., na iznos od 1,48 eur od 30. studenog 2005. i na iznos od 0,21 eur od 31. prosinca 2005. do isplate.
20. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u točki IV izreke presude kada je tužitelju koji je uspio u sporu (kroz žalbenu fazu postupka u pretežnom dijelu) dosudio troškove postupka sada primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a.
21.Međutim, djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1., u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, kada je tužitelju u okviru parničnih troškova priznao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 75,65 jer iz stanja spisa proizlazi da njegova pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) odredbom članka 6. kojega su i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi. Osim toga pogrešno mu je dosudio i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu do od 66,36 eur jer tužitelj nije dokazao da bi mu nastao taj trošak, da bi platio tu sudsku pristojbu (članak 155. ZPP-a). Stoga je valjalo preinačiti i pobijanu presudu u usvajajućem dijelu troškova postupka iz točke IV izreke za iznos od 142,01 eur i odbiti taj dio zahtjeva za naknadu troškova postupka odnosno potvrditi presudu u usvajajućem dijelu troškova postupka za preostali iznos od 2. 265,45 eur.
22. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. i 2 izreke.
23. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) i odlučeno je kao u točki 3. izreke.
24. Nepobijani, odbijajući dio točke IV izreke presude ostaje neizmijenjen dok protiv rješenja nije dopuštena posebna žalba (članak 190. stavak 9. ZPP-a).
U Rijeci, 14. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić
